A great WordPress.com site

Archive for January, 2013

ISTINA – KO SMO!

146miroslavIstraživački rad međunarodne grupe naučnika objavljen u renomiranom časopisu American Journal of Phisical Antropology, urađen je na osnovu reprezentativnog uzorka krvi 404 muškarca iz Kliničkog centra u Podgorici i potpuno razbija ovdašnje stereotipe i predrasude o čistom slovenstvu današnjih Crnogoraca i ukazuje da je Balkan mješavina raznih uticaja te da današnji Crnogorci vode praporijeklo od Vlaha-Morlaka, Ilira-Arbanasa, Slovena ali i – keltske grupe naroda!

Možda će za neke biti šok, ali ovako stoje stvari: današnji Crnogorci su genetska mješavina Ilira,odnosno Vlaha i Arbanasa, koji čine više od 50 odsto genetskog koda savremenih stanovnika Crne Gore, dok je uticaj praslovenskih korijena znatno manji, ne prelazi 10 odsto i čak je niži od uticaja grupe naroda keltskog porijekla ili miješanja sa genetskim kodom naroda iz Male Azije ili Levanta!

1306phicalantropologyOvi rezultati su izvod, djelić, naučnog istraživanja međunarodnog tima eksperata objavljenog još juna 2010. godine u renomiranom naučnom časopisu American Journal of Physical Anthropology.

Iako su rezultati publikovani prije dvije godine, zanimljivo je da je domaća javnost ostala uskraćena za informacije koje lome i potiru decenijama građene stereotipe o „unikatnoj“, predominantnoj slovenskoj matrici naroda ovih krajeva.

Istraživanja o haplotipovima Balkana: Inače, u posljednje vrijeme dosta se priča o genetskim markerima kod Crnogoraca i ostalih stanovnika Balkana. Pominju se rezultati istraživanja nauke koja se zove populaciona genetika. Genetičari su, dakle, utvrdili da kod Y hromozoma (kojeg imaju samo muškarci) postoji nasljedna informacija koja se prenosi s generacije na generaciju. Hromozom Y se rijetko mijenja i na njemu ostaju mutacije koje se dešavaju jednom u nekoliko hiljada godina. Zabilježene mutacije genetičari klasifikuju u haplogrupe i haplotipove.

Dakako, haplogrupe i haplotipovi nemaju puno veze sa savremenim nacijama, ne postoji crnogorska, srpska, bosanska, hrvatska, ruska, poljska, njemačka, francuska, engleska… haplogrupa. Preko haplogrupa i haplotipova može se odrediti praporijeklo, neki daleki u genima zapisani kod koji govori o raznim uticajima i posljedicama velikih migracija.

1306genetikatekst

Brojna ispitivanja su, ipak, donijela značajne novine i bila su blagotvorna za – razbijanje predrasuda i stereotipa o ekskluzivnom prijeklu savremenih naroda i nacija. Tako je u Hrvatskoj sa priličnim iznenađenjem dočekana informacija o istraživanju genetske podudarnosti i genetskom porijeklu savremenih Hrvata koje je sproveo Institut FA iz Zagreba po kojem se pokazalo da – iako postoje značajne razlike – ipak postoji i značajna povezanost genetskog porijekla Hrvata i Srba. „Haplotip Eu7, odnosno takozvani hrvatski haplotip, moguće je povezati sa haplotipom Eu13, koji je se povezuje sa srpskim korpusom još iz X vijeka“, šokantno su izvijestili neki hrvatski mediji krajem prošle godine.

I u drugoj susjednoj državi – Srbiji – suočavali su se sa neobičnim otkrićima savremene nauke.  „Ako su vam se sa babine slovenske strane sparivali sa nekim od ilirskih starosedelaca, a ut to bili i sa Vikinzima koji su odnekuda banuli u naše krajeve, dok su se dedini germanski preci u dokolici petljali sa Feničankama i keltskim ženama, zadovoljavate najnovije genetičke uslove da se deklarišete kao Srbin!“ – ovim je riječima novinar nedjeljnika Vreme šaljivo komentarisao istraživanje švajcasrkog Instituta „iGenea“ o genetskom porijeklu naroda na Balkanu.

Sporni rezultati instituta „iGenea“: Sredinom 2009. godine kompanija „iGenea“ je uradila genetički rodoslov današnjih naseljenika Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Slovenije, Srbije i Crne Gore i drugih naroda i nacija za koje se – ispostaviće se na osnovu istraživanja – pokazuje da su amalgami, čudne smješe raznih osvajača, starosjedelaca, migracija plemena

Prema tom istraživanju, zajednički je tretirano stanovništvo na teritoriji Srbije i Crne Gore, iako je Crna Gora bila nezavisna već tri godine. Shodno tim podacima, prosječni srpsko-crnogorski građanin bio je je mješavina 30 odsto slovenskog gena, 21 odsto gena Ilira, 18 odsto tevtonskih gena, 14 odsto zapadnoevropskih (keltskih), 9 odsto gena Feničana, 6 odsto Helena i 2 odsto – Vikinga! Zbog nesrazmjere u populaciji Srbije i Crne Gore teško je izvući iole valjan zaključak iz ove statistike. (na kraju teksta prezentiramo video zapis o rezltatima iGenea instituta o DNA nalazima na Balkanu).

1306dnabalkans

Osim toga, novinarska istraživanja koja su uslijedila, pokazala su da studija Instituta „iGenea“ nije objavljena niti u jednom uglednom naučnom časopisu a sam uzorak nije bio valjan, bez stratifikacije. Prosto: objavljeni rezultati nastali su tako što su im  pojedinci slali svoje uzorke i tu nema ni govora o onome što anketarske kuće zovu –reprezentativni uzorak.

Nova relevantna istraživanja: Nasuprot tome, istraživanje iz kojeg smo naveli rezultate o porijeklu genetskog koda Crnogoraca – objavljeno u američkom časopisu – ima sve karakteristike nučnog istraživanja.

Članak koji opisuje rezultate ovog istraživanja objavljen je u jednom od najuglednijih naučnih časopisa za biologiju i medicinu – „American Journal of Physical Anthropology”. Rad je prvi put objavljen na internetu 20. januara 2010. godine (www.onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1002/ajpa.21235/suppinfo).

U podnaslovu je nabrojano ko je sve učestvovao u ovom naučnom istraživanju:  1. Department of Molecular and Human Genetics, College of Medicine, Florida International University, Miami, FL  2. Department of Biological Sciences, Florida International University, Miami, FL  3. Institute of Forensic Medicine, School of Medicine, University of Belgrade, Belgrade, Serbia 4. Clinical Center of Montenegro, Podgorica, Montenegro 5. Security Information Agency, Belgrade, Serbia.

U istraživanju su učestvovalisljedeći naučnici i istraživači: Sheyla Mirabal, Tatjana Varljen, Tenzin Gayden, Maria Regueiro, Slavica Vujović, Danica Popović, Marija Đurić, Oliver Stojković, Rene J. Herrera.

Zanimljivo je da su mnoge srpske državne institucije – među njima i srpska obavještajna agencija BIA – pomogle i finansirale istraživanje. Da li se, možda, očekivala podudarnost genetskog koda stanovnika Srbije i Crne Gore kao dokaz o jednom narodu, jedne vjere i kulture?

1306igeneaValjano istraživanje: Što god bila pozadina, važno je istražiti rezultate interesantnog naučnog rada. MrSlavica Vujović sa Katedre za biohemiju Prirodnomatematičkog fakulteta u Podgorici u razgovoru zaPortal Analitika objašnjava da je istraživanje koje je objavljeno u američkom časopisu zasnovano na relevantnom uzorku.

– Istraživanje je bilo obimno, analiza je urađena na uzorku od 404 osobe, metodom slučajnog uzorka osoba različitog prezimena kojima je uzorak uzet na osnovu njihovog pristanka u Kliničkom centru Crne Gore, objašnjava Vujović, koja je bila u timu međunarodnih eksperata.

– Cilj rada nije bio da se pravi neka socio-politička ili istorijska analiza stanovništva na današnjoj teritoriji Crne Gore, već je riječ o ispitivanju akulturacije i migracija kao mehanizmu širenja poljoprivrede na Balkanu, ističe Vujović.

Paralelno sa uzorkom iz Crne Gore napravljeno je i istovjetno istraživanje za 179 osoba iz Srbije. Zajedno sa 404 uzorka iz Podgorice, uzorci od 179 muškaraca iz Srbije su poslati na analizu, kasnije na razradu rezultata na Floridu, u naučne centre.

Ko su današnji Crnogorci: Rezultati istraživanja potrđuju mnoge teze iz ranijih tekstova objavljenih na Portalu Analitika, prevashodnu ključnu tezu: današnji stanovnici Crne Gore većinom su starosjedioci koji su primili slovenski jezik i uticaj, kao što je svojevremeno pisao i akademik CANU Petar Vlahović u njegovom članku o fizičkoj antropologiji Crnogoraca.

Dakle, dva dominantna markera u uzorcima iz Crne Gore su I2a (P37.2) sa 29.2 odsto i E1b1b – M215 sa 27 odsto. Ova dva markera nose ljudi koji su u antičkim vremenima znani kao Iliri a od srednjeg vijeka kao Vlasi i Arbanasi. Haplogrupu I2anose ljudi iz onih krajeva u kojima istorijski izvori dominantno prepoznaju Vlahe. Dakle, ovu haplogrupu nose Vlasi – Morlaci sa područja Dalmacije, dinarskog masiva, Boke, Hercegovine, Bosne, zapadne Crne Gore;  u istorijskim izvorima prije devetnaestog vijeka  postoji hiljade pomena Vlaha/Morlaka.

1306staricrnogorci

Nakon devetnaestog vijeka sazrijevaju, prave se savremene nacije Srbi i Hrvati (koje nemaju veze sa narodnošću) i Morlaci nestaju iz istorijskih izvora. Zanimljivo je, takođe, da je I2a haplogrupa jako prisutna kod Cincara (Kucovlaha), kod Moldavaca, dakle opet kod ljudi koji su kroz istoriju znani kao Vlasi. Genetska istraživanja su dokazala upravo ono što i akademik Petar Vlahović iz ugla biofizičke antropologije tvrdi za “Dinarce“:  da su na ovom prostoru najmanje 10.000 godina. Tokom hiljada godina raširili su se po cijelom Balkanu i šire, tako da danas postoje značajne razlike između ljudi kao što su, recimo,  Hercegovci i Moldavci, iako su im prapreci, od prije nekoliko hiljada godina – isti.

Iznenađujući upliv Kelta i mali procenat gena Slovena: Haplogrupa koja je na trećem mjestu po zastupljenosti u Crnoj Gori je R1b – u uzorku od 404 osobe iz KC Podgorica čak 9.4 odsto. Za mnoge će ovaj podatak biti prilično iznenađenje: R1bpredominantno nose Baski, Škoti, Irci… oni ljudi koji su kroz istoriju nazivaniKeltima, tako da se ovih 9.4 može tumačiti kao haplogrupa keltskog porijekla.

