ATENTAT NA MENE (1)

Krajem ljeta 2011.godine bio sam u Nikšiću, i na ručku u „Sinčelu“, sa nekoliko nikšićkih liberala i prijatelja. Veselili smo se, pričali viceve, dogodovštine iz LSCG, pomenuli tešeke izdajnike LSCG iz tog grada, Labuda Šljukića, bivšu našu gradonačelnicu Veru Miljanić, nikogovićevskog Necka Koćala, bivše prdsjednike podružnice LSCG Vladimira Nikčevića i drugog tobožnjeg vajara, a isto Nikčevića, i crnu reprezentaciju drugih. Za stolom, nedaleko od nas, ručala su četiri mlađa mračna tipa, odmah se viđelo da se radi o mafijinim agentima. Bili su mirni, ali mi je postalo jasno da je – namještaljka!

Sve je teklo svojim tokom dok se na ulazu u salu, odjednom, nije pojavio teški izdajnik LSCG od ranih dana, i već godinama i godinama visoko pozicionirani udbin agent – Rajo Vulikić zvani Šekspir. Duga masna kosa, brada, pogled prema nama, i odmah – glumljen, srdačni uzvik, uz Šekspirov ogavni osmjeh: „Đe si Slavko!“ Širi ruke da me zagrli,(!) prilazi, namjera mu je da dođe do našeg stola, i da se pita sa mnom(!). Ustajem, i kažem mu: “Da mi slučajno prišao nijesi, čuješ li me!“ Odmah spušta ruke,osmjeh mu se ledi, sliježe ramenima, i sijeda, bez pitanja, kod ona četiri momka. Znao je da su tu! Gledaju ga zabezeknuto, među njima je zavladao muk. Ja prelazim na priču o udbi, kažem mojim prijateljima: „Vidite li ko su udbaši? Vidite li: na što su sve spremni!“ Smijeh, nastavljamo sa našom prethodnom pričom. Vulikić i njegova ekipa uskoro odlaze.

Vraćem se, poslije nekolika dana, u Prag, ali se ubrzo, ponovo vraćem. Dobijam poziv za intervju sa jednom poznatom italijanskom producentskom tv-kućom. Dogovorimo se da intervju bude trećeg oktobra, hotel Podgorica, u devet sati prije podne. Ja i Helena Vučetić, kao bivši dugogodišnji portparol LSCG i njegov poslanik u Beogradu, đe se pojavila odmah poslije pada Miloševića, onog petog okotobra 2000-te, u parlamentu, odmah međunarodno priznate, takozvane Savezne Republike Jugoslavije.U saveznom pralmentu je, kao i uvijek, briljirala! Helena je tu sa mnom, u svojstvu prevodioca. Sjetih se: bila je naš poslanik, nazdravlje njoj, zajedno sa teškim i nedavnim udbaškim izdajnikom iz Budve, Sašom Jovičinim Markovićem, poznatim pod nadimkom – epileptičar, iliti – padavičar!

Izlazimo iz kola, krećemo prema ulazu hotela, a ispred ulaza, na travnjaku, vidimo da nas čeka – isti Rajo Vulikić – Šekspir. Usmjerimo se prema njemu, u prolazu ga okznem ramenom, puši, ćuti. Pitam Helenu: „Je li ti jasno zašto je ođe?“ Ona odmah odgovara: „Pa to i tice vide!“ Nasmijemo se, imamo očiglednu udbašku pratnju! Čekamo Italijane pred recepcijom. Odaljimo se od pulta, zakoračimo prema divnom pogledu na Moraču koja slobodno, i krasno, teče. Čujemo korake, okrenemo se, vidimo da Šekspir pita recepcionerku: dali je tu taj i taj? Ona potvrdno odgovara, a on joj kaže da mu prenese, da sađe, čeka ga.

