A great WordPress.com site

Archive for September, 2012

O JOVANU ĆETKOVIĆU (DEVETI NASTAVAK)

Ponovo postavljam pitanje: kako je moguće da su – kralj Petar, prestolonašljednik Aleksandar i Nikola Pašić, srpski premijer, posredstvom čelnika tajne organizacije „Ujedenjenje ili smrt“ Dragutina Dimitrijevića Apisa, i očiglednom zloupotrebom tajne organizacije „Mlada Bosna“, kao i sedamnaestogodišnjeg srpskog patriote Gavrila Principa, planirali, naredili, organizovali, i sproveli u djelo sarajevski atentat na austrougarskog prestolonašljednika Franca Ferdinanda, i njegovu ženu Sofiju, sve na Vidov dan 1914.g, i to samo četiri dana nakon što je Kraljevina Srbija potpisala Konkordat sa Vatikanom?

Kako je moguće da su se Karađorđevići odlučili na taj jezivi, suludni čin, i pored toga što je sav svijet na Karađorđeviće i Srbiju gledao sa gnušanjem, zbog njihovog zaposijedanja krvavog srpskog prijestola tek nakon zločinačkog i sadističkog ubistva kraljevskog para Obrenović, državnog udara u Beogradu, maja 1903.g? Zar je moguće kako sami vrh srpske politike nije shvatao da Austrougarska, na atentat, može odgovoriti samo ratom protiv Srbije? Je li moguće da se nikad nijesu zapitali: da li malecka Srbija, na bilo koji način, može da se suprotstavi, ili, eventualno, pobijedi, vojnu svjetsku velesilu Austrougarsku? Je li moguće da nijesu mogli pretpostaviti, uzimajući u obzir permanentne i kontinuirane sukobe interesa velikih sila u Evropi, da atentat može upaliti, ne samo rat Austrougarske protiv Srbije, nego i fitilj Evropskog ili/i svjetskog rata?

Kako je moguće da se nijesu zapitali: ako dođe do našeg rata sa Austrougarskom, a pogotovo, ako dođe do rata evropskog ili svjetskog, kakva će biti dalja sudbina Srbije, hoće li biti zbrisana sa lica Zemlje? Zar se ne nađe, do danas, ni jedan jedini srpski istoričar da potvrdi očiglednu istinu, kako su: vođstvo tadašnje srpske politike i njen vojni vrh, bili potpuno imbecilno i/ili idiotski orijentisani,(krunski dokaz ovoj tvrdnji je zločinačko-pljačkaško-diktatorsko-šovinistički način upravljanja Kraljevinom SHS, docnije nazvanom Jugoslavija, kao i njeno uništenje,događaji idu sve do logične pojave Slobodana Miloševića), a sve uzimajući u obzir opisano ondašnje vojnopolitičko stanje na evropskom kontinentu, neće da potvrdi, ni jedan istoričar, onu lako čiitljivu slagalicu koju je u prste znao svaki, makar i polupismeni čitalac ondašnjih beogradskih novina, a kamo li strane štampe: da će do rata neminovno doći, bude li atentata?

Ko, sem imbecil, ili velikosrpski propagator, može i danas lagati kako je, ondašnje srpsko vođstvo, buduće događaje znalo unaprijed: da će saveznici dobiti rat i da će biti stvorena Velika Srbija, unatoč stravičnim gubicima, i okupaciji, kroz koju će srpski narod proći? U tom smislu trebalo bi ih, vođstvo, smatrati vješticama, ali onito nijesu bili. Vođstvo je bilo, i ostalo do kraja, bezobzirno zločinačko!