Kod crnogorskih muškaraca vrlo su prisutne i dvije slične haplogrupe J2a i J2b sa ukupno 9.2 odsto. Dakako, to je rezultat uticaja – Osmanskog carstva. To konstatuju u sami istraživači. „Frekvencija djelova haplogrupe J sugeriše da je region Balkana poslužio kao migracioni most između Levanta, Male Azije i Evrope“, ističe se u tekstu objavljenom u američkom časopisu.

Što se tiče prisutnosti haplogrupe koju bi mogli vezati za Slovene, nalazimo haplogrupu R1a. Ova haplogrupa je prisutna kod Poljaka, Lužičkih Srba, Ukrajinaca, Rusa  u procentu koji varira od 50 do čak 65 odsto. Prema ovom istraživanju, ovaslovenska haplogrupa R1a je prisutna kod crnogorskih muškaraca u procentu od tek – 7,4 odsto.

Pretpostavimo, na osnovu podataka o migracijama, da se dio stanovništva svojevremeno, u srednjem vijeku, naselio iz države Nemanjića u Zetu. E, to su posljedice migracije onih Srbalja koji se pominju u poveljama Jelene Anžujske ikralja Milutina s kraja 13. vijeka, a koji se više nikada ne pominju u bilo kojem ozbiljnom dokumentu prije nego je u 19. vijeku  smišljena politička ideologija zvana – srpstvo. Naravno, jasno je da dio „slovenskog“ genetskog materijala današnjih stanovnika Crne Gore vodi porijeklo i direktno od dukljanskih Slovena.

Brojni genetski uticaji: Istraživačka studija, objavljena u časopisu „American Journal of Physical Anthropology”. Pokazuje da je Balkan „odigrao ključnu ulogu u repopulaciji Evrope nakon velikog ledenog doba“ te da je iz ovog podneblja bilo puno migracija.

Vratimo se, ipak, objašnjavanju genetskog porijekla, tumačenjima što to u stvari znači. Radi boljeg razumijevanja, valjano je napraviti  poređenje: Baskijci, polaŠpanaca, pola PortugalacaItalijana –  nosioci su haplogrupe R1b baš kao i Škoti iIrci koji ovu haplogrupu nose u procentu od više od 70 odsto. Jasno je da R1bhaplogrupu u zapadnoj Evropi nose potomci Kelta, ali je takođe vrlo jasno koliko se danas razlikuju savremeni  Škoti i Portugalci, ili Irci i Španci.

1306evropamigracije

Dakle, kao i  u slučaju Kelta tako i u slučaju starosjedilaca Balkana koji nose I2apojavile su se unutar nekad jedinstvenog etnosa velike razlike nakon proteka vremena, poslije hiljada godina. Pošto su fizička antropologija i genetika utvrdile da su takozvani “Dinarci” (etnički Vlasi/Morlaci) na balkanskom prostoru više od 10.000 godina ne može se ništa drugo zaključiti nego da su Dalmati, Dokleati, Enhelejci, Autarijati, Tribali, Dardanci, Tračani, Dačani… zapravo porijeklom oni koji su u istorijskim dokumentima u srednjem vijeku “izronili” pod imenom Vlasi. Da su Vlasistarosjedioci, to takođe tvrde i istoričari među njima i najveći srpski istoričari kao što su dr Sima Ćirković i dr Radovan  Samardžić. Kad su Rimljani osvojili ove krajeve sve etničke grupe su nazvali zbirnim imenom – Iliri!

Prema istom istraživanju, u Srbiji je i veći postotak vlaške I2a haplogrupe nego u Crnoj Gori (38,5 odsto naspram „crnogorskih“ 29,2), što navodi na zaključak da je teritoriju današnje Srbije naselilo dosta Vlaha iz Hercegovine i Bosne, dosta rumunskih Vlaha, kao i Cincara iz Makedonije. Moguće je da su skoro svi Srbi iz Srbije, koji su nosioci haplogrupe E1b1b – ustvari doseljenici iz Vasojevića, Kuča i drugih krajeva Crne Gore.

Što se Albanaca tiče, oni dominantno nose haplogrupu E1b1b. Moguće je da su Albanci Protoiliri. Naime, Iliri se kao jedno jedino pleme pominju prvi put u sedmom vijeku prije Hrista, ali valja napomenuti: Iliri iz najstarijih, grčkih, izvora i oni ljudi koje su Rimljani nazivali Ilirima – to su etnički vrlo različite grupe ljudi. Ovo potvrđuju i radovi naučnika kao što su Mate SujićDuje Rendić MiočevićAleksandar Stipčević, a prihvatili su i renomirani istoričari kao što je Bogumil Hrabak. Na osnovu svega, može se zaključiti – kao što je pisao akademik SANU Branislav Đurđev – da su crnogorska plemena nastala iz vlaških i arbanaških katuna. I akademik  Petar Vlahović je zaključio da smo starosjedioci, mješavina starosjedilačkog – morlačkog i arbanaškog porijekla.

Miroslav ĆOSOVIĆ

Moj komentar: cjelokupna istina koju saopštava ovo fenomenalno i kapitalno naučno otkriće, nalazila se vjekovima i u ogromnoj arhivskoj građi i arheološkim nalazima crnogorske i drugih teritorija! Za mene, u ovom istraživanju nema ništa novo, ja znam za sve što je rečeno u tekstu, još od najranijih dana moje mladosti, ali, ovdje se radi o čistoj nauci čija je metodologija i tehnologija nepogrješiva. Nego, vratimo se dokumentima i arheološkim, i drugim istraživanjima, a radi se o sljedećem – sva falsifikovana crnogorska istorija falsifikatorski je tretirala,  naturajući falsifikat kao istinu – samo period okupacije i uništenja Duklje od strane Nemanjića – Nemanje i Sv. Save, i njihovog potomstva. Sve drugo se krilo, i ne samo to, nego je onaj ko se usudio da vjeruje istini bio odmah proglašavan izdajnikom srpstva. Kad su Nemanjići završili svoje djelovanje u istoriji Srbije i Srba, u Crnoj se samo tretiralo pravoslavlje kao ključni dokaz da su Crnogorci Srbi, i ništa drugo, naravno, krijući da je pravoslavlje vjera okupatorska, na isti način kao što je to i katioličanstvo, i islam. Ne, o tome se ćuti i dan danas, ali se ove dvije vjere, islam i katoličanstvo, od strane velikosrpstva, i SPC koja mu je na čelu, proglašavaju krvnikom Srba! U Crnoj se sve podređuje jedinom cilju – pretvaranju Crnogoraca u Srbe na osnovu ogromnog broja otvorenih  istorijskih falsifikata, a tako je i danas. Današnje Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Hrvate i Albance u Crnoj Gori, a i uopšte, istina uopšte ne zanima, osim da na nju sa mržnjom pljuju. Da li će ovo kapitalno otkriće saopšteno u tekstu, išta promijeniti? Neće ništa! Svi će se i dalje pozivati na bake i deke koji su im  govorili da su – Srbi! A, umotani, zapakovani u otvorenu laž, lagali su ih, to je više nego očigledno! Međutim, to u Crnoj nikoga živoga ne interesuje. U njoj su dvije “ocjene” važeće: prva – snašao se, ili – snašao si  se, što podrazumijeva ulazak u gužnje crijevo mafije! Druga, snađi se, što znači – uđi više u gužnje crijevo mafije, što čekaš? I postoji jedan jedini savjet: snađi se više, što znači – uđi u gužnje crijevo mafije – što prije, odmah, jer onda si – više nego – p a m e t a n!

O ŠKVERU

Ponekad izađem da uhvatim krug novljanskim šetalištem. Gledam more, koje volim od samog mog rođenja. Majka mi bijaše iz zeleničkog sela Kuti, Novljanka, krasna žena, divan čoek, njen jezik bijaše najljepša pjesma koju ikad čuh, i danas je Zoraida moja u meni, u duši mojoj koja pleše, kao vali mali, pod maestralom ljubavi njene.

Ne, već godinama, ja osobe, sa kojima se mimoilazim, uopšte ne gledam, i nije mi ni stalo da li mi se neko javi ili ćuteći prođe, jer za mene oni, osim kao bilologija, odavno ne postoje, želim reći: neka blefiraju i lažu sebe, i jedni druge, mene neće, dosta je, i previše je bilo.

Ovaj grad će se pamtiti i zbog toga, što u njemu pokuša vrh da me ubije, da me se, konačno, ratoslilja, da mi se osveti, jer odbih, po –  ko zna koliko puta – da budem ka oni, da budem njihov, da im budem desna ruka, da im služim prodat, da budem ciklioner, i vječit, i da me svi ovi, koji mimo mene prolaze  „vole, cijene i poštuju“, i da o meni ispredaju njihove „bajke“:  kako sam pametan, i hrabar, i kako sam se – snašao, i da mi kažu  na svakom koraku – svaka ti čast… Ali, moja najveća i teška “greška” u životu bila je:  jebalo mi se, jebe mi se, i jebaće mi se vazda za njih, i njihove titule „serdarske“, eto se dave u njima, i u tome uživaju. Neka im ga, a ja jedino: za čim žalim? Kažem: e, jadna Crna Goro, nesrećna, u čije li si ruke dopala, pa mi se misli slažu ovako – kamo sreće da su ti sinovi: Norvežani, Švedi, Holandezi, Danci…e, kakav bi ti raj bila, majko moja mila. A ovako – ne čupaj kose duge,sijede, nijesi kriva! Vjekovima si imala i šćeri krasne, i sinove dične, a onda, ka pod krpom nestadoše, odlučiše da se prodaju, samoubiju, da ih nema, da glume druge, one koji nijesu nikad bili, da čojstvo zamijene nečojstvom, a junaštvo glumom, da istinu ubače u  WC, a da od Laži  boga svoga naprave, da mu se klanjaju i dive, i sve to rade svakog dana i noći svake, ma najmanje – dvades i tri godine! To je njihova smrt, majko, ali ne plači, nemaš za koga, ni pred kim,jer  ti, već odavno, đece nemaš, nego ti se oni, koji se tako listom prodaju, u oči tvoje, obneviđele od bola, grohotom smiju, i viču ti: ćuti kurvo stara!

