A great WordPress.com site

Archive for December, 2012

“PISMO” JELKU KACINU!

OTVORENO „PISMO“ SLAVKA PEROVIĆA JELKU KACINU:

 

POVODOM ZLOČINAČKOG „INTERVJUA“ JELKA KACINA DATOG ZLOČINAČKOJ „POBJEDI“, PORUČUJEM MU: 

NE SERI VIŠE NIKAD, KUPLJENA KACO CRNOGRSKE MAFIJE, I IZNAJMLJENI BRONZINU EVROPSKE MAFIJE!

VIDIŠ SE, ČAK I IZ SVAKOGA, PA I ONOG  BAZDELJAVOGA PODRUMA LJUBLJANSKOG, MA SE VIDIŠ I ODAVDE, SA VRHA SVETOG LOVĆENA, NIŠTAROBO!

S GAĐENJEM,

SLAVKO PEROVIĆ

UTEMELJIVAČ LIBERALNOG SAVEZA CRNE GORE

Advertisements

O LAZARU TOMANOVIĆU(4)

U tekstu  „Na povratku s Brankove svečnosti“ koji opisuje prenos posmrtnih ostataka pjesnika Branka Radičevića na Stražilovo, Lazar Tomanović piše crnogorski, ali su za njega, ne samo Crnogorci, nego i svi drugi pravoslavci, naprosto  – Srbi. Za Tomanovića nije važno što je takva njegova tvrdnja lažna, jer njegov je zadatak da druge prevede u Srbe. To je Tomanovićeva i velikosrpska formula asimilacije, posrbljavanja svih naroda okolo, a među kojima su Srbi, po velikosrpskoj rasističkoj formuli sopstvene propasti: najveći, najhrabriji, najreligiozniji, najjunačkiji…itd, narod, i pored činjenice da stvarna, ali duboko skrivana istorija, svojim dokumentima i porukama, očigledno negira i pobija, svaku takvu tvrdnju. Ali, ko vodi računa o istini,  kao takvoj, na ovim prostorima? Crnogorci? Srbi? Malo ko, ili skoro – niko! U tome leži tajna kako se jedna očigledna, zločinačka i ubilačka laž, kao što je velikosrpstvo, mogla, kao kuga, tako duboko inficirati  i u samu kičmenu moždinu, ne samo kod Srba u Srbiji, da, tačno onih koje velikosrpstvo lažno naziva – Srbijancima, (inače, ovo je politički termin koji kao riječ nije uopšte  normiran ni u samom srpskom  jeziku)  samo zbog toga što žive u Srbiji,pa im se za to zabranjuje da budu Srbi, nego su svi drugi pravoslavni, koji su živjeli van granica Srbije, ali ih dodiruju,  za velikosrbe  – Srbi, pa i oni koji Srbima, kao narodu, nijesu ni pripadali, nego su se velikosrpstvu – prodali (ogroman broj, inače malobrojnih Crnogoraca, na primjer) – svjesno, koristoljubivo,planski, namjerno, ali na isti način kao što su se prodali – Milu…

U ovom tekstu Tomanović otkriva, hvali se, kako se sreo sa starim prijateljem, sekretarom srpske patrijaršije dr Ćirićem,  pa sa prof. Perom Ninkovićem, te sa ministrom Kraljevine Srbije u Rimu, Milanom Kujundžićem, pa sa sekretarom Matice srpske, gospodinom Hadžićem, te sa srpskim slikarom Acom Marodićem. Sve ove uznešene ljude, neraskidivo je vezivala Srbija i njeno velikosrpsko djelovanje. Patrijaršija,  manastiri, sveštenstvo, Matica, školstvo, politika, diplomatija,vojska, policija,poljoprivreda, zdravstvo, izdavaštvo, pozorište, folklor, sport,  štampa,  i još mnogi drugi faktori, bili su njegov nosilac, svaka pora društvenog života u Srbiji, i svaka nit njenog političkog, vojnog te diplomatskog djelovanja, van srpskih granica, bili su ne samo zatrovani, nego pokriveni velikosrpstvom kao jedinim načinom djelovanja. Jednostavno, ukoliko nijeste bili velikosrbin, šanse za bilo kakav napredak u karijeri nijeste imali, napredak vam je bio zabranjen, a vi izvrgnuti javnoj osudi za izdaju Srpstva, sveopštoj kritici i sveopštem ruganju! Sjetimo se samo kako je prošao slavni Kralj Nikola podvrgnut ovom velikosrpskom mehanizmu uništavanja antivelikosrpskih jezgara, a k tome  on je bio velikosrbin, ali nesvjestan činjenice da će ga, zajedno sa Crnom mu Gorom, velikosrpstvo – ubiti!

Nego, Marodić je bio pošao kod njeke ( ne – neke) svojte; u Karlovcima se Srbi okupljaju iz najdaljnijeh strana (ne – najudaljenijih područja); svijema ( a ne – svima) je nešto bilo poručeno; izbjegavala se svaka gungula (ne – gužva); ljudi su se izumivali (a ne – umivali); zaustavio se Tomanović stravljen (a ne prepanut); u slučju ( a ne – slučaju)! Neko je falama ( a ne hvalama) nešto govorio; Marodić se izobražavao ( a ne – obrazovao)!

A da bi širio mržnju prema katolicizmu, Tomanović navodi sljedeće: “ Ja sam slušao više puta, đe se među nama zamijera ruskijem ( ne na srpskom – ruskim) ikonama, da se mnogo približuju (ne na srpskom – približavaju) načinu rimske crkve, što pravoslavnijema (ne na srpskom  – pravoslavnima) naučenijema ( ne na srpskom – neučenima) na ukočenost stila vizantijskoga ne može goditi ( ne na srpskom – sviđati, odgovarati, biti prijatno)…” Konstatacija “među nama”, a to znači – Srbima, ne odgovara istini, jer se nameće pitanje: Koliko je Srba bilo u prilici da u ruskijem manastirima gleda ikone ruske, velikog Rubljova i drugijeh freskoslikara i slikara? Istina je, zbog tadašnjih, više nego slabih saobraćajnih veza – nikoliko, ili potpuno zanemarljiv broj. Ali, važno je Tomanoviću pljunuti na katolike, jer se tako pljuva na – Hrvate,Beč i na Rim! Da bi se pljunulo na katolike, Tomanović neće ni da kaže da je Stefan Prvovjenčani, prvi kralj kod Srba, bio katolik  i da je krunu I žezlo dobio od – pape! Takođe, on pljuje i po ruskoj veličanstvenoj crkvenoj umjetnosti, iz istih razloga!

Za Tomanovića, neka crkva ne odgovara “onamošnjijema” crkvama, ali ne kaže na srpskom – onamošnjima, ili – tamošnjima. Za njega je “srpski narod moćan i ugledan”  “razvijaše se (ne na srpskom – razvijao se, ili – razvija se), od Bojane do preko Dunava.”  Na toj teritoriji, za Tomanovića žive samo Srbi, preskače on da vidi tu i Albance, i Crnogorce, i Cincare (Grke), i Vlahe (Rumune), i Čehe, i Rusine (Ukrajince), Mađare, Njemce, Hrvate, jer nih, po Tomanoviću, tamo – nema niđe, tačnije- svi su za njega – Srbi.

Za Tomanovića glumac je – aktor, nije lazio, nego je – nahodio vremena, a ništa nije štampao, nego je pečatao. On ne kaže: kao ti ljudi, nego – kanoti! Za Tomanovića ne postoji tim više, nego tijem više. Neki dobri starac žaljaše, a ne – žalio je. Neko ne hita, nego spješi, ne postoji iole, nego – iolje. Neko ima rašta nečega, a ne – zbog nečega.