Samo neko, koga je baš briga, tačnije rečeno: nije ga uopšte stalo za sudbinu srpskog naroda i srpske države koju vodi, mogao je donijeti samoubilačku odluku o organizaciji i izvršenju sarajevskog atentata, niko drugi! Kako je moguće da se, i pored svih ovih pitanja, i na njih nikad datih, nego debelo skrivanih odgovora, jedan Nikola Pašić, sa ocem i sinom Karađorđević, glavni ubica srpskog naroda i prethodne tri Jugoslavije, (Miloševićeva to nikad nije ni bila, pa je ne stavljam u ovo nabrajanje), može smatrati i danas, i smatra se, najvećim srpskim političarem, i mudrim državnikom? Kako da je isti oreol namijenjen ocu, kralju Petru i sinu mu, kralju Aleksandru? A kako to da se njim kiti, od srpskih istoričara, i tvorac velikosrpskog zla (Načertanije, 1844.g.) okolnim narodima, i srpske propasti, Ilija Garašanin? Zar nije ova četvorka tvorac i najmonstruoznijeg zločina u istoriji evropskih ratova, jedinstvenog zločina u kojem ratna saveznica Srbija, ubija ratnu joj saveznicu Crnu Goru, s ciljem krađe njene brilijantne hiljadugodišnje istorije, da bi tim činom krađe sakrivala sramnu petstogodišnju istoriju srpskog robovanja Turcima, i sa ciljem krađe crnogorske teritorije, uništavanja njene slavne dinastije, države,crkve, nacije, kulture, oružja, grobalja, zastava, jednom riječju: zločinačkog posrbljavanja Crnogoraca, samo, kako bi konačno, Srbija izašla na more Jadransko?

Ko je, uz navedene Srbe, samlio Srbiju? Samljeli su je crnogorski i hercegovački velikosrbi, dakle onaj sloj koji je prihvatio prevaru i tešku laž da su Crnogorci Srbi koji su dobjegli u Crnu Goru, bježeći pred Turcima nakon kosovskog poraza, te da su Crnogorci nastali od sperme Lazarevih i Nemnjinih potomaka, da su oni srpski Spartanci, najčistiji Srbi, dominantni nad svim drugim Srbima i ostalim Balkancima, da su jezgro vječite srpske slobode, da su srpski vitezovi, vojskovođe, barjaktari, da su…! Zar nije Milošević Crnogorac, zar to nije Radovan Karadžić, zar to nije Branko Kostić, Amfilohije, zar to nijesu listom crnogorski akademici-velikosrbi, zar to nijesu oni akademici SANU , pa onda: intelektualci, novinari, umjetnici, naučnici, sportisti, političari, koji su svi poreklom iz Crne Gore, zar to nijesu…i tako beskrajnim redom? Jesu! A tek Batrić Jovanović, Milorad Vučelić, Radoman Božović, sjeća li ga se ko, i ini?

Pitam: zar nije Jugoslavija, odlukom Francuske, podrškom USA i Velike Britanije, iznenada,i zbog francuskih interesa, stvorena Velika Srbija, skrivana pod imenima dvaju kraljevina: SHS i Jugoslavije?

Ko je mogao: četrnaeste, petnaeste, šesnaeste, i dobrim dijelom sedamnaeste, znati da saveznici dobijaju rat? Niko, pa ni srpski vojni, ni politički vrh! Mislilo se da saveznici najvjerovatnije – gube, takvo je bilo stanje na frontovima! Ova kapitalna činjenica daje sloj beskrajne jeze pravednika, nad činom zločina velikosrpskog ubijanja Crne Gore, zločina koji je vršen kontinuirano, planirano, operativno, i bez uzmaka, o stidu da i ne govorimo, odmah počev od sarajevskog atentata!Krenulo se je istog časa, i osmnaeste je, Podgoričkom skupštinom,zločin doveden do kraja! A da su, nekim čudom, Pašić i Karađorđevići ikako onda mogli znati za pobjedu saveznika, zločin ubijanja Crne Gore bi bio isto tako jeziv, i bio je,jeste,i ostao je stravičan sve do danas, a takav će ostati i za budućnost!

