A great WordPress.com site

Archive for June, 2013

SREĆNO HRVATSKA!

OD SVEG SRCA ČESTITAM ULAZAK HRVATSKE U EVROPSKU UNIJU!!!

NAGRDA

Već danima, razuman i neprodat čovjek, vidi da v i d i milijarditu režiju mafijaškog Đukanovićevog režima, a radi se o dodjeli, već odavno uništene trinaestojulske nagrade, takozvanim piscima i teškim velikosrbima: Iliji Lakušiću, pjesniku, te Gojku Čelebiću, tobož književnom kritičaru i još više tobož – piscu, hahahaha!
O kome se, zapravo,radi? O dva potrpežnjaka Milošević-Đukanovićevog velikosrpsko-četničko-zločinačko-mafijaškog režima – jednostavan, lak i tačan odgovor. Ali, trenutak je za pitanje: da li su ova dvojica, u tom smislu, rijetke pojave u Crnoj Gori? Taman posla, skoro je sva Crna Gora potrpežnjačka kao ova dvojica, ista kao i potrpežnjački žiri koji je Lakušiću i Čelebiću ljuljnuo nagradu i njen novčani iznos od po 11 000 eura džepove. Nagrađeni su ne kao pisci, nego kao vrhunske sluge crnogorske mafije, a stavljeni su u pogon ovoga časa značajan korak u pravljenju Male Velike Srbije, američkog zločinačkog projekta , čiji je glavni izvršilac u Crnoj Gori, Milo Đukanović, rame uz rame sa Amfilohijem. Takođe, čin dodjeljivanja ove NAGRDE ima još jedan cilj: stvarati nacionalne i vjerske podjele u Crnoj Gori, kako bi vječiti pomiritelj, sudija i nosilac mira, vječito ostao – Milo Đukanović. Ko je dodijelio ovu nagrdu? Niko drugi nego Milo Đukanović, kakav žiri! A ko je puštio s povodca potrpežnjačkog, takozvane Dukljane? Opet, niko drugi nego – Milo Đukanović. A koja je najveća NAGRDA Crne Gore u njenoj preslavnoj istoriji? Opet, niko dugi nego Milo Đukanović sa njegovih sedam premijerskih mandata i jednim mandatom predsjednika Crne Gore!!! Ko o ovim istinama smije i da pisne u Crnoj Gori? Osim mene – niko! Kakva je to Crna Gora? Potrpezna!

Sada ću se pozabavati komentarisanjem naručenog medijskog napada na žiri i tankovrate, a glavate, tobožnje laureate, u prevodu – ljudske lame, tačnije – kante…Moji komentari će biti u zagradama.
Jedan medij navodi kako: „U Dukljanskoj akademiji nauka i umjetnosti“ smatraju da je nagrada dodijeljena „dvојiсi рisaса koji su dali toliko dоkaza da nе рriznaјu crnogorsku knјižеvnоst, naciјu, jezik i kulturu”

(DANU je osnovala udba i postavila joj na čelo njenog potrpežnjaka Jevrema Brkovića. Njen jedini zadatak bio je razaranje mene lično i Liberalnog saveza. Tvrdnja, iz ove lažne akademije, obična je tragikomedija, jer isti akademici ćute kao led ledeni, da je najveći, istinski, i višestruki ubica Crne Gore i svega crnogorskog, niko drugi nego onaj kojem su lažni akademici buljuk – Milo Đukanović! Kakvi Lakušić i Čelebić, oni su njemu najobičnije trice i kučine.)

Medij dalje citira napad lažne akademije, a stvarnog mafijinog odreda, na sami žiri, i navodi Dukljane koji kažu kako je odluka ne samo: “dokaz grubog anticrnogorskog ponašanja žirija, već i dokaz ozbiljnih slabosti i moralnog rasula vodećih državnih institucija.“

(Nikad od lažnih akademika nećete čuti istinu da je Milo Đukanović dokaz grubog anticrnogorskog ponašanja i dokaz ozbiljnih slabosti i moralnog rasula vodećih državnih institucija. Ne, njima je Đukanović, na isti način kao Lakušiću i Čelebiću – vječni gazda i doživotni interes.)

Medij nastavlja: „Iz DANU su kazali da će ovih dana Trinaestojulci te akademije vratiti svoje diplome Skupštini Crne Gore.“

(Ovo je već puni i ogavni cinizam! Kome to „prijete“ ovi lažni akademici? Koga će biti stalo, da oni svoje nagrde vrate? Nikoga. Da li će ih vratiti? Taman posla. Ali, ako ih i vrate, skriveno će za to biti nagrađeni, jer vraćanje je naredio – Đukanović! Sa druge strane, kako su ovi lažni akademici mogli uopšte da prihvate nagradu koju im je dodijelila crnogorska mafija, i niko drugi? I, zar u Crnoj Gori, dnevno i noćno nema, makar po pedeset događaja koji zaslužuju, ne samo masovna narodna reagovanja, nego i svakodnevna javna reagovanja svakog akademika! Ali, oni su lažni ljudi i još lažniji akademici, oni su ispljuvak mafije i ništa drugo)

U saopštenju lažnih Dukljana tvrdi se da: „DANU ima 25 dobitnika Trinaestojulske nagrade…“
( Primjećuje se da se njihova imena, ama ni jedno jedino, se ne pominje, javno se kriju ispod raše mafije!)

„Čelebić i Lakušić nijesu dobili Тrinaеstојulsku nagradu za književno djelo već za dјеla, odnosno nеdјеla što su dесеniјama radili protiv Državе Crne Gore!“ nastavlja se u saopštenju.

( Ako je tačno da su Lakušić i Čelebić dobili nagrdu za nedjela, a jesu, zašto onda lažni akademici, za ista takva nedjela prema Crnoj Gori, i to krvnička, ne predlože Đukanovića za Nobelovu nagradu! Kad je Obama mogao dobiti, e dobio bi je i Milo, tvrdim!)