Vratih se „Gilgamešu“, o Bože, kakvog li spjeva, ko bjehu ti, koji ga spjevaše? Odgovor moj je samo jedan: bijahu to ljudi što Boga očima gledahu, i niko drugi, a jedan takav, brat njihov,  na Lovćenu počiva, on, Njeguš, kome potomci, i ime grude rodne, dodajući ga prezimenu Petrović, flasifikovaše, pa umjesto da bude Rade Tomov Njeguš, postade Njegoš, i – nije tačno reći – nikom ništa, jer svi tu prevaru listom – podržaše! Rade je tako postao najveći srpski pesnik, i pored istine da  srpskim jezikom  nikada nije ni pisao, ni govorio, niti mu je noga ikad, na tlo srpsko kročila! Ali, Majko, kome ja to pričam? Njima? Ovima koji su jezik crnogorski odmah prekrstili u jezik: crnogorsko-srpsko-bošnjačko-materinsko-zanzibarsko-madagaskarsko-moravsko-šumadisjko-beogradsko-tutuški, hahaha? Nikako! Ovim planinama i brdima,rijekama, moru, jezerima, svakako, oni, sigurno, u meni nikad umrijet neće, e, njima pričam, a takozvana đeca su ih, odmah, i trčeći – prodala!

U „Gilgamešu“ nađoh i sljedeće stihove koji opisuju Donji Svijet, mnogo, mnogo kasnije nazvan – Pakao:

„ Idi dolje putem koji nema povratka,

Čiji smjer ne skreće ni lijevo, ni desno!

Uđi u kuću čiji ljudi ne trebaju svijetla.

Prah im je hrana, a blato im je jelo!

Obučeni su u perje,

S krilima kao šišmiši i sove,

Ne vide svijetla, žive u tami.“

 

Što je ovo? A ja ću reći – to je genijalan opis Crne Gore, takav da ti se krv smrzne od užasa! Evo kako to zvuči, sa mojim komentarima u zagradama:

 

„ Idi dolje putem koji nema povratka, (budi rođen i živi čitav život u Crnoj Gori!)

Čiji smjer ne skreće ni lijevo, ni desno! (Nemaš đe, uzalud tražiš da skreneš!)

Uđi u kuću čiji ljudi ne trebaju svijetla. (Oni svojom voljom ODBIJAJU svijetlo, kad to vidiš znaj – u Crnoj si Gori!)

Prah im je hrana,( njihovom voljom i njihovim izborom, oni pravu hranu bačaju u klozet!), a blato im je jelo!(Isto!)

Obučeni su u perje, (mafijino, krvavo, lupeško, zločinačko!)

S krilima kao šišmiši i sove, (žive njima pokriveni, lažući da su – sokolovi!)

Ne vide svijetla, (namjerno i odlučno!) žive u tami.“ (namjerno, a kad im vrata otvoriš, da im svjetlost uđe, kidišu na tebe da te ubiju, i odmah vrata, i z n u t r a zatvore, i ponovo zabrave!)

 

Ooo, nekad,ti  junačko naše leglo,

A sad – iskopana kućo – Montenegro!

 

Kod Lazara Tomanovića ( „Putopisna proza“, Hercegnovi 2007.g.), na strani 238. nalazi se strašan opis jednog strašnog zločina, pa ću ga dati u cjelini, smatrajući da je opis i suština ovog zločina, i današnji potpis sadašnje Crne Gore. Trenutak je da se sjetite atentata na mene, ali i imena: Iva Martinovića, posljednjeg počasnog predsjednila LSCG,  i brata mu Deja kojem sam vjenčani kum bio, žive u Londonu obojica, decenijama; Saše Markovića iz Budve, kome krstih šćer, a trebao sam i sina mu, Saše Aleksića, bivšeg gradonačelnika Cetinja ispred LSCG, odavno bitiše u Beogradu, i moje bivše snahe, mafijašice, vlasnika brojnih apoteka po Crnoj Gori, dr Zorane Perović (rođene Terzić) koji su me svi, 2010-te, za račun udbe, i cilja mafije, šćeli proglasiti – epileptičarem! U čemu je razlika između njihove udbaške akcije, i pokušaja moga ubistva u Novome, i zločina koji opisuje Tomanović? Nema je: meta i cilj, to jeste – ja, kao i naredbodavac – moć – isti su! Sramota? Samo kad bi se šalili, jer na koga, u Crnoj, takva istinita poruka ostavlja trag? E, takvoga ođe, gotovo da – nema!

Dakle, evo Tomanovića:

„ Put od Prilipa (Tako se u Tomanovićevo vrijeme zvao današnji cetinjski Belveder! Ko li mu, i zašto, promijeni ime?) uvlači se tamo ovamo između kamenitijeh glavica. Tu su bili izveli Misirlića na prijevaru, da ga smaknu dva njegova druga i pobratima

Misirlić je bio Hercegovac Muhamedove vjere, jedan od najžešćih protivnika okupacije. On je zato velika zla činio đegođ je mogao austrijskoj vojsci i činovnicima, a nijesu mu mogli u trag ući. Kako mu je bila udarena cijena hiljadu fiorina, srebroljublje navede ubicu da ubijstvo izvrši u crnogorskoj granici u Vilusima blizu Klobuka. Ali ne uspije, jer  Misirlić ranjen uteče na Grahovo, a otolen je prešao na Cetinje, đe se u bonici državnoj liječio. Vlada austrijska ga je tražila, ali ga je crnogorska smatrala kao drugog ustaša, i zato ga nije šćela izdati. Kad je ozdravio, približu mu se na Cetinju druga dva ustaša, jedan Hercegovac, a jedan Bokelj, sprijatelje se i pobratime, da se opet odmetnu u hajduke. Na taj način ga zavedu na mjesto, koje mi je Matavulj pokazao i tu mu jedan sasu revolver u pleći, a drugi mu glavu odsječe. Malo iza toga naljego neko i vidio prema mjesečini na sred puta krv, a pod put lješinu. Odma potrči i prijavi to vlasti na Cetinju. Kad se doznalo da je tako poginuo čovjek, koji je pribjego u Crnu Goru da se spase, sve Cetinje gnjevom i osvetom planu

Ujutro su zlikovce ufatili na Njegušima.

Ubice su sve ispoveđeli, pokajali se i pošli na smrt, na ono isto mjesto đe su svoga pobratima pogubili (…)“

Šćedoh reć sljedeće: bijahu pohvatani, njihov jeziv zločin izazvao je bijes kod onda još pravednog, i hrabrog, i čojskog crnogorskog naroda!

A trebam li pričati kako je to danas zajedno sa dvades i tri godine minule, i kome? Ona dva pobratima su na vrhu Crne Gore, rade očigledne zločine, ratuju, pljačkaju, ubijaju, čine sve što im na um pane i naređenjem dođe, ali –  uz punu podršku preko šest stotina hiljada stvorenja koja bitišu u Crnoj i javno lažu da žive, a mrtvi su mrtvijati u svakom segmentu nekadašnjeg i čojstva, i junaštva, ali su vrh  uz otvorenu i zločinačku podršku Evrope i SAD! A đeca su stvorenjima gora, nego oni, pa sad viđimo!

 

I ne čuje se lelek, đe gore prolama, radost je na svakom koraku!

 

Blago nama, vratio nam se kralj Petar II Karađorđević!

Mala Velika Srbija!

Prasence!

Harmonika!

Turbo – folk!

Svud su čete, svud su straže!

Bože pravde!

 

Nazdravlje!

ROČIŠTE, 17.01.2013.g.

 

 

Iskaz oštećenog Slavka Perovića na ročištu održanom pred Osnovnim sudom u Hercegnovom 17.o1.2013.g.

Šesti  jun 2012.g, neđe je oko četrnaest sati. Šetam  Škverom, jedinim šetalištem u Hercegnovom.  Zaustavlja me Vaso Marić, moj poznanik. On je stariji čovjek, simpatičan, veseo, politički potpuno suprotan meni. Sijedamo na terasu jednog lokala, sa nama je i gospodin Tonsati, pričamo o vlasti, Đukanoviću, Prvoj banci, šalimo se, smijemo. Terasa je skoro prazna.Pijem jedno, pa drugo pivo, polako. U jednom trenutku prilazi mi neka mala, trudna žena, koja je sjeđela podalje od nas, i počinje da me vrijeđa najsramnijim psovkama. Ističem, ova osoba  ne vrijeđa  Vasa Marića ,i ne nas obojicu, nego direktno i samo mene! Psuje me, viče iz sveg glasa – kako mogu da vrijeđam Đukanovića i dere se kako bi me udarila šakom, samo da je muško! Naravno, odmah shvatam da se radi o očiglednoj provokaciji, očigledno režiranoj, sve mi je jasno. Naime, ni jedna druga prisutna osoba na terasi, nije se osjetila ugroženom mojim i Vasovim veselim pričanjem. Ali, ovu osobu koja prilazi, uprkos činjenici što ni ja ni gospodin Marić ničim nijesmo ugrozili red i  mir, pa ni vikom, shvatam kao nekog ko, očigledno,  želi da dovede u opasnost svoj plod I materici, ona ga svjesno žrtvuje nemajčinski, i namjerno, planski!

Kažem joj da ide, da mi se miče s očiju, da batali dreku i psovanje. Poslije pokušaja mog ubistva ja saznajem da je ona prešla, prije zaleta na mene, u drugi kafić, još dalje, tako da nas, mene i Marića, sa te razdaljine nije ni mogla čuti, osim normalno,kao u svakom lokalu ili  njegovoj terasi! Takođe ću saznati da se preziva Vasiljević, da je njena rođena sestra bila u dugogodišnoj vezi sa poznatim novljanskim udbašem, da je ova koja mi je prišla, udata za Engleza, da u Švajcarskoj živi dugi niz godina, da je njen muž Englez bio tu sa njom, i da nam je i on, meni i Vasu Mariću, odmah poslije nje hitro i agresivno prišao, noseći u rukama njihovu dvogodišnju bebu, sa istim planom kao i žena mu –  da izprovocira moj fizički nasrtaj na njega, dok drži bebu! Taj Englez je, isto kao i njegova žena trenutak ranije, svjesno doveo u opasnost njihovo dvogodišnje dijete,  vičući na  mene,  na engleskom: da sam glup, nasrnuo je na mene, ali da ga je Marić kulturno zaustavio! Inače, njegova žena je, prethodno, u već opisanoj sceni njenog napada,  na mene kriknula: „Pička ti materina, kako te nije sramota da tako pričaš o Milu, našem predsjedniku! Da sam muško, sad bi te šakom udarila!“

