A great WordPress.com site

Archive for February, 2013

ZAVRŠNA RIJEČ

Poštovane posjetiteljke i posjetioci,

Juče je završena farsa od suđenja, optuženom policajcu Jaukoviću, za krivično djelo koje počinio nije – prekoračenje službenog ovlašćenja i nanošenje lake tjelesne povrede ( lom rebra ) oštećenom Slavku Peroviću, i pored toga što je svima jasno kao dan, da se radilo o izvršenju temeljito i podlo pripremanog plana ubistva Slavka Perovića!

Ništa novo za mafijašku Crnu Goru, sve po redu vožnje, a zašto? Narod, kao što dokazujem i dokazao sam po milion puta, u Crnoj Gori ne postoji! U njoj žive, listom, obožavaoci, poštovaoci, i saučesnici djela Mila Đukanovića, njihovog istinskog vođe i idola, svaka druga priča je – trica i kučina, ili – čista laž!

Za sve crnogorske novinare, osim za novinara “Dana” ovo suđenje decenije nije nikakava vijest, pa čak ni za lokalni radio Herceg Novi! Svi novinaru ćute kao ribe, nema ih ni na puškometu, tako im je sa vrha mafijaške piramide – naređeno, a oni nijesu novinari, nego interventna vojska mafije! Osim novinara “Dana”,  u sudnici ni jednog novinara, ni jednog fotoaparata, ni jednog magnetofona, ni jedne jedine kamere, tek samo deset prisutnih ljudi, u publici! To je prava, i jedina slika Crne Gore, svaka druga je – laž!

Ispred suda nema nikoga, nema ni desetina, ni stotina okupljenih, a sve bi i to bila nula, ali nema ni  h i lj a d a  koje su  m o r a l e  biti okupljene, da podrže Slavka Perovića! Ali, Slavko zna da je svaki i redovni poziv, da se vrati i nastavi da se tuče protiv mafije, gola laž! Dokaz: opisani goli trg pred sudom, već četvrti put – za redom!

U sudnici nema ni predstvanika amabasada:, SAD, Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Italije i Rusije, jer su one te koje, 23 godine, održavaju crnogorsku mafiju na vlasti. Iz istih razloga, talijanski sud, oslobađa Cana Subotića, Mila Đukanovića, Ivaniševića, jer nijesu oni švercovali cigarete, oružje i ljude, sve je to radio – Slavko Perović! Iz istih razloga, a po istom osnovu, i pred njemačkim sudom, smiješnom i zastidnom kaznom kažnjen je Kestner, i tako redom.

Crnogorska farsa zvana “Godine počinjun januarom”,  završiće se, uskoro, proglašavanjem Slavka Perovića za savezniuka i saradnika Slobodana Miloševića, za kreatora rata, za napad na Dubrovnik, za zločine, za krivca pogibije crnogorskih vojnika, za osnivanje i vođenje crnogorske mafije, za kreatora puča januara 1989.g. i sve tako redom, a Milo Đukanović će biti proglašen osnivačem Liberalnog saveza, DPS će promijeniti ime u Libralni savez koji će, pod Milom kao liderom, dovršiti vjekovni san svih iz Crne Gore – njeno utapanje, ovakve, klinički mrtve, u Malu Velu Srbiju, čija je gradnja, pod naređenjem Vašingtona, već godinama u toku!

U prilogu vam prezentiram moju završnu riječ na ročištu, na kojem je, svojim očiglednim lažima, briljirala sudska patologinja i glavni sudski vještak, gospođa Čukić!

Živjeli, i lelečite nad sobom, ako imate nad kim!

Pozdrav!

ZAVRŠNA RIJEČ SLAVKA PEROVIĆA,ZAVRŠNO  ROČIŠTE PRED OSNOVNIM SUDOM HERCEG NOVI ODRŽANOG 27.02.2013.G.

 

Poštovani sudijo, poštovana tužiteljko, gospodo advokati i optuženi Jaukoviću:

Važeći zakon o javnom redu i miru u članu 3.određuje da je, pored ostalog, i ugostiteljski, ili sličan objekat, mjesto u kojem može doći do povrede odredaba ovog zakona, odnosno do njegovog kršenja. U članu 5. navodi se da se javni red i mir krši: svađom, vikom, te se na taj način izazove uznemirenost ili negodovanje građana. U članu 6.stoji da je uznemiravanje ili ugrožavanje bezbjednosti građana takođe prekršaj, ukoliko se izvrši bačanjem i lomljenjem čaša, flaša ili drugih predmeta. U članu 7. konstatuje se da čini prekršaj i onaj ko na javnom mjestu vrijeđa drugog ili se ponaša grubo,  naročito drsko, bestidno, ili uvredljivo, a u članu 8. konstatuje se da onaj ko izaziva na opisanom mjestu osjećanje ugroženosti kod drugog građanina, prijetnjom da će napasti na život ili tijelo tog, ili njemu bliskog lica. Takođe, prekršaj čini i lice koje podstrekava, ili izaziva drugo lice na tuču, a takođe i građanin koji na javnom mjestu fizički napadne drugoga, ili se fizički obračunava.  Za mene je posebno važno istaći da je u članu 11. utvrđeno kako prekršaj čini i ono lice koje ometa, ili omalovažava državni organ, ili organizaciju itd., ali takođe, i ono lice koje ne postupi po naređenju ovlašćenog policijskog službenika o zabrani kretanja, pristupa, ili zadržavanja na određenom mjestu. Posebno ističem da je članom 19. utvrđeno da prekršaj čini i ono lice koje govorom vrijeđa drugog po osnovu nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, etničkog porijekla ili drugog ličnog svojstva. Isto tako naglašavam, da po članu 36.citiranog zakona,  prekršaj čini i pravno lice koje se bavi ugostiteljskom djelatnošću, a odmah ne obavijesti policiju da se  u gostiteljskom objektu narušava javni red i mir.

Prethodno je bilo potrebno navesti, jer se je neopozivo utvrdilo da Slavko Perović,  kritičnog dana, 6.6.2012., na terasi i u kafiću „ DO-DO“, nije počinio ni jedan jedini prekršaj kojim bi se remetio javni red i mir, a ovo znači sljedeće:

a)  da remećenje javnog reda i mira nije prijavio ni jedan zapošljeni u kafiću,  koji je toga dana obavljao svoje konobarske, šankerske ili druge poslove u kafiću. Na pitanje – zašto to nije urađeno – odgovor je jedan jedini: nikakvog prekršaja remećenjem javnog reda i mira u tom kafiću ili  na njegovoj terasi bilo nije!

b)   to znači da je izvjesna gospođa Vasiljević, zajedno sa njenim mužem Englezom, a oboje su 20 godina državljani Švajcarske, ističem kapitalnu činjenicu da je Vasiljevićka rođena i poznata Novljanka, koristeći se laganjem, policiji prijavila nepostojeće kršenje javnog reda i mira. Da je ovo tačno dokazale su, nepobitno, izjave saslušanih svjedoka.

c)  Navedeno, nepobitno potvrđuje istinu, da interventni vod hercegnovske policije nije imao pravnog osnova za bilo kakvu intervenciju protiv mene navedenog dana, a pogotovo nije imao ni zakonsko, ni ljudsko, ni moralno opravdanje da me, planirano, pokuša ubiti. Optuženi Jauković samo je izvršno sredstvo, u brižljivo pripremanom plau moga ubistva, čije se izvršenje desilo 6.6.2012.

d)  Da prethodno izneseno nije tačno, protiv mene bi odmah bio pokrenut prekršajni, ili drugi postupak, a ja lično bih odmah bio smješten u pritvor.

e)  Kritičnog dana, na kritičnom mjestu, ja, Slavko Perović, nijesma  bio ni pijan, ni pripit, niti sam se, zbog uticaja alkohola teturao dok sam hodao, niti se ljuljao na stolici dok sam sjedao, a ova moja tvrdnja potvrđena je i izjavam svjedoka, jer je činjenica da sam navedenog dana i vremena popio samo dva piva.

U važećem Zakonu o unutrašnjim poslovima (26.jul 2012.) , u čl.10, u stavu 1. tačka 3. utvrđuje se da su, između ostalih, poslovi policije i: sprečavanje vršenja i otkrivanja krivičnih djela i prekršaja, a u tački 4. – pronalaženje učinilaca krivičnih dijela i prekršaja i njihovov dovođenje nadležnim organima kao i , u tački 5., održavanje javnog reda i mira. U čl.11 utvrđeno je da se obavljanje policijskih poslova zasniva na načelima zakonitosti, profesionalizma, nepristrasnosti, te nediskriminacije, kao i blagovremenosti. U čl.12 stoji da se policijski poslovi obavljaju sa ciljem da se obezbijedi jednaka zaštita bezbjednosti, prava i sloboda, te primijeni zakon i obezbjedi vladavina prava.