Pojavljuju se Talijani, izlazimo na krasnu terasu, snimanje kamerom počinje. Intervju je trajao preko dva sata.Bio je perfektan. Moja duboka, istinita analiza: Miloševića, Đukanovića, rata, pljačke, mafije, pokradenih izbora, terora, diktature, Prve banke, Miska Perovića, univerziteta, medija, lažnih novinara i intelektualaca, nevladinog lažnog sektora, i tako redom. Završavam, i tačno u tom trenutku čujem krik iza mene: „Kako to pričaš Peroviću, kako to lažeš, ti si politički mrtav! Živio Milo Đukanović!“ Mirno ustajem sa stolice, okrećem se i vidim postariju osobu kako doručkuje sa nekom srednjovječnom ženom. Na terasi nikog nema, kao ni u Sali hotela, sve je prazno, a jedanaest je sati! Shvatam da je ovaj olinjali tip, zapravo, onaj lik kojeg je Rajo Vulikić tražio na recepciji, shvatam da je stari udbaš, razumijem da je u pitanju provokacija! Prilazim mu, kažem mu ono što je zaslužio, blijedi, trese se od straha, žena vadi mobilni i bira neki broj, hoće da me tim činom prepane! Nasmijem se, a tad se na terasi pojavljuje novi, iskusni, dugog staža, previjani udbaš Ljumović, ime mu ne znam, kojeg očima vidio nijesam dvadeset godina! „Zdravo Slavko, kako si?“ Osmjeh, srdačnost, gluma kao Rajova! Pitam ga: „Ko si ti?“ On mi odgovara, ali bez obziora na njegov „odgovor“ shvatam da se radi o Rajovom pojačanju. Dok razmjenjujemo nekolike rečenice, onaj par se gubi, nestaje neviđenom brzinom.

Sada sam u Hercegnovom, gradu teških izdajnika LSCG među kojima vode: Marko Salatić, Panto Pavićević, i još u komunzmu obučeni i razrađeni udbaš koji je nastavio da radi i za mafiju – Gojko Pejović. Ja i Helena idemo prema trgu, bačim pogled na unutrašnjost jednog lokala, vidim unutra Gojka sa nekolicinom, kako sjedi. I on, kao i Vulikić u Nikšiću, pokušava osmjehom da mi se javi, diže ruku na pozdrav! Odgovaram mu srednjim prstom i mislim se –fuj gade! Helena i ja prolazimo dalje, Gojko ostaje.

Evo i šestog juna, ove godine! Hercegnovi. Neđe je oko jedan popodne. Šetam Škverom. Zaustavlja me Vaso Marić, moj poznanik. On je stariji čovjek, simpatičan, veseo, politički potpuno suprotan meni. Uvijek je, bez ob zira na vrućinu, u crnom, i sa majcom na kojoj je Mladićev lik. Vaso je vazda sa crnom, debelom šajkačom, kokarda, niz teških krstova srebrnih oko vrata, štap. Sijedamo na terasu jednog lokala, sa nama je i gospodin Tonsanti, pričamo o vlasti, Đukanoviću, Prvoj banci, šalimo se, smijemo. Terasa je skoro prazna. U jednom trenutku prilazi mi neka mala, trudna žena, koja je sjedala dalje od nas, i počinje da me vrijeđa, pazite, ne Vasa,i ne nas oba, nego direktno mene! Psuje me, viče – kako mogu da vrijeđam Đukanovića i kaže kako bi me udarila šakom, samo da je muško! Naravno, očigledna provokacija, režirana, sve je jasno.Nju nije stalo što je trudna, i do čega miože doći, ona žrtvuje nemajčinski, i namjerno, svoj plod! Kažem joj da sjaše, da mi se miče s očiju, da batali. Poslije saznajem da je prešla, prije zaleta na mene, u drugi kafić, još dalje, da nas, navodno da nas ne bi čula, smetalo joj je, hahahaha, ali – zadatak je zadatak, a plan je plan! Takođe ću saznati da se preziva Vasiljević, da je njena rođena sestra bila u dugogodiišnoj vezi sa poznatim novljanskim udbašem, da je ova koja mi je prišla, udata za Engleza, da tamo ili u Švajcarskoj živi dugi, dugi niz godina, da je Englez bio tu sa njom, i da nam je i on, meni i Vasu, poslije nje odmah i hitro prišao agresivno, noseći svoju bebu u rukama, očekujući da ću fizički nasrnuti na njega! Taj „čoek“ je, kao čas prije i njegova žena plod u materici, žrtvovao neočinski i neljudski svoje rođeno dijete, bebu, namjerno je uvukao u opasnot, vičući meni na engleskom: da sam glup, nasrnuo je, ali da ga je Marić kulturno zaustavio! Inače, da budem konkretan, njegova žena je, prethodno, na mene kriknula: „Pička ti materina, kako te nije sramota da tako pričaš o Milu, našem predsjedniku! Da sam muško, sad bi te šakom udarila!“