Odmah Tomanović pominje čuvene velikosrbe: dr Svetozara Miletića i Mihaila Polit – Desančića, te nastavlja kako se oni vide kadgođ, ali ne – čim se, nešto dešava. Takođe, on otkriva stvarne namjere velikosrpstva kada kaže da, gore pomenuta dvojica, pozivaju Srbe u “Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj” (to su zemlje koje pripadaju austrougarskoj monarhiji, što Tomanović prešućuje!) da se bore za ujedinjenje. I dodaje istinu da je Novi Sad centar “velike misli o ujedinjenju srpskog naroda izvan granica austrijskijeh (ne kaže – austrijskih). Ovđe je najvažnije da on druge nerode proglašava jednim – srpskim narodom,  Srbima! On ne kaže, na primjer- drugih srpskih naroda, što bi imalo smisla kada bi on riječ Srbin, izjednačavao sa pravoslavljem. Ne, on vjersku pripadnost otvoreno falsifikuje u – nacionalnu pripadnost, velikosrpski – nego kako!

Za Tomanovića postoje pošljedice, ali ne nikako – posljedice. Nešto nije uskoro, nego je – naskoro. Nije bolest u nečijoj nozi, nego – bolja. Neko tjelesno ne propada, nego – opada, a taj isti je duševno slomijen, a ne slomljen. Postoje bečki medigi. Ali ne – doktori, kaže: tern u polju, a li ne – te na polju. Nečije ime nije čvrsto, nego – tijesno vezano sa nekom pojavom. Neko nije odrastao, nego podrastao u Novom Sadu, pa nije dobio stipendiju, nego štipendiju, ne postoje književna djela, nego – đela, neko nije prevodilac, nego je – prevađač.Braća robuju po nizama, a ne – nizinama. Neko se nije pojavljivao u javnosti, nego nije na javnost izlazio. Takođe, neko mu nije drug, nego sadrug, pa ga š njime, a ne s njim, prijateljstvo veže. Novi  Sad ne leži nasuprot Varadinu, nego prama njemu, s kojim ga je do sada veživao, a ne vezivao, drveni most. Dunav nije Dunav, nego Dunavo, a Tomanović nije ušao, nego uljegao u Frušku goru. Neke kuće nijesu mu dvospratne, nego su mu dvokatne, ili na dva tavana. Grane nijesu savijene, nego su povite, tvrđava se nije obnovila kasnije, nego kašnje. Freske su afreske. Sa nekim se zadržao u brackome, a ne bratskome razgovoru, a neko nije sjedio, nego je šjedio. Tomanović ne mora ispovijedati, nego ispoviđeti da nešto nije uradio.

Tomanoviću sunce neće smetati, nego mu neće nahoditi. Nešto se poštuje, ne kod starih naših, nego kod starijeh našijeh. Kuvar nešto ne da nije mogao spremiti za jelo, nego nije mogao priugotoviti. Kad je neko čuo okle je Tomanović, a ne odakle je, učinio mu je đekoju, a ne neku primjedbu. U jednoj kafani bilo je njekoliko, a ne nekoliko, ne stolova, nego trpeza. Naravno, u jeziku Tomanovića nema suncobrana, nego sjenica, sjedio je š njima, a ne s njima, u kola, a ne u kolima. Neko je nešto šćio, a ne htio, neka žena je pored njega naljegla,a ne naišla. Otolen, a ne odande, konji su se  trkali, dječaštvo mu je đakovanje. Laže Tomanović da je Lazar bio car, a krije istinu da je bio knez. Neko nije bio bogato obučen, nego ođeven. Ravanicu ne nazvaše, nego prozvaše –  Ravanica. Popovi se srpski brinu kako privrijediti, a ne zaraditi, i isto tako ušteđeti, a ne  – uštedjeti. Vodili su brigu kud se dijevaju, a ne kud se troše, prihodi, a ne zarada manstirska. U Ravanici se hrane, a ne – čuvaju, mnoge starine, Hristova večera nije posljednja, nego je pošljednja. Lakše je Tomanović dihao, ali ne – disao. Tomanović s nekim nije pio, nego se napijao, što nije značilo – pjanio se, nego da je pio.

Jazak je jedan od manjijeh manastira, ali nije jedan od – manjih. Nije imao đe konačiti, a ne – prespavati. Nekome će se iz sveg srca zafaliti, ali ne – zahvaliti. Marenda je bila – gospocka užina. Boji se da nešto ne uzbude, ali ne da – bude. Neđelja nije svitala, nego je usvićala. Neko ga je ustavljao, a ne zadržavao, na objed, a ne na – ručak. Krošnje nijesu hladile džadu, nego su je – osjenjavale. Dvor nije mitropolitski, nego je mitropolicki, neki nijesu htjeli, nego šćeli, nekoga osramotiti. Nijesu učinjeli grešku, nego – pogrješku. Za Tomanovića se o nečemu veli, a ne o nečemu – priča. Neko društvo nije jelo mnogo, ili bogato, nego – izobila.

Da nije bilo mene, crnogorski jezik ne bi bio nikad, makar imenom, vraćen. Ali, kao  sve drugo, bilo to crnogorsko, srpsko, ili ne znam čije, a što Milo Đukanović “vraća”,  završava na isti način, osim velikosrpstva kojem Đukanović služi i daje mu, ispod žita,  punu podršku i snagu  – sve se to ubija, namjerno i planski, pa tako  jezik crnogorski. I, da li je to iznenađenje kad je Crna Gora u pitanju, svi su mirni, niko da digne glas protiv bilo kojeg Đukanovićevog postupka, pa tako ni protiv postupka ubijanja “vraćenog” crnogorskog jezika koji se, namjerno, ne govori niđe, osim na ulici, ali je već dovoljno uništen da ne liči – ni na što. Nema ga  u medijima, nema ga u vladi, parlamentu, drugim insitucijama, nema ga među piscima, umjetnicima, nema ga ni u jednoj jedinoj takozvanoj stranci, ili takozvanoj nevladinoj organizaciji, nema ga niđe, ali da budemo pošteni – crnogorskim jezikom je mogao govoriti samo pošten narod, a ovaj današnji je sve suprotno od toga, on nije pošten, a nije ni – narod, on je mafijin kačamak!  Isto takav je i Milo Đukanović, narod i firer crnogorski su – jedno, tu nema tajne za bilo koga ko je sačuvao, makar tračak razuma.

Nekome sam, prije neki dan rekao: da se sad stanovnicima Crne Gore, na bilo kojoj ulici, trgu, ili selu, pojavi Hitler, svi bi listom podigli desnice na fašistički pozdrav  zavikali – neka živi Hitler! Isto bi bilo da im se pojavi Muslolini, Staljin, Tito, Franko, Salazar,Lukašenko, Draža…a da im se pojavi Njegoš, ili kralj Nikola, ili Sv. Petar Cetinjski…povikali bi – okle ove avetinje među nama, daj da im jebemo oca, I tako bi  bilo! A da im se pojavi Isus, ako im ne bi bilo ža kante benzina,  odmah bi ga zapalili, jer đe oni na krst da ga razapinju, nikako, to bi im bilo – umaranje!

Dakle, zašto u Crnoj Gori nema ničega, pa ni jezika crnogorskog?

Odgovor je: ođe naroda nema, pa nema ni njegovog jezika, ni bilo čega drugog što je nekad vjekovima  bilo očigledno vlasništvo, ljubav, patriotizam i junaštvo dalekih predaka ovih današnjih abortiranih fetusa!

Ne, ne želim ti pokoj duši Crna Goro današnja, iz dubine duše ja te – prezirem, koliko te, kao prirodu – obožavam!

A o Lazaru Tomanoviću, nastavljam . . .