Što se tiče upotrebe mjera prinude od strane policije, u obavljanju policijskih poslova, decidirano je utvrđeno da se mjere prinude i sredstva prinude mogu upotrebljavati samo ona koja su propisana zakonom i kojima se postiže cilj sa najmanje štetnih posljedica. U narednom čl.14, utvrđuje se da policijski službenici postupaju u skladu sa crnogorskim ustavom, potvrđenim međunarodnim ugovorima, zakonom i drugim propisima. U čl.15 policijski službenici su obavezni da poštuju Kodeks policijske etike, koji predstavlja skup načela o etičkom postupanju policijskih službenika. U čl.23 citiranog zakona, utvrđeno je da je policijski službenik ovlašćen, po stavu 1., tačka 3., da daje upozorenja i izdaje naređenja, a u čl.5, da upotrebljava sredstva prinude. U čl.24, u stavu 4. konstatuje se da lice prema kome se primjenjuje policijsko ovlašćenje ima pravo da bude upoznato sa razlozima za preduzimanje policijskog ovlašćenja, i da mu se ukaže na okolnosti koje se smatraju bitnim u vezi sa tim, te da bude upoznat sa identitetom policijskog službenika, kao i da traži prisustvo lica koje uživa njegovo povjerenje, ako se time neugrožava izvršenje policijskog zadatka. Posebno ističem da je u čl.25,  policijski službenik obavezan, na zahtjev lica prema kome se ovlašćenje primjenjuje, da omogući pružanje medicinske pomoći od strane zdravstvene ustanove. U čl.26 se utvrđuje, u stavu 1, da primjena policijskog ovlašćenja mora biti srazmjerna potrebi zbog koje se preduzima, a u stavu 2.da primjena policijskog ovlašćenja ne smije izazvati štetne posljedice veće od onih koje bi nastupile da policijsko ovlašćenje nije primijenjeno! Ali u stavu 3.konstatuje se da između više policijski ovlašćenja će se primijeniti , ono kojim se zadatak može izvršiti sa najmanje štetnih posljedica i gubljenja vremena, a u stavu 4.se konstatuje da prilikom sredstava prinude njihova upotreba treba da bude postupna, od najlakšeg prema težem sredstvu prinude, ako je to moguće i, u svakom slučaju, uz minimum neophodne sile. U čl.29 ovog zakona, utvrđuje se kako je policijski službenik u uniformi dužan da se, prije početka primjene policijskog ovlašćenja, predastavi pokazivanjem službene značke i legitimacije, na zahtjev lica prema kome se primjenjuje policijsko ovlašćenje. U stavu 3.kaže se da se policijski službenik, izuzetno, neće predstaviti na utvrđeni način, ako okolnosti primjene policijskog ovlašćenja ukazuju na to da bi predstavljanjem moglo ugroziti postizanje njegovog cilja. U tom slučaju ovaj član kaže da će, u toku primjene policijskog ovlašćenja, upozoriti građanina rječju:“Policija!“. U čl.33 konstatuje se da policijski službenik, u izvršavanju službenih zadataka, nosi vatreno oružje i koristi druga sredstva prinude, pod uslovima utvrđenim ovim zakonom. U čl. 53, stav 1., tačka 1. kaže se da policijski službenik upozorava lice za koje postoji vjerovatnoća da svojim ponašanjem može dovesti u opasnost lice ili imovinu, i pored ostalog – narušiti javni red i mir. U čl.57, rečenog zakona, stav 1.konstatuje se da su sredstva prinude: fizička snaga, palica, sredstva za vezivanje, specijalna vozila itd., ali se kaže, u stavu 2., da će policijski službenik sredstva prinude upotrijebiti samo ako se na drugi način ne može izvršiti zadatak, srazmjerno opasnosti koja prijeti zakonom zaštićenom dobru i vrijednosti, odnosno težini djela koje se sprječava, ili suzbija, i na suzdržan način. U stavu 3.navodi se da će policijski službenik uvijek upotrijebiti najblaže sredstvo prinude koje garantuje uspjeh, i na način kojim se službeni zadatak izvršava bez nepotrebnih štetnih posljedica. U stavu 4.  istog člana kaže se da će policijski službenik, prije upotrebe sredstva prinude, na to upozoriti lice prema kome sredstvo namjerava da se upotrijebi, ako je to u datoj situaciji moguće, i neće dovesti u pitanje izvršenje službene radnje, a u stavu 4 .utvrđuje se da je policijski službenik, prilikom upotrebe sredstava prinude, dužan da štiti ljudske živote, prouzrokuje što manje povreda i materijalne štete, kao i da obezbijedi da se pomoć povrijeđenom, ili ugroženom licu, što prije pruži.

U čl 61., stav 1.navodi se kako se upotrebom fizičke snage smatra upotreba različitih zahvata borilačkih vještina, ili njima sličnih postupaka na tijelu drugog lica, kojima je cilj odbijanje napada, ili savlađivanje otpora lica, uz nanošenje najmanjih štetnih posljedica, a stavu 2.konstatuje se da se napadom smatra svaka radnja preduzeta da se napadnuti povrijedi, ili liši života. U stavu 4.istoga člana, konstatuje se da se fizička snaga upotrebljava u skladu sa pravilima vještine samoodbrane, a sa upotrebom se prestaje, čim prestane napad ili otpor lica prema kome je upotrijebljena. Što se tiče upotrebe sredstava za vezivanje, u čl.63, stav 1., navodi se da se ista mogu upotrijebiti radi: tačka 1.sprečavanja otpora lica, ili odbijanja napada usmjerenog na policijskog službenika i, tačka 2. – sprečavanja bjekstva lica! U stavu 2. ovog člana, utvrđuje se da se upotrebom sredstava za vezivanje,  smatra vezivanje ruku lica iza leđa.

Javno postavljam pitanje – da li su članovi interventnog voda hercegnovske policije ispoštovali kritičnog dana, i u kritično vrijeme, makar i jednu jedinu citiranu odredbu važećeg zakona o unutrašnjim poslovima? Moj odgovor je – ne, ni jednu jedinu. U tom smislu, dokaze su pružili svojim izjavama i brojni svjedoci. O čemu se, zapravo radilo toga dana! Moj odgovor je sljedeći, i jasan kao dan: radilo se o brižljivo planiranom pokušaju moga ubistva! Ja sam, kao što je svima, već 23 godine, poznato u Crnoj Gori, a i u novonastalim državama raspadom bivše Jugoslavije, poznati i otvoreni borac protiv nepromjenljivog i nesmjenjivog aktuelnog režima. Ova moja karakteristika predstavlja osnov za moje 23-godišnje tajno praćenje, prisluškivanje, skidanje sa funkcije direktora Državnog arhiva republike Crne Gore, a sve to predstavljaju protivustavnu, protivzakonitu, antidemokratsku i opasnu po moj život, osnovu za izvršenje pokušaja mog ubistva, kritičnog dana i u kritično vrijeme.

Nikakvog kršenja javnog reda i mira, od moje strane, a ni od strane bilo koga prisutnog,toga dana nije bilo. Izvjesna Vasiljević je teško lagala kad je izvršila prijavljivanje. Nakon izlaska članova interventnog voda na lice mjesta, isti su se mogli odmah uvjeriti da sam se ponašao potpuno u skladu sa zakonom, da na terasi lokala, i u njegovoj unutrašnjosti, nema ni jedne jedine slomljene čaše, slomljene flaše, prevrnute stolice, prevrnutog stola, panike ili straha među prisutnima, jednom riječju, sve je bilo normalno, i u skladu sa zakonom! Ja postavljam pitanje: zašto su se pripadnici interventnog voda, napravili kao da sve to ne vide: kako je moguće da me, i pored opsianog javnog reda i mira na licu mjesta, optuženi Jauković,, i još jedan član interventnog voda, sačekaju kod ograde Šetališta, a ne da uđu u unutrašnjost lokala, u kojoj se nalazi i WC, u kojem sam se tada nalazio? Kako je moguće da se naprave da ne vide, da sam se iz WC-a, potpuno normalno i svakodnevno, bez teturanja, bez vike, i potpuno nomralnim hodom uputio kući? Čista je laž, da sam najsmrtonosniji udarac u borilačkim vještinama, poznat pod imenom čin džab (chin jab), čiju sam upotrebu dokazao na prošlom ročištu, a takođe su ga potvrdili i brojni svjedoci, dobio zbog toga,  jer sam se fizičkim nasrtajem na policajce, pokušao od mog hapšenja odbraniti! Naprotiv, bio sam potpuno miran, i duboko svjestan odakle je stiglo naređenje za navodno moje hapšenje, a stiglo je, i pripremljeno, i planirano u nasitnije detalje, sa pozicije samog vrha mafijaške piramide! Pošto su optuženi Jauković i njegove kolege shvatili, uvidom lica mjesta, (kafić i terasa “Do-Do”)  da na istome vlada savršeni red i mir, odmah su, službenim komunikacionim aparatom, kontaktirali nekoga, a taj neko im je poručio – nastavite po dogovoru! I nastavili su!