Dakle,bez obzira što godinama živi u Švajcarskoj, što je udata za Engleza, Milo je za nju – njen predsjednik! Hahahahaha-malo morgen, ko u to može povjerovati? Jasno je da njoj nije smetala buka, jer je nije ni bilo (ali, i da je bilo!) nego joj je planirano „smetalo“ što je, jedna od tema mog i Vasovog razgovora, bio i Milo Đukanović, pa je ona navodni cenzor! Da komedija bude veća,Đukanović ni tada nije bio, a nije ni još, predsjedik Crne Gore, hahahaha, što ponovo dokazuje da se radi o pripremljenom planu sa totalno neobaviještenom osobom. Ali, i da je Đukanović bio, kao što će voljom stvorenja nanovo biti predsjednik, kakve to veze ima sa kršenjem zakona? Inače, da Vasiljevićki smeta „buka“ kao što joj je „smetala“ toga dana, onda bi cijela Crna Gora, svakodnevno, trebala da bude hapšena i mlaćena zbog hiljada prijava raznih Vasiljevićki, a svi bi primorski gradovi, uključujući i Hercegnovi, kroz taj status masovnih hapšenja i mlaćenja, prolazili svakog ljeta, jer je buka u njima nesnošljiva, i traje do kasnih večernjih i ranih jutarnjih sati!

Englez se vraće za svoj sto, ja odlazim do WC-a, ali me prilikom prolaska zaustavljaju neki dragi momci i traže da sjednem s njima. Prihvatam, naručujem malo pivo, kratko pričamo, smijemo se, ostavljam pivo nedopijeno i kažem im da moram na ručak. Plaćam piće, izlazim, prolazim terasom do trase šetališta, potpuni je mir, ali me tu čekaju specijalci. Pita mih: „Je li vas Milo poslao dam me hapsite?“ Jedan me odmah, iz čista mira, i bez ikakavog povodaa, snažno udara treniranim udarcem smrti otvorenom šakom u bradu, preziva se Jauković!(Odmah će da slaže kako sam ja udario njega, televizija će ga snimiti sa crvenilom površinskim desne mu strane vrata! Znači – sam se šklepio prije snimanja, i to prodavao kao – moj udarac!) Padam na moćnu, čeličnu ogradu šetališta, ona se od snage udara pomjera, a onda se ja, od nje odbijen, rušim čitavim tijelom na pločnik i glavom udaram u njega, gubim svijest! Tada, od istog Jaukovića, dobijam stravičan udarac nogom u čizmi, iz sve snage, u desnu stranu grudnog koša, lomi mi se rebro!

Na terasi i šetalištu nastaje bijes usmjeren na specijalce. Oni mi, potpuno nesvjesnom, stavljaju lisice,(!) ruke su mi na leđima, i vuku me, kao vreću po pločniku, četrdesetak metara, i doslovno me, kao teški prtljag, ubacuju u policijsko auto! Kasnije saznajem da je sa Jaukovićem, i policajcima,odmah po njihovom dolasku i dok sam ja bio sa momcima, potiho, i s kraja, šušorio Toma Stanić,pijanista, sin još jednog velikog izdajnika LSCG, slikara Voja Stanića! Mogu misliti o čemu su „pričali“! Želim da pomenem još jednu stravičnu činjenicu, da je panika nastala i među đecom! Neka ekskurzija je sve gledala, a stajali su u redu za kupovinu sladoleda! Inače, očevici su bili uvjereni da sam ubijen, da sam mrtav,da je napad Jaukovića bio planiran, a đeca bila sluđena od jeze koju su gledali! Kasnije ću saznati da je Jauković ranije bio u obezbjeđenju Đukanovića, pa onda i brata mu Aca, da je izraziti velikosrbin, i da je često upotrebljavan kao prebijač u okvirima specijalne policije, te da je, u nekolika navrata, bio navodno suspendovan zbog nasilja i napada, ali brzo vraćan na isto mjesto.

