ATENTAT NA MENE (2)

Na krasnom novljanskom šetalištu Škver, šestog juna ove godine, u sred bijela dana, desio se otvoreni pokušaj mog ubistva! Ovaj mračni zadatak, „posao“ koji se morao izvršiti zbog naređenja, i ko zna čega još, pokušalI SU da obave nekolika pripadnikainterventnog voda novljanske policije. Važno je reći da je načelnik novljanskog MUP-a gospodin Banićević, a komandir policije g.Bojović. Izvršilac pokušaja mog ubistva bio je policajac Jauković, nekadašnji član tjelesne garde Mila i Aca Đukanovića!

Kako se i što desilo, opisao sam u prethodnom tekstu, ne želim se ponavljati, ali želim reći, i pitam sebe: trebam li uopšte reći da – nikakvog zakonskog osnova, a o ljudskom da i ne govorim – nije bilo za takvu akciju policije, njenog specijalnog odreda (!) protiv mene! Naravno, znali su to i sami policajci, i sam Jauković, i prije nego što su, po naređenju, krenuli u akciju! Osim toga, Jauković uopšte,i po rasporedu, toga dana nije trebao ni biti na poslu, nego je posebno pozvan! I – krenuli su!

Javno postavljam pitanje: ko im je izdao naređenje za moje ubistvo? Javno postavljam pitanje: ko je izdao naređenje, ili dao savjet, da se pokrene specijalna jedinica protiv mene? Ko je pozvao Jaukovića na dužnost toga dana, i zašto?
Pitam: Zar se situacija na terenu nije trebala hitno p r e t h o d n o provjeriti, posebno uzimajući u obzir da sam ja centar prijave? Zar naredbodavcu nije moglo pasti na pamet da je prijava – čista provokacija? Ili je naredbodavac, sa Danijelom Vasiljević koja je „prijavila“ slučaj, već prethodno režirao i pripremio čitavu stvar? Ja znam da je u pitanju ova druga varijanta, jer da nije, slučaja bilo ne bi! A bilo je! Ovome dodajem i istinu, potkrijepljenu narednim javnim pitanjem: Što su specijalci zatekli kad su došli na lice mjesta? Zatekli su red i mir! Đe sam ja bio, kao izvršilac djela „remećenja javnog reda i mira“, kada su specijalci došli? Đe? U WC-u, ili unutar kafića, sa onim momcima, veselo sam ćaskao.Čemu uopšte intervencija? O čemu su odmah šušorili policajci, čim su došli, sa sinom teškog izdajnika LSCG, Voja Stanića, takozvanim pianistom Tomom Stanićem? I sa Vasiljevićkom. Da li je moguće da su, specijalci, više vjerovali naredbodavcu, nego svojim očima? Kako se moglo desiti da odmah ne shvate kako je Vasiljevićka, prijavljivanjem slučaja, očigledno lagala, jer slučaja bilo – nije! Zašto se onda sve desilo? Odogvor je samo jedan – j e . . l o se njima za istinu nepobitno utvrđenu i viđenu odmah, njihovim – golim očima. Jauković je naređenje o mom ubistvu dobio tajno, ada kako, siguran sam da za takvo naređenje drugi pripadnici interventnog voda, uopšte nijesu ni znali! A da je ovo tačno, svjedoči ponašanje ostalih pripadnika voda koje je bilo iznuđeno Jaukovićevim napadom, mada su izvršili idiotsku naredbu! Ali, treba reći najvažnije – nikakvog prekršaja, ili krivičnog djela, od moje strane nije bilo, osim zlikovačkog napada Jaukovića na mene!

Da je sve bilo prethodno planirano, svjedoči i, samo na prvi pogled, sramotno ponašanje lažnih crnogorskih medija koji su, očiglednom pokušaju mog ubistva, posvetili tek – mali prostor, ispunjen kratkim izjavama malog dijela funcionera DPS i njihovih opozicionih slugu – i muk! Totalni! Ledeno ćutanje, kojem smo svi svjedoci! Da li možemo i zamisliti da novljanski događaj, za svakog studenta novinarstva, a kamo li novinara sa iskustvom, n i j e vijest g o d i n e? Nikako! Zašto mi novinari nijesu odmah ponudili, ne samo izjavu, nego moju analizu događaja, intervju sa mnom, i tome slično? Đe sam bio na televizajama, radio stanicama, štampanim medijima? Nije me bilo! Iznenađenje? Samo za budale, ali takvih u Pizdogori – nema, ja to znam! Zašto su se, isto tako kao i mediji, ponijele i lažne nevladine organizacije na čelu sa lažnim Helsinškim komitetom teškog izdajnika LSCG, Slobodana Franovića? Samo zbog jedne stvari – njihov stvarni vlasnik i komandant, šef crnogorske mafije, naredio je – ni glasa!