O LAZARU TOMANOVIĆU(3)

O Ilirima, starosjediocima prostora Crne Gore, i ne samo nje već i ogromnog područja Dalmacije i dubokog njenog zaleđa, u svojim putopisima Tomanović ne kaže ništa, krije ih, jer – sve je to – srpsko! Kada dođe u Perast, on neće da kaže, možda i ne zna, da je Perast dobio ime po ilirskom plemenu koje je naseljavalo, u davna vremena, taj prostor, a zvalo se Pirusti. Ista je stvar i sa Skadarskim jezerom kojeg Tomanović naziva crnogorski – Velje blato, ali se u ilirska vremena to jezero zvalo Lakus labeatis, po Labeatima, ogromnom plemenu Ilira koje je tu živjelo. Najveći broj i sama suština crnogorskih narodnih običaja, potiču nam od Ilira sa kojima smo se, nakon dolaska naših predaka, skupine slovenskih plemena iz područja Polablja, izmiješali, i tačno je samo jedno – mi smo ilirsko-slovenska  etnička mješavina, visoki, vitki,inteligentni,lijepi, hrabri – nekad bili! Pogledajmo se danas, sve je suprotno, osim zadržane, i još uvijek sačuvane, fizičke ljepote. Sve drugo je pošlo, našom voljom i željom, u crni nepovrat. Nego, kad smo kod Perasta,  Lazar Tomanović odmah u njemu „nalazi“ izvor vode koji je Peraštanima otkrio, ko bi drugi, nego – Sv. Sava! Tako okupatorsko pravoslavlje, uporno lažući, veliča i reklamira Lazar, to mu je velikosrpski zadatak kojeg perfektno obavlja. A ovakvih  Lazara  p o r e k l o m  iz Crne Gore, imala je velikosrpska inteligencija čitave bataljone, bili su u ubijanju majke svoje, Crne Gore, najvještiji, najstrastveniji, i mrzjeli su je iz dna svojih unakaženih  prodanih bića…

Tomanović iz Perasta gleda neviđenu ljepotu pejzaža, pa kaže „ ja to neviđoh“ na crnogorskom, ali ne kaže srpski „ne vidjeh“. Od Morinja do Kotora su se crne grede nad njima „okečile“, na crnogorskom, nijesu se ni nadvile, ni okačile na srpskom. Gospa od Škrpjela mu izgleda, na crnogorskom, kao labud  što „plije“, ali ne kao labud koji, na srpskom, pliva! Kaže kako Gospu svi u Boki obožavaju, bez obzira na vjeru istih koji je obožavaju, i koji joj se mole…

Iz Perasta Tomanović ide  za, na crnogorskom, Risanj, a ne za Risan, kako se danas srpski zove. Petrovac je za njega Kastel-Lastva kako se zvao, a ne Petrovac koji nosi ime kralja Srbije Petra Karađorđevića, istog koji je okupirao i ubio Crnu Goru osamnaeste. Današnji Peraštani su listom – Srbi, isto kao i Hercegnovljani, tako to ide u brdima našim, sve naopako, i namjerno naopako, i sve bježeči od – istine! Zajedno sa Risnjom, Perast se za Tomanovića nalazi na – „srpskom primorju“. Rišnjani su, po Tomanoviću, i na crnogorskom,  nešto radili „najmužastvenije“, ali ne, kao na srpskom, najmuškije. Opisujući risanjsku narodnu nošnju Tomanović kaže crnogorski da se ona malo „urazlikuje“ od tivćanske, ali se ni za njega ne „razlikuje“,  na srpskom. Za Rišnjane kaže da nose srebrne toke i kopče, zelene i crvene dolame, ali živ neće da nastavi opis i kaže istinu koja se i s neba vidi, da rišnjani nose nošnju crnogorsku! Nikako, to bi bilo opasno po velikosrpske laži koje protura, pa zato odmah dodaje kako su Rišnjani „uzor-pravoslavni Srbi“, ma kakvi Crnogorci, oni su onamo, iza onih „greda“!

Tek u Risnu Tomanović počinje da se sjeća kako je Risan bio stolica, tačno na crnogorskom, ali ne sjedište, ili prestonica,na srpskom,  koga? Tomanović ne kaže katoličkih, nego rimskih episkopa, ali odma nadovezuje sumnjiv podatak kako je     “ već“ 1626.g. jedan Farlati…Pa kako ova godina, za Tomanovića, može biti „godina već“? Tako što lažući krije istinu da nije bila „već“ nego istina koja je trajala vjekovima, a ta istina je da je Risan, kao i drugi gradovi primorski i bokleljski, bio grad katoličke, ili kako je Tomanović krije – „zapadne vjeroispovijesti“! Neki Farlati je te godine u Risnu nalašao osamdeset porodica katoličkih, pravoslavnih 150, a Turaka, na crnogorskom „mlogo“ više.

Manastir Banja, između Risnja i Perasta, po Tomanoviću, stanovnici nijesu sagradili, nego su ga na crnogorskom – uzdigli! Opisujući jednu pećinu, Tomanović stalagmite na crnogorskom zove „mosuri“! Takođe, pojedinci za njega nijesu zabezeknuti, nego su na crnogorskom – obezeknuti, nečiji obraz nije namršten, nego je namrskan, obor za stoku nije obor, nego šićarin, i nijesi sa, nego si – su nekim! Nešto se nije smjestilo u uglu, nego u ćošku ili kutlu. Trougao u crnogorskom ne postoji nego – trokutnik. Ako to želiš, na crnogorskom se neđe možeš izveseliti i iščastiti, ali ne kao na srpskom – proveseliti i počastiti! Nečiji obraz pred svijetom ne svijetli, kao na srpskom, nego na crnogorskom – svjetlja. Takođe, Orahovac nije Orahovac, nego je na crnogorskom Oravac. Na Prčanju je vidljiva, na crnogorskom, gospoština, ali ne, kao na srpskom, gospodstvo. Kod Prčanjana su baba i đed – boca i bopo. Nešto se ne nalazi naspram, ili preko, ili nasuprot, nego crnogorski, na primjer  – prama Lovćenu je – Štirovnik. Ništa nije dobrotsko, nego je, na crnogorskom, dobrocko, i sve tako u nedogled, ali Tomanović ništa za to ne mari, jer sve je crnogorsko, srpsko:  Sv. Save, Lazara, Nemanje…tačnije, sve je – srpsko, a ništa crnogorsko! Tomanović, na primjer Kosovi lug, koji ime nosi po tici kosu, odmah falsifikuje kao Kosovski lug,po čemu? Ada po bici kosovskoj! To Lazar radi bez ikakvog stida i problema, jer Lazar nije Crnogorac, ne pada mu na pamet da to bude, on je Srbin, a u duši – velikosrbin. Sve što radi, za Tomanovića nije uništavanje Crne Gore, nego njegov –  srpski patriotizam.

Dolazeći u Dobrotu Tomanović  Dobroćane odmah hvali, jer neće nikako da ostave svoje, kako Tomanović redovno kaže, odijelo, i to još – srpsko! Opisuje tu nošnju, jer ona to jeste, slika je tačno: crne široke gaće do koljena, neće da kaže – kratke crne dimije, od koljena, kaže na crnogorskom, su bječve svilene, ali ne na srpskom – čarape, a na stopalima nose, opet na crnogorskom – otvorene crevje, a ne na srpskom – cipele. Na prsima im se nalazi, na crnogorskom – kružat, ali ne na srpskom, krug, sa zlatnim kitama. Takođe nose kratki, na crnogorskom, koret, ali ne na srpskom –kratki kaputić (sako), nose  i, na crnogorskom, pas crveni, ali ne na srpskom – pojas. Na glavi im je crna svilena kapa, sa crvenim tepelukom, ali Tomanoviću  ne pada ni na pamet da je posoli lažima, kako je i ta dobrocka kapa, kao što se otvoreno laže za crnogorsku  – narodna žalost za  Kosovom. Navodi da se i, na crnogorskom, konteše (na srpskom – kontese) dobrocke, odijevaju u nošnjama narodnim. Međutim, on laže da te haljine, na crnogorskom, nanose (liče) na nošnju narodnju, umjesto – narodnu, ali neće da kaže da je ta nošnja u svemu, osim u boji i bojama, skoro ista kao crnogorska, neki njen redukovani dizajn. Mora da prizna da su i Dobroćani listom katolici, ali ovu, za njega teško podnošljivu istinu, krije izrazom, “vjera zapadnja”. Međutim, napominje da se Peraštani nekad oblače u frakove i bijele gaće, a na glavi stavljaju cilindar!