„ Zar se zaboravilo da je Gojko Čelebić, kao ministar kulture u Vladi Crne Gore, na tražеnје tadašnje predsjednice Dramskih umјеtnika Crne Gore, naрisaо рismo hrvatskim dramskim umјеtnicima i nazvaо ih „bečkim kоnјušarima“, navodi se u saopštenju.

( Postavljam lažnjacima pitanje – zašto ovu jezivu istinu pominju tek danas? Pita m ih: zašto kriju istinu da je Čelebićev, sramni i zločinački odgovor hrvatskom udruženju, potpisao svaki član Udruženja dramskih umjetnika Crne Gore? Pitam ih: koliko je osoba tamo potpisanih, postalo član lažne dukljanske akademije? I najvažnije: zašto kriju istinu da je Čelebić bio ministar za kulturu u Đukanovićevoj četničkoj vladi? I zašto kriju istinu da je taj sramni odgovor nastao zahvaljujući naređenju istog Đukanovića, i nikoga drugog?)

“Kada je, sticajem čudnih partijskih odnosa, gospodin Lakušić imenovan za ministra kulture, predśednik Vlade mu je dao zadatak da napravi prioritete rada Ministarstva, Lakušić je na prvo mjesto stavio rušenje Mauzoleja.Otuda on uz rame i Amfilohija i Radovana Karadžića”, navodi se između ostalog u saoštenju predsjedništva DANU.

( Hahaha – zamislite ovaj cinizam zla koji krije istinu iza laži čudni partijski opdnosi. Nikakvih takvih odnosa bilo nije, sva vlada je bila četnička, kao i predsjednik republike, predsjednik skupštine , pa sve redom, a njen premijer je bio Milo Đukanović. Dakle, Milo Đukanović je naredio rušenje mauzoleja, samo on i niko drugi, i to kao obožavalac lika i zločina Slobodana Miloševića! Međutim, kriju li kriju potrpežnjaci istinu? Kriju! Za to su i plaćeni od mafije! Inače, mauzolej je srušio isti Đukanović, njega NIKO ne posjećuje! Jasno? Ada nego!)

Drugi medij navodi kako su: „prekjuče reagovali Radoslav Rotković i i Mladen Lompar.“

( Jesu, ali medij sakriva istinu da su objica sramni izdajnici svega ljudskog kao i Liberalnog saveza. Podsjećam, Rotković je bio naš počasni predsjednik i poslanik, a da nije postao član LSCG, niko živi za njega u Crnoj Gori ne bi znao, niko! Naravno, bio je veliki glumac, što je potvrdila njegova sramotna IZDAJA LSCG!

Isto se odnosi i na Mladena Lompara, koji se lažno, a ledovno, predstavlja kao osnivač časopisa za književnost, nauku i kulturu, ARS, kojeg sam osnovao ja, i niko drugi. Njima su se juče pridružila još dvojica sramotnih izdajnika LSCG: Rajko Cerović, sluga svake vlasti, i isto takvi Vukić Pulević! Da! Ne tražite kese, nego kroz prozor! Svaku kesu ćete prepuniti, jer – neizdržljivo je!)

„Rotković ne krije čuđenje izborom dobitnika. Kaže da je žiri “nagradio svoje, a izostavio naše”. (Gola Rotkovićševa laž, jer su i Lakušić, i Čelebić, baš kao Rotković i ostali, vlasništvo Mila Đukanovića.)

„ Književniku Mladenu Lomparu odluka žirija liči na povratak ’90.”Najveće državno priznanje dodijeljeno je dvojici ministara koji su crnogorsku kulturu srozali na najniže grane”, smatra Lompar.
(Lompareva laž! Crna Gora, osim preko svetog LSCG, do danas se, zahvaljujući Đukanoviću i ko zna koliko desetina i desetina hiljada raznoraznih „ Rotković-Lompara“, nije makla iz devedesete! Ko je srozao Crnu Goru u septički beskraj, ko? Milo Đukanović, zajedno sa navedenýma i onim Destinna hiljada!)

Da vidimo, ko su dobitnici?

Lakušić je završio Ekonomski fakultet u Podgorici. Bio je novinar Borbe i Pobjede. Bio je ministar kulture, potpredsednik opštine Podgorica, direktor Muzeja u Podgorici i direktor, i urednik Izdavačke kuće “Obodsko slovo“, i predsednik Udruženja književnika Crne Gore, a sve pod Đukanovićevim ktitorstvom. Naravno, otrovni je velikosrbin, i vazda u proskinezi pred Slobodanom Miloševićem. Lakušićeva „vjera“ je velikosrpstvo. Zbog toga je u istom položaju bio pred patrijarhom Pavlom, danas je pred Irinejom, a takođe i pred Amfilohijem, ali i pred Nikolićem i Dačićem.
Za Čelebića niko živi u Crnoj Gori nije znao, dok u vrijeme zločinačkog rata nije doveden za ministra kulture, opet u Đukanovićevoj vladi koja je saveznik Slobodana Miloševića. Ministar je potpuno nepismen, neobrazovan, pojma živog o ničemu nema, sem o svome najužem interesu, bez ikakve je škole. Mrzi Crnu Goru iz sve snage. Istog čas akad postaje min istar, Čelebić počinje da govori ekavski i pretstavlja se onim što jeste – otrovnim velikosrbinom, a njegova podlost postaje previjana i u očigledno podloj Crnoj Gori. Ali, on isti postaje Miloševićev ambasador u Argentini i istovremeno nerezistentni ambasador, one lažne Miloševićeve Jugoslavije, i za Urugvaj, i Paragvaj. Na osnovu čega? On pojma s pojmom nema sa diplomatijom, on pojma nema sa politikom, on ne govori ni španski, on,dakle, postaje ambasador na osnovu – ničega. Ali, tamo je poslan zbog njegovog ostvarenja dubokog uvlačenja u crijeva Milošević-Djukanovića, i da bi održavao veze sa moćnom latinoameričkom četničkom emigracijom. 2005-te ista osoba, ponovo na osnovu ničega, postaje savjetnik ambasadora Srbije i Crne gore u – Tokiju! Danas je ambasador Crne Gore u Ujedinjenim nacijama! Jezivo! Inače, on nije pisac, nego prepisivač tuđih tekstova, njihove obrade, i njihove prodaje kao – svojih!