Ja znam da me šef crnogorske mafije, kao i bezbroj njegovih mafijaških čankolizaca, mrzi zbog političkog, ljudskog djelovanja i dvodecenijskog pronošenja istine! Ja znam da sam mu, stalno bio, i ostao, na žalost – jedna i jedina jedina prepreka, ostvarenju njegovih monstruoznih ciljeva, želja i snova koje je, uprkos pravdi, istini, moralu, ipak ostvario. Ja znam da se istog časa, čim je shvatio da me slomiti, ni kupiti ne može, dao na slamanje, kupovinu i trgovinu sa mojim okruženjem, i u potpunosti je uspio! Pominjem samo najnoviji pokušaj moje totalne diskreditacije, u zdrvstvenom smislu – eto, imam epilepsiju! Sve je trebalo da dovede do kraja ekipa: dvije podmetnute mi žene (Podgorica, Tivat) Saša Jovičin Marković, kum sam njegovoj šćerci, bivši savezni poslanik LSCG iz Budve; Ivo Martinović, bivši počasni predsjednik LSCG i rođeni brat saizvršioca u monstruoznoj laži, Deja Dujova Martinovića, inače, ja sam mu kumovao, obojica decenijama žive u Londonu, Saša Jovov Aleksić, bivši gradonačelnik Cetinja ispred LSCG, i moja bivša snaha, dr Zorana Perović (Terzić). Raskrinkao sami ih! Najveća istina koju sam razotkrio, i koja sve takozvane sposobnosti šefa mafije pretvara u ono što jesu – krvavi otirač, otkrio sam ja, a to je kapitalna istina da se narod, iz davno dosegnutog nivoa n a r o d a, pod mafijom srozao na nivo grotesknih s t v o r e nj a, ali nikako silom i laganjem – nego kupovanjem, i mitom! Pred njih je Glavni stavio korito, i svi su se na njega zalećeli, masakrirajući se međusobno, ko da prvi i najviše loče, a glavni uživa gledajući . . . Istina je još strašnija – nakadašnji narod se – svojom slobodnom voljom – t o t a l n o prodao mafiji, i to – zauvijek! Dokaz? Pored miliona drugih koje sam za dvije decenije iznosio – upravo obavljeni „izbori!“

Jedan lažni novinar, stopostotni službenik CIA, koji je LSCG pokušavao da razbija, po naređenju, naravno, dok je godinama i godinama „novinario“ za cijinu radiostanicu „Slobodna Evropa“, stopostotno lažući, iskrivljavajući, ali najviše – zaobilazeći činjenicu postojanja LSCG i njegove ogromne uloge u Pizdogori! Taj Kusovac je, već par godina, dolazeći sa mjesta dugogodišnjeg savjetnika predsjednik Đukanovića, na mjesto direktora sramne „Pobjede“, postao javni glasnogovornik mafije, ali: što je uradio povodom pokušaja mog ubistva? Dao je prostor (poslije sedam dana!) za intervju sa navodnom „prijavljivačicom“ Danijelom Vasiljević! Naravno, meni – ni riječ! Iznenađenje? Taman posla! To je, već dvadeset i dvije godine, uhodana trasa kojom mafija juri, preobučena u – „novinare!“ Moram , u ovom trenutku, da kažem i sljedeće: jedina tri slobodna i demokratska medija, u Pizdogori, bila su tri koja je pokrenuo LSCG: Liberal, Free Montenegro i Antena M , sve do trenutka njegove krađe od strane braće Steva i Đura Vučinića, (teški izdajnici LSCG), kao i od strane nas pokrenuta prva novinska crnogorska agencija „Montena fax“, koja je doživjela istu sudbinu, zahvaljujući istim teškim izdajnicima – braći Vučinić.