Laže Tomanović da bokezka mornarica ima karakter talijanski, ali se nada da će, jednog dana, dobiti karakter – srpski. Piše o 360(!) bokeških pomorskih kapetana, ali odmah nabača kako bi njihova svjetska slava bila još veća kad bi se tizi (ne – ti) kapetani izobražavali (školovali) u (ne – na) svom jeziku(!), pa nosili na sebi pečat “čisto srpskih kapetana”. On “zna”  da su “kapetani bokeški članovi srpske omladine”, što je gola – laž! I nastavlja da će kapetani bokeški biti “perjanica srpske omladine”(!)  Tomanović kaže da se neki naođahu, ali ne na srpkom – nalaziše, a neki dvorove ne gradiše, nego ih uzdizahu. Pohlepu imenuje na crnogorskom – zlatožderstvo, a strast za ubijanjem – krvožderstvo.

Međutim, za crkvu Sv. Trifona (Svetog Tripuna – ko li crkvi, kad, i zašto promijeni ime?)  odmah nabada kako se u narodu priča da ju je uzdigao niko drugi,  doli – Nemanja, i pored toga što se i  tada pouzdano znalo da je crkvu podigao 809.g. kotorski građanin Andrea Saracenis! Neki  građani Kotora Tomanoviću  nijesu odlični, nego su mu, na crnogorskom – najotličniji.

Za Tomanovića je ponedjeljak poneđenik, utorak je utornik, Beograd je Biograd.

Takođe će reći da kupljeći, a ne kupeći, uspomene bokeške ne svrati na jedno mjesto…bubanj je buban, pravi razliku između varoši I grada, krinolina mu je krenjolina, niko mu nije bijedan, nego bjedan. Neko se nazivlje, ali ne – naziva, život mu nije svagdašnji, nego svakidanji, šednici su mu sjete. Gospođa ne čuva ruku muževu, nego muževljevu, neka formula nije matematička, nego je matematična. A ovako mu, neopisivo divno, izgleda Kotorski zaliv:

“ …naslagana I golim kamenom I plodnom zemljom; okićena I visokim surim vrhovima I niskim kitnjastim brežuljcima; zadahnuta I planinskim svježim vazduhom I morskim južnim zefirom; opasana bijelim kućama, zastrta maslinom, trešnjom, višnjom, smokvom,šljivom, dunjom,bajamom,orahom, jabukom,lešnjikom, lozom, rogačom, kruškom, praskvom (ne – breskovom),antiferkom (armelinom) murvom,(ne –dudom) šipkom,narančom (ne –nar, I ne – pomorandžom), limunom; zalivena bistrim vodama sa najukusnijom ribom I morskim plodovima; prepunjena spomenima I ilirskim I rimskim, I saracenskim, I turskim I mletačkim,I mađarskim I grčkim,I bugarskim, I francuskim, I negleskim, I ruskim, I srpskim (nema ni pomena – crnogorskim, to nikako I nikad, hahaha!) – uspomenama srpskim (čista laž) I tužnim I žalosnim, ali sve slavnim; ova je tačka mjesto đe se sastaju od istoka Zeta, od sjevera Crna Gora, a od zapada Ercegovina, đe se ljube te tri sestre, prvorodne kćeri slave srpske” – čista laž velikosrpska!

“Eto Srbine zaliva Kotorskog”, tako ovaj putopis završava velikosrbin Lazar Tomanović!

O LAZARU TOMANOVIĆU(2)

Lazar Tomanović je bio izuzetno obdaren čovjek. Čitanjem njegovih, zaista, pjesnički nadarenih strana  veličanstenih mu putopisa, znalac otkriva i veliki Tomanovićev pjesnički dar. Na žalost, poeziju nije pisao. Tomanović je veličanstveno obrazovanje  koje je posjedovao, i sav svoj lični dar, posvetio širenju zlokobne velikosrpske ideje. Kada se razmotre i spoznaju uslovi u kojima je velikosrpstvo postalo tajna vodilja srpske politike, nije se čuditi velikosrpstvu Lazara Tomanovića i  brojnih drugih, pogotovo kada se shvati da je bio školovan u samim jezgrima velikosrpske ideje, misli i politike. Na primjer, u putopisu „Zaliv kotorski“,  on iznosi nadu kako će se jednom,  tim božanstvenim zalivom,  „okoristiti“ Srpstvo! Ne nikako Bokezi, i ne nikako Crnogorci, za njega su Crnogorci svijet koji postoji tek neđe iza brda, u Boki – nikako. U njoj, osim kao lokalna oznaka, Bokezi ne postoje jer: Srbi su to! Takođe, Crna Gora je samo jedna od odrednica Srpstva, jer Crnogorci su, za Tomanovića – Srbi, i pored toga što on upotrebljava izraze: crnogorski narod, Crna Gora, Crnogorci, crnogorski knjaz, crnogorski vladika … sve su to – Srbi.

Ono što je čarobno u Tomanovićevim putopisima je  činjenica da on piše jezikom – crnogorskim! Naravno, on ga smatra – srpskim. I pored toga Tomanović nam otvara svo bogatstrvo, dubinu i  profinjenost,  inače, od osamneste, ubijenog crnogorskog jezika koji je, zahvaljujući mom pregnuću i mojoj istini, pod mafijom dobio samo ime, ali tim jezikom se, osim na ulici, uopšte namjerno ne govori, već se potire, od medija pa na dalje. Kao i Crna Gora, i naš jezik se mrtvim drži kako bi se, što lakše, i bez otpora, Crna  Gora i geografski  utopila u Mali Veliku Srbiju čija gradnja je pred samim završetkom. Tomanović upotrebljava riječ okonj, umjeto  „oko njega“, riječ zelenbor, umjesto „bor“, ostrov, umjesto ostrvo, netom, umjesto čim i …Ali, bez obzira na jezik, kad Tomanović ugleda iz Boke Lovćen, on  odmah kaže: „ I može li išta (ne kaže – bilo što!) Srbina snažnije potresti nego pogled nanj? Ne kaže – na njega! Dio neslobodne Crne Gore vidi kao teritoriju nad kojom  se „previja kobni polumjesec na srpskoj zemlji“, ne kaže, što je jedino istinito, da se polumjesec nadvija nad zemljom crnogorskom. Važno je istaći da Tomanović ni jednom jedinom rečenicom ne objašnjava da su crnogorski muslimani ništa drugo nego Crnogorci koji su, pod naletom Turaka, islam primili, ali nijesu narodnosno i nacionalno Turci postali, nego da ih Crnogorci, zbog  njihove nove i okupatorske vjere, neistinito nazivaju, ali samo u krivom vjerskom značenju – Turcima. Na isti način oni su katolike nazivali – latinima, a sve pravoslavce – Srbima, jer je majka Crnogorske autokefalne pravoslavne crkve  bila, na kopljima i mačevima Nemanjinim nametnuta Dukljanima, Srpska pravolsavna crkva! O toj istini, Tomanović ćuti, kao i o istini da je prvi region, koji je odmah primio islam, bila ne nikako Bosna, nego Raška, bez obzira što se pravolsavlje odlukom i voljom Turaka održalo, jer su ga Turci iskoristili kako bi Pećka patrijaršija, kojoj  je sultan postavljao patrijarhe, odmah postala sastavni dio Otomanskog carstva i instrument održavanja Srba u stavu pokornosti i kupljenja harača!

Na isti način za Tomanovića je sva  Vojvodina – srpska. Ne, za Tomanovića tamo nema Njemaca, Mađara, Čeha, Hrvata, Rusina, samo – Srbi.

O bokeškim nošnjama, Tomanović kaže da su raznolike, bez obzira na vjeroispovijesti, ali crnogorsku nošnju u Boki – ne pominje, ona bi mu rušila koncept posrbljavanja Boke. Takođe, niđe ni riječi da su Bokelji, kao i ostalo crnogorsko primorje bili – listom katolici. N i riječi o tome da su pravoslavci u Boki bili pod jurisdikcijom autokefalne Karlovačke mitropolije, docnije Karlovačke patrijaršije, a Karlovci su tada pripadali Austrougarskoj i bili nepresušni izvor velikosrpstva.