Činjenica je da sam, nakon dobijanja udarca, bačen, letom kroz vazduh, na dio čelične ograde šetališta koja se od udara mog tijela pomjerila za čitavih 10 ili 15 cantimetara, a činjenica je da sam, od strane optuženog, odmah nakon pada na pločnik, zadobio strahotan udarac nogom, čizmom, u desnu stranu grudnog koša!  Bez obzira na činjenicu da sam se odmah našao u stanju duboke nesvijesti, optuženi Jauković, i njegov kolega su mi, protivno zakonu, i Kodeksu policijske etike, odmah lisicama vezali ruke na leđa, i tako nesvjesnog me vukli, po novljanskom pločniku, do službenog auta, kojim sam bio prebačen u prostorije hercegnovske policije, a ne u bolnicu ili hitnu pomoć!  Postavljam pitanje: zašto je to moje očigledno ponižavanje, maltretiranje, šikaniranje, javno pljuvanje protivno zakonu, uopšte urađeno? Ja odgovor znam: zato što sam u pitanju bio ja, Slavko Perović! Da sam se, kojim slučajem, samo prezivao:  Đukanović, Vujanović, Marović, Krivokapić, Mićunović, ili bilo kako drugačije,  čak i pod uslovom da sam kritičnog dana, na kritičnom mjestu, bilo kome protivzakonito oduzeo život, čekala bi me luksuzna kola, a onda avion, da se izgubim u – nepoznatom pravcu. Postavljam pitanje: kako je moguće da me, u prisustvu šest ili sedam  inspektora, odnosno policajaca hercegnovskog MUP-a, te u prisustvu komandira Bojovića i načelnika MUPa Banićevića, toliki broj policajaca profesionalaca, dva puna sata protivustavno, protivzakonito,  i protiv Kodeksa policijske etike, drži u dubokoj komi, odbijajući da mi pruže bilo kakvu, a očigledno je  – neophodno hitnu medicinsku pomoć? Ja imam odgovor, a on glasi: čekala se moja smrt, koja je trebala da nastupi  od mog unutrašnjeg krvarenja, bilo u mozgu, ili u plućima. Tek kad je vrijeme, u kojem se smrt morala pojaviti, prošlo, tek tada sam prebačen i probudio sam se iz kome u bolnici Meljine.

Postavljam još jedno pitanje – kako je moguće da policija nije obezbijedila dokaze o činjenici da nikakvog kršenja javnog reda i mira sa moje strane, toga dana, bilo nije? Zašto nije izvršeno, makar fotografisanje terase i unutrašnjosti lokala? Ja odgovor znam, a on glasi: prijava kršenja javnog reda i mira od strane gospođe Vasiljević pokazala bi se lažna, a to planeri moga ubistva nijesu smjeli dozvoliti! Takođe, pitam: kako je moguće da, dio ograde koji se pomjerio pod pritiskom moga tijela mojim padom,  nije, od strane policije, obezbijeđen kao dokaz siline smrtonosnog udarca, nego je narednog dana, hitno skinut samo taj dio ograde! Odgovor je jasan – trebalo je sakriti tajnu da je na mene kidisano smrtonosnim udarcem, kao i sakriti istinu da sam se, kojim slučajem,  sunovratio sa druge strane ograde, a ne pao pred nju, najverovatnije bih bio mrtav! Planeri ovoga gnusnoga i zločinačkoga pokušaja mog ubistva, znali su da mi je u Pragu, sredinom 2010-te,  izvršena operacija čeone kosti, i nadali su se da će mi, od smrtonosnog udarca,  po šavovima lobanja – prsnuti! Sve to objašnjava zašto je namješteno, i režirano, moje navodno kršenje reda i mira,  i zašto je, optuženi Jauković, bio obični obarač u pokušaju mog ubistva.

Postavljam pitanje: kako je moguće da Opštinska tužiteljka, gospođa Zejnilagić, ne vidi ni jedan jedini, potpuno očigledni detalj, i ne procjenjuje njihovu skupnost, bez obzira što su očigledni. Odgovor je jasan – treba sakriti istinu da se nije radilo o prekoračenju službenih ovlašćenja, i nanošenja mi lake tjelesne povrede, kako tužiteljica pogrešno kvalifikuje ovo krivično djelo, nego se radilo o:  planiranom pokušaju mog ubistva, a tu činjenicu treba sakriti svim mogućim sredstvima! Kako je moguće da ni jedan, od onih sedmorice policajaca koji su me držali dva sata nesvjesnog, bez pozivanja hitne pomoći, po tom pitanju nije ni – saslušan! Kako je moguće da, na istim osnovama, nijesu saslušani načelnik MUP-a Herceg Novi, i komandir stanice, a  ako jesu, kako se, preko toga, u ovom postupku, sa pravnog aspetka, može preći? Odgovor sam već rekao.

U smislu svega navedenog, a s obzirom da se aktuelnom kvalifikacijom krivičnog djela, koje je toga dana počinio optuženi Jauković, u saučesništvu sa službenicima policije – koje on zna, pokušava svim silama sakriti, ja, oštećeni Slavko Perović, se ne pridružujem gonjenju optuženog Jaukovića, i ovim načinom povlačim svoju izjavu sa prethodnog ročišta, kojom sam se tom gonjenju pridružio.

Od vas,  gospodine sudijo, tražim da sagledate sve okolnosti o kojima sam govorio, povežete ih u jednu cjelinu, koja će vam potvrditi da se toga dana radilo o izvršenju  duboko i temeljito pripremanog plana moga ubistva, pa tražim od vas da, poštujući zakon, donesete odluku kojom se ovaj postupak prekida, zbog stvarne i mjesne nenadležnosti Osnovnog suda Herceg Novi, i cijeli predmet se proslijedi stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Gospodine sudijo, gospođo tužiteljko, gospodo advokati, i vi prisutni, kao što vidite: ni riječi nijesam potrošio na tumačenje članova Kodeksa policijske etike, samo iz jednog jedinog razloga – 06.06.2012., hercegnovska policija postupila je protiv svake odredbe ustanovljene pomenutim kodeksom, a ja ne želim da gubim vrijeme ovoga suda, vrijeme gospođe tužiteljke, vrijeme advokata, pokušavajući da obrazlažem nešto što je kao dan, jasno i očigledno.

Hvala!

 

O SUĐENJU

POŠTOVANE  POSJETITELJKE I POSJETIOCI,

OBAVJEŠTAVAM VAS DA ĆE SE SJUTRA, SRIJEDA, 27 FEBRUAR, SA POČETKOM U 12 SATI, PRED HERCEGNOVSKIM OSNOVNIM SUDOM ODRŽATI ROČIŠTE  SUĐENJA POLICAJCU JAUKOVIĆU, KOJI JE POKUŠAO PLANIRANO UBISTVO SLAVKA PEROVIĆA 6.06.2012 GODINE, NA ŠETALIŠTU ŠKVER – HERCEG NOVI.

OVIM PUTEM NE POZIVAMO NI JEDNOG JEDINOG NOVINARA, KOJE SMO DO SADA POZIVALI, DA PRATI  SUĐENJE – ZBOG, GOTOVO APSOLUTNOG MUKA, KOJIM MAFIJAŠKI CRNOGORSKI MEDIJI ( DRUGIH U CRNOJ GORI N E M A!),  “PRATE” OVO SUĐENJE DECENIJE U CRNOJ GORI, A O KOJEM  – ĆUTE!

TAKOĐE, NE POZIVAMO NI JEDNOG JEDINOG PREDSTAVNIKA AMBASADA KOJE SMO, DO SADA, POZIVALI: SAD, VELIKE BRITANIJE,NJEMAČKE, FRANCUSKE, ITALIJE, RUSIJE, I DRUGIH ZEMALJA KOJE SU SE, OČEKIVANO, OGLUŠILE NA NAŠE DOSADAŠNJE POZIVE, JER JE OČIGLEDNA ISTINA DA NAVEDENE ZEMLJE,  PUNIH 23 GODINE,  PODRŽAVAJU CRNOGORSKU MAFIJU I NJENU DIKTATURU!

ZBOG ISTOG RAZLOGA NE POZIVAMO NI JEDNU JEDINU CRNOGORSKU NEVLADINU ORGANIZACIJU – MAFIJA!

IZ ISTIH RAZLOGA NE POZIVAMO NI JEDNOG JEDINOG, OSIM PRAVOG POŠTOVAOCA LIČNOSTI I DJELA SLAVKA PEROVIĆA, I JEDINSTVENE STRANKE STVORENE NA PROSTORIMA BIVŠE JUGOSLAVIJE – LIBERALNOG SAVEZA CRNE GORE!

CRNOGORCI I OSTALI:

SMRT SLOBODI I DEMOKRATIJI – SVE  ZA –  M A F I J U !!!

O BALŠIĆIMA

Što znaju Crnogorci o svojoj trećoj dinastiji Balšić? Pojma nemaju, a nije ni čudo, krila se dinastija Balšić velikosrpskim falsifikatima, tajila se  da Crnogorci za nju nikad ne saznaju, jer bi posredstvom spoznaje istorijata ove slavne dinastije saznali još mnogo toga što bi ugrozilo glavnu, besramnu i centralnu  laž velikosrpstva: da su Crnogorci,kao  i mnogo kasnije nastali i stvoreni u Crnoj Gori – Bošnjaci i Srbi, zapravo – oduvijek najčistiji Srbi, jer – nikad i nijesu bili Cnogorci! U tome grmu skrivanja od crnogorskog naroda njegove prave istorije, kojom bi se kleli i ponosili i ogromni narodi, a ne tek šaka jada u ovim planinama, ne leži zec, nego glavni uzrok velikosrpskog ubijanja Crne Gore faktički izvršenog 1918-te,  pa 1945-e komunističkim falšnim vraćanjem “države” im i nacionalnog imena, ali školstva, nauke, umjetnosti,kulture ,crkve i sporta – nikako, jer sve to ostaje na komandu I kontrolu Beogradu, isto tako i sve saobraćajne veze Crne Gore sa drugim dijelovima Jugoslavije, te nezaboravnim i najsramnijim među svime što je sramno, a sa cinizmom urađeno –  ubijanjem Cetinja kao svetog i prijestonog crnogorskog grada, bezrazložnog seljenja prijestonice sa Cetinje u Podgoricu, te antibirokratskom “revolucijom”  1989-te, pa 1998 – me,  postavaljenjem Đukanovića za predsjednika, i oktobra 2000-te,  kad je Milošević sručen voljom Vašingtona, ali istom tom voljom, ne samo na vlasti, nego  u svim strukturama života, ostali su glavni faktori koji caruju Srbijom, Crnom Gorom i Republikom Srpskom – Miloševićeva politička , nakazna nedonoščad, mafijaški bosovi.

