A great WordPress.com site

Archive for November, 2012

O OBILIĆU (2)

Na Vidov dan, 28-og juna1389-te, dogodila se bitka na Kosovu polju, u kojoj je tadašnja raška vojska kneza Lazara do nogu, i strahotno poražena. Lazar je poginuo, ali se desilo i nešto, skoro nevjerovatno: poginuo je turski sultan Mehmed. Istog časa nasliedio ga je sin Bajazit. Sin kneza Lazara postaje turski vazal, šćerka Lazareva, Olivera, postaje Bajazitova sultanija valide (prva u haremu, jedina koja rađa nasljednika carigradskog trona), rodila mu je četiri sina. Počeo je period petvjekovnog srpskog robovanja Turcima. Ali, nakon bitke dešava se još jedan obrat. Umjesto da se dan srpske pogibije predstavlja istinito, onakvim kakav je bio, on se vjekovima slavi, veliča, nastaje mit koji nikakve veze sa istinom nema, bitka se, njenim proslavama, suštinski predstavlja kao da je dobijena, katastrofalni poraz se prodaje kao pobjeda, jer eto, takvih junaka kao srpskih, niđe drugo, nit je bilo ikad, niti biti neće! Već decenijama, svi mi znamo, dan obilježavanja  suštinskog i kobnog  poraza, slavi se uz vesele pjesme, srpska kolca,pijanstvo, muškarci preže i vataju žene, a žene zavode i vataju muškarce, šarenilo, šarada,šatori, kola, zastave, pucanje, veselje…

Na Vidov dan patriota Gavrilo Princip ubiće austrougarskog prestolonašljednika i  njegovu ženu, i tim zločinom uvući Svijet u pokolj prvog svjetskog rata! Srbija će ponovo strahotno stradati. Prvi Ustav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, zvaće se vidovdanski, jer je na taj dan donešen, i sve tako u nedogled, sve do užasnog govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu, pred milion Srvba, govora kojim je krenuo u zločinačko ubijanje Jugoslavije! Kao dan slavljenja, a ne obilježavanja  tugom i sjećanjem strašnog poraza, Vidovdan je nametnut čitavoj novostvorenoj državi kraljevini SHS. Dok Jevreji, i svi drugi narodi na sličnim mjestima, plaču na zidinama Solomonovog hrama i te zidine zovu – Zid plača, na Vidov dan se – slavi, nema suza, n i leleka, nego – veselje! Iza svih ovakvih „slavljenja“ uvijek je stajala i danas stoji, pored ostalih činilaca, i – CPC!

Vremenom je stvoren i mit o Obiliću, i on se slavi kao ubica Muratov,junak, uvijek se promovisao kao stvarni lik, vitez i zet Lazarev,  i pored istrijske istine, ona se duboko krila, da Obilić stvarno, istorijski, postojao nije, da se ne zna odakle je, da mu se ne zna sjedište, da mu se ne zna feud koji je morao imati, da mu se ne znaju ni otac, ni majka, da mu se ne znaju ni potomci, a morao ih je imati, i tako redom. Vremenom, lik Obilića,  održavanjem i uvećavanjem falsifikata, postaće moćno oružje u velikosrpskoj propagandi, u Crnoj Gori posebno, jer laž je zacarovala. Potsjetimo se na još jednu laž: januara 1989-te, sva Crna Gora podržala je sramotni i zločinački puč Slobodana Miloševića u Podgorici,  noseći, pored Slobodanove, i slike Tita, Njegoša i Draže. Navodno, a to je bila suština poruke,  Đukanović i drugovi borili su se onda za očivanje Titove misli i djela, falili su se da su Titovi komunistim a  javno su radili i odveli u sramotni, krvavi, zločinački rat, da bi sručili Titovu Jugoslaviju!

Njegoša su nosili kao navodnog Srbina i navodnog nosioca, i tvorca velikosrpske ideje, jer – Crnogorci su – Srbi! A Dražu su nosili kao svoju istinsku legitimaciju – svi smo mi – velikosrbi i četnici, poručivali su ovom slikom! Ali, istina se nalazila još malo dublje – svi su stanovnici Crne Gore, bili i ostali, pobornici diktature bilo koje farbe, boja za njih, ideologija i politika nijesu važne, nego samo – diktatura, kao njihova  kapija za ulazak u najuži krug moći i – pljačke! I još nešto – koliko ljudi zna da je Sveti Vid staro pagansko božanstvo, Bog svjetlosti i junaštva? Skoro niko. Crkva srpska  ga je prekrila i sakrila hrišćanskim svecem Vi -T- om!

Brzo polsije kosovskog sloma, napisano je nekoliko knjiga o Kosovskoj bici i  sudbini kneza Lazara. Još jedan „detalj“ – Lazar nije bio car, nego knez, u „cara“ će ga preobratiti narodna poezija, a ne istorijska istina. Istina će, tom izmišljotinom, biti uništena na isti način kao što  je uništena istina da Obilić postojao – nije. Jeste, postojao je – baba mi je rekla, a đed se zakleo!

Moram pomenuti da su sljedeća djela koja ću navesti, knjige samo po formi, štamparije pnda još nijesu postojale, prva, među Južnim Slovenima, nalazila se na Cetinju, ali se taj dan nikako ne slavi,  knjiga se, dakle, pisala rukom, a da bi se napravile kopije originala, on se prepisivao. Jedina mjesta u kojima su se nalazili pismeni ljudi, bili su manastiri sa sveštenstvom.Bila je pismena, u najvećem postotku, i vlastela. Knjige su se prepisivale u manastiriskim skriptorijumima, obično se radilo o Bibliji. Na taj način, sveštenstvo je postalo vlasnik svega što se prepisivalo ili pisalo, a za širenje crkvenog viđenja prošlosti i sadašnjosti, kao i predviđanja budućnosti, bili su zaduženi sveštenici.

Knjige (inkunabule) koje pomenuh, zvale su se: „Prološko žitije kneza Lazara“(1390-1393), „Stihire svetome knezu Lazaru“(1391),Žitije kneza Lazara“(1392-1398),“Slovo o knezu Lazaru(13921393),“Služba svetome knezu Lazaru“(1402-1404),Jefimijina „Pohvala knezu Lazaru“(1402)“Natpis na mramornom stubu na Kosovu),“Pohvalno slovo knezu Lazaru“(1403-1404), “Vrše mslni knezu Lazaru“(1420), “Pećki letopis“(1402) te Konstantinov „Život despota Stefana Lazarevića(1433-1439).

Vidimo da se radi o trinaest djela u kojima se govori o Kosovskoj bici i pogibiji kneza Lazara, one stvaraju njegov kult, stavljaju ga u rang sveca, ali se drže istoprijskih činjenica. Na primjer, u njima nema ni slova o kosovskoj večeri i sukobu između Miloša Obilića i Vuka Brankovića, jer – nije ih ni bilo. I večeru i svađu, i Obilića,  izmislio je narodni pjevač, kao što je izmislio podlost da je Vuk Branković, u Kosovskoj bici, bio izdajnik, ali istorija zna – da nije! Zna se da je Branković, a ne Obilić, bio Lazarev zet, a da mu je drugi zet bio Balša II koji u Kosovskoj bici, sa Crnogorcima, ondašnjim Zećanima, učestvovao nije! O navodnoj izdaji „Pećki letopis“ navodi,  potpuno i namjerno neodređeno, da je Lazara „mogao“ izdati samo neko „od njegovih“, ali ko je to – ljetopis prećutkuje, a zašto? Izdaje nije bilo, a poraz se, sa srpske strane, morao prikazati što podnošljivijim, i eto izmišljanja – izdaje.

Srbi nijesu mogli podnijeti činjenicu da su slomljeni, stvarali su mit. Turci nijesu mogli podnijeti istinu o pogibiji sultana Murata, jer pravo je čudo da je sultan najmoćnije sile ondašnjeg svijeta, uopšte mogao poginuti, sultanova zaštita je bila vojnički nesalomljiva. Ali, što se desilo? Sultana je ubio, na ovaj ili onaj način, rođeni sin Bajazit, da bi se dokopao prestola, ali se taj čin morao, pred samim Turcima – sakriti. Zbog toga skrivanja, Murat je ubijen baš u vrijeme opšteg meteža i krvoprolića, smaknut je u sred bitke! Što se uradilo dalje, skrivanja  radi? Pošlo se istim putem – stvoren je turski mit o pogibiji Murata, priča koja sa istinom nema dodira! Puštena je Turcima priča Turcima da je Murata ubio neki „nevjernik“. Ta priča je kolala među Turcima, za nju su morali znati Stefan Lazarević, rođeni brat Bajazitove žene Olivere i Bajazitov vazalni ratnik, morao je znati Konstantin Filozof. Činjenica je, međutim, da ni jedna jedina pomenuta srpska inkunabula ne kaže ništa o načinu Muratove smrti, i ni riječju ne pominje Miloša Obilića. A kako će ga pomenuti kad – Miloš Obilić nije postojao!

Kod Turaka će se, tek 1410 (dvadeset godina nakon bitke!), pojaviti pisani opis Muratove smrti, ali bez pominjanja imena ubice. To će uraditi turski pjesnik Ahmedi u svom spjevu „Iskender-nama“. Ovo  Ahmedijevo „otkriće“ počeće da tretiraju  kao istinu turski slušaoci, ali i naredni turski hroničari, i neistina je tako, kod Turaka, počela da živi kao – istina! Time je ostvaren plan o prikrivanju činjenice da je Bajazit ubio svog oca. Važno je reći da nijedan pisani oblik u rečenom smislu, kako je Murata ubio Srbin,  nije potekao iz srpskog izvora, jer takvog izvora bilo nije. Međutim, firentinska sinjorija, tijelo koje je vladalo Firencom, napisala je 1389-te pismo bosankom kralju Tvrtku o srpskom porazu, ali Miloša ne pominje. Isto je urađeno u dnevniku ruskog đakona Ignjatija, putovao je  za Carigrad i čuo priču o porazu. Čiju? Tursku, naravno. On je taj koji prvi pominje Miloša kao ubicu! Treći spis je jedna bugaraska hronika, opet – ne srpska, koja je nastala tek  između 1413 i 1420-te, znači nakon Ahmetovog spjeva, ali i ona prva pominje Miloša kao ubicu. Kako je moguće da ruski đakon zna ime, a isto tako i bugarska hronika, a u srpskim izvorima o imenu nema ni riječi? Odogovr se, vjerovatno, krije u istini da je poraz  Srba teško pao i Rusima, i Firentincima, i Bugarima, prali su ga kako su znali i umjeli, a sve pod utiskom namjerno, Bajazitovim planom, raširenih turskih pričanja o pogibiji  Murata i njegovom ubici „kaurinu“.Kad se ovome doda istina da ni rani kosovski mit Miloša ne pominje, niti ga vezuje  za bilo koji srpski kraj,đe se rodio i odrastao, i da će ga tek naknadno vezivati za mnoge krajeve, i lažno, stvari postaju potpuno jasne. A tek sada, dolazi fil: Ahmedi (1410) ubicu imenuje kao „neki kaurin“, Konstantin Filozof (1433-1439) ga pominje, tek četrdeset godina nakon bitke, kao „nekog veoma blagorodnog“ – nema imena,  Urudž-bin Adil (1450) kao „jednog nevjernika“, Šukurlah (1457) isto tako, a Duka (1480) kao nekog „lukavog mladića“. Znači, ni jedan jedini srpski dokument nastao do 1433-će, ne pominje Muratovog ubicu! Pitanje: kako turski i srpski rani izvori, ne pomninju ime ubice, ni njegov status – vitez, ni njegovu poziciju – Lazarev zet, ni da se svađao sa Vukom Brankovićem, ni kosovsku večeru, ni da je bio junak u bici, nego čitava priča nastaje decenijama kasnije? Odgovor je jasan –  Miloš i sve ostalo  je, dugo nakon poraza – izmišljeno!