Tomanović Sv. Petra Cetinjskog naziva ispravno crnogorskim vladikom, ali ćuti kako je postao svetac u CPC, izbjegava da kaže istinu kako svece može proglasiti samo crkva koja je, u pravoslavnom smislu, autokefalna, niko drugi! Takođe, Kara-Đorđe je za Tomanovića osloboditelj srpski, i pored istine da se Prvi srpski ustanak digao protiv dahija koje su imale namjeru osloboditi se vlasti Istambula, i da je, bez obzira na početne uspjehe, brzo propao. Karađorđe nije osloboditelj, on je navjestitelj i rodonačelnik ideje i realizacije Drugog srpskog ustanka.

Tomanović Bokelje naziva Primorcima, nikada – Crnogorcima, i pored toga što kaže, obraćajući se Slovenima kao blagoslovenoj rasi, a takvi su oni, jer: „ Vi vidite među vama po rodu, vjeri, hjrabrosti i slavi BRAĆU vašu!“ Ovaj “bratski” geg Tomanovića, samo je polukorak do upotrebe otvorene namjere da se riječ braća, zamijeni sa riječju – Srbi! Da bi stvar bila velikosrpski zaokružena, odmah Tomanović opisuje kako se u selu Laketići, u Boki, nalazi – srpska škola, i pored toga što je jasno da se radi o školi – pravoslavnoj. U toj školi se ne školuju  bokeška pravoslavna đeca, nego, po Tomanoviću, đeca – srpska! Odmah se nastavlja laganje kako je parohijalna crkva Sv. Srđa „najstarija srpska zadužbina, koju je sagradio kralj Primislav u sedmom vijeku“, i pored toga što Srbi na Balkan nijesu došli, bilo je to nemoguće, kao oformljeni narod, ( bilo kojega naroda tada nema),  nego kao skupina raznih slovenskih plemena iz kojih će se, u naredna nekolika vijeka, formirati narod – srpski. Poruka Tomanovića je jasna: pokradi sve što možeš, i odmah proglasi – srpskim…crnogorskim? Ma to nikako ne dolazi u obzir, jer su Crnogorci – Srbi. Ali, odmah se Tomanović poziva na vjerovanje kako Crnogorci još ubijaju nezdravu đecu, jer su to tako i radili Špartanci,i ne kaže na srpskom – Spartanci, ali je važna laž da se đeca u planinama Slobode – ubijaju, od strane roditelja…

Tomanović dalje navodi kako se svi „Planinci nose skoro kao Crnogorci, ženske samo što su više iskićene i mjesto bijele, preovlađuje modra i crvena boja.“ Tomanović neće da upotrijebi riječ gorštaci, ili riječ brđani, i tako pokušava da sakrije istinu da su opisani „Planinci“ – Crnogorci, i da nose, ne nešto „skoro kao Crnogorci“, nego nose nošnju crnogorsku. Takođe, boja koju opisuje nije modra, nego je to boja, na crnogorskom – plavetna!

Lazar uopotrebljava riječ „ovđe“ umjesto kasnije nakalemljene – ovdje, i naravno ne upotrebljava riječ pjaca, nego riječ  – pazar, koja je potpuno nestala, “seljačka” je,  isto kao i riječ pojeftinjenje, ili sniženje cijena, jer je to i mafijaškom novogovoru – akcija, hahahaha! Ali, na novljanskoj Toploj je, po Tomanoviću, najviši pazar od sve Boke, pazimo, nije rečeno – u Boki, nego od sve Boke, ali se Tomanović nada da će Topla postati pristanište, ne kaže se nakalemljeno – luka, najvećeg uvoza i izvoza za sve – srpske zemlje! Fil preko svega je istinita tvrdnja da je na Toploj vjeroispovijest izmiješana, ali se odmah dodaje željeno ograničenje kako je vjeroispovijest „zapadnja“, ne kaže se nakalemljeno – zapadna, i ne kaže se istina – vjera katolička, samo među zanatlijama prisutna, dočim su posjednici i jači trgovci – pravoslavni. Tomanović ćuti o tome koja je vjera u Boki i u sveukupnoj Crnoj Gori starija, katolička ili pravoslavna, jer je to za njega nemila istina da je katolička starija, da nam je to bila sve do Đurđa Stracimirovića Balšića vjera prađedovska,  a da je pravoslavlje došlo i primljeno okupacijom, zajedno sa Nemanjom, on to – krije! Riječi nema o Duklji, Rumiji,Tuđemilima, Vladimiru, Kosari, Samuilu, Svevladovićima, Balšićićima, Crnojevićima,a Petrovići se svakom riječju prevode u – Srbe. Nema riječi ni o genijalnom Šćepanu Malom, jer kod Tomanovića sve teče tokom – velikosrpskim, po tadašnjem običaju koji će, u završnici, Crnu Goru zauvijek – ubiti. Danas mogu reći otvoreno – od pogibije junačkijeh komita, sve uz narodno oduševljenje velikosrpstvom – pljuni na sebe, neka zrđaš onakav kakav jesi, budi neko drugi – Srbin, ali najveći!

Tomanović lijevo zove crnogorski  ljevo, široko more mu je crnogorski, velje. Krtole zove crnogorski, Krtolje, nijesu mu oni Krtolani, kako bi to bilo na srpskom, nego na crnogorskom su – Krtoljani. Na kraju, krtola je danas kod Crnogoraca, krompir, krap je šaran, a zelje nije zelje, nego kupus. Zajedno sa Grbljanima Krtoljani nose crnogorsku nošnju, ineteresantno, ne šumadijsku, ali sa fesom. Tomanović ćuti odakle fes,ćuti da su ga Srbi listom nosili,  ali ćuti i odakle nošnja crnogorska, i ćuti odakle kapa crnogorska, jer za njega mora da je kapa bila velikosrpska laž – bol za Kosovom, a ne pomorska kapa mediteranska. Srpstvo mu, a ne Crnogorstvo, ima mišice i jatagane.

Za Tivat kaže da je poznat po čuvenom vinu – brzaminu. Ko u Tivtu danas zna za ovo vino? Garantujem – niko. Tivat mu je, zbog Prevlake na kojoj je Sv.Sava osnovao okupatorusku Zetsku episkopiju, najznamenitija tačka u povijesnici srpskoj na našim područjima.Naravo, odma pljuje po katoličkoj rimskoj propagandi, ali velikosrpsku propagandu samtra svetinjom, njoj je zve dozvoljeno, u prvom redu posrbljavanje drugih pravoslavnih naroda. Najveći mučenici su Tomanoviću primorski – Srbi, što je gola laž. Priča Tomanović o trovanju sedamdeset dva pravolslavna kaluđera na Prevlaci tivatskoj, ali krije da je, prije dolaska Nemanje, ođe bilo katoličanstvo državna vjera, da je Nemanja rođen u Spužu i kršten u vjeru katoličku, da je Zetska episkiopija osnovana na Prevlaci u manastiru Sv. Benedikta, da su Benediktinci u Crnoj Gori, ondašnjoj Duklji, imali preko trideset manastira i crkava, da ih je sveti dukljanski grad Svač imao 360 (!), skoro za svaki dan – po jednu! O tome – ništa, krije se, da bi posrbljavanje Crne Gore, uspjelo.

Tomanović navodi kako je kontesa Katarina Vlastelinović kupila Prevlaku tivatsku i poklonila je 1864-te, Petru Petroviću Njegušu, ali se ne zapita, kad je već kupila Prevlaku, što je ne pokloni Karlovačkoj patrijaršiji, zašto je darova Crnogorskoj mitropoliji? Otkrilo bi se da je to grofica uradila zato što je Prevlaku viđela kao dio crnogorske prošlosti koji pripada slobodnoj Crnoj Gori, što je istina! Ne, Zeta je po velokosrpskim lažima, kolijevka srpske slave i kolijevka Nemanjića, a ne žrtva Nemanjićke okupacije i totalnog uništenja te razaranja Duklje i njenih slavnih gradova. Nasuprot tome, Zeta je za Tomanovića oltar na kojem svaki Srbin treba da se zakune da će za Srpstvo živjeti, ne za Crnu Goru i njenu slobodu zlatnu. Krsne slave koje se u Srbiji ne slave, a u Crnoj Gori ih svako bratstvo i  pleme ima, kod Srba plemena ni bratstava – nema,  Tomanović ne proglašava crnogorskim, nego srpskim.