Ko je Nikolaidis? Potrpežnjak. Novinar „Slobodne Bosne“, ali i „Monitora“, te radija „Antena M“. Takođe piše i za fašistički „Crnogorski književni list.“ Navedeni mediji imaju izvršiti samo jedno naređenje Đukanovića: rasturiti LSCG i Slavka Perovića lično! Nagrađen je Nikolaidis da postane „savjetnik“ Ranka Krivokapića!
A ko je dr Dragan Vukčević? Potrpežnjak! Godine 1989–1991-ve bio je ministar spoljnih poslova u Đukanovićevoj vladi. Na osnovu čega? Duple nule! Glavni i udgovorni urednik je u Izdavačkoj kući CID, od njenog osnivanja (1994). Jedan je od osnivača privatnog Đukanović-mafijinog „Univerziteta Donja Gorica”. Na istom Univerzitetu obavlja dužnost dekana Fakulteta pravnih nauka. Za vanrednog člana udbaško-mafijaške, velikosrpsko-četničke Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, izabran je 6. decembra 1996. godine, a za redovnog 12. decembra 2003. godine.

O Draganu Koprivici samo jedna istina – potrpežnjak, otrovni velikosrbin, a isto se odnosi i na Milenka Popovića, inače rođenog brata Milana Popovića.

To bi bilo sve!

HIMNA

Prvi stih istinske crnogorske himne trebao bi da glasi: „izdasmo te Crna Goro!“ Zapravo su izdaje, prodaje, špijanje, podlost, zloba, mržnja, pljačka, i još mnogo sličnoga, jedine tačne osobine čitave populacije koja živi na teritoriji sadašnje Crne Gore. Je li se to ikad ikome desilo na evropskom kontinentu, od trenutka pada berlinskog zida, da jedan takozvani narod ima istu vlast punih dvdeset i tri godine? Kome se još desilo da jedna ista osoba: antidemokrata, antievropejac, anticrnogorac, zlikovac, pljačkaš, ubica, rušitelj one Jugoslavije, ratni zločinac, saveznik Miloševićev, i što sve – najcrnje – ne još, već je sedmi mandat crnogorski premijer, a plus toga je, čiutavi jedan mandat, bio i predsjednik republike? Kojem se drugom evropskom narodu desila slična sudbina? I je li tačno da se ovim crnim brdima to sve moglo dogoditi samo iz jednog jedinog razloga: ovaj narod sve to oće, to je njegov funjarski ideal, to je njegov vrhunski nesojski domet, svaka druga priča je čista i gola laž. Da ođe žive magarci, a ne neljudi, odavno bi se magarci pobunili, i pučem, tačno onako kako je i došla, ne srušili, nego sručili ovu vlast! Ali, o tome ni govora nema…ne zbog toga što je ovo vlast lažova, ona je diktatura bande koja svoj „narod“ nikad lagala nije, naprotiv, „narodu“ je bilo uvijek istinito i javno saopštavano: uradićemo vam sljedeće – opljačkaćemo vas, sva crnogorska pokretna i nepokretna imovina postaće vječno naša, sve crnogorske firme isto tako, ugnaćemo vas u rat, napraviti od vas hulje i zločince, organizovani kriminal je naša osnovna vodilja, ne pomišljajte na demokratiju, nikad vam je nećemo dati, mi možemo vlast napuštiti samo udarom, ali za to nećete imati prilike, svi mediji su naši, isto tako banke, tokovi novca, intelektualci i – kompletna opozicija!Sve je naše, i ničije drugo! Tako Crna Gora gleda, skoro dvadeset i pet godina, iste osobe su na: vlasti, u lažnoj opoziciji, lažnim medijima, policiji, sudstvu, tužilaštvu, takozvanim državnim institucijama i totalno lažnim nevladinim organizacijama, i još…kako staraju, pretvaraju se u đedove i babe, ama vlast ne puštaju, šanse nema!

Najveća farsa je što sve navedeno zna svaka stanovnica i stanovnik Gore Crne, i sve to zdušno podržavaju. Isto se odnosi i na: Sloveniju, Hrvatsku, BiH, Srbiju, Kosovo, Albaniju, Makedoniju, a isto se odnosi i na Evropsku Uniju i SAD. Ja lično stičem utisak, da nema toga evropskoga i američkoga profesionalnoga političara koji Đukanoviću – ne zavidi! Svi mu, svojim javnim potezima, javno poručuju – ti si pametan momak, svaka ti čast! Iza svega nazire se plan stvaranja Male Velike Srbije, samo zbog toga su oslobođeni onoliki generali, i jedan Jovica Stanišić, samo zbog toga se saopštava jeziva, grozna, nesojska i zlikovačka istina, da će Hrvatska povući svoju tužbu protiv Srbije za genocid, a isto radi i Srbija. Zašto? Pa stare, a vječno „mlade“ političke i mafijaške snage, jedina su garancija da će projekat biti doveden do kraja…

Zgađen svime što se dešava, napisao sam fenomenalno pismo Andru Vlahušiću, gradonačelniku Dubrovnika. Svaka država, nastala raspadom bivše Jugoslavije, bila je obaviještena o mome pismu, svaka novinska agencija, i svi najznačajniji mediji i … ni jedan jedini medij nije prenio ni riječ! Znam i zašto – do 1997-me, kad je CIA instalirala Đukanovića za predsjednika, LSCG i ja lično bili smo meta svih provelikosrpskih i četničkih medija, ali od navedene godine ista CIA nas je stavila pod informativni zapadni embargo! Njima su potrebne kanavace od „novinara“ u medijima, a isto takve kanavace kao predmet izživljavanja ili „slavljenja“ istih kanavaca, tu nema nikakve tajne. Za ovu priliku dodaću samo jednu rečenicu: sjetite se opštega balkanskoga i zapadnoga medijskoga, političkoga, nevladinoga i ljudskoga muka nad istinom o dva atentata koja su na mene izvršena u Hercegnovom! Ni jedan jedini crnogorski, osim „Dana“, medij nije uopšte pratio dva jeziva događaja, a isto se odnosi i na samo suđenje jednom počiniocu. Isto se odnosi i na sve medije koji postoje u svakoj novonastaloj državi, a iasto se odnosi i na sve zapadne medije! Za sve njih to nije bila vijest decenije? Tako posmatrati ovu istinu bila bi čista glupost, jer svima je naređeno samo jedno – ni riječ, totalni muk! Tako je i bilo, ali evo mog pisma gradonačelniku Dubrovnika, još jednom:

OTVORENO PISMO SLAVKA PEROVIĆA

GRADONAČELNIKU DUBROVNIKA ANDRU VLAHUŠIĆU

Poštovani gospodine gradonačelniče dičnog grada Duborvnika!