Dakle,bez obzira što Vasiljevićka godinama živi u Švajcarskoj, što je udata za Engleza, što najvjerovatnije,  ima švajcarsko državljanstvo, što je predsjednik Švajcarske  njen predsjednik,  Đukanović je za Vasiljevićku, ne samo neko koga ona obožava, nego je i – njen predsjednik! Ovome treba dodati da Vasiljevićka nije član DPS-a, pa joj Đukanpović, ni po tom partijskom osnovu, ne može biti predsjednik, a u vrijeme pokušaja mog ubistva Đukanović nije bio ni predsjednik Crne Gore, a nije bio ni njen premijer. Danas, po sedmi put, jeste premijer, ali tek odnedavna, a predsjednik Crne Gore – nije! Što je željela Vasiljevićka lažnom tvrdnjom da je Đukanović predsjednik, lako je odgovoriti – smišljeno je i otvoreno, i planirano – lagala!  Jasno je da Vasiljevićkoj nije smetala navodna galama koju smo, navodno, stvarali ja i Marić,  jer nikakve galame nije ni bilo,ali, i da je bilo, na mjestu na kojem je sjeđela sa mužem, nije je nikako mogla čuti ni doživjeti kao takvu. Međutim, Vasiljevićkino štićenje Đukanpovića, i njena navodna odbrana Đukanpovića, dokazuje samo jedno:  da se, u konkretnom slučaju, radi o brižljivo pripremljenom planu mojeg izazivanja i  naređenju za njegovo izvršenje. A taj plan i naređenje pripremali su se dugo vremena, i došli su sa visokog mjesta crnogorske diktatorske piramide, u njega su dobrovoljno  instalirani Vasiljevićka i  njen muž, kao sigurni okidači! Ali, i da je Đukanović bio, u trenutku izvršenja krivičnog djela, predsjednik, kakve veze ta činjenica ima sa mojim navodnim kršenjem zakona?Nikakve! Inače, da Vasiljevićki smeta „buka“ kao što joj je „smetala“ toga dana, onda bi cijela Crna Gora, svakodnevno, trebala da bude hapšena i mlaćena, i ubijana, zbog hiljada prijava raznoraznih Vasiljevićki, a svi bi primorski gradovi, uključujući i Hercegnovi, kroz taj status masovnih hapšenja i mlaćenja, i ubijanja, prolazili svakog ljeta, jer je buka u njima ljeti nesnošljiva, i traje do kasnih večernjih i ranih jutarnjih sati!

Englez se vraće za svoj sto, ja odlazim do WC-a, ali me prilikom ulaska zaustavljaju neki veseli momci, nasmijani, i traže da sjednem s njima. Prihvatam, naručujem malo pivo, kratko pričamo, smijemo se, ostavljam pivo nedopijeno i kažem im da moram na ručak. Plaćam piće, izlazim, prolazim terasom do trase šetališta, potpuni je mir i red, ali me tu, tačno pred metalnom ogradom šetališta Škver,  čekaju specijalci iz interventnog voda. Pitam ih mirno: „Je li vas Milo poslao da me hapsite? Ja ću poći sa vama, ali me privoditi ne smijete!“ Jedan me odmah, iz čista mira, i bez ikakavog povoda, snažno udara treniranim udarcem smrti, sa dvije otvorene  šake, svom snagom u bradu, to je bio optuženi Jauković! Istog časa sam u nokdaunu,  letim u vis metar, padam na ogradu, odbijam se od nje, padam na pločnik, dobijam udarac od optuženog nogom punom snagom u rebra, udaram glavom u pločnik,  gubim svijest! Odmah mi se nesvjesnom stavljaju lisice na ruke koje mi se stavljaju – na leđa, vuku me četrdeswte metara do policijskog vozila i odvode ne u bolnicu, ni hitnu pomoć, već u prostorije MUP-a. Sazanaću da je optuženi odmah pošao u hitnu pomoć  i pokazao površinsko crvenilo  desne mu strane vrata! Ali, to crvenilo nije bilo od mog udarca, jer takvog udarca od moje strane bilo – n i j e, a da nikakvog mog udarca bilo nije potvrdili su  svi svjedoci. Ovaj postupak optuženog  imao je samo jednu funkciju – da lažno prikaže događaj, i da pruži opravdanje za smrtonosni napad optuženog na mene! Zašto? Odgovor je očigledan, plan im nije uspio, preživio sam samim čudom, i treba svaliti sve na – mene, a policiju ne samo zaštiti, nego je proglasiti junačkom – branila se od poznatog pučiste, pljačkaša, sluge Slobodana Miloševića I njegovog ratnog saveznika i ratnog huškača, švercera droge, oružja, ljudi, cigara, nasilnika, lopova, lupeža, lažova, vlasnika glavne banke, vlasnika sve Crne Gore, i najbogatijeg kriminalca svih vremena – to jeste –mene, Slavka Perovića!  Ali, odakle optuženom rumenilo na vratu? Znači – sam se šklepio prije prijavljivanja u hitnu, i to predstvljao kao – moj udarac, na koji je reagovao, da bi svoj život spasio, smrtonosnim udarcem nanešenim – meni!

Od udarca, kao što rekoh, letim metar u vazduh i padam na onu moćnu, čeličnu ogradu šetališta, jer plan je bio da se stropoštam iza ograde pa da i od tog pada završim život.Zbog toga me je policija čekala kod ograde, a nije ušla u lokal dok sam bio u WC-u, ili sam u lokalu  sjedio sa onim momcima!

Na terasi i šetalištu nastaje bijes, usmjeren na specijalce. Oni mi, ponavljam, potpuno nesvjesnom, stavljaju lisice,(zar sam im u dubokoj nesvjesti, bio opasan? Nikako, nego me je trebalo javno poniziti i predstaviti kao opasnog siledžiju!) ) ruke su mi na leđima, i vuku me kao vreću po pločniku, čitavih četrdesetak metara, i doslovno me, kao teški prtljag, ubacuju u policijsko auto! Kasnije saznajem da je sa Jaukovićem, i policajcima,odmah po njihovom dolasku i dok sam ja bio u loklau, sa onim veselim momcima, potiho, i s kraja, šušorio Toma Stanić,pijanista, sin slikara Voja Stanića! Mogu misliti o čemu su „pričali“! Želim da pomenem još jednu stravičnu činjenicu, da je panika nastala i među đecom! Neka ekskurzija male đece je sve gledala, a stajali su u redu za kupovinu sladoleda!

Inače, očevici su bili uvjereni da sam ubijen, da sam mrtav,da je napad Jaukovića bio planiran, a đeca su bila sluđena od jeze koju su gledali! Kasnije ću saznati da je optuženi Jauković ranije bio u obezbjeđenju Đukanovića, pa onda i brata mu Aca,  i da je često upotrebljavan kao prebijač u okvirima specijalne policije, te da je, u nekolika navrata, bio navodno suspendovan, zbog nasilja i napada, dva puta suđen, ali i brzo vraćan na isto mjesto.

Jedno je sigurnio: nikad policija nije, prema bilo kome, javno postupila u Hercegnovom kao prema meni, a ta činjenica svjedoči o istini da se radilo o dobro pripremljenom planu mog ubistva!

Saznao sam da toga dana Jauković nije trebao biti na poslu, ni u uniformi, nego da je posebno pozvan za opisani zločin! Javno pitam – ko ga je zvao, i javno pitam: ko je taj koji je napravio čtavi plan, i ko je naredio da policija izađe bez ikakvog razloga za izlazak. I to ne obična policija, nego članovi interventnog voda! Ko je taj ko je mogao, na osnovu bilo čega očigledno vidljivog na mjestu događaja, zaključiti da se radi o kršenju javnog reda i mira, ili bilo kojeg drugog kršenja zakona? Ko je taj iz vrha policije, ko nije odmah morao znati da je takozvana prijava Vasiljevićke čista provokacija i očigledni napad na mene, i režiranje, od strane policije, otvorenog pokušaja moga ubistva? Javno pitam, mada odgovor znam: kako je moguće da mi ni jedan jedini medij u Crnoj Gori, nije dao ni najmanju šansu, ne samo za izjavu, nego za intervju? Javno pitam: kako je moguće da pokušaj mog ubistva nije vijest godine i za svakog studenta novinarstva, a kamo li za medije koji već postoje godinama? O svemu ćuti i lokalni radio Hercegnovi! Kako je moguće da su mediji ledeno zaćutali i ćute sve do danas na ovaj događaj, a suđenje policajcu, koje je u toku, uopšte ne prate, i pored toga što se radi i otvorenom pokušaju atentata na mene? Za razliku od ostalih,  „Pobjeda“ je, čitavih šest dana nakon pokušaja ubistva, dala  prostor za intervju sa Vasiljevićkom, a meni ni redak!

Kako je moguće da se, tokom izborne kampanje koja je slijedila, ni jedna jedina „opoziciona“ stranka nije ni osvrnula na ovaj pokušaj atentata? Ili: kako to da ovaj pokušaj ubistva za njih nije događaj koji se tiče prvenstveno politike? Kako je moguće da se ambasade: SAD, Velike Britanije, Njemačke, Francuske, nijesu udostojile bilo kakvog komentara.Kako to da ni jedna, od stalno u medijima prisutnih „nevladinih organizacija“, nije puštila ni glasa?

U dubokoj nesvjestii odveli su me u stanicu MUP-a, držali su me namjerno u dubokoj nesvijesti i pod ključem – čitava dva sata! Ovdašnji  komandir interventnog voda  je izvjesni Bojović, a načelnik MUP-a izvjesni Banićević, a inspektor koji je tamo bio, neki je Konjević.Bilo je tamo još šest, sedam inspektora, svi su čeklai moju smrt! Ljekari nijesu hitno pozvani, niti sam hitno odveden u bolnicu, što je profesionalna, zakonska, ali i ljudska obaveza policije?  Zašto se tako postupilo? Ja znam odgovor: Čekalo se da, od unutrašnjeg krvarenja – umrem! Takođe, znalo se da sam operisan januara 2010.g, da mi je skidana i vraćana čeona kost, očekivalo se da će mi glava, od udarca, ili pada, biti raspolućena!