Ovome je dokaz i istina da se, u izvorima nastalim mnogo kasnije nakon bitke i koji se javljaju sve do kraja XVII vijeka, Muratov ubica naziva raznim imenima! Kako je to moguće da ni Turci, ni Srbi, ne znaju pravo ime ubice, pogotovo Srbi, jer je njihov junak? Ovako stvari stoje: Kod Ašik-paše Zade (XV vijek) Milošev ubica se zove Biliš Kobila; kod Hakokondilesa (kraj XV vijeka) se zove Miloin; kod Konstantina Mihailovića se zove Miloš Kobila; u italijanskoj preradi Dukine hronike (kraj XV vijeka) ubica se zove Miloš Kobilić, a isto tako i kod dubrovčanina Mavra Orbina (1601); kod Crijevića (početak XVI vijeka) postaje Milon; kod putopisca Kuripečića (1531), ali isto tako i u Nešrijinoj „Istoriji Otomanskog carstva“ (početak XVI vijeka) te u kosovskim bugaršticama, zove se Miloš Kobilović: u Petančićevom djelu „Historia Turcica“ (1501) postaje Milo Kable; kod Stefana Gerlaha(1578) imenuje se kao Miloš Koboli; u peraškom „Boju na Kosovu“ (kraj XVII vijeka) njegovo ime je paralelno: i Miloš Koviljić, i Miloš Obilić; u „Podgoričkom ljetopisu“ (1738)  on je  Miloš Omilević, a u „Istoriji Crne Gore“  vladike Vasilija Petrovića (1754) zove se Miloš Obiljević. Sva ova imena postaće Miloš Obilić tek u Julinčevoj „Istoriji“ (1765) , ali u Rajićevoj „Istoriji raznih slavjanskih narodov“, paralelno sa imenim Miloš Obilić, nalazim se i ime Miloš Koblić.

Ovoj zbrci u imenima treba dodati i istinu da ni jedan srpski izvor, napisan prije osamnaestog vijeka, uopšte ne pominje čin ubijanja Murata od strane srpskog viteza! Tek će se u Verković-Ostojićevom ljetopisu, nastalom u XVIII vijeku, Miloš Obilić prvi put proizvesti u Lazarevog – zeta! U Dečanskom ljetopisu, nastalom u prvoj polovini XVIII vijeka(!), stoji: „Tu pogibe Murat od Miloša Obilića“, isto nalazimo kod Ruvarca, u isto vrijeme nastalom tekstu,  on je Miloš Kobilić, a u „Dorpatskom ljetopisu“ je „Lazarev sluga“. Međutim, „Podgorički  ljetopis“ (1738) prednjači, on pored Miloša Omilevića prvi put pominje Jug Bogdana, Stevana Musića i Milana Kosančića kao kosovske junake, ljude koji, kao ni Obilić, nikada nijesu postojali!

Dakle, o čemu se radi? Srpski spisi mučki su ćutali o turskom mitu Muratovog ubice. Nije ni čudo: sin Lazarev bio je Bajazitov potčinjeni vazal i veliki antihrišćanki ratnik, a njegova rođena sestra – Bajazitivo žena. Ali, znali su i da je turska legenda obična izmišljotina! Kako su decenije prolazile, srpski spisi pokazju da su se stvari počele mijenjati, uz lutanja i izmišljanja,i neistinito,  ali – nepostojeći Obilić je ubio Murata! Jedini koji će „opisati“ podvig Muratovog ubice biće tek 1433, kao što je već rečeno, Konstantin Filozof, ali mu ni on ime ne pominje! Samo u toj činjenici vidi se da Konstantin namjerno – laže. Kako je moguće da se ne zna ime i prezime takvoga junaka, da se ne zna odakle je, da mu se ne znaju ni otac, ni majka,a bio je – Lazarev zet? Da ga ne znaju ni Turci, ni Srbi? Nemoguće! Ali, što se desilo? Ova Konstatinova laž odlučujuće je uticala da se laž, kao „istina“, nađe u mnogo kasnije nastalim srpskim pjesmama o kosovskom boju! A  kako se to desilo, odgovor je jedan i jedini – posredstvom kaluđera, nikako drugačije. Takođe, još jedan centar srpsko-grčkog otpora odigrao veliku ulogu u istome smislu – Hilandar, đe se bio sklonio dobar dio srpske vlastele, ne u Crnu Goru, što je gola laž!

U italijanskoj preradi Dukine hronike, nikako ne u originalu, nepostojeći junak je prvi put dobio ime Miloš Kobilić! Ovu prerađenu hroniku znali su Mavro Orbini i Ludvig Crijević Trubero koji su je koristili u prikazivanju kosovovskog boja. Tako je, i samo tim posredstvom, Kobilović počeo da živi i u narodnim pjesmama tamošnjih krajeva, na zapadu. Takođe, Konstantin Mihailović će napisati 1497-me svoje djelo „Janičareve uspomene ili turska hronika“ na poljskom jeziku. Za njega je Obilić – Miloš Kobila. Međutim, Mihailović će unijeti ime još jednog nepostojećeg junaka – topličkog vojvodu Krajmira!

Imamo još jednog stranca, Jjerga iz Nirnberga, kojega Turci zarobljavaju 1463-će, prilikom pada Bosne. U jednoj kratkoj bilješci o Kosovskom boju on će zapisati kako je Murata ubio jedan od dvojice Lazarevih zetova, ne pominjući mu ime.

Na kraju valja reći da ne postoji ni jedno jedino narodno predanje o Kosovskom boju, nastalo prije 1530! Tek poslije ove godine javlja se legenda o Milošu Obiliću, koja će dospjeti i na Zapad. Sjetimo se italijanske prerade Dukine hronike. Ona, Mavro Orbini, i Kuripečić utrli su put istorijskoj laži za odolazak na Zapad. Do pojave legende o Milošu Obiliću, glavni junak srpskih guslarskih pjesama bio je Marko Kraljević. Guslarima nije smetala istina da je stvarni Marko Kraljević bio turski vazal, i da je kao takav poginuo u bici na Rovinama.Vjerovatno, nijesu je ni znali.

Zapad i katolička crkva, kao antiturski orijentisani, bili su zainteresovani da nemili i užasni srpski poraz, iz propagandnih razloga, i jačanja želje za otporom balkanskih naroda protiv nadirućih Turaka,  prikazuju u najljepšem svijetlu. Svojim djelovanjem doprinijeli su širenju legende o Milošu Obiliću,na teritorijama koje su pokrivali. Tako je legenda brzo našla svoju luku i u Dubrovnukiku, jer je istina da se, ne mali broj srpskih velmoža, odmah nakon kosovskog poraza,  u Dubrovniku (ponovo – ne u Crnoj Gori!) skrasio. Upravo je Orbini smislio laž o kosovskoj večeri i svađi između Miloša i Vuka Brankovića, prije njega to nikad niko pomenuo nije. Treba napomenuti da su i drugi katolički pisci, tokom XVI i početkom XVII vijeka,  sa podrškom Srbima, pisali o njihovim patnjama pod Turcima. To su dubrovčani: Bartold Đurđević, Jaketa Lukarević i Feliks Petančić. Dalje, to su van Dubrovnika: Antun Vrančić, hvaranin Vinko Pribojević i splićanin Aleksandar Komulović, a sve je to – šesnaesti vijek! Tako će legenda stići i u Mletačku Republiku, ali i u Austriju, i tamo biti  njegovana i podržavana. Ogroman doprinos njenom širenju pružiće i Andrija Kačić Miošić svojim fenomenalnim „Razgovorom ugodnim naroda slovinskoga“ njenim  izdanjima iz 1756 i 1759-te. Kačićevu „Pisnu od Kobilića i Vuka Brankovića“ prevešće italijanski putopisac Fortis i objaviti je kao narodnu 1771-ve. Sa talijanskog, pjesma će biti prevedena na njemački i objavljena 1778 u poznatoj Herderovoj zbirci narodne poezije. Odatle će je upoznati i krug velikaša oko cara Josifa II, i ne samo oni. Kada je 1789-te pozvao Srbe da se dignu u ustanak  protiv Turaka, u svojoj poslanici napisaće da treba da budu junaci kao Miloš Obilić, a ne kukavice kao Vuk Branković! Mnogo prije toga, ali sličnim putem nastala je i ona peraška pjesma, Perast nije tada pripadao Crnoj Gori, nego Mlecima.

Završavam sa sljedećim – prvi pisani dokaz o Kosovskom boju i njegov pomen, u Crnoj Gori se nalazi  u jednom pismu kučkih glavara iz 1668(!) đe kažu kako su pobili Turke i „učini se junaštvo kakvo se nije učinilo ni na Kosovo!“

KRAJ

 

O OBILIĆU (1)

Crna Gora je moja najveća ljubav. O njoj znam sve, ili skoro sve, znam njenu decenijama skrivanu istoriju. Otvorio sam narodu njene plesnjive strane koje su već odavno bile, u skoro u potpunom raspadu nestajanja. Znao sam prošlost, vidio sadašnjost i znao sam dje su vrata sreće. Uz nadljudske napore, ogromna znanja, sreću, kreaciju, nečuvenu hrabrost, nekolika dara kojima me Gospod darovao, otključao sam i otškrinuo  ta teška, čelična, masivna vrata njihove tamnice. Zraci Sunca osvjetlili su lica masa koje su se okupljale na našim mitinzima, bile su oduševljene, punih srca,očiju suznih, hrabre, izgledale su nesalomljive. Sloboda je već mogla biti njihova sadašnjost, a ne samo, obećavajuća budućnost.

Ali, desilo se nešto, skoro nepredvidljivo. Iste te mase, nakon osam godina strašne, viteške borbe, same su, iz tamnice, Kapiju Slobode uz tresak zatvorile, riknule Slobodi u prelijepo lice – mrš zauvijek, kurvo! Mi te ne želimo, mi te nećemo, ne treba nam svjetlost, mi sve vidimo u mraku, bazd ubuđane tamničke memle je naš čisti zrak! I tako se vrata Slobode koja im otvorih, njihovom slobodnom voljom, zatvoriše. Svjesno, i zauvijek! Od tog trenutka, mene lično, njihova obrazloženja ne zanimaju, jer znam da su laž. Crna Gora je kotao otrovnih laži, za koje svi oni znaju da su laži, ali neistinu vole, cijene, poštuju, obožavaju, smatraju je temeljem svojim. Od toga trenutka ja, na nikakav način više, tom narodu ne pripadam, i ponosim se što njihov nijesam, jer da jesam, bio bih kao oni – niko.