Pišem vam kao osnivač (26.01.1990.g, Cetinje) i dugogodišnji politički lider: ustaško-fašističko-pavelićevsko-papsko-katoličko-antisrpsko-velikohrvatsko-separatističko-balijsko-velikoalbansko-muhamedansko-muslimansko-bošnjačko-antimediteransko- antievropsko-promiloševićevsko-četničko-mafijaške-ratnohuškačke-ratno-nacističke stranke, Liberalnog saveza Crne Gore, i njen petnaestogodišnji poslanik u parlamentu Crne Gore, i podšef talijanske Kamore!

Ovim putem izražavam Vama lično, i gradu Dobrovniku, svoj stid i kajanje, što sam bio poznati i priznati ratni huškač, Miloševićev saveznik i sluga, te organizator napada Crne Gore na Vaš svijetli grad, organizator rušenja Dubrovnika i njegove okoline, krivac za proćerivanje i ubijanje tamošnjih stanovnika, paljevine, uništavanje i krađu njihove imovine, pljuvanja hrvatskog imena i znamenja, razvijanja mržnje prema hrvatskom narodu, prozivajući ga lažno da je ustaški, genocidan i antisrpski, da kolje i ubija Srbe, i što sam se zalagao za rušenje postojećih granica između Crne Gore i Hrvatske, smatrajući Dubrovnik dijelom Velike Srbije, za koju sam se i oružjem borio! Žalim i stidim se, što sam tražio i podupirao konstituisanje Dubrovnika kao Republike Dubrovnik, i što sam sanjao da ću mu, jednog dana, biti svijetli knez. Imao bih još puno očajno i sramno ružnog da Vam kažem o sebi, ali neću, jer štedim Vaše dragocjeno vrijeme!

Poštovani gradonačelniče,

Dok sam se ja ovako, godinama, i na očigled cijelog svijeta ponašao, vodeći sramotni i krvavi, zločinački Liberalni savez, jedna velika ličnost u Crnoj Gori pojavila se, i svojim znanjem, umijenjem,politikom, ljudskošću, hrabrošću, i nadasve – nadahnućem lovćenskim, ispriječila se, sa svojim pristalicama koji su ispjevali onu čuvenu „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!“ – pred liberalima crnogorskim, i tako spriječila nečuveni čin mojeg mogućeg osvajanja Dubrovnika, a radi se o crnogorskoj kombinaciji ličnosti: Njegoša, Mažuranića i Gundulića, radi se o vjesniku slobode crnogorske,antimiloševićevcu, antivelkosrbinu, antimafijašu, pravedniku, mučeniku,mirotvorcu, čojku i junaku,nosiocu maslinove grane, golubu, ocu crnogorske države i nacije, ljubitelju hrvatske i njene šahovnice, podržavaocu postojećih granica crnogorsko-hrvatskih, nosiocu crnogorske demokratije i obnovitelju stare i ponosne crnogorske države, našem predsjedniku u jednom mandatu, i sedmostrukom premijeru naše vlade, dvadeset trogodišnjem faktoru crnogorske ljepote, što je nevjerovatan doprinos daljnjem napretku svjetske demokratije, miljeniku Sjedinjenih Američkih Država, uvjeren sam da već pogađate: radi se o – Milu Đukanoviću, sokolu našem i perjanici razvijenog i divnog crnogorsko-hrvatskog prijateljstva, tvorcu sreće, bogatstva i napretka svih građana crnogorskih, glavnom činiocu mira i stabilnosti u regionu, tvorcu čuvaocu multietničke i multivjerske ljubavi i sloge, i crnogorski Hrvati su, pored svih ostalih, listom za njega, vječno, smatraju ga svojim Kim Il Sungom!

Zbog sveg opisanog spasa Dubrovnika u ratu, a poučen divnim prisustvom našeg krasnog i višestrukog predsjednika Filipa Vujanovića koji je, pod šahovnicom koju voli, kao gost predsjednika Josipovića, učestvovao u otvaranju prošlogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, (kakva je to nadahnuta scena bila), predlažem Vam, gospodine gradonačelniče, da razmislite i podržite sljedeći moj predlog:

a) Da se ime slavnog Straduna promijeni u ime – Stradun Mila Đukanovića, ili Stradun MIlov, ili Milove ploče, ili

b) Da se, uz ponosni kip Orlanda postavi, istih Orlandovih dimenzija, ali u prugastom odijelu, jer takva su Đukanoviću najmilija, spomenik Milu Đukanoviću sa šahovnicom i crnogorskom zastavom u rukama, ili, ako bi to ometalo razvijanje zastave Libertas prilikom otvaranja dubrovačkih igara, da se Milu Djukanoviću,

c) Napravi spomenik Mila Đukanovića koji će, uz kip Svetog Vlaha na zidinama, krasiti i veličati Vaš ponosni grad i značiti vječno izvinjenje Crne Gore za zločine koje, ja lično, sa liberalima zločinačkim, nanijeh divnoj Hrvatskoj i njenom narodu!

Neka vječno živi grad Dubrovnik!

Neka živi vječno Milo Djukanović, i neka vječno vlada Crnom Gorom!

Neka vječno živi prijateljstvo između Hrvatske i Crne Gore, kod nas poznato kao – josipomiloizam!