Ogromnu istinu o zločinu znao je i Jovan Ćetković četrdesete, kad je objavio svoju knjigu Ujedinitelji Srbije i Crne Gore, ali nije htio da ga prizna kao zločin, odbio je da se teško pokaje, naprotiv, reklamirao ga je, veličao, uzdizao!

Bez obzira na sve, taj zločin ubijanja sopstvene majke osamnaeste, i danas se krije kao zmija noge, a o njemu se i danas, kao i u Ćetkovićevo vrijeme, laže kao o nekakvom njunačkom činu, tako se krije i kao takav se i danas prodaje! Kupuju ga svi, znajući da kupuju laž, ali žele kupovinom da se dodvore najnovijoj crnogorskoj diktaturi kao i vazdašnjoj politici u Beogradu!

U tome je crnogorska „tajna“ s kraja dvadesetog vijeka i početka dvadeset i prvog – ne, zapravo – u tome je istina o današnjoj generaciji milodžukačkih i drugih prolivgorskih nesoja!

Nastavak slijedi!

O JOVANU ĆETKOVIĆU (NASTAVAK OSMI)

O JOVANU ĆETKOVIĆU  (OSMI NASTAVAK)

Kapitalna knjiga Jovana Ćetkovića ( Jovan Ćetković, Ujedinitelji Srbije i Crne Gore, dubrovnik 1940.g.) od moje strane nije izabrana slučajno za analizu. Izabrala je knjigu sama godina njenog izdanja, objavljena je dvadeset i dvije godine, kako  taj čin velikosrbi, u Crnoj Gori imenovani bjelašima, nazivaju: bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije!

Niko se nikad od njih, bjelaša, nije zapitao: o kakvom se „ujedinjenju“ radi, kad se naziva „bezuslovnim“? Da taj termin nije diktirala srpska okupacija Crne Gore osamaneste? Đe se odigrala  čuvena bitka srpske i austrougarske vojske u Crnoj Gori kad je,  junačka srpska vojska, do nogu porazila austrougarsku vojsku i oslobodila Crnu Goru? Đe se nalazi ta srpska  Drina u Crnoj Gori? Ko to slavno bojište  krije, i zašto?

Kako je moguće da regent Aleksandar, čak ni prvog decembra osamnaeste, u svom svečanom govoru kojim je oglasio svijetu stvaranje Kraljevine SHS,  ni riječju ne pomenu Crnu Goru? Kako je moguće da je prećutao istinu da je herojstvo crnogorske vojske,  i samo ono,  spasilo onaj ostatak srpske vojske u rasulu i bježanju preko Albanije, ali i Crne Gore? Kako „zaboravi“ Aleksandar da kaže kako je, pružajući tu slavnu odstupnicu,  crnogorska vojskva spasila njegovu glavu, glavu njegovog oca, ali i zeta kralja Nikole što mu dade svoju voljenu šćer Zorku za ženu, kralja Petra,  kojem  knjeginja Zorka rodi na Cetinju nasljednike Aleksandra i Đorđa, da su Crnogorci tada spasili i glavu Nikole Pašića? Zašto Aleksandar prećuta da je crnogorska vojska spasila  od potpune propasti ostatak srpske vojske,  vladu i srpski parlament, dok bježahu pred neprijateljem, ostavljajući srpski narod na milost i nemilost okupatoru? Što ga je navelo, da u tom velikom  istorijskom trenutku, ne kaže riječi koje je morao reći:  „Naša bratska saveznica, srpska Crna Gora, spasila je svoju sestru Srbiju! Vječna joj hvala!“ Zašto ne proizvede serdara Janka Vukotića (takođe veleizdajnika crnogorskog) u Vojvodu od Mojkovca, nego ga sahrani kao „ađutanta njegovog veličanstva kralja Aleksandra“? Zašto se na vojnoj akademiji u Beogradu, ni na drugim fakultetima i školama,  o herojskom i patriotskom učešću Crne Gore u Prvom svjetskom ratu  te o pobjedničkim bitkama njene vojske, njenoj odstupnici pruženoj crnogorskom krvlju Srbima,  i još o mnogo čemu veličanstvenom, nikad i ništa  predavalo ni učilo nije, ali je Crna Gora, njena: kruna, vojska, zastava, crkva, jezik,oružje, na svakom koraku bila pljuvana kao izdajnik Srpstva, o kralju Nikole da i ne govorim, a u isto vrijeme se u Crnoj Gori,  svom silinom, vršilo okupatorsko posrbljavanje Crnogoraca, doslovce: njihovo nacionalno, vjersko i istorijsko satiranje koje je, moramo konačno priznati, do kraja uspjelo, bez obzira na junački otpor komita!