Tomanović kaže crnogorski – žešćih. Moreuz zove crnogorski – tjesnac, isto tako  talas  zove val, a sat zove – ura. Bokelje ispravno zove Bokezima, a ne Bokeljima, štetu naziva pokorom, veslače vozarima, a manitost zove mahnitošću. Kod njega se ne razasipa, nego se razasiplje, zavjesu zove zastorom, ćilim nije prostrt nego zastrt, a isto tako vidi i vinograde na padinama brda. Poezija mu je pojezija, ribe ne plivaju, nego pliju. Neko nešto nije rekao, ni reka, nego je – rek! Grudi su prsi, u zemlju se nešto ne stavlja, nego se turi, nešto se nije desilo, nego se slučilo. On ne vidi, nego je viđeo. On kad gleda kaže – ja viđu. Nešto nije bez potrebe, nego je bez nužde, domovina je otačastvo. Nikac mu je Nikac, ne od Rovina, nego od Rovinja, a palata nije dobrotska, nego dobrocka. Jedna baba Ivana nije sašla na primorje, nego je sišla. Oko ognja se ne sjedi uveče, nego uvečer. Naravno, na Verigama, u davno doba, nijesu rastegnuti lanci da spriječe neprijateljske brodove da uđu u zaliv kroz tjesnac, nego su rastegnute – verige, kako brodovi ne bi – uljegli. Događaj Tomanoviću ne počinje, nego počimlje, lijep pogled mu je milovidan, isto takav zvuk milozvučan. Planine i  stijene nad Bokom nijesu se izvile, nego izvitkale, gradić mu je varoš, daske su mu špice, ali odmah za tim, živu vodu Peraštanima donio je Sv. Sava, a morao je Tomanović znati da je sve to velikosrpski falsifikat ostvaren pretvaranjem imena hrišćanskog sveca Sabe, strahovito popularnog u Duklji, u Savino ime, izmjenom slova “b” u slovo “v” ali…

O LAZARU TOMANOVIĆU (1)

Upravo sam završio čitanje  „Putopisne proze“ dr Lazara Tomanovića koju je, u biblioteci „Zavičajna riznica“ 2007-me godine,  objavila  „Gracka biblioteka i čitaonica Herceg – Novi. Tomanović je bio značajna ličnost u knjaževini i kraljevini Crnoj Gori, neobično darovit, ali i izraziti, i sofisticirani velikosrbin. U tom smislu su njegovi putopisi  prvorazredno svjedočanstvo o ondašnjoj Crnoj Gori, ali i jedan od krunskih dokumenata koji pokazuju i dokazuju kako, i kojim načinom je Crna Gora postajala plijenom velikosrpske zločinačke politike koja će, na kraju krajeva, kraljevinu Crnu Goru ubiti 1918-te, uništiti slavnu i jedinstvenu dinastiju Petrović -Njeguš,  Crnogorsku autokefalnu crkvu, crnogorsku naciju,crnogorsku vojsku, crnogorsku nošnju, crnogorski jezik, crnogorsku kulturu i ukrasti joj, više nego hiljadugodišnju  istoriju i teritoriju  države, proglašavjući ih srpskim! Na taj način ostvario se tajni velikosrpski plan izlaska Srbije na more, a krađom crnogorske istorije Srbija je pokušala  sakriti kobnu i sramotnu istinu o petstogodišnjem  robovanju pod Turcima. Osamnesta je, takođe, do neslućenih razmjera ubrzala asimilaciju Crnogoraca  –  proglašavanje Crnogoraca Srbima, i dovela do njihovog  potpunog nestajanja sa Zemljine kugle. Zna se – u kraljevini Srba, Hrvata i  Slovenaca, docnijoj kraljevini Jugoslaviji, Crnogorci postojali – nijesu, bili su z a b r a nj e n i!

Predgovor Tomanovićevoj knjizi napisao je izvjesni Goran Maksimović koji,  ne samo da nije pokušao ukazati na brojne Tomanovićeve velikosrpske falsifikate, nego ih je cjelovito podupro, i  tretirao kao istinite.

Lazar Tomanović je rođen 30 – og marta 1845 – te u Lepetanima – Boka Kotorska. Njegova porodica  potiče od čuvenih Tomanovića iz Cuca, njihov bratstvenik je bio i nenadmašni crnogorski junak Nikac od Rovina. Otac i đed su mu bili poznati pomorski kapetani. Majka mu je bila Ana Miletić iz Penuzice, kako se nekad zvao Prčanj (Ko li mu, i zašto, promijeni ime?) Tri razreda osnovne  Lazar završava u Lepetanima, a četvrti u manastiru Savina. Tu je primijećen od učitelja koji ga preporučuje vladici dalmatinskom Stefanu Kneževiću, pa  ga vladika usmjerava na dalje školovanje u “Srpskoj gimnaziji” i  “Pravoslavnoj bogosloviji” u Zadru. Do 1860-te Tomanović završava sedam razreda gimnazije i daje puni dorpinos osnivanju srpskog đačkog društva, i pokretanju lista  „Prvenac“. Takođe pristupa „Ujedinjenoj omladini srpskoj“ u Novom Sadu i šalje tekstove za list „Zastave“ sa, ka koje on tvrdio, „srpskog primorja“, Boke naravno. Takođe sarađuje i u novosadskom listu „Matica“. Od sekretara „Matice srpske“ Antonija Hadžića traži  da mu se izdejstvuje stipendija Save Tekelije, jer želi da gimnaziju završi u Novom Sadu, što mu polazi za rukom upisujući završni gimnazijski razred  u novosadskoj „Srpskoj gimnaziji“. Potom će studirati pravo u  Pešti, ali  pokreće i novinarsku djelatnost zalažući se za autonomiju Boke u okviru austrijskog carstva. Studije prava je nastavio u Gracu i tada će dobiti materijalnu pomoć od knjaza Nikole. U Gracu diplomira i odmah (1873.g.) na Cetinju postaje sekretar Senata. Međutim, vraće  se ponovo u Grac đe i doktorira. Pisaće brojne članke u listovima  „Zastava“, „Narod“, „Pančevac“ i  „Srpsko-dalmatinski magazin“ . Bio je i aktivni član srpskih društava  „Preodnica“ i „Srbadija“. Postaje osnivač i prvi predsjednik srpskog udruženja „Biokovo“ te postaje prepoznatljiv kao borac za očuvanje srpskog imena   na obalama Jadrana. Postaje prijatelj Sima Matavulja, ali i Pavla Apolonovića Rovinskog.

Nakon Graca vraća se u Kotor đe provodi dvije godine u sudskoj praksi. U Veljem ratu Crne Gore protiv Turske (1876-1878)   postaje crnogorski dobrovoljac i boravi na Cetinju kao urednik „Glasa Crnogorca“. Takođe, postaće srpski predstavnik u zadarskom  Dalmatinskom saboru(skupštini).

Godine 1877-me vjenčaće se, u manastiru Topla, sa uglednom,  prelijepom, i obrazovanom Petroslavom Radulović. Međutim, Petroslava iznenada umire,  samo tri godine kasnije.

1880-te osniva srpski poslanički klub i pokreće  „Srpski list“ u Zadru, ali će sve do 1888-me raditi u Herceg – Novom kao advokatski pripravnik. Ne mogavši da od austrijskih vlasti dobije dozvolu za otvaranje sopstvene advokatske kancelarije, Tomanović prelazi u Crnu Goru, ponovo postaje sekretar Senata, a na Cetinju prijateljuje sa Lazom Kostićem i  Simom Matavuljem. Pokreće i uređuje časopis „Nova Zeta“. Naravno, cilj je jedan – povezivanje Crne Gore sa drugim, kako je Tomanović smatrao, djelovima „Srpstva“. Sa istim ciljem Tomanović uređuje „Grlicu“, a takođe i već spomenuti „Glas Crnogorca“. U isto vrijeme objaviće monografiju  „Petar II Petrović Njegoš kao vladalac“ koja će biti odmah nagrađena prvim stepenom ordena Sv. Save!