Nastavak moje borbe proizašao je iz činjenice da sam: ratnik Istine, Pravde,Časti, Slobode i Ljubavi, činjenice da sam Čoek, kao što su to bili i moji, i njihovi preci. Potomci njihovi to odavno nijesu, ali ja jesam, i ponosim se time, i preci se njihovi, i moji, sa mnom diče, kao i ja sa njima, a njih se stide, iz dna svoje duše. I kad ja kažem narod, misleći na Crnu Goru, ja znam da su svi crnogorski: Crnogorci, crnogorski Srbi i crnogorski Bošnjaci, ne tri, nego jedan jedini sveti narod, da su – Crnogorci, koji to, već odavno ne žele, i neće da budu, i hoće, u inat Istini, da budu neko drugi! I ja se više, zbog toga, ne sjekiram, niti brinem, niti mi je žao, jer – kad tako hoće, neka im tako bude. I već jeste! A znam da prevareni nijesu, šćeli su!

Tri ideologije, i tri religije, kod stanovnika slabo prisutne, čak i na pukom golom, obrednom nivou, bitno su uticale na razaranje Crnogoraca, ali takvo razaranje Crnogorci su dobrovoljno prigrlili, i time zavoljeli sopstveni razur, nazvavši ga – „junačkim“ pobjedama. Kad se to tiče idelogija, vidimo: komunizam, velikosrpstvo i četništvo. A kad se to tiče religija, vidimo: katoličanstvo, pravoslavlje i islam. Bez obzira na more bratske krvi  koje je proliveno u „bratskom“ međusobnom ubijanju, koje ih je, i onako malobrojne, i demografski skoro definitivno, satrlo, ali – oni se i dalje „junački“ kreću putem sopstvene smrti, svjesno i namjerno.

Ne, ludi nijesu sigurno. Inteligentni su, lijepi, okretni, nijesu ni prevareni, niti navučeni na tanak led, oni su postali pokvareni, beskrajne interesdžije, samo ih to „vodi“, i ništa više, ali đe? Znaju i to: u propast, đe su već odavno stigli, ali ne odustaju, naprotiv – kao snažne vučne životinje, gura jedan malecki narod sebe u propast namjerno, misli da će živjeti bolje ako je neki narod drugi, u pećinu je ušao, i stigao do njenog završnog dijela, spasa im više nikakvoga nema, ali – i ne žele spas nikako, niti po bilo kojoj cijeni. Ja ih zamišljam kao hrišćane,a takvih nikad bilo nije, koji bi bili u stanju da majku Isusovu, Svetu Mariju, derući joj se u lice, nazovu droljom, i da je odmah vežu, i prodaju na trgu prostitutki, kako bi, smijući joj se u lice brojili srebrnjake i tim zločinom – „zaradili“. To je tačno opisana sudbina LSCG!

Mit o Obiliću, nikad stvarnom, nego izmišljenom srpskom junaku, istorijski nepostojećem vitezu, i navodnom zetu kneza Lazara, imao je kobnog uticaja na satiranje Crnogoraca, jer su i njegovom zloupotrebom, velikosrpske: agenture, štampe,istorije, prosveta, društva, izdavaštvo, vojska i SPC, sprovodili  jezivi Garašaninov plan („Načertanije“ 1844.g.) o asimilaciji, odnosno, posrbljavanju,  kao najejeftinijem i najefikasnijem načinu stvarnog porobljavanja drugih, Srbima okolnih naroda, u prvom redu Crnogoraca, jer je srpska politika sanjala izlazak na more, i željela da Crnogorci postanu njihova vojska, te da Crnogorcima ukrade teritoriju, religiju, jezik, istoriju i kulturu, uništi dinastiju Petrović – Njegoš,  i preko Crne Gore se Svijetu prikaže kao narod, koji nije čitav robovao pet stotina godina, nego je, eto, u Podlovćenskoj Crnoj Gori, bio slobodan! Naravno, ovoj činjenici doprinio je i razumljivo naivni Njegoš, jeziva je velikosrpska zloupotreba njegovog imena, statusa i djela, Njegoša  koji nije ni mogao shvatiti da velikosrpstvo uopšte postoji,da je bilo uočljivo i prije Garašanina, i da ga je Garašanin samo uspješno pretočio u tajni politički plan djelovanja srpske politike, plan koji djeluje i danas, plan od kojeg srpska poltika nikad odustala nije, plan porobljavanja drugih,  pun izdaja, podvala, prodaja, pun krvi nevine, i jezivog zločina.

Njegoš nije ni mogao  sumnjati u Garašanina kad se pojavio, a kamo li u što drugo! Njegoš je sanjao o istinskom oslobađanju balkanskih naroda, takvom oslobađanju, tom svetom njegovom snu, posvetio je „Gorski Vijenac“ i ispjevao veličanstvenu odu Srpstvu, Karađorđu i Obiliću, ali i crnogorstvu i Crnoj Gori, i nije nikako potirao  Crnu Goru i Crnogorstvo.  Nikome od Crnogoraca onih vrmena,  a kamo li Njegošu, to na pamet padalo nije, jer je Crnogorstvo bilo potpuno prirodno, ada – nego kako! Ali, umjesto da se od velikosrba čuje istina: Njegoš je opjevao svoju želju i nadu da se Srbija, konačno, na noge podigne, i da se bije protiv Turaka, zbog toga je on opjevao Karađorđa i Miloša Obilića, odatle na Cetinju, kasnije nastaje vojno vježbalište  – Obilića poljana, zbog toga je lik Obilića pretvoren u junaka kojim se Crnogorci nadahnjuju, i pored toga što su imali neshvatljivo veliki broj svojih stvarnih Obilića, odatle poštovanje za Obilića medalju, odatle stihovi Njegoševi, koji sanja iskrenog saveznika, stihovi patnje, jeze, slobode  i nade: „Da je iđe brata na svijetu, da požali, ka da bi pomoga…“ Njegoš, i svi Petrovići, tražili su brata, pomislili da su ga u Beogradu našli, a dobili su, zajedno sa narodom svojim, konop oko vrata, mučki, s leđa  namaknut!

U navedenom smislu treba posmatrati i djelovanje Sima Milutinovića Sarajlije na Njegoša. On je bio na Cetinje sa Njegošem, bio je Sarajlić opijen idejama Srpstva, možemo pretpostaviti kako je on pokušavao da omota Njegoša, oko svog malog prsta velikosrpstva koje se u Srbiji rađalo i čiji je bio zastupnik. Ali, ne nikako, onog velikosrpstva koje će donijeti Garašanin, nego poštenog. On je Njegošu ispričao o Obiliću kao postojećem vitezu, on mu je govorio o Sv.Savi za kojeg niko, sve do 1838.g. u Crnoj Gori nije ni znao! U to vrijeme će početi da se plete laž  i oko simbolike crnogorske kape, kako je onaj crni njen obod – narodna tuga za izgubljenom kosovskom bitkom, a crveni tepeluk – krv srpska prolivena u toj bitci, te da je ono njegovo parče, odvojeno od ostatka polukružnim zlatnim vezom, slobodno Srpstvo u Crnoj Gori! Sve laž!

A istina je sljedeća: kapa crnogorska je kapa koja pripada mediteranskoj pomorskoj kapi! Pogledajte samo nošnje dalmatinske i viđećete da je kapa oblikom, potpuno ista. Eno ih i na Kipru, na obali Grčke, Kritu, Siciliji, jugu Italije…itd. Ta kapa je, krajem ranog srednjeg vijeka, nastala kao kapa mornara, u staroj marokanskoj prijestonici koja se zvala Fis, i odatle se, pomorskim putevima i trgovinom, proširila na Mediteran. A u onaj zlatni njen polukrug, koji je kreiran u Crnoj Gori, Crnogorci su stavljali prvo slovo nahije iz koje su, ili svoje inicijale, a kasnije – i prvo slovo imena Nikole I. Tek će se, nasilno, 1918.g.  na nju stavljati centralni dio srpskog grba: onaj krst sa četiri ocila (crnogorski -ognjila), koja su lažno, od strane velikosrpske propagande, tumačena kao četiri ćirilična slova „S“,( a sva četiri su okrenuta jedno drugom leđima, kavog li naopakog simbola „sloge“, ) i pretvorena u rimovanu prevaru: „Samo sloga Srbina spasava.“ Tako je stari crnogorski grb, dvoglavi orao, velikosrpskom okupacijom, kao i Crna Gora, bačen u tamnicu, odakle sam ga tek ja izvukao, očistio, sredio, dao mu život, i eno ga danas, o bestida, falsifikovan, kao grb dinastije Đukanović!

Od osamneste, crnogorska nošnja je bila zabranjena, a kapu ste mogli nositi samo ako njome dokazujete, sa centralnim dijelom srpskog grba na njoj i ognjilima, da ste pljunuli na Crnu Goru i Crnogorce, izdali ih, i da ste “doborvoljni” – crnogorski Srbin!

Za smještaj konja srpske vojske na Cetinju, služile su Biljarda, Njegoševa rezidencija, i zgrada Kraljevskog pozorišta! Palata, poznata od osamnaeste kao „Vladin dom“, odmah je, naređenjem velikosrpskim, postala „Dom slobode“! A to je zgrada prvog modernog crnogorskog parlamenta (1905.g.) u čijoj je Sali, 1910.g. Crna Gora postala – kraljevina, a kralj Nikola njen kralj!

Odmah nakon 1945.g. komunisti su, od iste svečane sale, koja decenijama nije uopšte korišćena, sve do pojave moje „Književne opštine“, jer sam ja salu, počev od 1984.g, puštio u život, komunisti su, kažem, napravili višedecenijski – bioskop! I zadali smrtonosni udarac Crnoj Gori seleći prijestonicu u Mirkovu Varoš (Podogoricu), sa namjerom da hitno presele i muzeje! Bio sam prvi koji je tražio da se prijestonica vrati na Cetinje! I vraćena je, ali u goloj,  falsifikatorskoj formi, kao lažna, gipsana saksija plastičnog predsjednika, ali Cetinje su, i Crna Gora tom”selidbom”, a planskim zločinom– ubijeni! Ponavljam: namjerno, i planski…

Mala Velika Srbija!

Nastavlja se

MALA VELIKA

Još jedni  „izbori“,  ko zna više koji po redu,  odigrani su! Savršeno? Nikako: klasika, rutinski, očigledno, bez ikakvog skrivanja. I mafija i opozicija su, od samog trenutka uvođenja lažnog višestranačja u Crnoj Gori – isti, imaju samo jedan cilj – služiti mafiji, a u većem stepenu – postati njen sastavni dio, jer  to je način da se obezbijedi dio pljačke, za sebe.