Milo Đukanović je najnoviji  izdanak i novi spomenik  tog “uspjeha”  iz onog vremena!

Dok se sve to obavljalo, lagalo se kako su Crnogorci rođeni, najčistiji, najveći Srbi, nije se otvoreno govorilo, ali se prodavalo da su Crnogorci izašli iz sperme Nemanjine i iz sperme srpskih vitezova i junaka koji poslije kosovskog poraza pobjegoše u Crnu Goru! Sveti Sava postade prisutan na svakom crnogorskom vrhu, dolu, rijeci, moru, nema đe ga ne bijaše…

Kako je moguće da se Aleksandar,  ni u jednom jedinom trenutku, ili tekstu, ili govoru,  ama nikad ne pohvali kako je čuveni Karađorđe, odnosno njegov otac, došao iz  Crne Gore, kad je i ta velikosrpska laž, o crnogorskom poreklu Karađorđevića, bila sveprisutna i prihvaćena kao – istina? Kako Aleksandar nikad ne viknu: Ja sam rođen na junačkom srpskom Cetinju, moj đed je najveći srpski junak: kralj Nikola Petrović!“ Kako to isto nikad ne kaza ni kralj Petar, i nikad se ne pohvali sa Zorkom Nikolinom? Kako je moguće, zapita li se Jovan Ćetković,  da Aleksandar sruči originalnu Njegoševu grobnu kapelicu na vrhu Lovćena u jezerce pod vrhoma, pa odmah izgradi njenu kopiju i pored toga što je, originalna Njegoševa kapela, mogla biti istog časa, kad je nova država proglašena, za čas  restaurirana i ostati netaknuta? Zašto Aleksandar javno pogazi Njegoševo posvećenje originalne kapelice Svetom Petru Cetinjskome, a on svoju novu kapelicu zavješta Svetom Đorđu i posveti je, tako sramno brišući Svetog Petra Cetinjskog,  svom sinu Petru, budućem jugoslovenskom  Kralju od Bježanja 1941-ve, Petru II Karađorđeviću? I tu novu njegovu, Aleksandorvu kapelicuvoreno lažući,  proglasi Njegoševom!