Naravno, niđe u Crnoj Gori ni spomeničića, a kamo li spomenika bilo kojem Balšiću, osim pazara na Cetinju,  ni ulice, ni trga, ni škole, ni insitucije, ni pjesme, ni romana, ni opere, ni drame, ni slike, ni…ničega! Ali, okupatori Nemanjići i njihova “crkva”, velikosrpski majstor falsifikata Vuk Karadžić  ini – na svakom su koraku u Crnoj Gori, beče vam se!

Dok sam vjerovao u Istinu kao jedini način da se Crnogorci, iz kliničke smrti vrate u život, užasavao sam se nad kazanim činjenicama, ali danas više ne, sada  ih gledam tragikomično, jer znam da Istina Crnogorce ne budi, nego ih nervira, kao i svakog nikogovića.I znam – kad pljuvate na Istinu, vi pljuvate na Boga, uzalud vam božići, i uskrsi, i crkve, i sveci, i popovi, a to pljuvanje se desilo davno: i crnogorskim Crnogorcima, i crnogorskim Srbima, i crnogorskim Bošnjacima (Muslimanima)! Nekad sam smatrao da bi jedna izdavačka kuća, koja bi pokrenula biblioteku “Tragovima velikosrpskih falsifikata o Crnoj Gori i Crnogorcima” bila spasonosna po Crnu Goru, a bitno bi doprinijela i neophodnom, ljekovitom skidanju teških i sramnih velikosrpskih falsifikata o Srbiji i Srbima kao narodu, bila dragocjena, kapitalna po same Srbe. Ali, danas se na to samo nasmijem, čudeći se sam sebi kako sam u to mogao, makar i  malo, da povjerujem.

A evo kako stoji stvar sa Balšićima!

Provansa je jedna od najljepših pokrajina Francuske. Provansalci su bili, dok ih Francuzi nijesu okupirali, poseban narod, sjajan, imali su voju burnu i sjajnu istoriju, i svoj predivni jezik. Pored ostalog, podarila je Provansa svijetu trubadure i njihovu divnu poeziju, a Crnoj Gori, ondašnjoj Zeti, sjajnu dinastiju!

Kad se rijekom Ronom spuštate kroz Provansu, nedaleko od Arla i Sen-Remija, mogli ste posjetiti jedan predivni, a mrtvi grad porodice  de Bo (des Baux). U XVIII vijeku on još nije bio porušen, blistale su palate, crkve, bedemi, sve, ali žive duše niđe. Nekadašnji stanovnici su ga davno napuštili i sišli u ravnice, đe su se nastanili. Ovo orlovsko gnijezdo moći i ljepote,  postaće, po legendama istih nekadašnjih stanovnika, grad naseljen duhovima, vješticama, đavolima, ali tako bilo nije.Grad se nalazio na padinama Alpa (Alpini) i bio je centar čuvenih barona i vitezova slavnih širom Francuske, i šire. Jednostavno, kuća de Bo postala je najslavnija i najstarija u provansalskom plemstvu! Oni će dati i prinčeveve Oranske, i vikonte od Marselja, steći će ogroman broj zemalja i feuda koji su, zapravo, i nan neki način, bili nezavisna – država!

U jednom trenutku se na istorijskoj pozornici pojavljuje  Karlo (Šarl) Anžujski, koji je bio sljedeće: kralj Sicilije (1266 — 1282), kralj Napulja (1282 — 1285), kralj Albanije (1272 — 1285),  kralj Jerusalima (1277 — 1285), grof Provanse (1246—1285), grof  Anžua i Mena (1247 — 1285), a sin je francuskog kralja Luja VIII i rođeni brat kralja Luja IX! Kada je Karlo osvojio Napulj, u tom pohodu ga prati Bernard de Bo i postaje njeghova desna ruka. Članovi  roda de Bo uskoro postaju grofovi od Monteskaćoza, Avelina,  Skilaće, pa vojvode od Andrije i brzo prinčevi od Taranta, te veliki senešali Sicilije. Jedan će, posredstvom ženidbe, steći i titulu cara Vizantije i Rumunije. Mlađin sin Bertrana de Bo, nastaniće se u Albaniji. Za slovenske dokumente on postaje Balša, a za latinske i talijanske hroničare –  Balsa ili Balza, ali I Baolscia (odatle je toponim – Baošići!). Grb ove familije bila je kometa sa repom, a iz njene glave se izvijaju kraci. Predugo bi, za ovu priliku, bilo objašnjavati ondašnje  stanje u područjima današnje Albanije, nego ovako je stanje bilo sa Balšićima:

Vladali su ondašnjom Zetom od 1360 do1421. Odmah nakon smrti cara Dušana (1355), kojom se u pramparčad srušilo njegovo osmogodišnje, ponavljam – osmogodišnje carstvo,  Balšići su postali stvarni gospodari Zete, tek formalno priznajući Dušanovog našljednika cara Uroša, a car Uroš im, za uzvrat,  priznaje  potpunu vlast u Zeti. Porodica Balšic je, kako dokumenti potvrđuju, u Zetu došla između 1272 i1280. Ali, u vrijeme njihovog dolaska, u Zeti stalno boravi i srpska kraljica Jelena, francuska princeza, a  žena kralja Uroša I. Služio joj je  plemić Mate Balšić koji je bio čovjek njenog najvišeg povjerenja.  Balšići su se, smatra se, orodili sa Nemanjićima i postali dominantni među zetskom vlastelom. Međutim,  Balša I se odvaja od Nemanjića, Zeta postaje samostalna. Inače, Balša I ima tri sina: Stracimira,(umro 1372), Durađa I, (umro 1378),  i Balšu II ( koji gine 1385.)

Stracimir je  oženjen šćerkom albanskog vlastelina Progona Dukađina, Jerinom, i s njom dobija sina Đurađa, koji će postati gospodar Zete i vladati njome od 1385-te do 1403-će. godine, kao Đurađ II Stracimirović Balšić. Onje bio oženjen šćerkom srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića,Jelenom. Nakon smrti Balše II ona će se udati 1411-te, za bosanskog vojvodu Sandalja Hranića . Đurađev i Jelenin sin

Balša III, sin je Balše II i Lazareve Jelene te  posljednji je vladar Zete  iz dinastije Balšić i to od 1403-će, pa  do 1421- ve. godine. Valja podsjetiti da je Balša III prvo  bio oženjen Marom, šćerkom najčuvenijeg albanskog feudalca Nikite Тоpijе. Iza nje se ženi Boljom, šćerkom takođe velikog  Koje Zakarije. Sa ovim ženama dobio je  troje đjece – sina nepoznatog imena, i šćeri –  Jelenu, ( ženu Stefana Vukšičića Kosače), i Todoru (suprugu Petra Vojsalica).

Drugi sin Balše I, Đurađ I, vladao je Zetom i dok miu je otac bio živ, i  to od 1362-ge, pa do 1378-me.  On se ženi sa Oliverom, šćerkom Vukašina Mrnjavčevića, a zatim Teodorom, šćerkom srpskog despota Dejana.  Đurađ I je sa ovim ženama dobio  četvoro djece.

Balša, treći sin Balše I, poznat kao Balša II, vlada Zetom od 1378-me sve do 1385. godine. Njegova žena je bila Komnina, šćerka despota Jovana od Valone. I on se ženi još jednom, ovoga puta sa Jelenom, šćerkom Radoslava Hlapena. Iz ovog drugog  braka dobija šćer, međutim, potomci ovog slavnog roda koji je toliko toga dao Crnoj Gori, zadnji put se pominju oko 1500. godine.

Balšići su vladali Drivastom, a zatim i Ulcinjem. Uporno su, ali na žalost bezuspješno, pokušavali da osvoje Kotor. Poslije osvajanja Drivasta i Ulcinja, pokušali su sa Dračem. Međutim, suprotstavlja im  se  Karlo Topija kome polazi  za rukom da zarobi Đurađa Balšića. Mir se sklapa 1366. godine, a  Đurađ se oslobađa. Ponovo se kreće na Kotor, opsjedali su ga Balšići 1367,  ali opet – ništa! Međutim, zbog napada na Kotor, Balšiće je moćna Mletačka republika tretirala kao neprijatelje, a  podršku joj daje ne samo papa Urban V, nego i srpski car Uroš, jer je njegovu vrhovnu vlast Kotor u ono doba, priznavao. Da bi bili sigurniji pred Balšićima, nego što su bili pod Urošem, kotorsko plemstvo  se odlučuje da prizna vrhovnu vlast ugarskog kralja! Međutim, Durađ Balšić  osvaja posjede kralja Vukašina. Tokom 1371-ve i 1372-ge, Durađ Balšić  osvaja Dečane, Prizren i Peć, a uskoro, zbog  ženidbe Balše II sa šćerkom valonskog despota Jovana, Balšići dobijaju i Berat, i Valonu.