Apsolutno sam siguran, to znam, očigledno je: jedina opoziciona stranka koju nije osnovala ni vodila udba, bio je LSCG. Ogroman broj njegovih izdajnika ovo potvrđuje. Ta činjenica je najveća crnogorska tragedija, iz koje povratka, nikad biti neće. Đukanović redovno, bez i najmanjeg napora, ostvaruje svoje planove i  doseže svoj cilj, dvadeset i šest godina njegove nevjerovatne pozicije, to potvrđuje, statusa na kojem ga, iz petnih žila, drže Evropa i SAD,  i svim svojim htijenjem, i željom – podržava ga i voli, na njen način, Crna Gora, o tome nema nikakvog razgovora!

Valjda je, konačno, svima jasno, i nije bilo toga kome nije, zašto je zamrznut LSCG. Zamsilimo da su parlamentarne opozicione stranke, odmah uradile isto, ponovile čin LSCG, zamrse svoje djelovanje, napuštili parlament, bojkotovali mafiju, pa svi na ulicu? Mafija bi pala kao trula kruška. Moj plan je bio jednostavan i očigledan, i to samo zbog toga što je istinit, drugog rješenja nema, niti će ga ikad biti, a to znači: bojkot i prepuni trgovi  Podgorice, protesti koji neće prestajati sve dok se vlast ne sruši. Međutim, ni crnogorski velikosrbi, a kamo li ko drugi, neće da prime poruku iz Srbije, jer je Srbija, samo buntom mogla da sruši,  i srušila je – Miloševića. Za taj čin dobijene su, tajno,  velike pare od strane Amerikanaca, pojavio se tajni organ CIA „Kanvas“, lažna NVO,  tu je bio i „Otpor“, obje pod punom kontrolom CIA. „Kanvas“ je duboko upleten i u takozvano „arapsko proljeće“, njegovi rezultati su naručeni i ostvareni: okretanje, ne samo Egipta, neko i Libije, i Sirije islamu, ne kao vjeri, nego kao ideologiji. Ko može  pomisliti  da se, navodno  slučajno, na istom putu nalazi i Turska?

Istog časa nakon zamrzavanja, osnovao sam NVO „Sloboda“! Dvije himne imalo je ovo udruženje, francusku himnu kao himnu slobodi, građaninu, demokratiji, i sjajnu pjesmu Maka Dizdara  „Valja nama preko rijeke“. Za predsjednika  je izabran dotadašnji gradonačelnik Cetinja, nasljednik  pokojnog i divnog Mira Vickovića, član LSCG Saša Aleksić. Sa njime je dogovoreno da se „Sloboda“ mora javljati stalnim saopštenjima, i organizacijom raznih okupljanja, događanja, protesta, prvenstveno na Cetinju i u Podgorici,ali – Aleksić je imao samo jedno jedino saopštenje, i ništa drugo više nije organizovao, ni radio, „Slobodu“ je planski,  ubio na prorođaju. A dan njenog osnivanja bio je veličanstven – tri hiljade ljudi, oduševljenih, na ljetnjoj  pozonici Cetinja! Kasnije će me Aleksić otvoreno izdati, ništa nije pomoglo ni moje osnivanje Dejli njuza, (DNM) koji je on, uz stalne konsultacije sa mnom, uređivao. Ja sam Aleksića učio što je elementarna pismenost, i novinarstvo, ali – uzalud. Tragu izdaje, nikad kraja. Ako neđe budete čitali njegovu biografiju, viđećete njegovu laž da je on osnovao neđeljnik LSCG „Respekt“. A taj neđeljnik osnovao sam ja, i na brzinu priučio polupismenog Aleksića, da bude urednik. „Uređivao“ ga je tako, što sam ja bio stvarni urednik, a on obavljao samo tehničke poslove!

Ja lično, ne vidim nikakav izlaz iz dvodecenijske kaše otrova,  u kojoj se burno krčka Crna Gora. Ona nema, osim malobrojnih,  i s pravom ogorčenih ljudi, niđe – nikoga. Ali i da ima, računajući broj onih protuva koje su mene izdale, (pitam: izda li iko ikad, Mila Đukanovića?)  i taj  n e k o,  prolazio bi isti put koji sam prošao ja, sve dok ne bude slomljen. Mene slomili nijesu, i neće, ali ja znam da sam, kao takav, jedan jedini u Crnoj Gori koji je bio procesu podvrgnut, a ostao – neslomljen! Druge nijesu ni slamali, kupovali su ih kao krtolu na pijaci! Ono što znam je, kad se nešto radi, pa se sastanu tri stanovnika da se dogovore, budimo sigurni – jedan je udba! Dokaz: ja lično, i sve kroz što je prolazio, i prošao, LSCG.

Ja sam se sa Crnom Gorom,  u smislu bilo kakvog mog budućeg političkog angažovanja, oprostio. Nikad, nikad, nikad više! Za koga, i sa kim?Da sam u pravu, svjedoči i sljedeća istina: za svaki detalj koji sam radio i uradio tokom proteklih godina, svaki potez je bio moja kreacija  – bio sam,  i jesam, apsolutno u pravu, to zna svaki list na grani, to zna svaki vrabac u Crnoj Gori. Ako se može i pretpostaviti, a ne može, da je makar, samo jedan jedini izdajnik bio navučen na izdaju, a ne kupljen, da je bio prevaren, namagarčen, a ne potplaćen, zar nije prošlo i suviše mnogo vremena u kojem su mogli da shvate, da su bili izdriblani? Zar današnje vrijeme nije zrelo za njihova javna, i iskrena izvinjenja, meni i liberalima? Ali, očekivano, ni jednog jedinog izvinjenja – nema. Želim reći i sljedeće: I da ih ima, vjerovao u njih ne bi nikako, bila bi to samo, neka nova smicalica.

Ne ulazeći u meritum oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, podsjećam da je operacija  „Oluja“ urađena,  uz puno angažovanje CIA i njenog direktora Teneta, ali sa političkog aspekta, ovakav razvoj događaja samo je još jedan koji treba da stvara povoljnu klimu za ostvarenje plana koji je u toku – Mala Velika Srbija. Iz istih razloga je, za strašan zločin, džabe prošao Šljivančanin koji čestita oslobađanje hrvatskih generala! Neka niko ne misli da je to Šljivančanin rekao sam, nikako, naređeno mu je. Što se tiče egzodusa, tačno rečeno – etničkog čišćenja 200 000 krajiških Srba, zna se da je on dogovoren  i ostvaren od strane Tuđmana i Miloševića! Milošević je prodao krajiške Srbe. Tom prodajom dobio je Republiku Srpsku, nema tajne.

Iz razloga ostvarenja velikosrpskog plana, četništvo je rehabilitovano u Srbiji, tamošnji najnoviji junak je Draža Mihailović, predsjednik je Nikolić, a premijer Dačić! Zbog toga je u Crnoj Gori lansiran u političku orbitu Ćaki Lekić – budući predsjednik Crne Gore! Iz istih razloga su, u sred Haga, ubijeni:  Milošević, Babić, Dokmanović, i još dvojica Srba čijih se imena, trenutno, ne mogu sjetiti. Oni su svoje odradili, i mogli postati opasni svjedoci  mračne uloge Zapada u razbijanju Jugoslavije i – likvidirani su. Neka meni niko ne priča o njihovim navodnim samoubistvima, jer u takvom  zatvoru, kao što je Ševeningen, takav tok događaja, naprosto, nije nikako moguć. Iz istih razloga Hag je, namjerno, postao pripremljeno pozorište za višegodišnje  otrovne šovinističke  laži Vojislava Šešelja. Kako je moguće, da suđenje Šešelju, godinama traje? Kako je moguće da se suđenje zločincima, Karadžiću i Mladiću, očigledno zavlači u nedogled?Naravno, meni je sve jasno.

Mala Velika Srbija, ona neće dobiti takvo ime, imaće neko drugo, što uopšte nije ni važno, obuhvatiće Srpsku, ne zaboravimo na dolazak Bakira Izetbegovića i njegovo navijanjae za Đukanovića, ne zaboravimo na tamošnju ulogu Fahrudina Radončića, takođe izdajnika LSCG, o Dodiku da i ne trošim riječi,  tu  će biti Srbija, Crna Gora i najvjerovatnije Makedonija, a vrlo je moguće, i sjeverni dio Kosova. Zbog svega toga Đukanoviću je darovana  „nezavisnost“ kako bi, pod crnogorskim simbolima, Crnu Goru konačno zadavio! I – ostvario je cilj. Nikako zbog njegovih sposobnosti, nego zbog činjenice da su stanovnice i stanovnici Crne Gore, takvi kakvi jesu – nikakvi!

I na kraju – sve što im se dešava, oni žele, i zaslužili su! Njihovi preci, i njihovi potomci – nikad!

Amin!

O “IZBORIMA”

Po prvi put za proteklih dvadeset i tri godine, ja nijesam rekao, ali ni napisao –  ni riječ  o tek završenim, takozvanim izborima. Moji razlozi su jednostavni: „izbora“ koji nijesu, do dan danas,  od strane Đukanovića i  njegovih brojnih čankolizaca, te njegove mafije, unaprijed precizno planirani, manipulisani i direktno pokradeni – nikad nije bilo, i neće. Međutim, Đukanović  već odavno nema nikakve objektivne  potrebe,  da bilo koje izbore krade! Jednostavno rečeno, njega stanovnice i stanovnici Crne Gore, njihov ogromni broj:  cijene, poštuju, jednostavno rečeno – vole! I masovno ga glasaju kao droigirani, ali se jeziva istina nalazi u istini – stanovnice i stanovnici Crne Gore nijesu drogirani, ni prevareni, ni zavedeni da glasaju kako glasaju, naprotiv! Milo Đukanović je slobodan izbor njihove slobodne volje, i to će biti do kraja njegovog  života, a do sada,  to je zbroj od punih dvadeset i tri godine! Dodajmo tome još četiri – kao „rezultat“ ovih izbora,  i dobijamo magičnih dvadeset i šest! Biće ih i još, koliko mu se prohtije, ali i kad „napušti“ funkciju, on će i takav biti gospodar svega, počev od života i smrti, pa do takozvanog  biznisa, a o imovini da i ne govorim, u Crnoj mu Gori. Ali, dolazimo do ključnog pitanja: postoji li iko, osim plaćenika u Crnoj Gori, koji može tvrditi da su stanovnice i stanovnici, greote, nevini:  jer oni ništa ne znaju, ne vide, ne čuju, ne osjećaju. Oni su, oh greote nad greotama: prevareni, namagarčeni, povučeni za nos, izdriblani, lagani, nasankani… Odgovor je jedan i jedini, i istinit u  -ne, ne postoji takav – niko!