Godine 1902-ge objavljuje u Sremskim Karlovcima  raspravu  „O Ivanu Crnojeviću“  u kojoj falsifikuje kako je : „ Obodska štamparija plod one kulture  koja je podigla Visoke Dečane, kojima se danas svijet divi…“

Godine 1903. ukazom knjaza Nikole, Tomanović je imenovan za sudiju Velikog suda na Cetinju, a već 1905-te postaće njegov predsjednik. Karijeru je gradio nevjerovatno brzo pa će 1907-me dobiti mandat za sastav crnogorske vlade! U toj vladi je, pored pozicje premijera bio i ministar pravde sve do 1912-te kada je podnio ostavku i ponovo postao sudija Velikog suda.

U vremenu okupacije Crne Gore od strane austrougarske vojske (1916-1918) živi na Cetinju potpuno povučeno. Ali, posljednji vladika autokefalne crnogorske crkve Mitrofan Ban,  određuje ga da bude član komisije koja će organizovati prenošenje posmrtnih Njeguševih ostataka sa Lovćena u cetinjski manastir. Naime, originalna Njeguševa kapela bila je oštećena jednom austrijskom artiljerijskom granatom, ostaci Njeguševi su se morali prenijeti. Postoji i vjerovanje da su Austrijanci na Kapi lovćenskoj šćeli da podignu spomenik caru Francu Jozefu.

Od 1919. pa sve do smrti 1932.g. Tomanović će objavljivati mnoge tekstove koji doprinose cjelovitijem sagledavanju njegovog stvarnog velikosrpskog djelovanja, ne samo u Crnoj Gori, nego i u okolnim zemljama, a posebno u Srbiji. Sve što je pisao bilo je, uz ogroman talenat koji je Tomanović posjedovao, usmjereno na odbranu i širenje velikosrpskih očiglednih laži. To će, sa ponosom, ada kako, priznati Tomanović i u svom autobiografskom djelu “”Šta sam radio?” u kojem je potvrdio sljedeće: “Sve što sam radio, radio sam za Srpsku Misao, iz moje glave, po zahtjevu moje savjesti” Ni sami pljačkaški, osvajački, okupatorski, velikosrpsko-šovinistički karakter novostvorene kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, docnije kraljevine Jugoslavije, nije Tomanoviću bio snažan dokaz da se čitavog života borio i stavio na raspolaganju zločinačkoj velikosrpskoj ideologiji i ostvarenom zločinačkom ubijanju mučeničke Crne Gore osamnaeste! Nikad se ni jedan jedini crnogorski velikosrbin nije povukao sa svoga zloga puta izdaje Crne Gore, ali ja znam za jednog jedinog  časnog, hrabrog, obrazovanog,  pametnog i inteligentnog velikosrpskog agenta Marka Dakovića  koji je, odmah nakon takozvane Podgoričke skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori, tijela koje je po naređenju Aleksandra Karađorđevića, kralja Petra I te Nikole Pašića, javno i neskriveno ubilo Crnu Goru pred čitavim svijetom, postao svjestan dubine velikosrpske  prevare kojoj je vjerno služio, i povukao se iz politike i  bilo kakvog političkog djelovanja!

Valja napomenuti da je Tomanovićev sin Milutin,  napuštio Crnu Goru zajedno sa kraljem Nikolom,  i da je u jednoj izbjegličkoj crnogorskoj vladi brigadira Mila Matanovića postao ministar vojni. Ali, kako je Lazarev sin završio i što je radio u novostvorenoj Kraljevini Jugoslaviji? Postao je izdajnik Crne Gore i pukovnik jugoslovenske vojske, u tom činu je i penzionisan,  a umro je u Beogradu 1940.g.

Ovo je samo kratka biografija Lazara Tomanovića, jednog od istaknutih i značajnih crnogorskih velikosrba, prodatih i izdajničkih duša. A o tome što je i kako pisao, uporno šireći velikosrpske falsifikate, kako bi doprinio što potpunijem i bržem posrbljavanju Crnogoraca, naredni put. Samo mogu reći sljedeće: velikosrbi i Tomanović su uspjeli, Crne Gore više – nema! Ja lično, posmrtno bih mu dodijelio odlikovanje prvog reda, viteza srpske Crne Gore Mila Đukanovića sa zlatnim ukrštenim pištoljima Al Kaponea!  I njemu, i “princu” Nikoli Petroviću.

Zasluženo – nego što!

O NJEGOŠU…

Njegoš je najzloupotrebljavaniji i najviše zlomisleće isticani lik u čitavom spektru zločinačke velikosrpske misli, i politike. Njegova djela su uzimana kao dokaz da su crnogorski crnogorci Srbi, da je on sam bio jedan od poklonika velikosrpske ideje, misli, i politike, i naravno, da je bio, ne nikako vladika crnogorski, ono što je bio, nego – vladika srpski! Nastavak velikosrpske prevare je lak i jasan: ako je Njegoš bio Srbin, onda su i svi Crnogorci Srbi, a Crna Gora nije ništa drugo nego – obična teritorija Srbije, odnosno dio nekadašnjeg Dušanovog carstva. Tako je Njegoš doživio jezivu sudbinu, da mu genijalno djelo služi za ubijanje sopstvenog crnogorskog naroda, njegovim pretapanjem u Srbe, a da njegova država, vojska, jezik, nošnja, crkva i običaji, budu proglašeni srpskim, i naturani Crnogorcima kao vrhunska znamenja i krune Srpstva.

Naravno, velikosrbima nikad nije smetala činjenica što je Njegoš govorio i pisao crnogorski, što su Srbi, i ne samo oni, na crnogorskom jeziku prvi put čitali „Bibliju“ koju je Vuk preveo na crnogorski, lažno ga nazivajući srpskim jezikom, što se vladika nikada nije pojavio u srpskoj narodnoj nošnji i sa šajkačom na glavi, jelečetom i krivim šumadijskim opancima,  što je zastava crnogorskog naroda bio krstaš, što je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna, što je crnogorska narodna vojska vazda bila slobodna i junačka, što je Petrović iz Njeguša, a ne Karađorđević iz Topole, ili Obrenović, a pogotovo ne okupator crnogorski Nemanjić,što… Ne, podlošću i neviđenom bezočnošću velikosrpskom, on je proglašen Srbinom i najvećim srpskim „pesnikom“, borcem, ne za slobodu porobljenih balkanskih naroda, pa i srpskog, ne nikako, nego borcem za oslobođenje srpstva, a činjenica da je nadahnute stihove posvetio, inače istorijski uopšte nepostojećem Obiliću, ali i Karađorđu, i porazu na Kosovskom boju, nije proizvela zahvalnost kod velikosrba, nego sramotan nagon da ga prožderu, i proglase najvećim Srbinom!

U Crnoj Gori nema mnogih, prijeko potrebnih knjiga. Nema ni jedne jedine koja bi nosila naziv: „Svi velikosrpski falsifikati u vezi sa Petrom II Petrovićem Njegošem“ kao i: „Ko je proizveo laž da je Njegoš, a ne Ivan Mažuranić, napisao Smrt Smail-age Čengića“ i tako redom. Zašto? Listom su se, takozvani crnogorski istoričari, decenijama takmičili ko će više da slaže o Crnogorcima, pretapajući ih u Srbe, tu tajne nema, i to je jedina istina. U sred Crne Gore Njegoš je bio i ostao neviđeno vrijeđan, ponižavan, zaboravljan, stavljan sa strane, skoro bez ulica, trgova, škola, institucija, o spomenicima da i ne govorim, a o institutu koji bi se bavio samo proučabvanjem Njegoša i njegovog doba, uopšte, a tek o hodočašćima na Lovćen!