Bračni par Vasiljević bio je pred zgradom MUP-a, bili su tu i neki krasni ljudi koji su protestovali, tu je bio i Vaso Marić, navodni moj saučesnik, koji nije bio ni pritvoren. Došla je odmah Helena Vučetić, vikala je, svađala se sa policijom, vršila je pritisak da zovu ljekare! Isti pritisak vršili su I prisutni pred hitno zaključanim ulaznim vratima MUP-a! Slagali su i kako ja – odbijam da ljekari dođu, što su svi prisutni odmah razumjeli kao laž policije!!! A ja sam, ponavljam, bio – u dubokoj nesvijesti. Konačno, kad su postali svjesni da od moje smrti nema ništa, a molili su da mi smrt dođe od unutrašnjeg izliva krvi u mozak, ili u pluća, prebačili su me u hitnu. Tu je odmah konstatovana kontuzija glave i grudnog koša, i ogrebotine na koljenima i tijelu. Probudiću se, konačno, u Meljinama, na intezivnoj njezi, đe je konstatovan lom rebra i krvni podlivi na tijelu.
Pitam: Zar se situacija, kada se to tiče prijave o mom remećenju javnog reda i mira,  a suštinski: na mjestu pokušaja mog ubistva, nije trebala, od strane policije, hitno p r e t h o d n o provjeriti, posebno uzimajući u obzir da sam ja, Slavko Perović, meta prijave? Kako je moguće da policiji i ne  pada na pamet,  da je Vasiljevićkina prijava – namjerna provokacija? Ili je naredbodavac, sa Danijelom Vasiljević koja je „prijavila“ slučaj, i njenim mužem,  već prethodno režirala i pripremila čitavi plan mog ubistva? Ja znam, na osnovu procjene dokaza, kako pojedinačnih, tako i svih u cjelini,  da je u pitanju ova druga varijanta – postojanje plana, jer da nije sve planirano i režirano, pokušaja ubistva bilo ne bi! Ali – bilo ga je, desio se! Ovome dodajem i istinu, potkrijepljenu narednim javnim pitanjem: Što su specijalci zatekli kad su dojurili na lice mjesta? Zatekli su potpuni red i mir! Nije bilo ni slomljene čaše, ni prvrnutih stolica, ni prevrnutih stolova, nije bilo graje, ni buke, nije bilo povrijeđenih, nije bilo tuče, nije bilo obračuna! Đe sam ja bio, kao izvršilac djela „remećenja javnog reda i mira“, kada su specijalci došli? Đe? U WC-u, ili unutar kafića, sa onim momcima, veselo sam ćaskao.Kad su stvari takve kako su opisane, čemu uopšte intervencija policije? O čemu su odmah šušorili policajci, čim su došli, sa sinom slikara Voja Stanića,  pijanistom Tomom Stanićem? A sa Vasiljevićkom? Da li je moguće da su, specijalci, više vjerovali naredbodavcu i Vasiljevićkoj, nego sopstvenim očima? Kako se moglo desiti da odmah ne shvate kako je Vasiljevićka, prijavljivanjem slučaja, očigledno lagala, jer slučaja bilo – nije! Kako joj odmah nijesu rekli: Gospođo Vasiljević, vaša prijava nema nikakvog pravnog osnova, teško ste pogriješili, ako već nijesu šćeli da joj kažu – namjerno nas varate gospođo Vasiljević! Zašto se onda sve desilo? Odogvor je samo jedan –  njih nije bilo stalo za očiglednu istinu, koju su odmah utvrdili, istinu da nikakvoga remećenja javnog reda i mira uopšte nije bilo! Oni su nastavili da izvršavaju naređenje koje je glasilo: ubijte Slavka Perovića!

Da je sve bilo prethodno planirano, svjedoči i, samo na prvi pogled, sramotno ponašanje lažnih crnogorskih medija koji su, očiglednom pokušaju mog ubistva, posvetili tek – mali prostor, ispunjen kratkim izjavama malog dijela funcionera DPS i njihovih opozicionih slugu – i poslije toga nastao je, za mene potpuno očekivani – muk! Totalni! Ledeno ćutanje, kojem smo svi svjedoci! Zašto mi novinari nijesu odmah ponudili, ne samo izjavu, nego moju analizu događaja, intervjue sa mnom, i tome slično? Zašto me bilo nije na televizajama, radio stanicama, štampanim medijima? Zašto su se, isto tako kao i mediji, ponijele i lažne nevladine organizacije? Samo zbog jedne stvari –  stvarni vlasnik i komandant ne samo medija,svih političkih stranaka i nevladinih organizacija u Crnoj Gori, naredio je – m u k!

Evo fotografije ograde, snimljene 06.06., odmah nakon pokušaja ubistva, a koja je odmah 07.06. uništena, da ne bi poslužila kao dokaz siline smrtonosnog udarca! Kao što se vidi, udarom mog tijela u ogradu, ista se iz samog temelja pomjerila čitavih 10 centimetara!

Kojim me udarcem pogodio optuženi? Evo odgovora:

NA INTERNET ADRESI: http://theselfdefenseco.madmooseforum.com/viewtopic.php?p=6052&sid=cc2ed83426558becf43391bd4a49601e

NALAZI SE DETALJNA ANALIZA SMRTONOSNOG UDARCA – ČIN DŽAB (CHIN JAB), U KOJOJ SE OPISUJE OVAJ SMRTONOSNI UDARAC.

(NAPOMINJEM DA SE U MOM SLUČAJU RADILO O DABL ČIN DŽABU (DOUBLE CHIN JAB), KAKO BI SE DUPLIRALA SNAGA I OVAKO SMRTONOSNOG UDARCA, KAD SE ON IZVODI I JEDNOM ŠAKOM. DUPLI UDARAC JE IZVEDEN KAKO BI SE BILO 100% SIGURNO U NJEGOV SMRTONOSNI REZULTAT, ODNOSNO U 100%-TNU MOJU SMRT. A U OPISU OVOG UDARC STOJI:

“OŠTEĆENJA KOJA NASTAJU OD ČIN DŽAB UDARCA (UDARAC U BRADU)

Od svih tehnika koje se uče na kursevima, mislim da Chin Jab (Čin džab) mora biti jedan od najrazornijih.

1) U bradi se nalazi mnogo nervnih završetaka, zato kada se ona snažno udari, tjera tijelo da potjera krv u organe…zbog toga se ova mogućnost nokauta u bradu koristi u boksu…“Staklena brada“ je termin koji se koristi u boksu…

2) Druga stvar koja se dešava je rapidan i žestok pritisak kičmene moždine na zadnji dio vrata. Treba upamtiti da je najveće čvorište nerava upravo u bazi lobanje. Ovaj udarac se koristi kako bi se na njih izvršio najveći mogući pritisak. Ovo proizvodi oštećenje moždine, i šalje strahovito žestoki električni impuls kroz tijelo.

Takođe, u teškim slučajevima, odvaja glavu od kičmene moždine. Veoma razarajuća, veoma smrtonosna tehnika kad se upottijebi dovoljno snage. Kada Demian (trener) kaže, „ U suštini, pokušavaš da mu skineš glavu“. On se ne šali. To je cilj baš ovog udarca. Takođe, on ne pretjeruje. Carl Cestari (trener), kaže da je postojao ubica mafije ili bande koji je ubijao ljude isključivo ovim udarcem. Tako smrtonosan? Da. Ako tako funkcioniše za kriminalce, funkcionisaće na isti način i za tebe.

NA DRUGOJ INTERNET ADRESI:

http://www.youtube.com/watch?v=6NCZi18ZXho

NALAZI SE DRUGI OPIS SMRTONOSNOG UDARCA, ČIN DŽAB (CHIN JAB), u kojem, licencirani opštepoznati trener borilačkih vještina, Keli Mekkan, tvrdi sljedeće:

„Moraš biti pažljiv pri izboru čin džab-a, kao udarca, jer je on u nizu svih udaraca, na samom vrhu opasnih.

Ako ćeš nekoga udariti ovim udarcem moraš biti spreman na to da ćeš ga najteže povrijediti – zato ga nikad ne primjenjuj na nekome ko je pijan, ili nekoga ko ne želi da te istinski povrijedi.

Ovo oružje(udarac) dolazi odozdo , udarcem u bradu. Taj udarac će najžešće gurnuti unazad velikom silinom protivnikovu glavu, i on će završiti na podu.

Ovo je najopasnija tehnika koja će sigurno proizvesti ozbiljne posljedice – da li ćeš ga ubiti, ili mu slomiti vrat – ne znam, ali znam da od svih udaraca koje možeš izabrati – taj je najrazorniji!“

NA NAREDNOJ INTERNET ADRESI : http://www.assassinstradecraft.com/Silent_Killing.html

NALAZI SE UDŽBENIK POD NAZIVOM “SAJLENT KILING” (TIHO UBIJANJE), U KOJEM JE UDARAC ČIN DŽAB, PRIKAZAN NA SLICI, A IZNAD KOJEG PIŠE SLJEDEĆE:

“ FOTOGRAFIJA ISPOD JE FOTOGRAFISANA NA STVARNOM TRENINGU BRITANSKIH KOMANDOSA U DRUGOM SVJETSKOM RATU, I POKAZUJE  JEDNOSTAVNU, A MOĆNU TEHNIKU KURSA “TIHOG UBIJANJA” –ZVANU –  ČIN DŽAB!

NA ČETVRTOJ INTERNET ADRESI

http://books.google.me/books?id=gLzBZYe2wgYC&printsec=frontcover#v=onepage&q&f=false

NALAZI SE UDŽBENIK ZA OBUKU AMERIČKIH MARINACA, U KOJEM SE SMRTONOSNI UDARAC – ČIN DŽAB OPISUJE NA SLJEDEĆI NAČIN:

“Čin džab može trenutno baciti u nesvijest protivnika I proizvesti ekstenzivna (ogromna) oštećenja vrata I kičme. Površina kojom se udara je donji brid otvorenog dlana.

Ruke kao oružje se mogu koristiti kada se zadaju sljedeći udarci: čekić-šaka, čin džab; ruka-nož; udarci laktom..”

Ovakvih  internet stranica u kojima se tretiraju borilačke vještine  opisuje smrtonosni udarac čin džab imate na desetine hiljada, a isti je broj  knjiga-udžbenika borilačkih vještina.

Zbog svega što sam rekao i dokazao ovim  svjedočenjem pred sudom, ja oštećeni Slavko Perović predlažem vam sljedeće I na zakonu osnovano:

1. Da prihvatite istinu da se u konkretnom slučaju radi o planiranom pokušaju mog ubistva, i da se radi o pokušaju s umišljajem;

2. Da, časni sude, donesete odluku o svojoj stvarnoj i mjesnoj nenadležnosti  i predmet proslijedite višem sudu kao stvarno i mjesno nadležnom!

Na kraju  želim da podsjetim časni sude, koga je optuženi Jauković,  s predumišljajem pokušao da ubije:

Zovem se Slavko Perović. Rođen sam na Cetinju 2.08.1954.g. od oca Vukašina, novinara pred II svjetski rat, sardnika nekoliko listova, komuniste po uvjerenju,članom pokreta otpora,  novinarom poslije rata i književnikom koji je objavio pet romana i poemu “Mamajev Kurgan” o staljingradskoj bici, i majke Zoraide, rođene Nakićenović, iz Kuta, Zelenika, opština Hercegnovi, domaćice.