Sve od januara 1989.g, kada je Đukanović, djelovanjem Miloševićeve udbe, pučem oteo vlast, pa sve do dana današnjega, svaka stanovnica i  svaki stanovnik Crne Gore zna sve, cijelu istinu, kao i ja. Međutim, ja sam protiv:  zločina, rata, pljačke, diktature, mafije, ubijanja Crne Gore, ali njene stanovnice i stanovnici su – za! Neka priča što gođ ko oće – oni Đukanovića glasaju i vole, jer im pripada, svi oni su –ON! Može li ova spoznaja strašna, biti  za nekoga,  nevidljiva i neshvatljiva u Crnoj Gori? Nikako! Ona je istina, i pored:  otvorene, bezočne, sramne im, i smradne podrške koju dvije decenije oduševljeno daju Milu Đukanoviću. Za čitavo vrijeme o kojem govorim, ona je jedina istina za njegovu dugovječnost, u svakom smislu te riječi! Naprosto, stanovnice i stanovnici hoće da žive u ovakvoj nakazi od Crne Gore, ona je, ovakva, užasna kakva jeste, prirodni ambijent koji su oni sami napravili, Đukanović ih je otvoreno,  nekloliko puta ubrzao, i stalno im povećava brzinu u gradnji crne piramide njihove ljudske smrti, a veličanja nesojstva, sve se to, od strane svakog, vidi i zna. Sve one malobrojne, koji ne prihvataju da budu mumije nakazne, u Milovoj  crnoj piramidi – od srca pozdravljam! Iz navedenog jasno proizilazi sljedeće: nije Milo Đukanović ubio LSCG, on mu je samo, kao sretan dželat, stavio omču oko vrata – na stratište su LSCG doveli – stanovnice i stanovnici Crne Gore! Masovni izlazak i na ove izbore, potvrđuje istinom svaku moju riječ! Doveli su stanovnice i stanovnici na stratište mene, i stranku, a naš jedini, za njih neoprostivi naš grijeh bio je što smo: patriote, što nam je Crna Gora domovina, a ne imovina, što je volimo kao svetu, sve od dana dolaska naših dalekih predaka, pa do danas, što ćemo je voljeti do smrti naše, ali i poslije nje, što volimo, cijenimo, poštujemo Istinu, za nju se borimo, i nju čuvamo, njeni smo vitezovi u zemlji koja se lažima hrani, i lažima diše, što Istinu otkrivamo ispod slojeva namjernih laži kojima se ona svakodnevno zasipa, što smo otkrili i razotkrili bezdani nekarakter, nepoštenje naroda kojem pripadamo, što  smo rekli: uzmite vi nacionalno ime koje hoćete, ali su crnogorski:  Crnogorci,Bošnjaci i Srbi – JEDAN NAROD, JEDNA FAMILIJA!  Odbili su da prihvate istinu da su svi, koji su nastali u Crnoj Gori – jedna familija koja je mogla biti – srećna! Odgovor im je jasan – griješiš Slavko, mi jesmo jedni i jedini – mi smo – jedna mafija! Rezultat jezivi tog kobnog  odbijanja Istine, vidi se  svakog dana i svake noći,  u proteklih dvadeset i tri godine! Ali, ja toj familiji pokvarenjaka  ničim, osim rođenjem, i mojim veličanstvenim znajem o njima, i njihovim dičnim precima, sa kojim oni, ni preko grobova, dodira nikakvog  nemaju, ja njima, mojom borbom,  nikako – ne pripadam, i neću pripadati! To je izraz moje – slobodne volje, i moje – ljudske odluke! Klanjam joj se! I odatle je proizašla ona moja rečenica za takozvane medije, onog istorijskog 24-og marta 2005-te, kada je LSCG,  na svetom Cetinju đe je osnovan, zamrznut – rekao sam: „Đukanovića narod voli, i on voli takav narod, a mi ničim nećemo da remetimo njihovu ljubav!“ I ovi izbori su živi dokaz  koliko sam bio u pravu! U suprotnom, da nijesam: majčinoga sina i šćeri ne bi bilo,  koji bi izašli da glasaju! Bio bi – opšti bojkot! Isto tako, ne bi bilo ni jedne jedine opozicione stranke koja bi se za izbore kandidovala! Desilo se sve – suprotno! Jer, mi nemamo narod, nego „n a r o d“,  i nemamo opoziciju, nego „o p o z i c i j u!“ Sa obje strukture upravlja – Milo Đukanović, na zadovoljstvo svih!

Inače, Đukanović, povodom ovih „izbora“  nije uradio ništa,  po meni, neočekivano. Odavno sam sve javno i jasno predvidio, znao sve što će se desiti. Samo je Đukanović,  promiješao karte. Rezultat tog miješanja je potpuno udaljavanje  od funkcija Svetozara Marovića, dogovoreno hapšenje i suđenje Marovićevom bratu, totalno bucanje mafijaške SNP, ona je to nastavila da bude odmah po raskolu Bulatović-Đukanović.  Peđa Bulatović je preseljen kod Lekića, time se Lekiću gradi autoritet lidera, iz istih razloga zakićen je mafijaškim strankama Medojevića i Mandića, tu je i Danilović kao bedž, ali je ekipi dodana i udbaški novostvorena „Pozitivna“ –  novog  Đukanovićevog đetića  – Pajovića, zajedno sa  drugima,  računajući  u njih mnoge izdajnike LSCG koji su se u „Pozitivnoj“,   po pripremljenom planu našli, na čelu sa Neckom Koćalom, Verom Miljanjić, ali me čudi što izdajnik Labud Šljukić nije tamo, ili – možda  jeste? I treba dodati da je Pajović (na prethodnim „izborima“ bio je sedamdeseti na poslaničkoj listi DPS!),  sa „Pozitivnom“  postigao rekord za Ginisovu knjigu rekorda: samo nakon četiri mjeseca od osnivanja (!) i strašnih para usutih od mafije u “pozitivnu” (!) stranka je, navodno, „dobila“ onoliki broj glasova? Taman posla, to je apsolutno nemoguće – nacrtani su joj! Kao i sve ostalo! Da Mandić, Danilović, Bulatović, Medojević, izdajnik LSCG Radulović i drugi, prihvate Lekića kao „lidera“,  jer svi oni u toj “opozicionoj” poziciji  beskrupulozno vide samo sebe,  moglo se ostvariti samo na jedan način – naređenjem Đukanovića! Inače niđe, sem u Crnoj, ne bi bilo nikako:  ni dopustivo, ni moguće, ni moralno, da onakva politička kretaura,  koja je u onoj vladi pokojnog Vuka Vukadinovića, srušenoj 1989.g, bila ministar kulture, ali i odmah postala  dugogodišnji ministar spoljnih poslova u Đukanovićevoj antidemokratskoj,velikosrpskoj, ratnohuškačoj, ratnoj,antijugoslovesnkoj, rušilački jezivoj, mafijaškoj i zločinačkoj vladi, a zatim Miloševićev ambasador u Rimu – postane,  bez posjedovanja i najmanjeg demokratskog kredibiliteta, bez ikakve stranke kojoj je lider, bez dana borbe protiv mafije, naprotiv, sa godinama vjernog služenja joj iza sebe, sa teretom prošlosti koji Lekića apsolutno, i totalno, i  u svakom smislu – diskredituje, lider opozicije! A što reći o totalno nepoznatom Pajoviću koji je,  a na osnovu čega (?) hitno uletio u  mračne katakombe  mafijaških kadrova? Ništa – odgovor najkraći i istiniti je: Đukanović!

Zašto je Đukanović uradio sve ovako kako je uradio? Po mom mišljenju, poslije niza godina svog djelovanja, svakome je postalo jasno da je SNP, pod Peđom Bulatovićem i ostalima, bio Đukanovićev moćni organ! To je postalo očigledno svakom, pogotovo nakon referenduma. Očajnički potez prikrivanja ove istine bilo je lansiranje Milića za lidera, inače vjerne kopije Bulatovića, Milića koji  o Bulatoviću zna sve. Ovaj namješteni sukob Bulatović-Milić,  služi konačnom ubijanju SNP,  jer je on imao čvrsto i lojalno članstvo i biračko tijelo koje je je, već odavno,  počelo da se za glavu hvata pred upravo saopštenom istinom. Članstvo je ovim sukobom nasilno i namjerno podijeljeno, isto tako i biračko tijelo SNP-a. Ali, njegovog članstva i glasača više – nema! Oni su presuti u mafijaški kotao Lekićevog Demokratskog fronta! Milić je svoju lidersku, i drugu političku karijeru, odigrao  sve po koncu!

Istu planiranu sudbinu doživio je „nužnik na tuškom putu“, vječiti mafijin igrač, Medojević. Sjećate li se naručenog bucanja PZP između izdajnika LSCG dr Batrićevića i Medojevića? Sjećate li se uloge u toj priči,  izdajnika LSCG i tobožnjeg analitičara Sveta Jovićevića? Sve je bilo isto kao i u opisanom slučaju Bulatović – Milić! I iz istih razloga. Medojević je tada javno i namjerno ogoljen do onog stepena koji mu je namijenjen – prazna kanta za uveseljavanje onih koji prate „politiku“, i ništa više! U toj naručenoj komediji koju igra,  drugi glas mu drži izdajnik LSCG Branko Radulović! Ali, potrošeni su, izraubovani,vidi se to na svakom koraku. Potrebne su nove face za uveseljavanje, nove plaćene avetinje, sa starim ulogama, i tu su! Isto je i sa Mandićem. Samo je pitanje dana kad će između njega i Danilovića „pući“! Razlozi su isti! I po narudžbi, kad šef kaže – sad!

Đukanović je makao Lukšića, ne iz razloga što mu Lukšić smeta, ili ga se boji, ili  je reformator (hahahaha), nego je presmiješni  lutak i Đukanoviću beskrajno odana osoba. Lukšić je, prije premijerske fotelje,  bio  ministar finasija, preko njegovih ruku valjala se najsramnija pljačka u novoj evropskoj istoriji! Ali, Đukanović je beskrajno sujetna, iskompleksirana osoba. Moć za njega nije moć,  ako nije dnevno po nekoliko desetaka puta na  svakom mediju,  i ako  njegovi poslušnici, u istom broju, pred njim kad stoje,  ne pune od straha, zna se što!  Đukanoviću  nije potreban nikakav diplomatski imunitet, njega su oduvjek sramotno i nesojski, zločinački,  držale i podržavale SAD i Evropa!  Njemu je potrebna maestralna zabava, i dovođenje američkog plana o konstituisanju Male Velike Srbije, u kojoj će se naći i Crna Gora, ali i mnogo čega drugog, u fazu konkretno obavljenog cijinog zadatka. Taj plan ja zovem – zbogom zauvijek Crna Goro! Da je Đukanović  maestralno zaštićen, dokazuje i više nego katastrofalna, sramotna, a po Njemačku i Merkelovu, teško kompromitujuća „kazna“ (sud u Augzburgu) za Srećka Kestnera – smiješno mala  u s l o v n a, i još ciničnija novčana kazna! Svima nam je, ovim uneređivanjem Pravde od strane njemačkog suda,  poručeno – za Mila – nema suda ni suđenja! On je naš (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija!)  h e r o j! Zato ga vraćemo na funkciju, neka nam je živ i zdrav, a uz brdo je neviđeno brz!