Pouzdano znam da toga dana Jauković nije trebao biti na poslu, ni u uniformi, nego da je posebno pozvan za opisani zločin! Javno pitam – ko ga je zvao, i javno pitam: ko je taj koji je napravio čtavi plan, i ko je naredio da policija izađe? Ko je taj ko je mogao, na osnovu bilo čega očiglednog na mjestu događaja, zaključiti da se radi o kršenju javnog reda i mira, ili bilo kojeg drugog kršenja zakona? Ko je taj iz vrha policije, ko nije odmah morao znati da je napad na mene, i otvoreni pokušaj moga ubistva, jedini cilj dlaska policije? Javno pitam, mada odgovor znam, kako je moguće da mi, ni jedan jedini medij u Crnoj Gori, nije dao ni najmanju šansu, ne samo za izjavu, nego za intervju? Zar ovaj pokušaj mog ubistva NIJE za njih vijest godine? To nije uradio ni lokalni radio Hercegnovi! Kako je moguće da su mediji ledeno zaćutali i ćute sve do danas na ovaj događaj, a suđenje policajcu, koje je u toku, uopšte ne prate, i pored toga što se radi i otvorenom pokušaju atentata na mene? Za razliku od ostalih, sramna „Pobjeda“ Srđana Kusovca, lažnog novinara, sluge mafije, dao je ogoman prostor za intervju sa Vasiljevićkom! U tom “intervjuu” ona je nastavila da laže kao i do tada, sve po narudžbi!

Kako je moguće da se, tokom izborne kampanje koja je slijedila, ni jedna jedina „opoziciona“ stranka nije ni osvrnula na ovaj pokušaj atentata? Ili: kako to da ovaj pokušaj ubistva za njih nije događaj koji se tiče politike? Kako je moguće da se ambasade: SAD, Velike Britanije, Njemačke, Francuske, nijesu udostojile bilo kakvog komentara? Naravno, odgovor je: SAD i Evropa stoje iza crnogorske mafije kao njeni zaštitnici i propagátoři! Kako to da ćuti i Helsinški komtet budvanskog izdajnika LSCG Slobodana Franovića? Kako to da ni jedna, od stalno u medijima prisutnih „nevladinih organizacija“, nije puštila ni glasa?

I najvažnije od svega: đe bijahu protesti makar malog broja stanovnika i stanovnica CG povodom zločina? Đ esu bili svi koji me pitaju: „Kad ćeš da se vratiš Slavko i da se boriš?“ Đe nestaše deseci hiljada godinama oduševljeno prisutnih na našim mitinzima? A đe bijahu protesti makar dijela stanovnica i stanovnika Hercegnovog? Đe bijahu hiljade naulicama Podgorice: pred vladom, parlamentom, predsjedničkom palatom?

Đe?

Odgovor je – niđe!

Da li sam ljut ili razočaran zbog toga?

Taman posla!

Nije LSCG zamrznut 2005.g. ni zbog čega drugog, nego što smo postali svjesni dugogodišnjeg, masovnog i nadubljeg NEKARAKTERA stanovnika i stanovnica Crne Gore koji se, po ko zna koji put, ponovo očigledno manifestvovao izlaznošću i samim, više nego istinitim i poraznim rezultatom upravo završenih „izbora!“ Meni je sve jasno odavno! Jasno je i svima U Crnoj, ali oni su listom vasiljevićevke, a ja čoek bio, jesam i biću!

U dubokoj nesvjestii odveli su me u stanicu MUP-a, držali su me namjerno bez svijesti – dva sata! Tamošnji komandir je neki Bojović, načelnik MUP-a neki Banićević, a inspektor koji je tamo bio, neki je Konjević.Bilo je tamo još šest, sedam inspektora! Ljekari se nijesu zvali, a morao sam odmah da budem odveden u bolnicu, ali nijesam! Zašto? Čekalo se da od unutrašnjeg krvarenja – umrem! Nije se desilo!