Takođe, pored niza ostalih „novinara“, vjernih mafijinih održavaoca pomenue trase, pored Kusovca , bili su: Vidoje Konatar, Božidar Čolović, Emilo Labudović, Darko Ašanin, Darko Šuković (teški izdajniki LSCG) Velibor Čović (teški izdajnik LSCG), Branko Vojičić (teški izdajnik LSCG) , pokojni Vesko Tomović(teški izdajnik LSCG), Nebojša Redžiž (teški izdajnik LSCG) Miško Perović (šef Druge Familije) Jevrem Brković, Marko Vešović (teški izdajnik LSCG), Milka Tadić – Mijović, Veseljko Koprivica (teški izdajnik LSCG), Marko Novaković (teški izdajnik LSCG), Koča Pavlović. . .ima ih još – čitava armija!

Evo, u cjelosti, pobjedine Danijele Vasiljević, moji komentari u zagradi, kurzivom:

Danijela Vasiljević: Slavko Perović me brutalno izvrijeđao (laž, ona je vrijeđala najsramnije, gurajući se stomakom u poodmakloj trudnoći, prema meni! Što je željela? Da je udarim nogom po sred stomaka, da ubijem plod koji nosi? Tačno! Očigledno je – ko je ona, i o kakvom se „karakteru“ radi!)

HERCEG NOVI – Danijela Vasiljević, rođena Novljanka, koja već dvije decenije živi u Švajcarkoj, (potpuno uzaludno, ona je bila i ostala, kao skoro i sva stvorenja pizdogorska – ambijentalni podlac. Njima uopšte nije važno đe žive, i što vide! Ambijentalna podlost za njih nije vrhunac Zla, nego je smatraju vrhuncem ljudske pameti!) o incidentu (za Kusovca je to „incident“, nije nikako ono što jeste – otvoreni pokušaj mog ubistva!) koji se prošle srijede (kad se već „incident“ desio „prošle srijede“, zašto se razgovor sa Vasiljevićkom nije obavio o d m a h, nego punih sedam dana poslije? Odgovor je: naredbodavac je čekao i nadao se – možda ipak umrem!) u popodnevnim satima zbio u Škveru, kad ju je, prema njenim riječima, bezrazložno i grubo izvrijeđao, te nasrnuo na nju Slavko Perović, (laž, ona je ta koja je nasrnula iz čista mira, i isto tako vrijeđala podnoseći mi svoj stomak – kao loptu, samo što nije vikala – udari me više nogom u stomak! Što čekaš!) bivši lider Liberala,( naredna „Pobjedina“ laž – ja nijesam bio lider „liberala“, nego osnivač, lider, poslanik, Liberalnog saveza Crne Gore, potpredsjednik Liberalne internacionale, pjesnik, bivši direktor Državnog arova Crne Gore, i još – mnogo čega drugog! Ovo je namjerno prikrivanje istine, jer jedan od najvećih lažova i podlaca na sceni, i teški izdajnik lSCG, Andrija Popović, lažno svoju stranku naziva liberalima, i očigledno krade od našeg svetog nasljeđa, krade – sve što mu se prohtije) kaže za “Pobjedu” da se do sada nije oglašavala u medijima zbog toga što je još uvijek – u šoku od svega ružnog što je s porodicom ovdje doživjela.(čista laž, nikakvog šoka za nju nije bilo, i ona se nadala da ću umrijeti, i bila – srećna! Koliko je čestitki dobila – o tom ona – ćuti!)

U poodmakloj trudnoći, sa suprugom Englezom (vaginalno asimilovanim!) po zanimanju menadžerom, te dvoipogodišnjim sinčićem,(tačno) sjedila je tog dana u kafeu „Nautika”, tik do susjednog Do-Do-a. Inače, kao i svake godine, došla je u rodni grad na odmor, gdje ima svoj dom i rodbinu, a ovdje joj je sahranjena i mati. Evo njene priče:

– Tog dana pošli samo na plažu, pa smo usput sjeli u taj lokal (Nautika) da popijemo piće. Kako tu nema sladoleda, prošla sam u obližnji Do-Do sa sinom da mu ga kupim. Međutim, koja tri stola od nas,(laž, još dalje!) sjedio je gospodin Perović sa još dvojicom. Bio je agresivno bučan i vulgaran do neopisivosti i šokantnosti!(gola laž, izmišljotina!) Nije bilo previše gostiju, a mnogi su se zbog takve atmosfere, naprosto razbježali.(ponovno – laž! Nikakvog napuštanja terase lokala – nije bilo!Terasa je bila skoro prazna!) Jer, govorio je svašta, protiv države, najgrublje vrijeđao Novljane, mada to meni nije toliko bitno.(Laž, jer jako joj nije bilo bitno, odakle njena agresija na mene?) Ali taj arsenal njegovih psovki, poput one da su svi Novljani p…, da im j…mater, teško mi je i ponoviti… (gola laž) Naprosto se od tog tresla i prestrašena konobarica u Do-Do-u, koju sam zamolila da mi prenese sladoled i koja mi se stalno izvinjavala.( laž, niti se tresla, niti izvinjavala, jer je sve bilo – u redu!) Nakon nekoliko minuta, opet sam se vratila u Do-Do, jer moj je sinčić bio nestrpljiv da dobije slasticu.(Kako? Zašto je nije odmah kupila? I drugo – ako sam bio onakav kakvim me opisuje, zašto se vraća u centar Zla, i još trudna, u poodmakloj dobi? Odgovor je – da bi konačno isprovocirala onaj udarac po sred stomaka!) Tad je Perović stajao, a ja sam u prolasku okrenula glavu i samo se zapitala: Bože mili, što je ovo?!(Ko bi normalan postupio kao ona, pogotovo žena, pogotovo trudna?Zašto ne bi mirno prošla bez ikakvog okretanja glave, a ne provocirala? Niko,samo ona koja hoće da izazove onaj udarac! Zar, i sve da je bilo kako laže, a nije, zar nije trebala da okrene glavu, leđa, mirno prođe i da kupi „slasticu“? Jeste! Zašto to nije uradila? Odgovor: njen cilj je bio da izazove moju agresiju, pa neka joj i plod smrtno strada!) E, tad se on razgoropadio i nakačio na mene, mrškajući me i psujući mi majku… (nastavak njenog laganja) Ušla sam ipak do konobarice da provjerim za sladoled. (Ali zašto, zar joj ne prijeti opasnost od mene „nakačenog i razgoropađenog“, zar nije od mene strašno s ugrožena, zašto se nije odmah vratila za svoj sto mužu? Odgovor je – ona traži moj fizički napad na nju, ona ga hoće i po cijenu života njenog ploda!) Ali i pri izlasku opet mi je gospodin uputio slične psovke (Opet laž. Zar „slasticu“ nije mogla kupiti neđe drugo, tu u blizini? Zašto se svjesno vratila u vatru koja je prži? Odgovor – naređenje – naređenje!) A pošto sam naučena da se zaštitim, uzvratila sam njegovom psovkom,(Zar je “zaštita”: direktno psovanje i izazivanje nekog, ko je mnogostruko jači od nje, i još je u poodmakloj trudnoći – da je zgazi? To nema veze sa zaštitom, ali ima svaku direktnu vezu sa tajnim planom Vasiljevićke – IZAZIVANJA mog fizičkog nasrtaja na nju, i to – po svaku cijenu!) priznaje Danijela Vasiljević.

Ne propušta da pomene kako je Peroviću tad kazala i to – da je kojim slučajem ona muško, udarila bi ga već šakom u glavu, (Je li ovo Vasiljevićkina „hrabrost“ ili njeno stalno, planirano, i maksimalno izazivanje mog napada?) pa nastavlja:

– I tad je sve postalo još grđe. Zakoračio je prema meni i dalje nastavio sa verbalnim nasiljem,( dokaz – fizičkog nije bilo, ni namjere da ga bude!) kazao je čak i: „nabijem te na k…”, a što je ostale još više šokiralo.(čista laž) To je, naravno, zaprepastilo i mog muža, koji nam je, u naručju sa sinom, prišao da vidi što se to dešava.(čista laž, muž je sjedio podalje, ali nije prišao sa namjerom da zaštiti, nikakvog mog napada nije ni bilo, niti ga je bilo što nagovještavalo, pa je muž, nezadovoljan što mog napada – nema, prišao, ne nikako zbog nepotrebne zaštite svoje žene, nego da pomogne Vasiljevićkoj u izazivanju napada, ali kako? Podnošenjem pod nos mi njegovog đeteta! Molio se da dijete udarim, to je bio cilj!) i dobio modricu od vrha štapa, koji je u njega bio uperio gospodin Marić, a oko koga smo se otimali još konobarica i ja…(laž, nikakva modrica, nikakav Marićev napad štapom!)