Pajović, Lekić i brojni drugi su nova lica u parlamentu, za glumljenje opozicije, i uveseljavanje stanovnica i stanovnika tokom direktnih prenosa, i izjava u medijima. Nikad crnogorska  „opozicija“ neće napuštiti parlament, nikada izaći iz svih institucija, nikada podići pobunu, nikada bojkotovati mafiju, u prvom redu – njihove izbore! Ulogu potrošenog i srozanog Marovića i o budovljelog Medojevića,  preuzima Lekić.  Tom društvu , u parlamentu, samo nedostaju Đukanovićeva Ćalovićka i  izdajnica LSCG Mirjana Kuljak, kao i kotorski tvor Miko Živković, dok se drugi tvor od Andrije Popovića našao, po prozivu, u prvom redu! Što bi se reklo – sve po „zaslugama!“

Lansiranje  Lekića ga nagovještava kao budućeg, od mafije sada lansiranog – fikus predsjednika Crne Gore! Njegovo velikosrpstvo ostalo je – netaknuto, a brzo dolazi dan kada će se ono glorifikovati u novostvorenoj Maloj Velikoj Srbiji. Već vidim Đukanovića, Marovića, Kilibardu i bataljone drugih,  koji na beogradskim medijima kukuriču kako je njihov najveći uspjeh – uništenje LSCG, te mračne ustaške, tuđmanovske, vatikanske, islamske, mudžahedinske,antiameričke, antievropske , separatističke antisrpske stranke. Amfilohije ih blagosilja, i proglašava svecima SPC!

Tako će to sve – da bude!

Dodatak:  Moj kratki  intervju današnjem „DAN“-u, dat novinaru Marku T. Vešoviću.

–  Koji su razlozi sto se M. Djukanović  vraća na funkciju predsjednika Vlade?

ODGOVOR: Za mene to nije nikakvo iznenađenje. Ja sam, sve što se dešava, odavno predvidio i  o tome  pisao – kako će se stvari razvijati. Odavno sam, i nekoliko puta, javno  predlagao opozciji hitno napuštanje parlamenta i svih državnih institucija. Poručivao sam im da odmah organizuju masovni otpor izlaskom na ulice, pobunu koja će trajati sve dok Đukanović ne preda vlast opoziciji, na isti način kako je on vlast osvojio  1989.g,  kada je pučem postao Miloševićev diktator Crne Gore. Nije me iznenadilo što su se mediji, analitičari i opozicija, totalno oglušila na moj poziv, jer od devedesete do danas,  ni jedne jedine oipozicione stranke koju nije osnovala udba, nije ni bilo, osim Liberalnog saveza! Proteklih dvadeset i tri godine to najočiglednije dokazuju. Umjesto bojkota, otpora i bunta, opozcija je, po naređenju mafije,  izašla i na ove „izbore“  znajući da ih Đukanović, kao i uvijek,  unaprijed planira i rezultatski stavlja u džep! Naprotiv, opozicija je izbore priznala. Ona nastavlja naručenu igru koju igra za Đukanovića punih dvadeset i tri godine. Ali, tu još postoji, i uvijek je postojao i jedan ključni faktor – narod i opozicija znaju da je sve što sam rekao, gola istina. Međutim, umjesto da narod uopšte ne izađe na izbore, da ih on sam bojkotuje, narod u ogromnom procentu izlazi, glasa i daje punu podršku Đukanoviću! U toj nespornoj i očiglednoj činjenici se nalazi odgovor  na pitanje: Kako jedan diktator vláda bez ikakve pobune, osim pobune nas liberala, evo,  po rezultatima najnovijih izbora – punih dvadeset i šest godina! Đukanović  je narod nekad lagao? Bože sačuvaj, njegova igra je bila vidljiva i čitljiva svake sekunde, u proteklih dvadeset i tri godine. Međutim, i o tome sam pisao, u toku je sprovođenje američkog plana konstituisanja Male Velike Srbije! Crna Gora ide kao američki dar Beogradu, u zamjenu  za izgubljeno Kosovo! O tome je riječ, ali i o djelovanju balkanske mafije koja se nalazi pod njihovom komandom. Đukanović je jedan od njenih šefova i potpuno im je operativno sposoban i do kraja povjerljiv.

–  Kako će sada reagovati Brisel i Vasington, imajuci u vidu da je bilo tvrdnji kako se pod njihovim pritiskom i povukao 2010. godine?

ODGOVOR: Želim reći da se danas ne radi ni o kakvom  „povratku“  Đukanovića! Nikad, i ni jednog trenutka, on nije napuštio ključnu poziciju diktatora. Crna Gora je lažna pravna i demokratka država, u njoj  pozicije ne znače ništa, osim kad su u funkciji zaštite nesmetanog djelovanja mafije. To je Crna Gora, ništa više, i ništa manje. Ona je carstvo  mafije! Isti lažni odlazak Đukanovića imali smo i sa slučajem,  navodno,  teško bolesnog Šturanovića. Da li je i jedan jedini novinar, ili analitičar, ili političar, makar sada, uzeo u razmatranje slučaj Šturanovića, koji je, na njegovu sreću, ostao živ i zdrav, i eno se od Đukanovića ne odvaja? Da li  je Šturanovića iko zapitao: Kako preživlje? Reci istinu – zašto te je Đukanović  sklonio? A ja sam znao da je Šturanović,  na premijerskoj poziciji – samo još jedna očigledna  Đukanovićeva igra! Niko se ovim  ne bavi:  ni mediji, ni analitičari, niko. Svi oni ćute i o pokušaju mog ubistva u  Hercegnovom,  jer Crna Gora nije zemlja istine, njene zaštite i interesovanja za nju, nego je raj laži, ali kakav? Onakav da svi  njeni stanovnici znaju kako se radi o svakodnevnim lažima, ali  po njima svi tancuju i pored toga što znaju da su laži, i to tako kao da se radi o  itstini. Ko se pita – kako je moguće da Pajovićeva „Pozitivna“, tek samo četiri mjeseca od osnivanja, dobije onoliki broj glasaova? Ko se pita kako je moguće, i na osnovu koje logike:  ljudske, političke, praktične,  da se, iznenada izronjeni Miodrag Lekić, osoba kojoj nije poklonjena  ni neka druga „Pozitivna“ –  od strane Peđe Bulatovića, Medojevića,Mandića i drugih – prihvati kao lider takozvanog Demokratskog fronta? Lekić – Miloševićev ambasador , a prije toga – ministar spoljnih poslova mafije? Zar sami odgovori na ova pitanja koja postavljam, jasno, glasno i očigledno ne poručuju ko stoji iza takozvane opozicije, i ko sa njom diriguje?

Nije tačna tvrdnja da su Sjedinjene države i Evropa sklonile Đukanovića i dovele Šturanovića, i da su ikad bile protiv Đukanovića!  Naprotiv, oni  Đukanovića drže čitave  dvije protekle decenije, oni ga sada ponovo dovode na premijersku stolicu uz premještanje Lukšića, i uz totalnu podršku stanovnika Crne Gore! Jer tamo im, kao premijer, očigledno  mnogo treba, a ja znam zašto i rekoh to – ne samo Mala Velika Srbija, nego i mnogo toga drugog!

Nama, Liberalnom savezu, Amerika i Evropa ne samo da nikada nijesu pružile čak ni najmanju podršku, nego im je Đukanović bio vodeći tenk u borbi protiv nas! Zašto? Bili smo demokrate, patriote, bili smo pravi, a to njihovoj politici na ovim prostorima – ne treba. Treba im Đukanović, i imaju ga!

–  Moze li se očekivati da tesko stanje u Crnoj Gori popravi onaj ko je dominanto kriv za sve probleme društva, za organizovani kriminal i korupciju, i razarajucu finansijsku krizu?

ODGOVOR: Nikako, ali – objektivno rečeno – reforme u Crnoj Gori niko, sem retorički, ne traži, za njima stanovnici ne osjećaju bilo kakvu porebu. Sve je tačno što ste naveli, ali imamo još jednu ključnu stvar – Milo Đukanović  je ubica Jugoslavije zajedno sa Miloševićem. U istom društvu on je tvorac, s obzirom na okolnosti u kojima se desio, najužasnijeg rata koji je ikad vođen u Evropi! Takođe,  Đukanović je teški ratni zločinac, i sve drugo redom, njegovim zločinima kraja nema, niti će ga biti. On je tri puta ubio Crnu Goru – januara osamdesetdevete, pa ratom, napadom na Dubrovnk, i dolaskom na poziciju predsjednika 1997-me! Taj proces nikad nije prestao, naprotiv – nastavlja ga i danas! Tako vam sve to ide u nekad: časnoj, sjajnoj, ponosnoj Crnoj Gori, nekadašnjoj viševjekovnoj kolijevci Slobode, Čojstva i Junaštva, a već dvadeset i tri godine – kanalizacionom kolektoru crnogorske mafije, na zadovoljstvo skoro svih  njenih stanovnica i stanovnika!

– Nije li ponižen i Igor Luksic, koji je prije manje od dvije godine predstavljen kao čovjek koji ima istorijsku šansu za spas Crne Gore? Može  li ova Djukanoviceva odluka napraviti duboke podjele u DPS-u?

ODGOVOR: Osobe koje se nalaze u stranci  sa imenom DPS, nemaju časti, ona je za njih nepojmljiva i predstavljala bi im samo smetnju u njihovom služenju diktatoru. Prema tome, ja znam da Lukšić ne osjeća nikakvo poniženje. Naprotiv, i on, i Đukanović će, mediji i analitičari, Lukšićev super tihi odlazak predstvaljati kao Lukšićev “junački čin”, što je stara mentalana karakteristika Crne Gore. Nema tu ništa novog. Niko, sem režimski analitičari, političari i mediji, nije mogao otići tako daleko u plaćenom sljepilu,  da vidi Lukšića, u postojećoj konstelaciji, kao demokratu i reformatora! Zamislimo da neko kaže kako je, neki očigledni sluga nekog diktatora – reformator? Na što bi, osoba sa takvom tvrdnjom, ličila u našim očima? Sva ta priča bila je dio,  ko zna koje po redu,  Đukanovićeve igranke! I ne zaboravite – Lukšić je nekada bio član LSCG i onda se zaletio u stranku koja je Crnu Goru uništila! I tamo dosegao visoki položaj! To govori i o Lukšićevoj mentalnosti i karakteru, govori – sve!

ATENTAT NA MENE (4)

Ne treba imati veliko iskustvo, i profesinalan pogled kako bi se primijetilo da je pokušaj atentata na mene, izvršen šestog juna, na šetalištu Škver, u Hercegnovom, ostao, u svakom sislu te riječi – potpuno prekriven debelim slojem šutnje kako medija, tako i nevladinih organizacija, opozicionih parlamentarnih stranaka, kao i svih ostalih faktora u Crnoj Gori, kako bi se sakrio! Iznenađenje? Što se mene tiče, nikakvo. Sve što sam, upravo istinito opisao, karakteristika je Crne Gore, još od januara 1989.g, kada je Crnu Goru, iz ruku trulog komunističkog režima, otela, kao jedini istinski našljednik komunizma – crnogorska mafija, odmah stvorena od strane dotadašnje udbe i vojne obavještajne službe (kos!) Opisano je („sakrij i laži!“) i karakteristika „uređivanja“ mafijaških medija, sve počev od samog trena mafijaške okupacije Crne Gore („Godine počinju januarom!“) kojoj se suprotstavio višegodišnji, i sveti, snažni otpor Liberalnog saveza Crne Gore i – nikog više – nikad! Kad smo kod „medija“ želim odmah pomenuti „Monitor“ kojeg sam osnovao ja, a ne Misko Perović, ali će on, i lažni nezavisni „Monitor“, na isti način, godinama i godinama tretirati mene lično i Liberalni savez, nikakve razlike nema – sakrij i laži! Ovakav pristup meni i LSCG, imaće i svi drugi „mediji“ u Crnoj Gori, po planu, naravno!