Podsjećam, jedan drugi svevremenski genije, Ivan Meštrović, podigao mu je na svetom Lovćenu veličanstveni mauzolej koji, sam po sebi, predstavlja jednu od najvećih svečanih pjesama ikada, u kamenu ispjevanu, o Njegošu i Crnoj Gori. Niko taj mauzolej ne posjećuje, ne klanja se Njegošu, ne divi se Meštorviću, ne pozdravlja i ne divi se ni Nikoli Tesli, kad Gospodnje munje, slične onima koje je Tesla sam produkovao, udarajući iznad Lovćena, u vječnost krunišu Njegoša i Meštrovića, i Teslu! Namjerno je Lovćen, sveta planina crnogorska, bio maknut i sa grba bivše Crne Gore. Takvo poniženje malo ko je doživio da se zločinci, tipa Karadžića, Miloševića, Đukanovića, Bulatovića, Mladića i drugih, kite Njegošem, kao povodom i uzročnikom sopstvenih zločina stravičnih, koje su oni pretakali u – junaštvo!

Neću nikada zaboraviti kako je napravljena promocija Mila Đukanovića, za predsjednika RCG, na Cetinju, u svečanoj Sali „Ivan Crnojević“ pa su tada, svi portreti Petrovića, iz Biljarde i Dvora, okačeni u svečanu salu Đukanoviću u čast, a između njih i Njegošev, što je sve strašan kulturni zločin. Ali, upravo ispod Njegoševog portreta postavljen je prijesto Mila Đukanovića dok je davao izjavu, čitao neko obraćanje javnosti, a kamera ga je hvatala iz donjeg rakursa: dakle, glava diktatora i zločinca, a iznad nje: sveti Njegoš! Poruka najveće monstruoznosti glasila je: Crna Goro, dobila si i imaš novog Nj e g o š a! Niko u Crnoj Gori, osim mene, ni „A“ nije rekao o ovom sramnom skandalu, a i neće niko, i nikad više. Milo Đukanović jeste, već dvadeset i tri godine, od naroda voljeni vlasnik Crne Gore! I tako će i ostati, jer je narod, u međuvremenu, potpuno nestao, nema ga, sem kao planiranog broja potrebnog da – glasa. Za bilo što drugo, taj takozvani narod, ni sebi, ni drugome, ni Milu – nije potreban.

Njegoš je bio jedan od najpraćenijih ljudi svog doba. Obavještajne službe Turske, Austrije i Rusije, pratile su ga u stopu. Gospodin Živko Brković, u knjizi „Moje arhivalije o Njegošu“ (Unireks,Podgorica2005) objavio je niz dragocjenih izvještaja austrijske tajne policije, o njihovom praćenju Njegoša. Sve tri obavještajne službe prenosile u izvještajima sve što je istina, i ono što očima vide, pa tako i čuvena, i vrhunska policija – austijska. Prenijeću samo neke detalje iz brojnih izvještaja, ovako, sa mojim komentarima u zagradama:

Izvještaj 683 „Njegovoj partiji pripadaju neki senatori, i mnogo poglavara i viđenih ljudi nacije…“ (dakle, mi smo za austrijsku policiju bili ono što smo bili: crnogorska – nacija, ne Srbi, ni srpska!)

„Senat, s bratom od strica vladike Đorđem Petrovićem na čelu, jednim bivšim oficirom, preuzima rukovođenje crnogorskom nacijom za vrijeme njegovog (Njegoševog) odsustva.“ (ponovo – ne nacija srpska, nego crnogorska)

„…povjerljivo obavještenje od 15-og ovog mjeseca koje se odnosi na putovanje crnogorskog vladike, gospodina Petra Petrovića Njegoša“ (ne kaže se srpskog, nego crnogorskog vladike!)

„… tako i u Trstu nabavi topove i granate da bi iste koristio u sadašnjim neprijateljstvima sa turskim Albancima.“ ( potvrdjuje se istina – da u okupiranoj Albaniji žive Albanci, a ne – Turci!)

„… ruski konzul ga je obavijestio (Njegoša) da je stigla odluka prema kojoj 1000 dukata, koji su godišnje određeni za potrebe crkve  u Crnoj Gori…“ (Ne kaže se: srpske crkve u Crnoj Gori, nego samo – crkve, jer je nepotrebno bilo  tvrditi ono što je očigledno- da je crkva bila – crnogorska!)

„…zatim je vladičin brat napomenuo da su svi Crnogorci odlučni da…“ (ne kaže se: da su svi Srbi u Crnoj Gori odlučni, nego Crnogorci, jer su to i za špijune austrijske, očigledno bili!)

„Na osnovu privatnog prekida vatre između Albanaca i Crnogoraca…“ (ponovo se kaže istina – Albanci i Crnogorci, a ne: Srbi iz Crne Gore i Albanci!)

„…preko Skadarskog jezera prema crnogorskoj obali.“ (ne kaže se – prema srpskoj obali u Crnoj Gori!)

„Petar Petrović, brat crnogorskog vladike…“ (ne kaže se: brat srpskog, nego crnogorskog vladike!)

„… upadi Crnogoraca i dalje traju…“ (Ne kaže se – upadi Srba iz Crne Gore!

„…da tamošnjem okružnom kapetanu podnese mnoge pritužbe o tome da su Crnogorci…“ (Ne kaže se – o tome da su Srbi iz Crne Gore!)

„Dolazeći parobrodom iz Trsta, crnogorski vladika je…“ (Ne kađže se – srpski vladika iz Crne Gore!)

„… na nevažnu okolnost da se Vladika Crnogorski, koji boravi u Beču…“ (Ne kaže se – Vladika Srpski iz Crne Gore!)

„Prilikom svog proputovanja kroz Dubrovnik, crnogorski vladika je…“ (Isto!)

„Novi knez Srbije treba da je nagovijestio crnogorskom vladici…“ (Opet nema – srpskog vladike, jer to nije ni bio!)

„Veza između Srbije i Crne Gore biće mnogo čvršća…“ (Ne kaže se: veza između Srba iz Srbije i Srba iz Crne Gore!)

„…mjerne instrumenete da bi se država Crna Gora…“ (Ne kaže se – srpska država Crna Gora, jer srpska bila nije, nego crnogorska!)

„… sve do granice sa Srbijom i za trgovinu Kotora i Crne Gore sa vrlo živahnim Srbima…“ (Dakle, izvještaj kvalifikuje Srbe kao živahne, odnosno različite od Crnogoraca!)

„Poštovani grofe (…) dostavim izvještaj gospodina generalnog policijskog inspektora o dolasku gosp. Petra Petrovića Njegoša, crnogorskog vladike…“ (ne kaže se – srpskog vladike iz Crne Gore!)

„…vladika je obučen u crnogorsko odijelo i na glavi nosi crveni fes…“ (Ne kaže se da nosi srpsku narodnu nošnju sa jelečetommi šajkačom, nego crnogorsko – odijelo, a na glavi – crveni fes!)

„…osima ako Crnogorci ne nabave topove…“ (Ne kaže se: Srbi iz Crne Gore!)

„…Vladika Crne Gore koji je u međuvremenu već stigao u Beč…“ ( Ne kaže se – srpski vladika, ili – vladika Srba iz Crne Gore!)

„…izvještaj Generalnog policijskog direktora, barona fon Katanaja o odlasku crnogorskog Vladike…“ (Ne kaže se – srpskog vladike iz Crne Gpore!)

I sve to ide tako redom dalje – sve istina! Ali ona, ko zna od kad, Crnoj Gori nije potrebna, ama – ni u kom vidu, i to se vidi na svakom koraku!

Njegoš i Lovćen su ovđe, u sosptvenoj zemlji,majci, kolijevci – zaboravljeni pustinjaci, još se ne mogu „snaći“ – hahahahahaha…UŽAS!

U Beogradu: oni su zastave – velikosrpstva!

Tag Cloud