Zapita li se Ćetković, sa drugim „ujediniteljima“,  zašto je kralj Aleksandar, od stvaranja nove kraljevine, samo jedan jedini put došao u Crnu Goru, upravo na dan vraćanja kostiju Njegoševih iz cetinjskog manastira u Aleksandrovu kapelu na Lovćenu, 1925.g? Tada, i nikad više. Suprotstavi li se Jovan Ćetković ikad sramnoj laži, kako je Njegoš najveći srpski, a ne nikako crnogorski i južnoslovenski pesnik? Postavi li sebi Ćetković pitanje: pa kad je najveći srpski, kako to da ga niko u Srbiji ne razume, nego je uvijek potreban, uz objvaljivanje Njegoša,  poseban i veliki rječnik sa oko 3000 riječi crnogorskih prevednih Srbima, riječi koje u Crnoj Gori i svaki vrabac razumije? Pade li mu na pamet da se na njegove oči odvija monstruozna i duboko planirana  velikosrpska krađa crnogorske hioljadugodišnje istorije, i njeno smještanje u sektor srpske istorije, jer je ta krađa  za velikosrbe,  bila jedini način da se sakrije sramotno srpsko robovanje pod Turcima, ravno pet stotina godina? Zar ne postavi Ćetković pitanje sebi: Viđi, Dušanovo carstvo trajalo je svega sitnih, kratkih devet godina, a oni od toga napraviše epopeju kojom tlače sve oko sebe na Balkanu, zašto to rade? Kaza li sam sebi Jovan: čovječe, nikad niko u Crnoj Gori, do osamnaeste, ne zakunu se Svetim Savom, nego Svetim Petrom Cetinjskim, i-ili Svetim Vasilijem Ostroškim. Okle odjednom izroni Sveti Sava za koga se,  do 1838.g,  u Crnoj Gori nije ni znalo? Zašto se crnogorska nošnja od osamnaeste ne smije nosti, a od tog doba crnogorska kapa, ali samo ako su na njoj četiri ocila  koje velikosrbi falsifikovaše u četiri slova “S! Ako smo isti, zašto moj otac i đed , i prađed, čukunđed, kao i svi drugi u Crnoj Gori, ne nose srpsku narodnu nošnju: šajkaču, jelek, one čakšire, zakrivljene šumandijske opanke, zašto je pjesma naša „Oj svijetla majska zoro“, a njihova tancovanje uz živu muziku, zašto je kod nas prisutno „oj-ha“ a kod njih „opa“, zašto mi gvorimo Vukovim jezikom, a oni ekavicom?

Pa kako je moguće, jesu li najnoviji Karađorđevići, Aleksandar i Petar, zajedno sa Pašićem i štabom srpske vojske, toliki zločinci da ubijaju Crnu Goru: četrnaeste, petnaeste, šesnaeste, dok im ta ista Crna Gora, svojom odbranom,  spašava vojsku u bježanju i njih same? Pa je li moguće da se taj zločin izvršava u godinama i trenucima totalnog srpskog  državnog, vojničkog, i svakog drugog sloma, u godinama kad čitavi svijet misli, pa i srpska politika i vojska, da Njemci pobjeđuju u ratu, i misliće tako sve do kasnog,  i namjerno odocnjelog,  ulaženja Amerike u rat! Ova stravična Istina nije kod Ćetkovića, niti kod drugih bjelaša,  izazvala ogorčenje, zaprepašćenje bezdanošću velikosrpskog zločina, u čijem izvršenju je Ćetković bio plaćeni izvršilački šaraf,  ne nikako, ali ova činjenica zauvijek, jezivošću strave, obuhvata velikosrpsko ubistvo Crne Gore! Ko ikad progovori na ovaj način? Ja! Ali, odmah dodajem, da se i znalo, u istom vremenu, kako saveznici dobijaju rat nad Njemcima i Austrougarima, da se takav pobjednički slijed saveznika, onih navedenih  godina, smatrao sigurnim, velikosrpski zločin bi bio isto izvršen i isto jeziv kao što je i bio, Crna Gora je bila jedan od ciljeva velikosrpstva, čak i po stravičnu cijenu: da Njemci dobiju rat, a time i Crna Gora i Srbija nestanu sa lica zemlje!

Svim ovim pitanjima,  na koja je Ćetković imao istinite odgovore, ali je ćutao o istinitim odgovorima  kao led ledeni,  treba dodati i činjenicu da je veleizdajnik,   po veleizdaji koju je uradio,  do tada  totalno nepoznat u istoriji Evrope, srpski pukovnik Petar Pešić, već 1925-te PRIZNAO da je crnogorsku vojsku kao njen glavnokomandujući, planski i namjerno, po naređenju oba Karađorđevića i Pašića, doveo do propasti! Zašto? Jedino tako se sigurno ubijala crnogorska država, kruna,crkva, dinastija, kultura, oružje, jezik, zastave, sve crnogorsko, tako se satrla hiljadugodišnja sjajna crnogorska istorija i prebačila,  uz neviđene velikosrpske falsifikate u – srpsku! Cilj velikosrpstva to  je bio, kao i osvajanje i krađa, ne samo crnogorske istorije, nego i njene teritorije,  i zauvijek posrbljavanje Crnogoraca!