Dakle, o očiglednom pokušaju mog ubistva – svi ćute! Prave se kao da ga ni bilo nije! Za „medije“, pokušaj mog ubijanja nije vijest vrijedna pažnje. Ni jedan jedini medij me, nakon pokušaja, nije zamolio za intervju, a o izjavama da i ne govorimo. Ni jedan medij nije poslao „novinara“ na već dva, ili tri održana ročišta pred novljanskim sudom! Ni jedan jedini „analitičar“ o pokušaju mog ubistva, nije ni zucnuo, isto je i kod „nevladinih“ organizacija!

Posebno je, ali samo za naivne, interesantno, da se na pokušaj mog ubistva nije, u „predizbornoj“ kampanji, osvrnula ni jedna jedina „opoziciona“ stranka! Na prvi pogled, moglo bi se zaključiti da moje ubijanje, odnosno, njegov pokušaj, za njih nijesu vrijedni pažnje! Ali, ako je to tačno, a jeste – kavi su onda to – političari? Kakvi su to – ljudi? Kakve su to „stranke“? Kakve su to demokrate? Đe su im principi? Đe je njihov odnos prema svemu što smo, u Crnoj Gori, uradili ja i LSCG? Ja nijesam naivan, ali i ogromno znam, o mom iskustvu da i ne govorim, sve opisano proizvedeno je samo jednim naređenjenjem pridošlim, kao i sva druga, noćna i dnevna, sa najvišeg mjesta crnogorske mafije. Tako je i u svemu – drugom! Zar upravo završeni „izbori“ nijesu još jedan krunski dokaz svega što sam pokazivao prstom, dokazivao i dokazao istinom, za proteglih dvadeset i dvije godine! Da, to je tako, ali kad je tako – đe je „opoziciji“ usklik: „Slavko Perović je imao pravo, izbori su bili samo još jedna režija, a Slavko nam je odavno govorio i ponavljao: „ Nikakvi izbori, i nikad – nego bojkot mafije, zamrznite stranke odmah, odmah izlađite iz parlamenta i lokalnih skupština, izlazađite iz svih mafijinih organa i institucija, i svi, ali o d m a h – na ulice Podgorice i samo pred vladom, stalna pobuna, neprekidna, sve dok ne predaju vlast nama, na isti način kako su je oteli 1989.g!“

Ne, nema ničega od toga, jer crnogorska „opozicija“ nije opozicija nego Đukanovićev „javni“ sektor nastao i projektovan pod njegovim „osnivačkim“ dahom, sve od samog uvođenja višestranačja, vođen njegovim naređenjima i, planom! To je jedina istina, sve drugo je laž! Ta istina je još jezivija, jer za nju ZNA narod, ali je isti narod iz peta podržava! Mafija je u Crnoj Gori – opštenarodni interes, i zbog toga ona traje, bez obzira na sve kontinuirane ogromne zločine i pljačku koju je počinila, čini, i činjeće ! Sve je to tako bilo, jeste, i biće – zahvaljujući slobodnoj volji naroda , i isto takvoj volji crnogorskih „manjina!“ Sve moje tvrdnje su se dokazale i činjenicom da su „narod“ i „manjine“ u Crnoj Gori, nad jezivim činom pokušaja mog ubistva, ostali – ravnodušni, i bez riječi, a kamo li tek pobune – totalni i ledeni – m u k! Hvala im, ali – neka se stide, ako obraza imaju – ali znam – nemaju ga! U tome se nalazi – tajna: Zašto je Crna Gora ovakva?

Ovdje moram pomenuti „nužnika“ (WC) Medojevića i njegovu (udbinu) isto takvu „stranku“ (nekad je Medojević nazvao LSCG „nužnikom na tuškome putu!“) i podsjetiti ne-naivne: kako je svaki javni nastup ove „stranke“, izrežiran sa onom metalnom govornicom, i ostalim pratećim interijerom, koji je nekad pripadao Liberalnom savezu Crne Gore! Kako je do toga došlo da se vlasništvo LSCG nađe u PZP, zapitajte teške izdajnike LSCG, nekadašnjeg našeg magacionera Eska Šainovića iz Podgorice, i isto takvog Dragana Banićevića, mog nekadašnjeg šofera i nadređenog pomenutom Šainoviću! Oni su – Crna Gora! Druge, sem u snovima mojim, i srcu mome – nema! Moram pomenuti i novog potpredsjednika „parlamenta“, Branka Radulovića, još jednog teškog izdajnika LSCG!

Može za nekoga biti zaprepašćujuće da su pokušaj moga ubistva, totalno prećutale i ambasade: Sjedinjenih američkih država, Velike Britanije, Njemačke, Rusije, Francuske i drugih! Naravno, ovaj čin vidim kao davanje otvorene i pune podrške Milu Đukanoviću i mafiji, isto je bilo i u proteklih dvije decenije, i ne samo u preizbornoj kampanji! Amerika i Evropa ovim ćutanjem poručile su zdušno – mi stojimo iza njega, to je naš Kapone, ne dirajte ga! Isto su uradile SAD 1998-me ili 2001-ve, ne mogu se trenutno sjetiti, kad se u godišnjem izvještaju Stejt dipartmenta (ministarstvo spoljnih poslova) pojavila GOLA, SRAMOTNA LAŽ, DA LSCG IMA – PARAVOJSKU! Ova laž je bila planetarnog karaktera, jer je izvještaj javno publikovan za čitavi svijet! Reagovali smo, otvoreno pisali američkom ministru i ministarstvu, i drugim američkim faktorima, javno to saopštili, ali – uzalud! Nikad nam nije došla ni jedna riječ – izvinjenja! Nikad!

Šestog juna proveden je brižljivo planirani pokušaj mog ubistva! Da li je tom planu doprinijela i činjenica da sam – u svojstvu specijalnog gosta, samo tri dana prije pokušaja mog ubistva, dobio poziv od strane „Kranmontana forum“, tog planetarno najvećeg i najcjenjenijeg organizatora redovnih skupova najvećih ekonomista čitave Planete, sastanaka kojima redovno prisustvuju pretsjednici država, premijeri, ministri finasija i tako dalje, ne znam, ali je činjenica da sam trebao da budem ubijen samo tri dana nakon dobijanja poziva za skup održan u Azerbejdžanu! Nakon oporavka sam, odmah obavijestio sve crnogorske „medije“ o pozivu, i poslao im kopiju originala samog poziva, kao i njegov prevod, te i razloge (pokušaj ubistva) koji su doveli do toga da na svjetski značajnom skupu ne budem prisutan, te i činjenicu da zbog povreda nijesam mogao otputovati, i – što se desilo? Odgovor: ni jedan jedini crnogorski „medij“ od mojeg saopštenja nije prenio NI JEDNU JEDINU RIJEČ! To za njih NIJE bila vijest? Ne, druga stvar je u pitanju! Opet – naređenje! Jasno? Meni – potpuno!

Hoću da kažem da ja, tog šestog juna, ničim nijesam prekršio zakon. Naravno, komandir interventnog voda, i načelnik MUPA-a Hercegnovi, kao i svi inspektori, znali su o kome se, (o meni!) i o čemu (nikakvo narušavanje zakona!) radi.

Danijela Vasiljević, u poodmakloj trudnoći, žena koja već dvadeset godina živi u Švajcarskoj, ali redovno dolazi u Hercegnovi kod svojih, žena čija je rođena sestra dugi niz godina bila, a možda je i još, u ljubavnoj vezi sa nekada visoko postavljenim novljanskim policajcem, Danijela čiji je muž Englez, pokušala je na najniži način, a sve neviđenim psovkama i uvredama, i sve braneći Mila Đukanovića, da me isprovocira kako bih ja nogom udario njen noseći trbuh i tako ubio njen plod! Isto je, kad je propao pokušaj njegove supruge, pokušao da uradi i njen muž Englez, podnoseći mi na mogući udarac, njihovu bebu od dvije i po godine! Ova jeziva činjenica dovoljno gvori ko su, i kakvi su to „ljudi“.

Oni su znali ko sam ja, kakav sam, zbog toga sam i bio cilj plana, a oni njegov okidač. Međutim, pokušaj im je propao, a to znači cilj kojim sam, da je ostvaren, trebao da budem eliminisan iz javnog života zatvorom zbog ubistva Danijelinog fetusa, ili njihove dvoipogodišnje bebe!!! Odmah se, čim je propala prva, uključila druga tačka plana, koja je kristalno jasna! Uklučuje se odmah interventni vod, odnosno nekolika njegova pripadnika sa izvršiocem pokušaja ubistva – Jaukovićem! Međutim, kad vod dolazi na lice mjesta, ja sam u WC-u kafića. Vod na terasi kafića zatiče potpuni mir i red: nema buke, nema svađe, nema tuče, nema slomljenih boca, čaša, nema povrijeđenih, nema prevrnutih stolica i stolova, naprotiv: posjetioci mirno pričaju za svojim stolovima – što sad? Ne ulaze da me sačekaju ispred WC! Ne! Sijedaju u susjedni kafić „Nautika“! Pričaju sa Danijelom Vasiljević i sinom teškog izdajnika LSCG, slikara Voja Stanića, pijanistm Tomom Stanićem! Pitaju Danijelu(!) što da rade? Hahahaha! Jedan od njih, pod pritiskom realnosti, zove komandu, kaže da je sve u redu, i pita komandu što da rade? A što im je komanda naredila, dokazuje slijed događaja! Umjesto da policajci Danijeli Vasiljević kažu kako njena prijava ne odgovara istini, ni zatečenom stanju, i da se vrate, oni me čekaju – tako im je naređeno! Ponavljam, ne čekaju me u kafiću, nego na izlazu sa terase kafića, dvojica su na samom kraju prolaza terasom, treći je u kolima, čeka…Ja izlazim! Ne dozvoljavaju mi da idem na ručak, na kojim sam krenuo. Nastaje razgovor, ja im kažem – u redu, idem sa vama i stanicu, ali me nemojte privoditi nikako! U tom trenutku Jauković mi zadaje naučeni, trenirani, školovani smrtonosni udarac u bradu koji, kao posljedicu, treba da ima – odvajanje moje glave od kičme, lom kičme, i trenutnu smrt! Jauković me udarcem usmjerava na, visoku metar i nešto, čeličnu ogradu, padam, odmah gubim svijest, udaram u ogradu i stropoštam se nesvjestan na pločnik udarajući glavom o njega! Da li su znali da sam imao operaciju glave godinu i po prije toga? Sigurno! Zbog toga je i izabran za mene udarac u glavu, kojeg je perfektno, bez ikakvog razloga, izveo Jauković! Ograda je odmah, sjutra u rano jutro izrezana, sklonjena, da ne bi služila kao dokaz, ali me je i spasila! Da je nije bilo, pao bih na duboke betonske stepenice ispod nje, i umro!