Uz izvinjenje za oduzimanje Vašeg dragocjenog vremena, gradonačelniče, primite moj srdačnan pozdrav!

Ljubitelj italijanske mafije,lupež, pljačkaš, švercer, banker, ubica, cijaš, ratni huškač, ratnik, saveznik Miloševićev sramni, Vaš

SLAVKO PEROVIĆ s.r.

VELEIZDAJA (1)

Crna Gora je, već decenijama i decenijama, beskonačni izvor izdaja svih vrsta! Eh, koliko sam ih samo ja, stotina, stotina, i stotina prošao, i savladao. Ali, veleizdajnička velikosrpska izdaja Kraljevine Crne Gore i svete dinastije Petrović – Njeguš, skoro da nema uporedivosti u cjelokupnoj evropskoj istoriji, ona pripada nama i naša je, da je osuđujemo, kažnjavamo, raskrinkavamo, do kad je svijeta i vijeka. Nasuprot tome, Crna Gora još uvijek nema višetomnu biblioteku koja bi se zvala: „Crna Gora, njeni veleizdajnici i njihovi finansijeri“, a te biblioteke nikad neće ni biti. Zašto? Đe se nalazi odgovor? U kobnoj istini da su stanovnice i stanovnici Crne Gore, protokom pomenutih decenija, zauvijek izgubili ljudskost i karakter, a da je ova jeziva istina tačna očigledno svjedoči istina da isti oni, kao poslušno stado, slijede punih 23 godine ovakavu vlast!Tu treba dodati i istinu, koja je najjezivija od svega: ne slijede oni ovu vlast zbog Mila Đukanovića, on je samo čoban stada, ali na isti način, oni će se ponašati prema bilo kojoj drugoj vlasti, osim, prema istinski demokratskoj – e nju bi raskubli iste sekunde! Ovo je jedina ISTINA!

Izdavačka kuća CID, iz razloga koji meni nijesu poznati, uradila je kapitalnu stvar! Naime, ona je objavila ogrorman broj knjiga koje se tiču Crne Gore. To su stotine naslova koji su, već decenijama, MORALI da budu objavljeni od strane „Istorijskog instituta Crne Gore“, Državnog arhiva Crne Gore, nacionalne biblioteke, Narodnog muzeja Crne Gore, Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Dukljanske akademije, Matice crnogorske…Neobjavljivanje CID-ovih objavljenih naslova svjedoči da je plan ubijanja Crne Gore neprestano aktivan. Na žalost, uspio je samo zbog totalnog nekaraktera, i totalnog podaništva njenih stanovnica i stanovnika. Imam jedan detalj – vjerovatno se neko svetio na taj način izdavaču: sve one desetine knjiga koje je CID objavio u fenomenalnoj biblioteci „Svjedočanstva“, na svojim hrbatima NEMAJU ime i prezime autora i naslov knjige!!! To znači, kad se ove knjige naslažu u domaćoj ili nekoj javnoj biblioteci, one vam ne šalju poruku o kojoj knjizi i knjigama se radi! Ne, one su sve „iste“, korice se sastoje od projekcije neke stare crnogorske mape, svaku knjigu, ima ih na desetine, morate da izvadite iz police da bi ste viđeli ko je autor, i spoznali naslov knjige! Ova idiotska praksa, zločinački usmjerena protiv knjige kao takve, mislim, traje sve do danas! Strašno!

Ista izdavačka kuća objavila je 2000-te, značajne memoare Nika Hajdukovića. O njemu tek nekoliko riječi, evo: Niko (Nikola) Mašanov Hajduković rođen je u crmničkom selu Podgor 1882-ge. Njegov otac će se, odmah nakon završetka Veljeg rata (1876-1878), uputiti u Carigrad. Poći će mu za rukom da, pri „Ruskom parabrodarskom društvu“, stvori vlastito preduzeže za utovar-istovar brodova. To će omogućiti Nikoli da u čuvenim carigradskim školskim ustanovama, američkom „Robert koledžu“ i otomanskom liceju „Galata Saraj“ stekne odlično obrazovanje. Oženiće se Stakom-Cakom Vukotić, ćerkom Marka Vukotića, rođenog brata kraljice Milene( bratstvo Vukotića je, skoro listom, bilo veleizdajničko, tako i kraljičina rođena braća). Ovaj će mu brak omogućiti da se veže kako za Petroviće, tako i za Vukotiće. Hajduković će učestvovati u oba balkanska rata, a sa velikim veleizdajnikom Crne Gore, serdarom Jankom Vukotićem, stići će i do Bregalnice. Učestvovaće i u Prvom svetskom ratu, pratiće kralja Nikolu u Francusku, i postati ministar unutrašnjih djela i zastupnik ministra vojnog, u vladi Evgenija Popovića. Sa tih pozicija detaljno će pratiti aktivnosti crnogorskih veleizdajnika – velikosrpskih koritara. Hajdukovićev tekst svjedoči da je vidio samu srž veleizdaje. Međutim, nastavak, tragičan po Crnu Goru, zna se. Kad je došao vakat, Niko Hajduković se prodao Aleksandru Karađorđeviću! U novostvorenu kraljevinu SHS – Jugoslaviju vratio se 1925-te i dobio od kralja Aleksandra – ministarsku penziju! Isto su veleizdajnički postupili i prošli i mnogi drugi veleizdajnici, a najjeziviji je primjer i Jovana Plamenca, organizatora Božićne pobune! Hajduković je umro u Beogradu 1954-te, a prije smrti je napisao „Memoare“.

A sad, evo teksta iz “Memoara” na čitanje, ježenje i prezir!

„Po preporuci Kralja, (jun 1918.godine – Neji kod Pariza, sjedište kralja Nikole i njegove vlade, premijer Evgenije Popović, napomena S.P.) brižljivo se radilo na izradi riješenja o stavljanju pod krivičnu istragu onih iz okoline „Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje“ i njihovo suspendovanje sa dužnosti i prava koja uživaju po zakonu o činovnicima.