Samo godinu dana nakon toga, poslije propasti Nikole Altomanovića (1373), Durađ  osvaja Altomanovićeve  Konavle, Dračevicu i Trebinje, ali ne i Dubrovnik. Tada se Zeta prostirala  od donjeg toka rijeke Maće do Dubrovnika, i od Lovćena do Prizrena. U posjedu Balšića bili su svi primorski gradovi osim Kotora (Ulcinj, Bar, Budva, Cavtat), te Lješ, Danj, Drivast, Podgorica, Prizren, Peć. Granica države Balšića na sjeveru nije prelazila liniju Budoš-Maganik-Komovi-Mokra planina.

 Poslije smrti Đurađa Balšića, na čelo Zete došao je Balša II, najmlađi Balšin sin(1378-1385).  Zeta se tada nalazila u neprijateljskim odnosima s bosanskim kraljem Tvrtkom. Otela mu je Trebinje, Konavle i Dračevicu, ali kralj Tvrtko  pripaja Kotor i pored činjenice što se grad nalazio pod nominalnom vlašću ugarskog kralja. Tvrtkovom potezu kontriraće Balša II te će sa  Tvrtkom uskoro ući u rat oko Kotora, od 1382 pa do 1384.g, ali će Tvrtko izaći kao pobjednik.Međutim, već 1385-te Godine, Balša II osvaja Dračo, a zatim Berat i Valonu. Time dobija titulu  duka Drački. Ali, sredinom septembra 1385, na Berat napadaju Turci.  Do bitke dolazi na Saurskom polju, blizu Berata. U toj bici gine Balša II.

Ubrzo se sužava teritorija države Balšića:  Drač osvaja albanski plemić Karlo Topija, a Prizren i Peć osvaja Vuk Brankovic. Balšići su gube vlast  nad Budvom, Zadrimom i Lješom. Budvom vladaju braća Sakat,  Zadrimom i Lješom braća Dukađini.

Đurađ II Stracimirović Balšić (1385- 1403) će  pokušati da ojača svoj položaj u Zeti zadobijanjem podrške susjednih vladara. U tom smislu ženi se  1386-te sa šćeri srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića. Tako dolazi do veze i sa Vukom Brankovicem, koji je bio zet kneza Lazara. Postoje tvrdnje i da se Đurađ II tada izmirio s Turcima, ne bi li u njima našao saveznika za borbu protiv kralja Tvrtka. Međutim, turski urnebesni prodor na Balkan ruši sve Đurađeve planove, ali i drugih. Čak mu  Tvrtko šalje izaslanike kako bi se postigao mir između njih. Ali, Durađ II neće savez sa Tvrtkom, jer bi ga takav savez mogao uvući u rat s Turcima. Iz istih razloga nije sklopio savez sa  knezom Lazarom, Vukom Brankovićem i kraljem Tvrtkom, niti je učestvovao u Kosovoj bici, jer bi mu takav savez bio kraj.

Turci ne bi bili Turci da odmah, nakon Kosovske bitke, nijesu tražili od Đurađa II da im da gotovo polovinu zetske države. Durađ je uzalud pokušao da pregovara sa skopskim sandžak-begom oko ovih zahtjeva. Sandžak-beg ga stavlja u tamnicu poručujući mu da će biti pušten tek kad preda tražene zetske terotorije.  Đurađ II je 1392.g. dao Turcima Skadar, Drivast i Sveti Srđ, i pristao da sultanu plaća godišnji danak. Ovog vazalstva Đurađ II će se osloboditi  1395-te godine, u vrijeme dok su Turci bili okupirani ratovanjem na drugoj strani, s Ugarima. Tako Đurađ II ponovo zauzima zetske gradove: Skadar, Drivast, Sveti Srđ i Danj.Međutim, zbog sigurnosti Zete, Đurađ II nudi Skadar, Drivast i Sv. Srđ Mlecima, s tim da mu Venecija, kao nadoknadu za date gradove, godišnje isplaćuje 1.000 dukata.  Mletačka republika je 1396 – te  prihvatila Đurađevu ponudu zbog geostrateške pozicije gradova, kao i  zbog činjenice da su, od strane Venecije, bili planirani da postanu  veliki trgovački centri. Gradovi su Venecijii ustupljeni na vječna vremena, kako se kaže u ugovoru, i da s pravom  raspolaže svim gradskim prihodima. Đurađ se obavezao da ni on, niti njegovi nasljednici, nikada neće na njih pretendovati. Za uzvrat, Mleci su Đurađu i njegovim nasljednicima dali mletačko plemstvo, pravo utočišta na mletačkoj teritoriji, hiljadu dukata godišnje provizije i obećanje da neće dozvoliti da, koristeći mletačku teritoriju, bilo ko od oblasnih feudalaca ugrožava zetsku državu.

Ovakav ugovor Đurađu II  je pružio priliku  da se razračuna s Radičem Crnojevićem, najopasnijim protivnikom u Zeti. Krajem aprila 1396-te Đurađ ga je napao, porazio i ubio.

Zbog porirode venecijanske politike, ugovor sa Đurađem II kratko je bio na snazi. Snižavanjem carina i taksi u Skadru i Drivastu, Mleci su ugrozili monopolsku trgovinu koju su vodili Balšići, a time i prihode zetske države. Đurađ II je počeo da radi protiv interesa Venecije. Pobunili su se protiv nje i skadarski seljaci, a Venecija je za pobunu optužila Đurađa II. Ovaj sukob promijeniće Đurađevo držanje prema Turcima sa kojima je pokušao da nađe dogovor o djelovanju protiv Venecije koja je odmah ukinula isplatu onih 1000 dukata, ali je optužila Đurađa II još i za pljačkanje njenih solana. Zetski vladar je  pristao da podmiri štetu Republici i da obeća sigurnost mletačkoj trgovini. Za uzvrat, Republika mu je obnovila isplatu godišnje provizije.  Đurađ II  je umro je aprila 1403. godine.

Đurađa II Stracimirovića Balšića naslijedio je njegov sin Balša III, (1403-1421) sa svojih 17 godina! Teritoriju Zete kojom je vladao činjela je samo Gornja Zeta u granicama od Plavnice do Ostroga, te od rijeke Zete do Lovćena i Sutormana,  i primorski gradovi – Ulcinj, Bar i Budva. Budući da Balša III, zbog svoje mladićke dobi, nije imao političkog iskustva, Zetom je stvarno upravljala njegova majka Jelena, šćer kneza Lazara. Ona nije podnosila Veneciju, tražila je od Venecije povlastice za pravoslavnu crkvu koje je ova uživala prije uspostavljanja mletačke vlasti. Takođe, bila je zgrožena ograničenjima u trgovini o kojima je već bilo riječi. U skadarskoj  oblasti  izbila je pobuna nezadovoljnih mletačkih podanika 1405. Mletački Senat je zauzeo stav da su ustaše podstakli Balšići. Činjenica je da im je Jelena odmah poslala vojnu pomoć. Venecija je jedva Skadar sačuvala, ali je riješila da se osveti, napali su odmah Ulcinj, Bar i Budvu koji su se brzo predali.  Balša III i Jelena odlučili su  da traže pomoć od Turske. Računali su da bi pristankom  plaćanja harača sultanu mogli da osiguraju  neutralnost svih okolnih vlastelina koji su bili turski vazali, a to je bila sigurnost prema Veneciji.Ali, na lokalne feudalce koji su se odmetali od Balše III i pristupali Mlečanima, nije ostavilo utisak saznanje da je Zeta pod zaštitom turskog sultana. Važnije su im bile povlastice i pokloni koje su im Mlečani nudili i davali. Takođe, davali su svim feudalcima koji su  ratovali protiv Balše, imanja i sela. Čitave 1406. Godine, zbog razračuna sa Venecijom,  Balša III je ratovao sa okolnim vlastelinima koji su prodali I izdali Zetu Veneciji. Borbe su se vodile oko Skadra, Ulcinja i Bara. Pobjednika nije bilo, pa se Balša III odlučio da pregovara s Venecijom o sklapanju mira. Pregovori su vođeni krajem 1406. godine. Balša III je tražio nazad Budvu i Drivast, kao i isplatu zaostalih provizija za ustupanje Skadra, ali Mlečani su bili – led. Čak su utamničili Balšine pregovarače, pa je Balša III tražio pomoć od ujaka mu, turskog vazala i Lazarevog sina Stefana, ali i od Nikite Topije. Konačno, sporazum je potpisan tek 1408-me godine! Prema njemu  Republika je zadržala Bar i Ulcinj, a Balšićima je trebalo da se vrate Budva, Grbalj i Paštrovići. O spornim pitanjima, kao što je prostor oko rijeke Bojane,  pregovarala je u Veneciji  Jelena Balšić, jer je Bojana, kao plovna, i kao prostor trgovačkog tranzita, donosila velike prihode. Konačno, Venecija je pristala, naoko,  da ostavi sporni prostor Zeti, ali je naredila skadarskom knezu da joj ga nikako ne da! Balša III je shvatio da je prevaren, ratovao je i dalje pa je, 1412-te godine, osvojio Bar. Počeli su novi pregovori o miru. Venecija je pristala da mu vrati Ulcinj, Ваr i Budvu, kao i da mu isplati proviziju od hiljadu dukata za gradove koji su joj pripali ugovorom između njegovog oca i mletačke vlade. Iz tog rata Balša III je izašao kao pobjednik. Prijateljske odnose uspostavio je i sa albanskim vlastelinskim porodicama Kastriota, Zakarija i Topija. Balša III postao je duka veliki i gospodar zemlji zetskoj i svemu zapadnomu Primorju.  Balša je i dalje prigovarao Veneciji zbog odbijanja da mu izruči neke odmetnike, ali i zbog drugih marifetluka. Balšina reakcija bio je napad na jedno selo u okolini Skadra, a Venecija je odgovorila organizovanjem družina protiv Balše III. Zetski gospodar je, ogorčen, pljačkao mletačke trgovce pa se, 1419-te  godine, ušlo  u novi rat.
Venecija, u nestašici vojske koju bi mogla pokrenuti, nagovorila je Kotor da napadne Balšu III, što je ovaj i uradio. Ovaj nagovor slomio je Kotor koji je 1420-te priznao mletačku vlast, ali je Republika poštovala njihov Statut i ostavila Kotoru dio prihoda. Republika je zahtjeve Kotorana odmah prihvatila, a Kotorani su već krajem 1420. napali na Balšine oblasti u primorju. Balša III bio je teško bolestan pa on, već krajem 1420-te, nije bio u stanju da upravlja Zetom. U osvitu 1421. odlučio je da pođe u Srbiju kod svog ujaka, srpskog despota Stefana Lazarevića. Tamo je i umro odmah poslije dolaska. Budući da sinova nije imao, Balša III je despota Stefana Lazarevića imenovao nasljednikom, ali se ne zna da li mu je ostavio Zetu, ili ga obavezao da nastavi rat sa Mlečanima.