Ja lično osnivač sam prvog slobodnog omladinskog glasila u Crnoj Gori koje se zvalo “Mi” i bilo odmah zabranjeno nakon drugog broja; osnivač sam radio Cetinja; osnivač sam Turističke organizacije Cetinja; bio sam direktor pravnih i opštih poslova “Narodnog muzeja Crne Gore”  dao ogroma doprinos njegovom renoviranju od posljedica aprilskog zemlkjotresa 1979.g.; promijenio sam ime dotadašnjih “Cetinjskih muzeja” u  ime “Narodni muzej Crne Gore”; u muzeju sam osnovao prvu antikvarnicu u Crnoj Gori u kojoj se moglo kupiti mnogo knjiga štampanih o Crnoj Gori  po prvi put i crnpogorska narodna nošnja; rekonstruisao sam i uzdigao turističku službu “Narodnog muzeja”; bio sam direktor Državnog arhiva Crne Gore i bukvalno spasio od totalne propasti milione arhivskih dokumenata; osnovao samo arhivsku mrežu Crne Gore, a bio sam predsjednik Udruženja arhivskih radnika Jugoslavije; osnivač sam i osmogodišnji predsjednik čuvene  Književne opštine Cetinje posredstvom koje sam Cetinju vratio mjesto kulturnog centra Crtne Gore i u njemu organizovao na hiljade programa; u njeno ime izdao sam 42 knjige, objavio prvu knjigu drama u Crnoj Gori, prvu knjigu karikatura u Crnoj Gori, osnovao književnu nagradu “Aleksandar Leso Ivanović” bavio se vraćanjem istorijskog sjećanja Crnoj Gori, vaspostavljanja svetog Cetinja, pokrenuo  osnovao slobodni časopis za književnost, nauku I kulturu i dao mu ime ARS; osnivač sam cetinjskog kulturnog ljeta, kao  I  Susreta jugoslovenskih slikara na Rijeci Crnojevića; osnivač sam galerije slika na Rijeci Crnojevića  koja se nalazila u kući Sv. Petra Cetinjskog;  kao borac za nezavisnu Crnu Goru isključen sam iz SKCG I zbog  objavljivanja knige “Etnogenezofobija” Sava Brkovića. Osnivač sam i utemeljitelj LSCG i crnogorskog antiratnog pokreta,  Matice crnogorske, Crnogorskog helsinškog komiteta, crnogorskog PEN-a, udruženja nezavsnih književnika Crne Gore, udruženja nezavisnih novinara Crne Gore, obnovitelj sam i utemeljivač obnovljene Crnogorske autokefalne crkve, osnivač sam  neđeljnika “Monitor”, prve slobodne novinarske crnogorske agencije “Montenafax”, radija “Antena M”, televizije “Montena”; osnivač sam lista LSCG zvanog “Liberal” i drugog njegovog lista zvanog “Respekt”; izdavač sam jedine knjige o januarskom državnom udaru 1989.g.; izdavač sam prvog pravopisa crnogorskog jezika lingviste Vojislava Nikčevića, prve istorije crnogorskog naroda, istoričara, pokojnog Dragoja Živkovića, pokretač prvog crnogorskog stripa koji se objavljivao u “Liberalu”, i još mnogih drugih izdanja; u okviru LSCG osnivač sam pokreta “Mladi liberali LSCG”I  prve ženske političke  organizacije, po uvođenju višestranačja u Crnoj Gori, Foruma žena LSCG; organizator sam stotina i stotina mitinga LSCG po Crnoj Gori, i ogormnog broja njegovih prezentacija; organizator sam prijema LSCG u Liberalnu internacionalu i izabran sam za  podpredsjednika Liberalne internacionale; bio sam jedini advokatski pripravnik u Crnoj Gori 1978.g. i najmlađi crnogorski pravnik sa položenim sudskoadvokatskim ispitom; bio sam najmlađi javni tužilac Crne Gore; bio sam predsjednik Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru i predsjednik njegovog poslaničkog kluba; bio sam prvi opozicionar kohji je uzeo riječ u crnogorskom parlamentu; bio sam predsjednik poslaničkog kluba LSCG I poslanik petnaest godina; pokretač sam ideje da narodna pjesma “Oj svijetla majska zoro” bude himna LSCG; izvukao sam na svjetlost dana stare crnogorke zastave, crnogorsku krunu, crnogorsku crkvu,   ostala crnogorska znamenja kao I potpuno zaboravljene Vojislavljeviće, Balšiće I Crnojeviće!

Svojim djelovanjem ja i LSCG  bukvalno smo spasili glave Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, Crnogoraca u CG, a borili se za prava Srba kako u CG, tako i u Srbiji; prvi je LSCG razvio crnogorsku zastavu na jarbol ispred crnogorskog parlamenta,  nasuprot naoružanoj policiji, kad nam je zabranjeno da posjetimo Bijelo Polje; zastavu je na jarbol iznio pokojni  liberal Saša Raonić; prvi sam u Crnoj Gori, pored mog pokojnog oca Vukašina, koji je to uradio 1971.g. javno rekao da govorim crnogorki jezik i borio za njegovo vraćanje; LSCG je prva organizacija koja je organizovala sviranje stare crnogorske himne “Ubavoj nam Crnoj Gori”; spadam u red rijetkih kojin su dali punu podršku osnivanju haškog tribunala, a u tom smislu sam jedini politiačr sa teritrija Srbije I Crne Gore koji je bio primljen kod sekretara UN Butrosa Butrosa Galija; prvi sam prešao Debeli brijeg, posjetio oslobođeni Dubrobnik, i bio prvi iz Crne Gore koji je na dan sklapanja primirja bio u razorenom Sarajevu; objavio sam prvu knjigu drevnih geografskih  karata Crne Gore autora pokojnog Jevta Milovića, kao I Poslanica Sv. Petra Cetinjskog; osnivač sam udruženja američkih iseljenika i pokretač osnivanja sličnih udruženja u drugim državama; osnivač sam nevladine organizacije “Sloboda” i portala “Dejli njuz”, i na kraju – pjesnik sam sa tri objavljene zbirke poezije i pokretač sam tri moja bloga. Ima toga još, ali je za ovu priliku, časni sude, i ovo dovoljno.

Ali, dodajem još jednu stvar: CRANS MONTANA FORUM, najpoznatija svjetska organizacija koja svake godine okuplja na svojim skupovima elitne svjetske ekonomiste, a po funkciji I najpoznatije predsjednike i premijere svjetskih država, pozvala me u svojstvu SPECIJALNOG GOSTA na njihov skup koji se održao od 28. juna do 1. jula 2012.g. u Bakuu, glavnom gradu Azerbejdžana. Ovaj specijalni poziv mi je uputio osnivač i izvršni  predsjedavajući Crans Montana Foruma gospodin Žan Pol Karteron u ime  predsjednika Azerbejdžana, gospodina Alijeva, koji je predsjedavao ovim svjetskim samitom.  Poziv mi je stigao šest dana prije pokušaja mog ubistva, a to znači 31-og maja 2012.g. Na tom samitu trebao sam da se sretnem sa brojnim najznačajnijim ličnostima svijeta, a tema samita je bila: “Kakav će biti svijet sjutrašnjice”. Moj put u Azerbejdžan zaustavio je pokušaj mog ubistva. O svemu ovome obavješteni su svi crnogorski mediji i ni jedan jedini ovu kapitalnu informaciju nije ni prenio, a kamo li komentarisao! Isitičem da sam na skup pozvan kao osnivač Liberalnog saveza Crne Gore, a NE po osnovu bilo koje funkcije koju u Crnoj Gori i nemam!

SLAVKO PEROVIĆ

O SUĐENJU U NOVOME

SJUTRA, 17 – og  JANUARA, U 10 SATI, NASTAVLJA SE SUĐENJE PRED OSNOVNIM SUDOM U HERCEGNOVOM POVODOM  PREDUMIŠLJAJNOG POKUŠAJA MOG UBISTVA  OD STRANE POLICAJACA INTERVENTNOG VODA MUP-A HERCEGNOVI, IZVRŠENOG  DANA  06.06.2012.g., OD STRANE  POLICAJCA JAUKOVIĆA.

“NARAVNO”, HERCEGNOVSKI OPŠTINSKIJAVNI  TUŽILAC (GOSPOĐA ZEJNILAGIĆ)  NIJE ZAKLJUČILA NI VIĐELA ONO ŠTO JE OČIGLEDNO,  VEĆ JE OTVORENI POKUŠAJ MOG UBISTVA KVALIFIKOVALA KAO – LAKU TJELESNU POVREDU U STICAJU SA KRIVIČNIM DJELOM ZLOSTAVLJANJA, KAKO BI SE TIME POKUŠAJ MOG UBISTVA DEFINITIVNPO SAKRIO! E VIVA MONTENEGRO!

OVIM PUTEM JA NE OBAVJEŠTAVAM “NOVINARE”  SVIH MAFIJAŠKIH MEDIJA U CRNOJ GORI, JER SE PRAVE NAIVNI DA POKUŠAJ MOG UBISTVA ZA “NJIH” UOPŠTE NIJE N I K A K V A  VIJEST! TAKOĐE, LAŽ JE DA NE ZNAJU NIŠTA O SUĐENJU, JER GA POSREDSTVOM UDBINIH KANALA I TE KAKO PRATE! ISTO SE ODNOSI I NA TAKOZVANE, A SVE LAŽNE, NEVLADINE ORGANIZACIJE U CRNOJ GORI!

NA ISTI NAČIN, ALI IZ DRUGIH RAZLOGA,  JA, SLAVKO PEROVIĆ, OVOG PUTA I OVIM PUTEM NE POZIVAM NI JEDNOG PREDSTAVNIKA AMBASADA: SAD,NJEMAČKE, VELIKE BRITANIJE, FRANCUSKE, ITALIJE I RUSIJE, JER ONI NAMJERNO NEĆE DOĆI,  ČIME SE PRUŽA OTVORENA PODRŠKA 23-OGODIŠNJOJ  MAFIJAŠKOJ DIKTATURI U CRNOJ GORI!

O “NARODU”

Crna Gora, osim kao geografski pojam i ime lažne, ali međunarodno priznate „države“, ne postoji. Ja znam đe je uzrok njenog nestajanja, njenog ubijanja, njenog brisanja, i njenog velikosrpskog teritorijalnog i kulturno-istorijskog prisvajanja, tačnije rečeno, njene otvorene krađe. Taj uzrok je pojava velikosrpskog tajnog projekta djelovanja srpske politike, zločinačkog  „Načertanija“ (1844.g.) koji je, Južne Slovene, već nekoliko puta zavio u crno i gurnuo u krv međusobnog istrijebljivanja. Međutim, nikad se ne smije, niti iz bilo kog drugog razloga, ili (o)pravdanja,  „zaboravljati“ istina da je, sve od pogibije pošljednjeg crnogorskog komite, pa do dana današnjega, Crnu Goru izdao i prodao Biogradu (Beogradu) sopstveni narod, što je nezabilježen slučaj u cjelokupnoj evropskoj istoriji! Da ova tvrdnja, kojim slučajem, nije tačna, kako bi se moglo desiti da taj tobožnji  „narod“, i na pošljednjim  „izborima“, masovno podrži pošljednjeg ubicu Crne Gore, Mila Đukanovića? Odgovor je je jednostavan, i do srži istinit – nikako! Ali, zašto se to onda desilo, otkuda masovna podrška Đukanoviću? Odgovor je kao i prethodni, i boli do srži: Crna Gora svog naroda, a može se zvati on kako gođ hoće – nema. Ona je zemlja plastičnih, crnih robota, koje ova mafija, ali će to raditi i svaka „nova“ vlast što ovu naslijedi, usmjerava kako želi, sve prema pljačkaškim potrebama svojim, a ne prema zahtijevima naroda, jer rekoh: tu naroda nema, dobrovoljno je i kukavički nestao, pod tabanima Milovim,  trčeći prema pljački i zločinu kao jedinom cilju egzistencije, jer drugih ciljeva za taj “narod” – ne postoji!