Rješenje

Andrija Radović, bivši Ministar, rodom iz Bjelopavlića; Janko Spasojević, bivši Ministar, rodom iz Vasojevića, Danilo Gatalo, bivši činovnik, rodom iz Mostara; Jovan M. Djurašković, bivši činovnik, rodom iz Ceklina; Miloš Ivanović, bivši činovnik, rodom iz Kuča; publikovali su ,,Deklaraciju,, od 27 jula 1917 ( list ,,Ujedinjenje,, strana I broja 10 od 17 avgusta 1917 ) koja je atak na suverena prava Crne Gore.

Tom ,, Deklaracijom“ pokušali su teritoriju Crne Gore, odnosno Crnu Goru, nasilno inkorporirati jednoj drugoj državi (Kraljevini Srbiji, S.P.) i nametnuti joj drugu dinastiju (Karađorđeviće, S.P.).

U tu svrhu, pomenuta lica stvorila su udruženje pod imenom ,,Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje“ . Istodobno, ona su stupila u vezu sa jednom drugom državom (Srbijom,S.P.) i na tu cilj ljude tražili, što je dokazano na javnoj raspravi , održanoj 13-og marta 1918-te pred američkim sudom u Indijanapolisu, u parnici Miloša Ivanovića, člana ,,Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje,“ i drugova mu, protivu Mira Mitrovića i petnaestorice drugova mu Crnogoraca.

Svojim, pak, stalnim publikacijama u listu ,,Ujedinjenje,, i ,,Bulletin Montenegrin“ koji izlaze u Ženevi, kao organi pomenutih lica, čine propagandu i pozive među crnogorskim građanima, da prihvate gorepomenutu ,,Deklaraciju“. Primjera radi navode se sledeći brojevi lista ,,Ujedinjenje“: broj 10 od 17-og avgusta 1917 ( članak ,,Krfska deklaracija,, ); broj 11 od 31-og avgusta 1917-te ( članak ,,Jugosloveni“); ,,Jugoslovin“ broj 13 od 28-og septembra 1917-te ( članak ,, Odgovor na intrige,,); broj 16 od 9-og novembra 1917-te ( članak ,, Neji i Štokholmski program“); broj 4 ,, Bulletin Montenegro“ strana 4.

Svaki pak način, kojim se ide za tim da se crnogorski narod, odnosno njegovi zakoniti predstavnici, liše prava za rješavanje ovih pitanja, protivan je članu 18, 19, 36,218, 219, i 220 Ustava, i ima se kao veleizdaja kazniti po Krivčnom zakoniku.

Kao veleizdaja, po Krivičnom zakonu, imaju se kazniti i ona djela, kojima se crnogorski građani, putem štampe, pozivaju da rade na spajanju crnogorske teritorije s drugom nekom državom, ili na promjeni dinastije, protivno ustavnim naređenjima; a isto tako, i svi oni, koji u ovu svrhu stvaraju udruženja ili stupe u vezu ,,sa stranom državom“ ili, pak, ,,na tu cilj ljude budu tražili“…
Prema svemu ovome, gore istaknuta lica ogriješila su se o čl. 88, 89 i 90 Krivičnog zakonika.

Na osnovu svega navedenog, a s obzirom na izuzetan položaj u kom se zemlja nalazi,

Rješavam:

Da se protivu Andrije Radovića, Janka Spasojevića, Danila Gatala, Jovana M. Djuraškovića i Miloša Ivanovića, podigne kod nadležnog Oblasnog Suda tužba za djela iz čl. 88, 89, i 90 Krivičnog Zakonika;
Da ovu tužbu, po restauraciji Crne Gore, Oblasnom Sudu uputi Prijestonička Oblasna uprava prema čl 20 Zakona o krivčnom sudskom postupku;
Da se do sudskog rješenja, odnosno konačne presude, u svrhu suspendovanja prava, koja bi pomenuta lica imala po Zakonu o činovnicima građanskog reda, umole nadležni Ministri da postupe po odredbama istoga zakona; i
Da Upravno odjeljenje Ministarstva unutrašnjih poslova, u granicama mogućnosti, pribira sve podatke o radu i djelima ovih lica, koja bi se eventualno mogla protiviti čl. 87 i 89, a i drugim odredbama Krivičnog Zakonika, te da sve podatke u svoje vrijeme , upute pomenutoj Oblasnoj upravi, koja će s njima postupati prema čl 20 Zakonika o krivičnom sudkom postupku.

Broj 2971 Ministar unutrašnjih poslova
Neji kod Pariza zastupnik ministra vojnog
4 ( 17 ) avgusta 1918 N. Hajduković, s.r.

Obrazloženje . – Godine su već prošle, odkad su izvjesna lica, sad već svakom dobro poznata, stvorila najmrskiju zavjeru protivu Crne Gore, njenih svetinja, njenih najbitnijih interesa i njenih predstavnika.

Sredstva za postizanje ovog cilja nijesu se birala. Po broju , njih ne bilo moguće nabrojati, a po prirodi, ona nas podsjećaju, ne na srednji vijek nego na doba varvara. Rekli smo, da ih je nemoguće nabrojiti, stoga ćemo ih samo kategorisati: Ona su: laž, kleveta najgore vrste, intriga, falsifikat, zavjere i bombe. Tijem su se, eto, služili neprijatelji Crne Gore prijed ovog velikog rata.
Nastao je rat za oslobođenje i ujedinjenje svega našeg plemena. Prvog dana, prvog momenta, prva među prvima, dobrovoljno, bacila se Crna Gora na zajedničkog neprijatelja, žrtvovavši, osim časti, sve dobro koje je imala, to jest 45000 svojih gladnih, golih i mučeničkih sinova, pa čak i žene i djecu njihovu.
Gordi smo što možemo svima i svakom reći : nema istorije, nema čak ni religije, koja je u stanju navesti žrtvu veličanstveniju i nesebičniju od žrtve koju je učinila Crna Gora. Ipak, mi nijesmo tražili nikad ni od koga nagradu za ovo. Ali ako nijesmo tražili nagradu mi smo se s pravom nadali, da će prema Crnoj Gori prekinuti zločinački rad, bar za vrijeme dok se nalazi u ratu.Istorija gotovo ne pamti primjera da najokrutniji tirani ili najveći zlikovci nijesu bili, najzad, moralno pobijeđeni veličinom duše i djela njihovih protivnika.