Tada je Danijela odlučila da pozove policiju i ubrzo su se tu našla dva policajca.(Laž, policija je znala unaprijed što će se desiti, bio je to njihov plan, Vasiljevićka i muž samo glumci koji třeba da ostvare povod!Nije policajaca bilo dvoje, nego više!) U međuvremenu im se, zbog svega, pokušao izviniti V.T.( radi se o gopodinu Tonsantiju!) inače treći gost za Perovićevim stolom. I on je prišao sa đetetom (Kakva galama, kakvo psovanje, kakvo narušavanje bilo čije sigurnosti?) za istim stolom, (tačno – mi sjedimo mirni za stolom, a muž dolazi da bi taj mir – narušio – izazivajući – napad! Ali, do njega došlo nije!) što su odbili i zamolili da ih i on ostavi na miru. (Još jedan dokaz – sama Vasiljevićka kaže istinu – zamolili ga, a ne nikako skočili, psovali ga, tukli!)

– Posebno bih željela naglasiti da od početka incidenta ja uopšte nijesam imala pojma s kim imam posla!(Čista laž! Znala je, to njeno znanje je bilo suština čitavog plana pokušaja ubistva!) Nijesam nikad viđela niti poznavala te ljude, njihova imena, jer uopšte me ne interesuje politika!(Čista laž, znala je i Vasa Marića i mene!)I kad su mi policajci kazali ko su ti ljudi i uz komentar: „Uff, đe baš na njih naletjeste”, meni to i dalje ništa nije značilo.(Dokaz prethodne laži! A da je i ova laž istinita, policajci nikad ne biu krenuli u izvršenje ubistva, jer bi viđeli ono što je bilo očigledno – da je na terasi i oko nje – m i r i r e d!) Kazali su mi još da su to ljudi koji su poznati po tom što su bučni, i reakcija im je bila takva da su već vidjeli kako će sve to izaći; baš na zlo i naopako…(i ovo je čista laž, ja nikad, osim na stotinama mitinga, nijesam bio bučan, nego glasan)

Kad su je policajci upitali da li je za to da Perovića i društvo samo opomenu, ili će ipak da ih prijavi, kaže dalje Danijela, nakon konsultacije s mužem opredijelila se za ovo drugo (Znači, kao logičan slijed Vasiljevićkinih kaži i sticanja makar male udbaške slave – prijava, i ne samo to – nego, policija Vasiljevićku pita – zašto je, kao da im je ona – naredbodavac! Podsjećam – lagala je kako je politika ne interesuje, a pravdala je svoju akciju riječima upućenim meni – kako možeete (ja) da vrijeđate našeg predsjednika Đukanovića? Ko to mže da pita osim onaj ko je plaćen, ili nije, da štiti šefa mafije? Niko!) Stoga je s bučnim gostima morala u CB,(Ni riječi o tome da je pokušaj mog ubistva izazvao kod očevidaca i građana Hercegnovog – zgražavanje nad činom, i bijes na policiju!) kako bi im tamo uzeli izjave. Krenula je taksijem, dok je jedan policajac poveo Marića, a drugi Perovića do policijskog vozila.(Laž!)