Bračni par Vasiljević bio je pred zgradom MUP-a, bili su tu i neki krasni ljudi koji su protestovali, tu je bio i Vaso Marić. Došla je odmah Helena Vučetić, vikala je, svađala se sa policiím, vršila je pritisak da zovu ljekare! Slagali su je kako ja – odbijam da ljekari dođu!!! A ja sam bio – u dubokoj nesvijesti. Konačno, kad su postali svjesni da od moje smrti nema ništa, a molili su da mi smrt dođe od unutrašnjeg izliva krvi u mozak, ili u pluća, tamo sam i povratio nesvjestan, prebačili su me u hitnu. Tu je odmah konstatovana kontuzija glave i grudnog koša, i ogrebotine na koljenima i tijelu. Probudiću se, konačno, u Meljinama, na intezivnoj njezi, đe je konstatovan, za razliku od hitne, lom rebra i ogrebotine po rukama i koljenima.

U Meljinama me je posjetio načelnik novljanskog MUP-a Banićević, u toku noći pojavio se još jedan teški izdajnik iz Novoga, među prvima u LSCG, Mimica Vujović, tobož da me vidi. Nova provokacija!
Sjutra dan je došao da me vidi direktor policije Božidar Vuksanović, zajedno sa novljanskim načelnikom. Čim smo ostali sami, rekao sam Vuksanoviću da je naređenje za zločin došlo sa najvišeg mjesta! Odbio je, ada nego!

Izjave povodom slučaja, a za mene atentata, dali su: ministar policije, njen direktor, predsjednik parlamenta i još nekoliko njih.Najkraće što je moguće, prenesena je moja izjava. Traga nije bilo ni jednoj televiziji, osim „Vijesti“, nikome! Sve u svemu, viđenim naručenim izjavama, dio vrha mafijaške Crne Gore, pokušao je da sa sebe, i Mila Đukanovića, spere bilo kakvu odgovornost ili naredbodavnu ulogu, u slučaju otvorenog i jasno dokazivog atentata!

Vulikića Šekspira i Gojka Pejovića naveo sam da bih rekao kako je moguće da je cijela akcija, zajedno sa novljanskim MUP-om, mogla biti planirana i od strane navedenih, ne bi me čudilo, naprotiv!

Ali, ja znam da je neuspio pokušaj došao od samog vrha Prolivgore!

Osveta meni puna mržnje, morala je biti krvava i zasnovana na činjenici da sam ja prvi: raskrinkao američku i britansku politiku prema Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji. Oni su uništili Antu Markovića, oni su doveli Slobodana Miloševića i ostale! Oni su ti koji drže i čuvaju mafiju na čitavoj teritoriji bivše Jugoslavije, oni su ti koji su štitili: Miloševića,Karadžića, Mladića, oni su ti koji su u krvi rasturili Jugoslaviju, oni su ti koji drže Đukanovića i sve druge u regionu, kao svoje apsolutne dobrovoljne robove, žestoko plaćene omogućenom ogormnom pljačkom, kriminalom, vječno, oni su ti koji su naveli stvorenja u Prolivgori da im Đukanović, punih dvadeset i dvihe godine bude i jeste Bog, oni su ti…koji planiraju i rade na konstituisanju Male Velike Srbije, oni su ti kojima su: Dodik,Izetbegović,Dačić, Nikolić, Tači, Djukanović sa ostalima, potrebni, ne samo za ostvarenje toga plana, oni su ti… koji su stajali iza dugotrajnog ubijanja LSCG i Crne Gore!

Meni lično, to je najveća nagrada koju sam dobio u životu, jer oni su ti koji su svojom jezivom politikom prema meni, liberalima,Crnoj Gori i regionu, PRIZNALI da smo bili i ostali – f a n t a s t i č n i…,i tako dalje.

Sve drugo su gole laži!

Sve sam to ja, prvi i jedini, javno raskrinkao i raskrinkavao, evo već godinama i godinama, ja sam jedini čija su se predviđanja, na moju veliku žalost, ostvarila po Crnu Goru i stvorenja, da crnje ne može biti! Jedino nijesam mogao nikad pretpostaviti da će ovdašnji, nekad hrabri i ponosni narod, ikada sebe srozati poziciju – stvorenja, a sveo se je dobrovoljno, račundžijski i – nepovratno!

Sve rečeno ja sam, samo nešto malo prije atentata, rekao, kao i uvijek, u velikom, perfektnom intervjuu beogradskom “Press-u”, koji je sa mnom uradio Marko Milačić!

Ponovio sam i predviđanje, kao i istinu: da se Đukanović brzo vraće na mjesto premijera ili predsjednika…