Nažalost, ne možemo to reći za neprijatelje Crne Gore. Ni žrtva iz 1914-te, pored nebrojno drugih, nije niukoliko promijenila zločinački duh njihov.

Crna Gora bila je u jeku rata sa Austrijom, a njeni neprijatelji, o kojima je riječ, mučki i kukavički zabadali su joj otrovan nož u ledja. Nastavilo se sa starim napadima još gadnijim i odvratnijim, cinički se tješeći: cilj opravdava sredstvo! Klevetali su i intrigirali kod naših moćnih Saveznika. Podnosili su čak i lažne, potpuno izmišljene ugovore između Austrije i Crne Gore, želeći predstaviti tim, da Crna Gora uopšte i nije u ratu sa Austrijom, no da se radi o izdajstvu. Išli su zatim, a donekle i uspjeli, da se Crna Gora liši potrebne pomoći svojih moćnih zaštitnika, baš onda kad joj je bila najpotrebnija. Šiljane su razne individue u Crnu Goru, koje su svojim defetističkim radom imale zadatak da ruše moral u vojsci i narodu, koji je, uostalom, bio i jedino oružje njihovo. Stvarane su najfantastičnije zavjere i spremana najbrutalnija ubistva za ubijanje predstavnika Crne Gore, uglednih ličnosti i patriota crnogorskih. Pored svega ovoga, Crna Gora je nastavila ići svojim tradicionalnim putem. Došla je i jesen strašna 1915-te. Odjednom, mi smo mukom prešli preko svih nepravdi, još jednom mi smo prinijeli na žrtvu sebe i sve što nam je najdraže. Naša besmrtna vojska, i ako lišena svega, branila je ne samo front Crne Gore, nego i jedan front od 90-et kilometara Srbije.

Svojim požrtvovanjem i hrabrošću Crna Gora je očuvala odstupnicu herojskoj vojsci Srbije. Ona je tada, po riječima odličnog pukovnika srbijanskog, serdara, Petra Pešića ,,ispunila svoj dug prema srpskom narodu“. T o je bio veliki gest mučeničke Crne Gore, kome je sledovala njena velika tragedija, ,,jer viteza sustopice tragičeski konac prati“…

I Neron i Ivan Grozni bi, pred ovakvim žrtvama, zadrhtali i prestali bi goniti protivnike svoje.

Okorela srca i mračne duše crnogorskih neprijatelja nijesu popustile.

Tek tada, poslije ovoga, nastala je bezdušna hajka ne samo protiv Crne Gore, nego i protivu svakoga čestitoga Crnogorca, ili naših sunarodnika koji su se usudili čim bilo manifestovati zasluženu simpatiju Crne Gore. Tražilo se, i traži se još i danas, sve što još imamo i što nam je još ostalo, tj. čast Crne Gore i Crnogoraca. Izazvali bismo i suviše odvratnosti prema neprijateljima Crne Gore, kada bismo navodili sve one laži klevete, falsifikate, intrige i nevaljalstva, koje su oni upotrijebili protiv časti Crne Gore ovdje u inostranstvu od 1916-te.
Dovoljno je samo pomenuti sramnu aferu sa depešom Karlu I (poljednji austrougarski car, S.P.) kojom su i same građane Crne Gore htjeli predstaviti kao izdajnike.

Od 1917-te držanje i metod crnogorskih neprijatelja promijenili su se. Pogrešno su računali da će svoju, već od 1903-će stvorenu zavjeru, moći sprovesti. Zbog toga su, iz tajnog denunciranja i intrigiranja, gdje ih je bilo teško kontrolisati, prešli u javno. Obrazovali su, zbog toga, takozvani ,,Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje“… U stvari pak, ovo je jedna crna banda, sastavljena od pet individua, koje su svoje izdajničko-špijunske usluge, za novac prodali. Pogrešno se računalo, da će ova banda dovršiti razbojnički plan njihovih istinskih gospodara. Istina, ona je uspjela da nanese ogromne, nepopravljive štete crnogorskom narodu, ali je istina i to, da je ona indirektno doprinijela ogromnu korist baš onima, na koje je zavjera na prvom mjestu ciljala, jer učinila je, da se mnogo kleveta i intriga, koje je dotle pokrivao mrak diplomatskih kancelarija, javno raščisti na štetu njenih tvoraca. Individue , koje sačinjavaju crnu bandu jesu : Andrija Radović, Janko Spasojević, Jovan M. Djurašković, Miloš Ivanović i Danilo Gatalo. O ovoj petorici govori i rješenje ministra unutrašnjih poslova, koje saopštavamo u službenom dijelu Glasa Crnogorca. Njima petorici, kao i onijema koji ih diriguju i plaćaju bestidnu im akciju, i namijenjeno je ovo nekoliko redaka.

I ako bi bilo nemoguće iznijeti u čitavoj jednoj knjizi sva nevaljalstva ove petorice, i opisati veličinu opravdanog gnušanja koje je izazvao njihov rad u svih poštenih ljudi, mi ćemo, ipak, u najkraćim potezima, izložiti razloge zbog kojih je: ministar unutrašnjih poslova donio pomenuto rješenje.“

AMFILOHIJE (4)

Risto, želim da te obradujem, Haški sud je donio odluku ili je tužilaštvo odustalo od daljnjeg gonjena, tako da su na slobodi Jovica Stanišić i Frenki Simatović. Naravno, ovo je samo još jedan od brojnih očiglednih dokaza – ko su sud i tužilaštvo – oni su samo kanavaca u rukama Sjedinjenih Država, samo to i ništa više. Ali, znajući odlično i tebe, i Srpsku prvoslavnu crkvu, imam ti jedan prijedlog: stani iza Stanišića i Simatovića da ih uvedeš u svece tvoje crkve! Jer, nijesu oni zločinci, oni su čisti poput kanalizacione mreže Srbije. Taman posla, agent CIA od 1992.g. i glavni Miloševićeve udbe, ne može biti za ništa kriv, i pored toga što mu je lično nadređeni Slobodan Milošević!