– Čim je izašao iz toaleta, Perović se odupirao privođenju, psovao svašta policajcu i mislim da ga je šakom dovatio po licu. (Pazite sad – Vasiljevićka po prvi put ne „tvrdi“, nego „misli“! Zašto? Nikakvog udarca policajca od moje strane bilo – nije! Isti je Jauković izmislio priču da je udaren od moje strane, da bi pravdao pokušaj ubistva, i odmah otrčao da to snimi televizija, pokazujući kameri blago porumenjelu desnu stranu vrata, ali je očigledno da je ošamario sam sebe, kako bi javnost lagao da je njegov napad na mene bio izazvan mojim udaranjem njega!) Ne znam da li mu je policajac uzvratio istom mjerom, ali sam vidjela da su ga oborili, kako bi mu stavili lisice.(Čista laž – viđela je da me je Jauković udario sa dvije otvorene šake odozdo, u bradu,podigao od zemlje stravičnim ubilačkim udarcem, i bačio na čeličnu ogradu i oborio, sve se dešava na njene oči, morala je viđeti i udarce Jaukovića, i onaj nogom u rebra dok sam ležao na pločniku, nesvjestan, ali to krije, da Jaukovića, kao saučesnik pokušaja ubistva, ne bi dovela u poziciju napadača!)Tek kad sam došla u prostorije policije, pojasnili su mi ko je gospodin Perović, a ko gospodin Marić, pa sam opet doživjela šok!(Opet laž! Mene znaju svuda na Balkanu, a Marića svi u Hercegnovom! Sve je znala, to znanje je bilo sama suština plana! Da je Vasiljevićka sklona šokovima, nikad se u akciju pokušaja mog ubistva, upuštila ne bi!) Pogotovo kad sam saznala da je prvi bio političar i književnik!? ( Laž – nijesam bio, nego jesam!) Ubrzo sam doživjela prijekor i od nekih u mojoj užoj i široj familiji, (pravi ljudi!) koji i sada smatraju da je on krasan i divan čovjek, koji je nekad nešto i predstavljao.( Opis je samo pokušaj da se predstavi kao neko ko je bio izazvan, da sakrije kako je sa mužem bila centralni dio plana!) Ali, kako incident (Ponovo laž – nije incident, nego pokušaj ubistva) nema nikakve veze s politikom,(groteskna laž!) on je za mene i dalje veoma nekulturan čovjek i neko ko se na najgori način ponio prema meni, pa još trudnici i mom sinčiću, te mužu, strancu!(Sve gola laž, u istom cilju – da sakrije sebe i muža kao saučesnike! Da sakrije da je svjesno podnijela na panj glavu ploda kojeg u materici nosi, i glavu svoje dvoipogodišnje bebe! Isti je i muž!) tvrdim da je policija postupila u svemu profesionalno i korektno… (pravdanje otvorenog zločina policije!)

Tek sjutradan, nastavlja Vasiljevićka, kad je pročitala napise u novinama, postalo joj je još jasnije i zbog čega se diže tolika „prašina“.(Pazite – za nju je pokušaj mog ubistva i saučesništvo u njemu nje lično, i njenog muža – prašina!) Uz još jedan šok za njenog muža kad je saznao da je Perović i pjesnik, nju je posebno šokiralo i pisanje pojedinih medija o incidentu. (Ah, tako mi ih je žao, njih dvoje, te dvije plemenite duše, hahahaha!) Pa joj je sad, veli i to: „jasnija i njihova uloga u ratovima širom svijeta.”(Vrhunac! A reče da je politika ne interesuje!) Mada je, kako kaže, minulih godina „lobirala” među prijateljima u Švajcarskoj da u što većem broju dođu na odmor u Novi, pa i dovodila ih ovdje, sad se razložno pita i – da li će se, nakon svega ružnog, više ikad i ona vratiti u rodni grad na odmor?(Završna rečenica je – vrh vrha Zla koje u sebi ima saučesnik u pokušaju mog pripremanog ubistva, Danijela Vasiljević! Sa njenim suprugom!)

Namjera Kusovca ovim tekstom, meni je jasna. On je na isti, ali i još gori način, permanentno lagao o meni i LSCG, čitavih godina! Stvar koja je tragičnija: Kusovac je izvršio uticaj na brojne lažne beogradske i podgoričke novinare pretvarajući ih u „novinare“! Da se zaključiti da pročitano nije nikako – intervju, nego je to tekst u kojem Vasiljevićka iznosi na lice dana, svoje očigledne laži. Pravi novinar bi joj, zgrožen njenim otvorenim laganjem, postavio niz pitanja koja bi raskrinkala njene laži. U tekstu nijesam centar ja lično, osim kroz njene laži, nego Vasiljevićka i njen Englez, kojima sam, navodno psujući ih i prijeteći im, nanio toliko duševnog bola, greeeooooteeee!

Ovaj tekst, po milioniti put, javno dokazje da je „Pobjeda“ samo mafijin toalet-papir za svakodnevnu upotrebu, dvadeset i dvije pune godine, baš kao što je to i lažni novinar koji je, ne nikako uređuje – nego dnevno „sređuje“.

Ko se u „Pobjedi“ buni zbog svega? Niko, i neće – nikad!