Veoma uticajna osoba među Balšićima bila je Jelena Balšić, šćerka kneza Lazara, žena gospodara Zete Đurađa II Stracimirovića Balšića, i bosanskog vojvode Sandalja Hranića te majka Balše III Balšića. Za Đurađa II Stracimirovića Balšića udala se Jelena oko 1386. godine. Zna se da je bila darovita, čvrsta I bila je štićenica  pravoslavne manjine u potpuno katoličkoj Zeti. Nakon smrti muža Đurađa II, 1403-će godine, postala je glavni savjetodavac sedamnaestogodišnjem sinu Balši III. Promijenila je spoljnu politiku Zete u tom smislu da se Zeta više ne oslanja na Veneciju, kao što je to radio Balša II, nego da se okrene Turcima, bosanskom vojvodi Sandalju Hraniću i  ujaku, turskom vazalu despotu Stefanu Lazareviću. Po Jeleninim sugestijama, Balša III je prešao na pravoslavlje, za razliku od svojih prethodnika koji su bili katolici. Jelena je pokrenula rat protiv Mlečana vođen od 1404. do 1412. godine.  Pregovarala je sa Mlečanima o miru, tražila je pomoć za Balšu III od:  Dubrovnika, Turaka,  Bosne i Srbije. 1411-te godine udaje se za Sandalja Hranića, koji daje podršku Balši III. Nakon smrti svog drugog muža, Sandalja Hranića, sa velikim bogatstvom vraće se u  Zetu i započinje sa ktitorstvom. Tako Jelena obnavlja niz pravoslavnih crkava na obalama i ostrvima Skadarskog jezera. Sveštenik Jelenin, Nikon, uradio je poznati Gorički zbornik. U njemu se nalaze  Jelenina pisma, ali i istorijat jerusalimskih crkava.Gorički zbornik otkriva visoke domete  kulture u Zeti sredinom XV vijeka i stoga je izuzetan kulturno-istorijski spomenik. Čuva se u depozitu SANU. Zbornik je napisan u manastiru Sv. Bogorodice na Gorici (Beška).

Ovdje su dati samo obrisi ove velike crnogorske dinastije koja se uporno, podlo, velikosrpski, i asimilatorski – krila od Crnogoraca. Pored ostalog moralo im se skriti da su Duklja i Zeta bile katoličke države, da je našim precima vjera bila katolička, a da je Duklju pokorio Nemanja sa svojim sinom Sv. Savom, te na sječivima mačeva i vrhovima kopalja okupatorske vojske, do temelja razarajući sve dukljanske gradove slavne i ubijajući im stanovništvo, donio nam je pravoslavlje kao okupatorsku religiju i religiju našeg robovanja Nemanjićima…

O LENORMANU I CRNOGORCIMA

Kapitalna crnogorska izdavačka kuća CID je, između ostalog čuda koje je uradila, 2002-ge godine objavila prevod knjige Fransoa Lenormana: ” Turci i Crnogorci” (Pariz 1866.g.) u prevodu Marine Vukićević. Ja lično kapu skidam CID-u za sve što je uradio, a objavio je ogroman broj knjiga stranaca o Crnoj Gori, dakle, sve ono što su decenijama ranije m o r a l e da objave institucije kao što su: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Istorijski institut Crne Gore, Državni arhiv Crne Gore, Narodni muzej Crne Gore, ali od toga, planski i namjerno, nije bilo pojave ni rektka, a kamoli knjige! Nije se šćelo, a ne nikako – nije se smjelo! Zašto? Sve navedene, ali i druge institucije od vitalnog značaja za Crnu Goru i Crnogorce, kontrolisane su budno iz Beograda, posredstvom transmisionog mehanizma koji se zvao – Titograd, te u njemu – CK SKCG. A Crnogorci su, kao perfektni velikosrpski, pa komunistički, i odavno mafijaški poltroni, ne samo ćutali, nego su sa bijesom navaljivali na rijetke pojedince, pokazane prstom komunističkim, koji bi se usudili da, u tom smislu, bilo što promijene, ili samo ukažu na sramotno i neodrživo stanje. Takvi ljudi su ostajali sami, izloženi medijskom, političkom i svakom drugom šikaniranju, i dobijali oznaku, poput žute Davidove zvijezde – crnogorski separatista, nacionalista, zelenaš, antisrbin antijugosloven, antikomunista, antitioista,protivnik bratstva i jedinstva, pa sve u krug!

Ja lično, i niko drugi, razbio sam tu otrovnu vaznu očiglednog kokunkubinata između komunizma i četništva – velikosrpstva, u hiljadu komada! Mislio sam da je uištena zauvijek, ali tako nije bilo. Milo Đukanović ju je pokupio, kupio i otkupio svako parče, svaku krhotinu te vazne, sve vratio na postojeća mjesta, i evo je, stoji ta vazna nakazna, diči se, raste još veća, vezana po šavovima mafijaškim krvavim parama, tim čudesnim lijepkom koji je, definitivno – ubio Crnu Goru – ali, sve uz podršku i oduševljenje istih – Crnogoraca, i crnogorskih Bošnjaka i Srba! Tačka!

Lenorman je rođen 1837-me, a umro je 1883-će. Njegov otac bio je veliki istraživač mediteranskih drevnih naroda i kultura.Istim putem poći će i njegov sin.

Poslije sramnog atentata na genijalnog knjaza Danila (1860.g.), izvršenog od strane Todora Kadića u Kotoru, čina koji je, i dan danas, za najveći broj Kadića ostao “junačko djelo”, ali i za svakog crnogorskog velikosrbina, Lenorman sin, posjetiće Cetinje 1865.g.Što se tiče Danilovog ubistva, njegova genijalana misao da se poveže sa Parizom (Napoleon III), izazavala je užas kod Beograda, Sankt Petersburga, Istambula i Beča – ubile su Danila njihove obavještajne službe, a Kadić je bio odmah pronađeni metak koji pojma nije imao o čemu se radi, njega je gonila mržnja koja je rutinski iskorišćena.

Lenorman nije samo posjetio Cetinje, nego je proučavao Crnu Goru i vidio je oko sebe ono što je vidio – istinu, i gledao je, ne nikako Srbe, jer ih još bilo nije u Crnoj Gori, nego – Crnogorce, i o njima pisao. Ja vam, na linku koji slijedi, poklanjam jedan fenomenalan Lenormanov opis crnogorske istine, kliknite, čitajte, sjetite se, i zapitajte se: zašto ni jedan jedini srpski istoričar, a ni crnogorski, nije pisao istinu poput Lenormana? Odgovor je lak, i jeziv: nijesu “istoričari” služili Isitini, nego velikosrpstvu postavljenom na – lažima!

LENORMAN

Što su uradili Crnogorci sa Istinom koju vidi i Lenorman iz Pariza, a Crnogorci neće da je vide iz sred Crne Gore, prave se da je ne vide, uživaju dvadesitri godine u mafiji?

Ponovo, odgovor je lak, ali i ponovo, jeziv – pljunuli su po sred nje, nogama, i s gnušanjem, oburdali trinest vjekova Slobode i grobova svojih predaka, čitavih pet dinastija, od zastava slavnih, napravili su odrpane kanavace, a od blistavih jatagana, roštilje, prodali su se dobrovoljno i predali u ruke jednom Čevljaninu koji ih je, konačno, što ne pođe nikome za rukom – ubio!

Naručio sam bleh muziku i rekao kapelanu: “Sviraj posmrtni marš, samo življe, u ritmu kolceta, sitnije – hop,hop,hop – toooooo!”