Risto, znam da tvoja crkva nikada neće priznati da je, Nikolaj Velimirović, znatan dio svog života proveo lažući kako je bio u koncentracionom logoru Dahau, sve od 1941 – 1945g! Ali je istina ljedeća – pred sam kraj rata Velimirovića je pozvao na saradnju glavni Hitlerov čovjek za Srbiju (Nojbaher) i pokušao da preko njega ponovo poveže srpskog nacistu Dimitrija Ljotića, četnike i četnika Draže Mihailovića i kolaboracionistu od Milana Nedića. Bili su potrebni kako bi omogućili što lakše povlačenje njemačkih snaga pred Rusima! Kao razgovore za stvaranje plana, Nojbaher je odredio Beč. Ali, s obzirom da se sve dešavalo, dolazak u Beč, samo tri mjeseca pred kraja rata, pa je Beč žestoko bombardovan od strane saveznika, Njemci su Velimirovića odveli na jedino mjesto nešto sigurnije, u Dahau. Tamo će ostati još dva mjeseca, sve do kraja rata. Ali u posebnim odajama Risto, da li tako kao Velimirović lažu sveci? I oni, koji ih kao takve, predlažu.

Risto, u manastiru Sv. Petra I na Cetinju, pored njegovih mošti nalaze se i grobovi Velikog vojvode Mirka Petrovića, ogromnog vojskovođe i političara, i isto takvog knjaza Danila. U prvoj polovini devedestih, ja na Cetinje bijah javni tužilac, a moja žena Marina, arheolog u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture. Vladika Dajković je bio tvoj prethodnik. Jednoga dana Marina je došla je kući sva uzbuđena, potresena i saopštila mi kako je sveštenik Nikodim Komljenović krampama razručio grobove Mirka i Danila i da su im ostaci bačeni na gomilu šuta. Dao sam predlog za Komljenovićevo hapšenje, odmah poletio u manastir i odmah pravac – ondašnji Titograd kod tadašnjeg predsjednika Crne Gore, kako bi se formirala državna komisija, što je sve urađeno i tako su ostaci dvojice crnogorskih velikana spašeni, zahvaljujući meni i mojoj ženi. Vladika Dajković je, navodno slučajno, u danima kad se ovo desilio, bio u Beogradu.

Risto, početkom osamdesetih, ili i ranije, manastira je nestalo sedamnaest brilijantnih panagija koje su pripadale vladikama iz perioda crnogorskog vladikata, a u njemu su, dugi niz decenija, vladale Crnom Gorom vladike iz raznih crnogorskih plemena, slobodno izabrane na opšecrnogorskom zboru. Nije nikako moguće da ondašnja Udba, baš i ova koja nas tlači dveset i tri godine, nije znala kako ko u Crnoj diše, a ne da ne zna ko je panagije ukrao? I, što se desilo? Postoje dvije istovjetne mogućnosti – da ih je ukrala tvoja crkva, ili ih je ukrala Udba! Međutim, nijesu to bile samo panagije, nego se kroz njih očitavao duži vremenski perio sjajne crnogorske istorije! Da bi se ovaj period pred pred očima Crnogoraca vječito sakrio – panagije su poharane.

Risto, ponavljam, Dušanovo carstvo trajalo je svega osam godina, onda se urušilo. Zna se da je to rušenje rezultiralo vjekovnim srpskim ropstvom pod turcima. Kad je Dušan protivkanonski odlučio da postavi patrijarha, jer je Sv. Sava imao autokefalnu arhiepiskopiju, međutim, arhiepiskop ne može da stavi carsku krunu na glavu nikome, to može da uradi samo patrijarh! U tome se nalazila „tajna“ postavljanja Joanikija za ličnog Dušanovog patrijaraha od strane istog Dušana … Međutim, vaseljenski crarigradski patrijarh Kalist reagovao je bačanjem anateme na Jonakija, i na Dušana, i na krunu mu, i na crkvu. Kod anatema (prokletstava) zna se da ih može poslati samo patrijarh, i niko drugi. Ovo istovremeno i znači da anatemu može povući samo patrijarh koje bačio, ali je Kalist, nakon nekoliko godina umro i prokletstvo nije povukao, a to Risto znači da je tvoja crkva i dan-danas pod anatemom, a tako će i ostati dok je svijeta, i vijeka!

Inače, treba li reći da Dušanovu vremensku ampulu od carstva, ni jedna druga država nije priznavala, a na isti način je prošao i lažni srpski patrijarh Joanikije. Odnosi između Carigrada i Raške (Srbije) poboljašti će se tek u vrijeme kneza Lazara. Patrijaršija će biti konstituisana 1346 i trajaće do 1463. Naravno, od pada Lazarevog 1389.g. će je ponovo osnovati Turci 1557, i ona će trajati do 1766, kad će opet biti, odlukom sultana ukinuta. Ona postaje jedan od temeljnih stubova feudalnog turuskog carastva. Kako je nove teritorije osvajalo tursko carstvo, tako se širio i broj područja na kojima crkva ima dominantnu ulogu, ali kao sluga turske vlasti.

Sa druge strane, u drugim uslovima, nakon dolaska Arsenija III, u Karlovcu je pokrenuta, osnovana, srpska arhiepiskopija i to 1690, a ista će 1848 postati patrijaršija. Beogradska mitrpolija osniva se 1831.g. i takva ostaje sve do 1920-te kada će regent Aleksandar da izvrši ujedinjenje sve tri pravsolavne institucije, a za to će da plati vaseljenskom patrijarhu sumu od ogromnih milion, i po franaka, pri tome “ujedinjenju” nasilno posrbljujući Crnogorce! Aleksandar je bio moćni zamajac u totalnom ubijanju Crne Gore, njegovim zločinačkim putem ide se i – dan danas.

Risto, na kraju da završim sa sljedećim prijedlogom – predloži Arkana za sveca, a Cecu za svetiteljku!

Tag Cloud