Stavljaju mi se, nesvjesnom, bezopasnom, lisice na ruke, šake mi se stavljaju na leđa, vuku me po pločiniku četrdeset metara (!) i ubačaju u policijski auto, odvoze me u stanicu i tamo me, pored prisutnog načelnika, komandanta jedinice i sedam inspektora: NAMJERNO DRŽE U NESVIJESTI ČITAVA DVA SATA, ČEKAJUĆI DA ME, KAD JAUKOVIĆU NIJE POŠLO ZA RUKOM PLANIRANIM I IZABRANIM UDARCEM, KONAČNO UBIJE IZLIV KRVI U MOZAK, ILI U PLUĆA, ILI OBA ISTOVREMENO! MENI JE SLOMLJEN O REBRO, A LOBANJA MI JE U ŠAVOVIMA OD ONE OPERACIJE! I STALNO SAM U – NESVJESTI!

Treba li objašnjavati poslije svega: ZAŠTO ODMAH NIJESAM PREBAČEN, OD STRANE ISTE POLICIJE, U BOLNICU? ZAŠTO ODMAH NIJESU ZVALI PRVU POMOĆ? ZAŠTO JE JAUKOVIĆ UPOTRIJEBIO SMRTONOSNI UDARAC KOJI JE UPOTRIJEBIO? JE LI NJEGOV ZADATAK DA – UBIJA? Odakle takvo ponašanje policije? Ne treba više pitati, jer odgovor je jasan: pripremljeni plan mog ubistva je postojao – i jasan je kao – dan!

Sve što sam rekao jasno je, uvjeren sam u to, i novljanskoj tužiteljkinji gospođi Zejnilagić! Pitam, ali ne trebam odgovor: Kako je moguće, da nakon kristalno jasnog činjeničnog stanja, nije odmah proslijedila predmet višem tužilaštvu kao stvarno i mjesno nadležnom za pokušaj ubistva? Zašto to odmah ne uradi i novljasnki sud?

PONOVO ISTI, I ISTINITI ODGOVOR – NAREĐENJE!

Evo fotografije ograde, snimljene 06.06., odmah nakon pokušaja ubistva, a koja je odmah 07.06. uništena, da ne bi poslužila kao dokaz siline smrtonosnog udarca! Kao što se vidi, udarom mog tijela u ogradu, ista se iz samog temelja pomjerila čitavih 10 centimetara!

ATENANT NA MENE (3)

Povodom pokušaja predumišljanog ubistva u Hercegnovom i postupanja suda u konkretnom slučaju, o teškim i nedopustuvim povredama samog postupka obavijestio me je moj advokat Vukašin Šimrak. Ja lično, kao, svojevremeno: jedini registrovani advokatski pripravnik u Crnopj Gori (advokatska kancelarija pokojnog Momčila Zirojevića – Nikšić); kao najmlađi pravnik sa položenim pravosudnim (sudsko-advokatskim) ispitom u Crnoj Gori; kao najmlađi opštinski javni tužilac u Crnoj Gori (opština Cetinje) kao dugogodišnji pravnik i direktor Državnog arhiva Crne gore i kao direktor pravnih i opštih poslova Narodnog muzeja Crne Gore (sekretar), te kao Predsjednik udruženja arhivskih radnika Jugoslavije, s gnušanjem odbijam kvalifikaciju počinjenog djela (laka tjelesna povreda – slomljeno rebro!) koju zastupa opštinski tužilac gospođa Zejnilagić, u Hercegnovom! Naime, u konkretnom slučaju, nije se radilo samo o krivičnom djelu teške tjelesne povrede u sticaju sa krivičniom djelom zlostavljanja, nego se radilo o predumišljanom pokušaju mog ubistva koje je trebalo da bude zamaskirano otvorenom laži policije da je intervecija specijalnog voda, bila uslovljena mojim nasilničkim ponašanjem u lokalu, odnosno – mojim fizičkim napadom na policajca Jaukovića, istog koji je počinio krivično djelo pokušaja mog ubistva – što je gola laž, jer: nikakvog mojeg nasrtaja na policajca Jaukovića nije bilo kao ni nasilničkog ponašanja u lokalu!

Lično, prema izvšiocu djela, policajcu Jaukoviću, ne osjećam mržnju, niti imam bilo kakvu potrebu da mu se svetim, na bilo koji način (zato što sam č o e k!).On je samo jedan kamenčić, u čitavoj montenegrinskoj pustinji, na isti način masakriranih žrtava režima, a ja se dvadeset i dvije godine borim, što je najvažnije, ali što oni apsolutno ne osjećaju, niti su ikad osjećali – ja se borim i za Slobodu njihovu, i Slobodu, i Sreću njihove đece! I još nešto: ja nijesam kukavica, i neće me zaustaviti nikakva policija, ni mafija, ni njihov groteskni, krvlju, pljačkom i ratnim zločinom, dobrovoljno unakaženi šef! Ja sam ratnik Gospoda i Njegove Pravde, i borim se da se zločinci izvedu pred sud Pravde, kidisali na mene lično, ili na druge!

A m i n !

Pozdrav Slavko,

Shodno dogovoru informišem te o propustima suda u postupku izviđaja po krivičnoj prijavi, koju smo podnijeli, zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz čl. 151. st. 1. KZ CG, u sticaju sa krivičnim djelom zlostavljanja iz čl. 166a, st. 2. KZ CG. Između ostalog u tom postupku Osnovni državni tužilac u Herceg Novom, na osnovu čl. 269. ZKP-a predložio je sudsko obezbeđenje dokaza saslušanjem svjedoka, tj. predložio je sudiji za istragu da sasluša svjedoke Vasiljević Danijelu i Keetom Daniela, zbog, po njegovoj ocjeni, postojanja opasnosti da se ta lica eventualno neće moći saslulšati na glavnom pretresu. Taj predmet je u sudu,(trebalo bi metodologijom slučajne dodjele), raspoređen u rad Predsjednici suda Zorici Dabetić, koja je u istom preduzela radnju zakazivanja ročišta, radi saslušanja imenovnih svjedoka, za dan, 14.06.2012. godine u 11,30 sati, o čemu sam, u svojstvu tvog punomoćnika, obavješten dopisom posl. br. Kri. 26/2012, od 11.06.2012. godine, radi prisustvovanja saslušanju svjedoka u pitanju. Tog dana uredno sam pristpio u zakazano vrijeme, kojom prilikom sam upućen u kancelariju sudije Marka Blagojevića, uz obavještenje da je tom sudiji predmet preraspoređen u rad.Nakon toga, od imenovanog sudije sam obavješten, da pozvani svjedoci nijesu pristupili u zakazano vrijeme, te da je potrebno u pogledu njihovog prisustva, sačekati da li će ih policija pronaći, sobzirom da je on prethodno usmeno komunicirao sa policijom. Poslije tri sata čekanja u zgradi suda, obavješten sam da se neće provesti tog dana saslušanje svjedoka, zbog toga što se navodno imenovani svjedoci nalaze van Herceg Novog.

Potom mi je od strane imenovanog sudije na adresu adv. kancelarije upućen poziv-obavejšenje u pisanoj formi posl. br. Kri. 26/12, od 14.06.2012. godine, da će se predmetno saslušanje svjedoka sprovesti dana, 18.06.2012. godine sa početkom u 10,00sati. Ponovo sam se uredno odazvao pozivu i pristupio u zakazano vrijeme, međutim, tom prilikom sam obavješten da je saslušanje imenovnaih svjedoka sprovedeno prethodni dan, uz obrazloženje da se to moralo tako uraditi zbog navodnih obaveza svjedoka, odnosno njihovog putovanja. Sobzirom na to, zahtjevao sam od suda da se sačini zapisnik, u kojem će se navesti razlozi takvog postupanja suda, a imajući u vidu da sam se uredno odazvao na poziv i pristupio u zakazano vrijeme, te je nakon mog insistiranja, sačinjena službena zabilješka u kojoj je navedeno da su svjedoci saslušani prethodnog dana,zbog hitnosti!

Ovakvi razlozi su neprihvatljivi. Posebno što nije uslijedilo, prethodno obaveštenje.Naime, sud u postupku sudskog obezbjeđenja dokaza, može u slučajevima posebne hitnosti, saslušati svjedoke, bez obavejštenja drugih stranaka, i takvi razlozi se cijene prilikom određivanja dokazne radnje saslušanja, ali nikako nakon toga što su prethodno upućeni pozivi i stranke ih uredno primile, što svakako predstavlja presedan. Takođe valja naglasiti da se obrazloženje hitnosti ne može prihvatiti, ako se još ima u vidu, da je od strane suda ovaj predmet zadužen sedam dana prije upućivanja prvog poziva za saslušanje.

Naprijed navedena preraspodjela predmeta je urađena suprotno odredbama Zakona o sudovima i Sudskog poslovnika, koje regulišu način dodjele – metodologijom slučajne dodjele sudskih predmeta u rad. Ovakvim postupanjem, grubo su povrijeđene naznačene odredbe konkretnog Zakona i Sudskog poslovnika, i pravo stranke da u predmetu postupa slučajni sudija, kojem je u rad predmet dodjeljen propisanom metodologijom – pravo na slučajnog sudiju. Ovakvom preraspodjelom predmeta, nijesu samo povrijeđene odredbe naznačenih unutrašnjih pravnih akata, već i odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima.Valja naglasiti, svojevremeno kad su u domicilno zakonodavstvo konstuisane odredbe o slučajnoj dodijeli predmeta, da je to upravo urađeno na intenzivno insistiranje međunarodne zajednice. Ostaje nejasno zbog čega je u ovom slučaju došlo do grube povrijede tih odredbi, posebno što od strane suda za to nijesu pruženi nikakvi valjani razlozi, a na upit zbog čega je do toga došlo, sudija koji je sproveo saslušanje svjedoka, usmeno je odgovorio, da je predsjednica suda, koja je dobila predmet u rad, odsutna, pa nije u mogućnosti da postupa u tom predmetu. Ukoliko je to razlog, takav razlog je neprihvatljiv i zakon ga ne poznaje, a postavlja se i pitanje ko je onda izvršio preraspodjelu konkretnog predmeta.

U prilog ovome dostavljam ti dokaze koji su naprijed navedeni, prvi poziv za 14.06.2012. godine, drugi poziv za 18.06.2012. godine i službenu zabilješku od 18.06.2012. godine.

Slavko, mislim da ovo treba poslati na adresu predsjednika Vrhovnog suda, Sudskom savjetu i Zaštitniku ljudskih prava.Ti ovo sve možeš kako tebi odgovara uobličiti, i ako ti misliš još i nešto dodati, kao i ako imaš neku međunarodnu adresu na koju bi to bilo dobro poslati. Naravno, u pritužbi naznači da si sve podatke dobio od svog advokata, Vukašina Šimraka, prilikom informisanja o toku postupka, po podnešenoj krivičnoj prijavi. U prilogu obavezno pošalji dokaze koje sam ti dostavio.

Pozdrav,

Vukašin Šimrak

Tag Cloud