Posebno tragična Istina je, da tu plastiku od stanovnica i stanovnika Crne Gore, bilo kakva Istina uopšte ne zanima, i ne samo to: oni Istinu smatraju krvničkim neprijateljem. U suprotnom, Crna Gora bi, već do sada, imala bataljone iskrenih ljudi koji su se izvinuli javno, što su nekad, pripadali zločinačkim: komunističkim, četničkim, ibeovskim, Staljinističkim te Miloševićevskim, pa Đukanovićevsko – mafijaškim pokretima, ali od toga nema ništa, tačnije: postoji samo jedna nula, velika koliko sva Crna Gora, i tu je čitavoj montenegrinskoj priči – kraj!

Kada je španski diktatror i ubica, general Franko, tokom španskog građanskog rata, njemačkom nacističkom avijacijom uništio Gerniku, taj cilj nije slučajno izabran. Gernika je bila glavno i sveto mjesto, hrabrog i čudesnog naroda Baska koji se boraše za svoju slobodu, i osamostaljenje od Španije. Na Gernici je primijenjeno, po prvi put, takozvano tepih – bombardovanje,  kada vi, iznad sebe, više ne vidite ni parče neba, jer je ono pokriveno stotinama bombardera koji siju smrt i razaraju sve pod sobom. Cetinje nije ubijeno bombarderima biogradskim, nego je planirano i detaljno uništavano, sve od osamaneste, kada je slobodnu Crnu Goru okupirala „oslobodilačka“ srpska vojska! Uspjelo se… današnje Cetinje nije čak ni wc – daska, multipraktik – fikus „predsjedniku“ Filipu Vujanoviću, a na isti način, ni ubici Crne Gore, Amfilohiju Radoviću.

Baski postoje i dalje, i postojaće vječno, a ne samo na Pikasovoj genijalnoj “Gernici”. Ne moramo se složiti sa načinom poslijeratne borbe Baska, ali ona traje, jer traje i strašni baskijski narod. Isto možemo reći i za Škote, pa Korzikance, pa… A zašto se Crnogorci ne bore? Odogovr je: prodali su se Biogradu odavno, i ne po prvi put, i u tome su oni, u “poslu” sopstvene prodaje i rasprodaje – „velemajstori“. Njih, Crnogoraca, osim u mafijaškoj šticung-varijanti – nema, čast malobrojnim pojedinkama i pojedincima koji ne mogu biti ništa drugo, nego živa nadgrobna ploča, dobrovoljno samoubijenom narodu kojem ponosno pripadahu.

Cetinje nije samo sveto mjesto Crne Gore, ono je sveto mjesto ljudskog čojstva i junaštva. Ngdje na svijetu, a na jednom jedinom, i to maleckom prostoru, nema više svetilišta koja bi morala biti mjesta okupljanja desetina hiljada hodočasnika, koji ih svake godine obilaze, klanjanjući se velikanima svojim, ali i Gospodu. Počnimo od Njeguša, kao mjesta rođenja članova velike dinastije Petrović – Njeguš, ali i drugih crnogorskih junaka. Đe je spomenik Petrovićima  nasred Njeguša? Koji je idiot mogao i smio, da u samo dvorište Njegoševe rodne kuće, sagradi nekakav hotel za invalide, čijim podizanjem je rodna kuća Njegoševa bukvalno uništena? Đe je spomenik Velikome Vojvodi Mirku Petroviću? Đe je obelisk “Gorskome vijencu?”. A što je sa Čevom, bez obzira što su neki Vukotići, sve završivši sa veleizdajnikom crnogorskim, serdarom Jankom Vukotićem, redovno izdavali Crnu Goru i njene gospodare, ali đe je na Čevu spomenik kraljici Mileni? A đe je iđe, u Crnoj Gori, spomenik talijanskoj kraljici Jeleni Savojskoj – Petrović? A ko promijeni ime Njeguš, u ime Njegoš? Velikosrbi, da bi lagali kako su Petrovići u Njeguše doselili, ada kako – nego  kao Srbi, ispod srpske planine Njegoš u Hercegovini!

Ko dolazi na Cetinje na Orlov krš, da se klanja vladici Danilu, svetom osnivaču dinastije Petrović – Njeguš? A ko ide na Vrtijeljku, brdo na kojem je poginuo, braneći Crnu Goru, Bajo Pivljanin. A ima li iđe spomenika Baju Pivljaninu i njegovim crnogorskim sokolovima, kako ih nazva Njegoš? A đe je spomenik Nikcu od Rovina? Znam, jedno poprsje je bilo u cetinjskom parku, bronza, neko ga ukrade, niko ga nikad ne nađe, niti ga novi Nikac od bronze, ikad zamijeni. Samo da mi neko ne reče kako udba onda,  nije znala ko ga ukrade! Laž, znala je, ka i danas, kako ko diše, a ne što drugo. Đe je na Cetinje spomenik Valtazaru Bogišiću, tvorcu genijalnog Opšteg imovinskog zakonika za Crnu Goru? A đe je spomenik Josipu Juraju Štrosmjeru, ogromnom prijatelju Crne Gore? A banu Ivanu Mažuraniću, koji napisa jednu od najvećih himni Crnoj Gori (“Smrt Smail-age Čengića”), ili ćemo i dalje vjerovati veliokosrpskoj laži, kako je to božansko djelo napisao Njegoš, pa mu ga Mažuranić ukrade? Zar je moguće da štampar “Okotiha” Makarije, na Cetinju ima samo jedno malo poprsje ispred nekad slavne štamparije i izdavačke kuće “Obod”. Ne zaslužuje monumentalni spomenik? A đe je, na tom istom Cetinju, spomenik Božidaru Vukoviću Podgoričaninu, najvećem venecijanskom štamparu svih vremena? A đe je spomenik “Oktoihu”? Đe je, makar spomen ploča, “Oktoihu”,  ispred dvorske crkve na Ćipuru, koja treba da obavijesti kako je, u manastiru Crnojevića, na čijim temeljima je sazidana ćipurska dvorska kapela, bila prva štamparija i  štampana prva knjiga kod Južnih Slovena? Đe su, na Cetinje junačko, spomenici vladici Danilu,  Svetome Petru Cetinjskome, Šćepanu Malome, Njegušu, knjazu Danilu i knjaginji Darinki, njegovoj ženi, Vojvodi Mirku, bratu Danilovome i ocu kralja Nikiole, đe su spomenici Nikoli i Mileni, đe su spomenici preštolonašljedniku Danilu i knjaževićima  Petru i Mirku? Đe su spomenici Crnojevićima, Balšićima, Vojislavljevićima, Vladimiru  Kosari, a đe je arhont Petar?  Đe je spomenik, na Cetinje, ubicama crnogorskim:  srpskom kralju Petru i sinu mu Aleksandru, a zašto, u istom smislu, nema i spomenika Nikoli Pašiću i veleizdajnuku, srpskom pukovniku Petru Pešiću? Kako je, nasuprot tome, moguće da se, odmah pored vrata cetinjskog manastira, nalazi grob vojvode Stevana Vukotića, rođenog brata kraljice Milene i teškog veleizdajnika Crne Gore? Kako je moguće da je na Cetinje podignut spomenik Ivanu Crnojeviću (vajar Antun Gržetić) jedan od najružnijih i najfalsifikatorskijih spomenika koji se ikad mogao i zamisliti, a kamo li izvajati? Kako je moguće da na Cetinju nema velike ploče, bareljefa nekadašnjeg spomenika:  ogromnog kralja Aleksandra na konju, što ispruženom rukom pokazuje na dvor kralja Nikole, koji mu bijaše đed rođeni, a podiže se poslije srpske okupacije, sa bijesnim pogledom Aleksandra, spomenik koji je, ne hoteći, reprodukovao Aleksandrovo ubistvo Crne Gore i vikao na sjeni Nikoline: “Ubih te đede!” Đe je spomenik na Cetinje, prvom mitropolitu crnogorskom na kojeg je Crnojević bio prenio vlast, a započeo period crnogorskog vladikata koji će trajati vijek I po? Zašto nema spomen ploče čuvenome brijestu ispred Biljarde,  ispod kojeg je sjedio, redovno,  knjaz Nikola, a posebno kad je sudio? Brijest je odmah uništen namjerno, od strane okupacione srpske vlasti. Đe je na Cetinje spomenik zahvalnosti autokefalnoj CPC? A đeu su spomenici svetim crnogorskim životinjama koje su Crnogorce održavale u životu: magarcu, kozi, konju, bravu, kravi, volu? A  đe je, iz istih razloga, spomenik biljkama: krtoli, zelju, rumetinu, raštanu, vinovoj lozi? Zašto nije obnovljen stari put sa Cetinja do na vrh Đinova brda, koje je bilo izletište knjaza Nikole i Cetinjana? A zašto se, kao zlato, ne drži stari put – konjska i pješačka staza Cetinje – Kotor, put koji je bio trgovačka žila-kucavica Crne Gore, ali i još mnogo toga?    A đe je na Cetinje spomenik Nikoli Tesli koji je imao svog doprinosa za stvaranje prve crnogorske (termo)elektrane na Cetinje (1910)? Zašto se taj tehnički muzej, koji postoji, uopšte ne posjećuje, što je š njim? Zašto ispred Vladinog doma nema, ama nikakvog obavještenja, da je to bila zgrada crnogorske vlade, ali i prvog crnogorskog parlamenta (1905.g.) i da je u njemu, 1910.g.(Svečana sala Ivan Crnojević) Crna Gora proglašena kraljevinom, a knjaz Nikola postao kralj? A đe je spomenik Crvenom Krstu, jer Crna Gora je jedan od njegovih – osnivača? A đe jr spomenik zahvalnosti – svetoj crnogorskoj vojsci, i zašto se stalno ne viju njeni barjaci?  A zašto je namjerno, već decenijama, blokirana posjeta Njeguševom mauzoleju na Lovćenu? Zbog milion puta raskrinkane velikosrpske laži da je Meštrović bio – ustaša?  Ili je stvar u tome što je bio Hrvat, katolik, ali – i genije vajarstva? Ko sruši stari “Hotel Grand” cetinjski, podignut 1864, jedan od najfantastičnijih  spomenika crnogorskih? Zašto se ne slavi kuća, podignuta preko puta francuske ambasade, koja pretstavlja prvi primjerak pojave funkcionalizma u modernoj evropskoj arhitekturi? A đe su spomenici Lubardi, Milunoviću, Vuškoviću, Počeku. . .

I tako, sve redom bih mogao da pričam, ali – kome?

Skoro nikome, nema naroda. . .