O MIŠKU PEROVIĆU

 

 

Šef  Druge familije, Miško Perović,  koji je, od samog početka ubijanja Crne Gore (januar 1989.g.), sa mafijaškom bankaricoim i rođenom mu sestrom Milkom  Ljumović, te rođenim mu bratom Milom Perovićem, kao i sa bataljonom mafiji prodate crnogorske inteligencije, pa odmah i “novinara”, služio kao vjerni,  plaćeni sluga i  saveznik  zločinačke ekipe: Bulatović, Đukanović, Marović, Kostić (Branko) i drugi, a taj  status Druge familije  je, zahvaljujući njihovom raskrinkavanju od moje strane, vidljiv i danas, poslije kraćeg vremena ćutanja javio se tekstom koji slijedi, a u kojem, poput babe Ćetne, torokuše kao i uvijek, raspreda o Đukanoviću i Šariću, naravno, sve samim lažima. Odlučio sam da prokomentarišem taj tekst bez obzira što se javio u zmelji u kojoj laž već dvadesitri godine caruje, bez obziora što svi znaju da žive u lažima koje skoro svaka stanovnica i svaki stanovnik Crne Gore zdušno stvara, podržava i širi-. Ali, nema veze, neka ostane trag da je postojala i jedna strašna manjina onih koji nijesu dozvovlili sebi da ih laž vodi, usmjerava, demoralizira i  da im ona postane nova vjera koja je  mafiji glavno gorivo u Gori Crnoj.

Moji komentari, kao što je moj običaj, nalaziće se u zagradama i biće pisani kurzivom, pa da počnem!

Miodrag Perović laže:

“Afera Šarić trese Srbiju. Očekivanje da će, kao zemljotres, potresti Crnu Goru je uzaludno. ( Dakle, laž! Srbija se zbog Šarića ne trese i nije tačno da je Šarić pao, ili pada, samo zbog toga što je osvjedočeni kriminalac, onda bi pala skoro sva Crna Gora! Pada zbog toga što se, vjerovatno, usudio ili osmjelio da počne da švercuje ogromnu droge sam, ne dajući nikome ništa od tog krvavog novca, pa ni onima koji rade u stranim agencijama za unuištavanje te vrste kriminala, a zapravo su – njegov glavni dio!)

Miško Perović nastavlja: “ Srbija, iako sputana prošlošću, ima političku i socijalnu dinamiku.” (Daljnji bezočni blef, jer Srbija nije “sputana” nego utučena  falsifikovanom prošlošću i tako ona  nema svoju, ni političku, ni socijalnu dinamiku. Zar su Nikolić I Dačić  te patrijarh srpski Irinej kao i sveštenstvo na čelu sa Ristom Radovićem, (svi su Miloševićevi sljedbenici i učenici) koji javno kuka kako nije svjedočio u korsit Miloševića, signali te “dinamike”? Naravno, ne. Oni su dokazi sveopšte smrti Srbije, Srbije koja ni milimilkrona, osim retorički, nije odstupila sa sunovratne trase Slobodana Miloševića. Zar je veličanje i rehabilitacija četništva znak ove Perovićeve “dinamike”, zar je to čin vraćanja posmrtnih ostataka Petra II u Srbiju? Naprotiv, sve je suprotno!)

Dalje, Miško Perović škraba:  “ Više puta je (Srbija) promijenila vlast postajući sposobna da se i sama mijenja.” ( Ogavno netačno! Srbija je u organizaciji CIA srušila Miloševića, jer je obavio svoj krvavi posao uništavanja Jugoslavije za račun antievropske CIA,  i morao je poći, ali je odbio  da se skloni. Znamo kako je završio – ubijen je u sred Haga!Ali, ko ga naslijedi?)

“Crna Gora je umrtvljeno društvo.” nastavlja M.Perović: “ Dvije i po decenije poslije propasti starog režima nije uspjela da se integriše ni politički, ni ekonomski, ni socijalno.” (Čista laž! Crna Gora je ubijena 1989.g. pa ponovo 1998-me cijinim cijinim postavljanjem Đukanovića za predsjednika, te oktobra 2000-te kada, zajedno sa Miloševićem,  nije pao i njegov sluga i ratni svaeznik Milo Đukanović. Nedavnim  777-im putem “izbora” Đukanovića za “premijera” CIA je proglasila, zajedno sa Evropom,  kliničku smrt Crne Gore iz koje joj spasa – nema, jer njenu smrt  hoće i njen “narod”. Crna Gora je od januara 1989.g. pa do danas, najčvršće integrisano društvo u Evropi, a integrisala ga je mafija zajedno sa familijom Miška Perovića!)  “Društveni poredak koji su stvorili AB revolucionari početkom1990-ih nema drugu svrhu osim zloupotrebu vlasti.” (kaže Perović, a laže. Istina je da Đukanović i mafija nikad nijesu lagali takozvani narod, nego su mu javno poručivali i javno radili: ubićemo te, satrćemo te, opljačkaćemo te, odvešćempo te u rat, razbićemo Jugoslaviju, ubiti Crnu Goru, pljačkaćemo te, sprdaćemo se sa tobom, ćerke i žene će vam postati uzorne prostitutke, a muškarci uzorni kriminalci imafijaši, ništa nam se neće moći, vladaćemo vječno, i vama će biti “dobro”, ne brinite se! Upravo odigrani “izbori” potvrđuju svaku moju riječ, kao i uvijek!)

M.Perović nastavlja da lažno “leleče” narednim citatom, jer Perović mora da dokaže svakome, kako je “pametan” pa dipla ovako: “”Tiranija, ta užasna i gnusna bijeda, obavezna je svom porijeklu samo time što su ljudi prestali da osjećaju potrebu za zakonom i pravom koji bi bili opšti i jednaki za sve. Čim nestane potrebe za jednim zakonom i jednim pravom za sve, na mjesto zakona i prava dolazi pojedinac … i neograničena vlast u njegovim rukama.”” Ove riječi jednog autora s kraja V vijeka nove ere gotovo podjednako opisuju stanje nestabilnosti i bezakonja između propasti starog i uspostavljanja novog poretka u mnogim krajevima tadašnje Evrope, kao i današnju Crnu Goru.”

 (Naravno, Miško Perović ni riječi ne kaže da je njegov doprinos  crnogorskoj mafijaškoj tiraniji ogroman, isti takav sestre mu Milke i brata mu MIla, a o neviđenom broju lažnih novinara iscukanih u njegovoj kovačnici da se i ne govori! Miško ćuti koliko je doprinio da stanovnice i stanovnici prosto obožavaju mafiju i vječitoga Mila Đukanovića, sa bratom mu Acom I sestrom mu Anom!)

“Za dvije i po decenije, režim predvođen jedinom voljom koja je supstituisala sve institucije koje čine državu, rastočio je Crnu Goru moralno, politički, ekonomski, kulturno i civilizacijski.” (nastavlja Miško Moračanin Tvorski, da laže, ada kako! Nije tačno da je Đukanovićeva volja supstituisala sve crnogorske institucije, nego je ta volja ubila svaku crnogorsku instituciju i ubila nevladin sektor, ali i stranke političke, da bi sve to zamijenila mafijiom i njenom organizacijom, a  svemu tome doprinos Miška Perovića i njegovih falangi je – ogroman. “Monitor”, koji sam ja osnovao, a ne nikako Miško Perović, jer ga je on odmah vezao za rogove i podveo mafiji, očigledan je primjer, a o drugim lažnim Miškovim “medijima” da I ne govorim.)

“Režim opstaje zbog toga što se njegovi protivnici nijesu složili ni o čemu drugom, izuzev da treba promijeniti vlast.” (nastavlja Miško Perović svoje jezivo diplarsko guslanje, jer režim opstaje zbog toga što je plan Mila, Miška I mafije,i majke im CIA-e uspio, a bio je jednostavan – napraviti od naroda kanavacu, a svaku stranku, medij i NVO osnovati, i sa njima – dirigovati. Jedino LSCG nije slomljen tom monstruoztnom šemom, nego je direktno, izdajom Mika Živkovića i brojnih drugih – ubijen! O tome Miško Perović kao saučesnik Đukanovićev u ubijanju LSCG i Crne Gore – ćuti, ne bi li se – sakrio! Konsrukciona greška u ovoj Perovićevoj laži je očigledna činjenica da mafija u Crnoj Gori nikakvog protivnika – nema, jer sve je – njeno!)

“Stoga u uspostavljenom vrednosnom sistemu i nepromijenjenom odnosu političkih i društvenih snaga, hapšenje Šarića neće samo od sebe biti prelomna tačka.”

(Ovo je istina, ali zašto? Radi se o još jednoj laži, jer u Crnoj Gori nije na djelu biulo koji vrijednosni sistem, nego je na djelu mafijaški sistem koji sa vrijednostima nema nikakve dodirne veze. Takođe, ovaj  amoralni i antimoralni sistem nije narodu tek tako nametnut, jer je istovjetan sistem postojao i prije otvorenog djelovanja mafije, a zvao se je: “Druže Tito, mi ti se kunemo!” Takođe, društvenih snaga u Crnoj Gori – nema, zna to Miško Perović odlično, kao ni bilo kakvih novih političkih snaga, sve je to udbina splačina, zna to svako živi u Crnoj, ali bez obzira na istinu koja se zna, skoro svako služi predano mafiji!)

“ Koje god veze Šarića sa crnogorskom vlašću da se ogole, nećemo saznati ništa što već ne znamo ili ne očekujemo. Niti će Šarići postati manje poželjan društveni status, niti će kriminalci biti manje spregnuti s crnogorskom vlašću nego što je to bilo do sada.”

(Ođe Miško Perović ništa ne “pojašnjava, ili “objašnjava”. On, faktički, poručuje: ako se neko raduje hapšenju Šarića, uzalud mu je, sve je to namještaljka koja treba da “dokaže” da Đukanpović  Miško Perović,  ostalizi, sa Šarićem nemaju – veze! Kad bi se šalili, naravno, a ja se ne šalim, dok Miško se Perović  sa svim stanovnicama i stanovnicima Crne – zajebava tačno koliko i Đukanović! I neka mu ga, ima i pravo!)

“ Zemlja u kojoj se vrhovna državna tužiteljica divi moralu kriminalaca i montira slučajeve kritičarima režima ne može se zatresti zbog toga što će se negdje drugo, svejedno da li je to Amerika ili Srbija, otkriti da je crnogorska vlast korumpirana i protkana organizovanim kriminalom.”

(Opet sramotna laž! Perović Miško ćuti na očiglednu istinu da je privođenje Milke Ljumović i njenih saučesnika iz banke, temeljito režirana  mafijina sprdnja posredstvom koje će se, ko zna koji put,” uspješno” dokazivati očigledna laž – da Milka Ljumović nema veze sa Đukanovićem, i obrnuto. To će neki plaćenik evropski, tipa Kacina – sjeća li se iko više plaćenika Janoša Biugajskog – da uzdiže kao pobjedu pravde i demokratije u Crnoj, hahahahahaha!)

“Da bi se saveznici Miloševića, Karadžića i Mladića, prijatelji Šarića, Kalića, Keljmendija i Subotića, sa privatnim ANB-om, policijom, tužiteljicama i sutkinjama svih vrsta, i stotinama raznih tjelohranitelja i žbirova, razvlastili od pravljenja istorije, mora se postići konsenzus oko minimalnih ciljeva oko kojih će se okupiti svi protivnici režima.”

(Vidimo, Miško je nezaustavljiv, jer obraza nema! Da bi se mafija razvlastila, treba uraditi samo jedno, ja to ponavljam godinama i godinama – bojkotovati mafiju odmah, na svim nivoima, i izaći na ulice sa buntom koji neće prestajati dok vlast ne bude – iza rešetaka! Odmah treba zakonom ZABRANITI SVAKU POSTOJEĆU “PARLAMENTARNU” STRANKU, kao ključno oruđe mafije, a takođe zabraniti i sve crnogorske “medije”! Sve to Miško – Niško Perović zna, i godinama je činio sve da spriječi LSCG na tome jedinom i pravom putu! Rezultat se vidi već dvdesitri godine!)

“Momentum koji su snage koje traže promjenu proizvele do oktobarskih izbora, usporen je postizbornim opozicionim događajima, naročito u Nikšiću. Novi izbori u nikšićkoj opštini, predsjednički izbori i zahtjev EU za ustavne promjene bazirane na preporukama Venecijanske komisije, prilika su da opozicija povrati inicijativu”

( Ovo je najdublja laž do sada, jer takozvana opozicija, takozvani mediji,   takozvani MANS – nikakvog “momentuma” imali nijesu, sve bila je – laž! Naprotiv, sve je urađeno namjerno i planski da se stanovnici i stanovnice još čvršće vežu za Đukanovića, a to je i uspjelo! Ljubavmafije i “naroda” – traje i traje! Dokaz – “izbori!”)

“Nikšić je simbol umiruće Crne Gore i loklani izbori će se voditi oko pitanja kako preživjeti i kako u uslovima obnovljenog siromaštva rješavati osnovne životne probleme ljudi.”

( Nanovo – laž! Nije Nikšić simbol “umiruće” Crne Gore, nego su face Đukanovića, Miška Perovića, Amfilohija i  inih, nakazni  nadgrobni spomenici ubijene, a ne nikako – “u umiranju” – Crne Gore!)

“Predsjednički izbori su jedinstvena prilika da Crna Gora prvi put nakon stotinu godina dobije predsjednika svih građana, koji nije lutka koja uljepšava diktaturu, bilo da se radi o karađorđevićkoj, komunističkoj ili diktaturi današnje Familije. Takav predsjednik bi bio jak psihološki faktor obnavljanja državnog jedinstva, bez kojeg Crna Gora i normalni politički život u njoj nijesu mogući.”

( E, ova je rečenica suština svih prethodnih laži! Umjesto da Miško Perović krikne: na izbore nikako ne izlazite, oni su nova prevara, manipulacija i krađa, on na izbore – poziva, jer, kao –  zna: “izborima” se ruši mafija, a ne nikako – ustankom! Kakva laž, i kakvi lažovi bitišu na ovim brdima crnogorskim, strava!)

“Od opozicije i alternativnih grupa zavisi da li će Crna Gora produžiti da (od)umire ili će početak pregovora o pristupanju EU rezultirati ubrzanjem preporoda. Nikada nije bilo potrebnije da opozicija djeluje usaglašeno. Ako to ne uradi, neka se ne čudi ukoliko na aferu Šarić režim odgovori novom batinom protiv nekog neistomišljenika. Diktature se zakonomjerno hrane nesolidrnošću žrtvi i njihovom nespremnošću da sarađuju.”

( Na ovo nemam komentara, nego pukoh od smijeha! Ovakva drskost Miška Perovića, baš kao i Milo Đukanović, mogući su jedino u mrtvoj – Gori Crnoj!)

 

O “ČUDU”.

Ne, u njoj ničega nema osim ostataka prekrasne prirode koja se nemilosrdno uništava i uništiće se do kraja. Gora Crna je postala sklepana pozornica Zla, ali jedinstvena po jednoj, i  samo na prvi pogled,  i samo oku nevinom, jezivoj pojavi: pozornica je tu, zavjese su podignute prije dvadeset i tri godine, Zlo je uloga jedina koja se pred oči odvija i razvija, ali publike – nema! Da li je gledalište prazno? Jeste, i to potpuno. A đe su gledaoci? Nema ih? Da,prazno je, u klupama ih nema. Pa đe su? Eno ih svi na bini, zagrljeni sa Zlom, već odavno mu ne aplaudiraju iz partera, ni sa galerija, oduševljeni, nego su gore da mu pjevaju, da ga grle, da ga ljube, da mu puše, da ga ližu od strasti, da pare krvave traže i namiču, da jedan drugoga pljačkaju, varaju, ponižavaju, guraju, ubijaju, eno ih tamo, na bini, uživaju, a kukala ti majka crna  ako nijesi njihov, mada ođe takvih uopšte nema, svi su prožeti, svi su prepleteni, svi su jedno, i svi su jedino – Zlo! Drugog odgovora na pošteno  pitanje: zašto je sve ovako, i zašto beskonačno sve to traje, nema.

Znam jezivu istinu: da im se sad, ovoga časa, sa Lovćena Njeguš, a oni ga lažno zovu Njegoš, podigne, i u nošnji crnogorskoj Crnom prošeta, bio bi zgranut, rekao bi: neko me vara, ovo moji nijesu, ovo su neke nakaze strašne, ne ginusmo mi za njih, no za žito mlado što klasove navija, ginusmo za ono cvijeće na grobovima, cvijeće za koje vjerovah da će iznići, za daleko neko pokoljenje, a ovo – niče kuga sotonska, prokleta neka je…i nestao bi vladika, ni na Lovćen se nikad više vratio ne bi.

Da im u posjetu dođe Dostojevski, a sa njim pod  ruku i Čehov, pa  da u bilo kojoj kafani popiju samo jedno piće, da se osvrnu oko sebe, da ih promotre, da čuju njihova lajanja svakodnevna, njihov smijeh lažni i pakosne šale, da čuju samo početak oburdavanja čitavih lavina njihovih svakodnevnih laži, ustali bi se, nasmijali im se ljubazno u lice, viknuli – piće na naš račun,  uz opšti aplauz, i izašli, te sebi, umirući od smijeha, rekli: mičimo se od njih, oni su neviđene kreature, a dosadni do zla boga, idemo Fjodore, ko ih šiša, a on – idemo Čehove, oni su neviđeni! Tačno u tom trenutku, iznenada, dotrčava im  Kafka i kaže: a rekoh li vam ja da ne dolazite, ni ja im slova posvetiti neću, toliko su nikakvi, čiste, žive nule, ma nema ih niđe na svijet bijeli, aaah, bježmo..

Svaki dan je u Crnoj takav kakvim ga opisah. I je li im iko kriv zbog toga? Nije, svi to hoće, svi to žele, svi to „žive“, svi to podržavaju iz petnih žila, ali, ovo „podržavanje“ nije ništa drugo nego sveopšti blef ! A zašto? Pa njihovoga cara mafije niko živi ne ugrožava, a oni mu snagu daju,on je vječan, on ima mogućnost da se, kao svojevremno Bokasa, stvarno proglasi za cara, što bi bilo pošteno i pametno! On je, svakako, ušao u vječnost, veliki je toliko, može mu se tamo,podržava ga i drži politika američka i politika evropska, oni takve hoće, žele i kreiraju, a onda njima upravljaju kao sa mehaničkom mečkom: mečka pleše, donosi im teritorije, pljačku, ubija narode, i sve tako u krug, a narodi sa mečkama, oduševljeni, plešu li plešu… Tako dvadesitri godine  rade i ovi što ih sa prozora svakog dana gledam, nema tu nikakve tajne, sve je jasno i očigledno, pa plešite, snađite se, ja neću nikad, jer sve je to – krvava laž koje su svjesni svi: i oni što mečku ciljano stvoriše, i mečka dok pleše, a i kad se „odmara“, i narod koji je voli i sa njom pleše, taj ples se zove – crnogorska salsa vječne smrti, ali, oni to, lažući sebe, zovu – životom! Auh, eno i Gospod sad reče: fuuuj, moram u wc da povratim!

Tako je: Crna Gora je Crna himna – gađenju, ambisala se da Bog da, ka što i jes!

Tag Cloud