O LAZARU TOMANOVIĆU(5)

Lazar Tomanović je bio obrazovani, nadahnuti, opijeni, daroviti velikosrbin, želim reći: pripadao je samom  vrhu najopasnijeg anticrnogorskog velikosrpstva, i do kraja svog života (1938.g.) ostao mu vjeran. Uzalud je posjedovao divne ljudske karakteristike, bio sposoban da vidi i one najnježnije prelive stvarnosti koje drugi nijesu ni primjećivali, uzalud su istina, fakti i stvarnost sa kojom se suočavao, a što je u temelju rušilo sami temelj njegovog velikosrpstva dokazujući istinom da su: Srbi Srbi, Muslimani Muslimani, Crnogorci Crnogorci, Hrvati Hrvati, Makedonci Makedonci…da je Dušanovo carstvo trajalo: ne osamnaest, ni osamdeset, ni stoosamdeset, ni trista…nego SVEGA osam godina, i da se raspalo kao trula kruška, odmah poslije njegove smrti. Uzalud  je Tomanoviću  blistala istina da tadašnji Rašani-Srbi nijesu dobili, nego izgubili bitku na Kosovu (28.juna 1389.g.), da se pet stotina srpskog robovanja pod Turcima ne smije slaviti, što je stari običaj, nego nad njim sa očajem tugovati; da je Olivera šćer Lazareva postala žena sultana Bajazita, da mu je rodila četiri sina, da je Lazarev sin Stefan postao najvjerniji Bajazitov vazal, da Miloš Obilić postojao nikad nije, da nije postojao Jug Bogdan ni njegovih devet sinova, da posljednje večere kosovske nikad bilo nije, da Pavle Orlović nije postzojao kao ni Kosančić Ivan, ni Toplica Milan, ni Kosovka đevojka, ni…sve je bilo uzalud, a to sve  zove se neoboriva istorijska istina, jer Tomanović ne samo da je nije uvažavo i poštovao kao takvu, nego je lomio na svakom koraku, pa su tako i za Tomanovića očigledni Crnogorci postali izmišljeni – Srbi, a Zeta je postala izvor svog Srpstva, Duklja srpska država(!), Nemanja nije bio rušitelj Duklje kojem će Duklja robovati 180 godina, nije nam sa okupacijom došlo i pravoslavlje preko Sv. Save, i na isti okupatorski način i islam, ne nikako, okupator se slavio i slavi na svakom koraku, a da nije bilo Sv. Save, Crnogorci bi pomrli od žeđi, jer nema toga izvora u Crnoj da ga nije čudom s neba  dnio Sv. Sava! Takođe je Tomanović krio istinu da Balša II (Đurađ Strcimirović Balšić) nije učestvovao u Kosovskoj bici i da mu je žena bila Jelena, šćer Lazareva, ali da su u toj bici učestvovali, kao saveznici Lazarevi – Hrvati, Bosanci, Albanci…što je velikosrpstvo proglasilo – lažju, i krilo istinu kao zmija noge!

Za Tomanovića Dubrovčani su – Srbi, skoro svi Hrvati, isto tako, o Muslimanima da i ne govorim, a o kukalim Makedoncima treba li išta reći, kao i o svima drugima koje je veliokosrpstvo namjerilo da – porobi, proglasi Srbima, a zemlje im osvoji.

Tomanović je takav bio i kad se tiče jezika. Svaki jezik koji je slovenski, a govore ga drugi slovenski narodi koji okružuju srpskski, nije  jezik tih naroda, nego je to – srpski! Zašto je to tako? Pa zato što ti narodi koji govore druge jezijike nijesu oni narodi koji jesu, nego su, po velikosrpstvu, – Srbi van njenih granica,ali  u – Srpstvu! Istu lažnu mjeru Tomanović je primjenjivao i prema Crnogorcima. Bokezi su Srbi, Crnogorci su Srbi, Muslimani su Srbi, Crna Gora je izvorište Srpstva, i tako stalno, nikad kraja, nikad stida kod Tomanovića. Naprotiv, uvijek ponos i patriotizam, ali koji? Ne nikako crnogorski, nego srpski naravno, kapsuliran  u velikosrpskoj vječnoj konzervi.

Tomanović neće reći ni riječ da su Duklja i Zeta bile katoličke države, da su nam hrišćanstvo donijeli Benediktinci, neće reći da je Nemanja oburdao do temelja sve gradove dukljanske, pobio im stanovništvo, osim Kotora, neće biti ni riječi o tome da je pobio ogoroman broj bogumila srpskih, ali svi junaci crnogorski su – Srbi, sve bitke crnogorske dobijene ne pripadaju Crnogorcima, oni ne postoje, kod Tomanovića,  kao narod, nego samo kao regionalni naziv. Knjaz Nikola mu je veliki srpski političar, vojskovođa i pjesnik, nikako – crnogorski. Ostale Petroviće, osim Petra II Petrovića Njeguša, koji mu je najveći srpski pjesnik, uošte ne pominje, kao skoro ni Crnojeviće, Balšiće, Vojislavljeviće, Svevladoviće, Šćepana Maloga…Oni za Tomanovića- ne posotoje, jer da su postojali, kako su Srbi mogli pobjeći u Crnu Goru i masovno je naseliti i to odmah nakon kosovskog poraza? Zar je Crna Gora bila nenaseljena? Zar nijesu njom vladali Balšići? Za Tomanovića Arsenije III Čarnojević, i Arsenije IV Šakabenda, patrijarsi pećki, nijesu UTEKLI pred Turcima sa nekolike desetine hiljada Srba sa Kosova, a primila ih u svoje krilo i dočekala Austrija?  Nikako, jer Vojvodina je od Isusa bila – srpska, a veilikosrpstvo taj bijeg pred Turcima lažno naziva – seobama Srba, a istim lažima se koristi i srpska istorija.

Na kraju, evo dijela iz Tomanovićeve knjige (str.263) u kojem Tomanović ipak opisuje jezik kojim govori i piše, crnogorski, a lažno ga zove – srpskim! Citiram:

„ Ja sam ova pisma napisao po eufoniji (po fonetskom izgovoru, S.P.), koja se čije na ovijem južnijem našijem krajevima, prvo, ja primjenjujem zakone o pretvaranju glasova u našem jeziku i na glasove između dvije riječi. Drugo, ja pretvaram T i D ispred J u Ć i Đ; a BS i TS ispred K u C. Treće, ja hoću da se i u knjizi čuje onaj srednji glas između S i Š, što se ovam u govoru čuje, te neimajući znaka za taj glas pišem šjeme, šjekira,ošjećaj. Ja sam o ovome imao malu polemiku sa Jovanom Pavlovićem u „Crnogorki“ g.1884, i u br. 39 odgovorio sam mu: „Ko piše z brda, š od njive, ž đetetom, ne slijedi da mora primijenjivati ovaj zakon i na glasove između koje mu drago druge dvije riječi, koje svaka svoj naglasak zadržava. Đe se pak dvije riječi sliju kao u jednu sa jednijem naglaskom tu dolazi gornji zakon kao npr.: pred-podne,pod-polje. Ovakvijeh primjera spajanja dvije riječi jednijem naglaskom mi imamo mnogo i to većinom između predloga i imenice kao: na-brdo,na-sunce, u-goru itd.; ali se ovo spajanje vazda ne zbiva, jer se ne izgovara: na-konja,na-njivi,i zato se ne izgovara ni pot-konja,iž-njive,jer naglasak ostzaje na ove imenice. Ali me ne pitaj ništa, kako to biva: tu su pozvani filolozi, koji će i ostale razlike između nas izravnati, samo sam šćio da ti primijetim, da ovo pretvaranje glasova između dvije riječi zavisi od naglaska. Uostalom, svako pravilo ima svoje iznimke pa će otuda biti i u našoj eufoniji nedošljednosti, ali to nije dovoljan razlog, da samo pravilo napuštimo. Kako je došlo šćio m. Htio ne bih ti znao reći; ali naš vidio, stidio,letio, pozajmljujemo od oblika viditi,stiditi,letiti. Što pišemo ljucki, hrvacki, mislim da ono K traži da se pretvori DS i TS u C; a u riječima: osuda,ostojanje,oslužiti itd. D iščezava ispred S zato i ne pišemo ocuda,octojanje,oclužiti.“ Što se tiče srednjega glasa između S i Š, bilo je riječi u „Slovincu“ dubrovačkome; pa je na to svrnuo svoju pažnju i naš Budmani, dostojan našljednik  Daničićev, u svojoj „Grammatica della lingua serbocroata“.

Ja mislim, da bi trebalo ovako pisati zato, što se ovako izgovara na ovijem našijem krajevima (Dubrovačko,Boka, Crna Gora, Hercegovina) odakle je srpsko nariječje pripoznato najbolje, te su ga usvojili kao srpski književni jezik Vuk i Daničić; drugo zato, što to traži došljednost eufonička. Pošto se protivu ovoga moga mišljenja podiže auktoritet Daničićev, ja sam se usudio bio ov dvije primjedbe učiniti: „Prije svega ja mislim, da se pokojni Daničić dolje među nama koje doba bavio i uživao sladosti našega izgovora, da ga šćaše i on potpuno u knjizi usvojiti, ako nme radi došljednosti, prema pravilu kako „izgovaraš onako piši“, a ono š ljepote same ovoga izgovora. Drugo: ti znaš kako su Hrvati protivni i samoj Daničićevoj, recimo umjerenoj eufoniji: pa zar nije moguće pretpostaviti, da i Daničić šćaše usvojiti potpunu eufoniju, da nije bilo ove protivnosti? Zar nije moguće, da je Daničić postepeno šćio uvesti eufonijeu?“

Ovoliko na opravdanje pravopisa, koji će biti mnogijem u oči pao, čitajući ova pisma. Nedošljednosti pak neka se priprišu štamparskijem pogriješkama kojijeh je dosta u ovijem pismima, toliko da ih ovđe ne mogu ispravljati. NP ima i reječi saasvijem iziostavljenijejeh, tako čitalac će biti našao, kako na Grahovu ima još jedan prosvijetni zavod osim škole, ali on ne zna koji je to zavod, zašto je iszostavljena riječ: čitaonica. Tako će se biti nasmijao kad je našao, da na Vilusima ima jedan stari grob jednog ranjenika; ali mu šćaše želja na nj polećeti, da je našao pored imenice ranjenika priđev KOSOVSKI.“

Vidimo kako Tomanović precizno opisuje jezik kojim govori i kojim piše, ali ga lažno zove – srpski, ali NIKAKO – crnogorski, i definiše ogromne razlike koje postoje između srpskog i već odavno velikosrpski ubijenog crnogorskog jezika, moćne razlike kako u rječniku tako i u izgovoru. Na Badnji dan velim: pokoj duši odavno posrbljenijem Crnogorcima i pokoj duši odavno veliokosrpski satrtom crnogorskom jeziku!

Amin. . .

Tag Cloud