Sve se to i desilo, i samo iz tog osnova prisustvovali smo najnovijem ubistvu Crne Gore: prvi put januara 1989-te,  od strane Miloševića, Momira Bulatovića, Svetozara Marovića i Mila Đukanovića, a drugi put od 1997-me: Mila Đukanovića i Svetozara Marovića!

Ubice. . .

Drugog odgovora nema, a  i ako ga ima, on je čista – laž!

Nastavak slijedi!

O JOVANU ĆETKOVIĆU (NASTAVAK SEDMI)

Tvrdim: dvije svete planine, Rumija i Lovćen, sve njihove čarobne poruke koje nose, dva velika čovjeka i jedna velika žena, Vladimir, žena mu Kosara i Njegoš, bili bi dovoljni da vječno ujedine u Pravu, Časti, Patriotizmu i Slobodi, na stotine miliona ljudi. U Crnoj Gori, kod Milodžukaca, kako ih nazva jedan komentator, ni svete planine, ni sveta imena, ali ni hiljadugodišnja čudesna istorija jednog od najmalobrojnijih naroda na svijetu, ne znače ništa. Kad se pojavila u punom zamahu tekstilna industrija u Engleskoj, kuđ gođ pogledaš,  vidiš samo  ovce, javila se i poslovica: ovce su pojele ljude. U Crnoj Gori važi sljedeća istina: mafija i izdajnici pojeli su nekadašnji narod, i to zanavijek…

Crnu Goru treba zvati  Carstvo izdaje. Njen grb i zastava treba da nose lik Mila Đukanovića, a njena himna treba da bude neki Jamin hit, a u sred Podgorice treba otvoriti prvi muzej don Vita Korleonea. Samo navedene četiri stvari, osim mene lično, koji nijesam stvar  nego čoek, govorili bi jedinu istinu o Gori Crnoj, tako mračnoj da crnja biti ne može. Ali, sve na radost njenih stanovnica i stanovnika, još poštenije i potpuno tačno rečeno: stvorenja. Umjesto imena i prezimena, svakom stvorenju na vratima piše cijena za koju se prodaje mafiji,  i koja se odmah čita  iz svake njihove takozvane riječi, pogotovo one koju plasiraju na tržište Zla kao „časnu“. Stvorenja i milodžukaška čast? Pa to je najbolji crni vic u čitavoj balkanskoj istoriji prethodnog, i na samom početku ovog vijeka.

Pored kralja Nikole, ja sam najizdaniji i najprodavaniji čovjek koji je ikad živio i radio među stvorenjima Crne Gore u dvadesetom vijeku, i na početku dvadeset i prvog, darovao im se, i žrtvovao,  radeći čudesnu misiju, oreći sa sa neopisivim Zlom, a sve u želji da ih napravim  ljudima! Oni misle da sam doživio poraz, ali istina je drugačija: Oni su slomili, maljevima nečasti, gadluka, pokvarenosti, mržnje, ljubomore, izdaje, samoprodaje…mermerni sveti prag teške kapije koju sam im otvorio i kroz koju su trebali proći da bi se preobratili u ljude, oni su tako samouništili sebe za vazda, nikako prevareni, navedeni i zavedeni na taj čin samoubijanja, nego svojom svjesnom, planiranom i interesdžijskom logikom: neka mi majka bude prostitutka samo da ja živim kako  hoću, a odbije li tijelo svoje da prodaje, ubiću je:

I…ubiše je…

Činjenica koja bi me nekad fascinirala, ali već odavno nije,  i neće više nikad,  pitanje je: kako je moguće da se Jovan Ćetković ( Jovan Ćetković: „Ujedinitelji Crne Gore i Srbije“, Dubrovnik 1940.g.) istaknuti velikosrpski agent i ujedinitelj, osoba koja je znala čistu istinu kakvim je  sve tokovima  išao velikosrpski zločin ubijanja Crne Gore, a sve se to do u tančine znalo pogotovo  četrdesete,  kad je knjiga o izdaji Crne Gore objavljena, ali u formi Ćetkovićevog slavljenja i oratorijuma  posvećenog izdaji i izdajnicima Crne Gore i slavljenju Karađorđevića kao oslobodilaca, a ne kao što je istina – okupatora Crne Gore!  Kako se, barem onda, Ćetković ne pokaja za čin koji je radio i uradio, kako se ne zastiđe, kako ne kleknu u prvoj crkvi pred ikonostas i ne pomoli se riječima: „Oprosti mi Bože što izdadoh majku svoju…“ Međutim, kad se sjetim da u Crnoj Gori ne bijaše ni jednoga bjelaša koji se zastiđe što ubi svoju majku, ne nađe se  majčin sin koji reče: prodadoh se Beogradu…izdadoh Crnu Goru…pa kad se ovome pridoda istina da nema ni jednog jedinog komuniste crnogorskog koji se pokaja što je bio komunista, koji se pokaja što je dizao suludni trinaestojulski ustanak, koji se pokaja što je učestvovao u zločinima komunističkim, koji se pokaja što je podržavao diktaturu Josipa Broza, Blaža Jovanovića, udbu Rankovića, Jova Kapičića, i tako redom sve do danas,  pa kad se uzme u obzir da nema ni jednog jedinog četnika crnogorskog koji se pokaja što nađe svoj put u ubijanju već mrtve Crne Gore:  zločinima, bradama, kamama, krvničkim pjesmama, deseteračkim laganjima…te kad shvatimo da ne bješe ni jednog jedinog crnogorskog ibeovca, onoga koji je stvarno stao iza Staljina, koji se pokaja kad godine prođoše,  i istina se o Staljinu saznade, ne bješe ni jednog koji reče: podržavao sam najvećeg  masovnog ubicu i diktatora u istoriji čovječanstva, te kad razumijemo da Crna Gora, osim mene, Slavka Perovića, nema ni jednog  jedinog disidenta, kad nam postane konačno očigledno da nemamo ni jednog člana srpskih radikala u Crnoj Gori, ni jednog člana SNP-a, ni jednog člana SDP, ni jednog člana Liberalne patrtije, ni jednog člana DPS-a koji se pokaja i javno reče: uđoh među  ubilačku.  antinarodnu, antidemokratsku i anticrnogorsku mafiju, praštaj mi Bože, molim te, a vi ljudi, ne idite više nikad za tom bandom…onda postaje jasno da Ćetkovićevo držanje ima svoje brojne prethodnike, ali i masu potomaka. Ako Crna Gora nema,  niti je ikad imala, ma i jednog  jedinog pokajnika iskrenog, koga to ona  ima na svakom koraku? Odgovor je jeziv i istinit: Na svakom koraku  ona ima – nesoje, čast malobrojnim pojedinkama i pojedincima,  a to znači samo jedno – više nikad imati sebe neće, jer za to trebaju LJUDI!

Trenutak je da podsjetim na izdaju koja me je zadesila dvije hiljade desete. U januaru te godine skliznuo sam sa stepeništa, pao na leđa, udario tjemenom o pod, izgubio svijest, sve se desilo u stanu. Đeca su me pronašla, pozvala hitnu pomoć, konstatovan je gubitak svijesti, izvršen hirurški zahvat, sve je proteklo u najboljem redu, pušten sam sa klinike uz konstataciju da sam prošao bez ikakvih zdravstvenih posljedica, da sam  zdrav kao i prije nesreće. Odjednom, došao je da me vidi Saša Marković iz Budve, bivši poslanik LSCG u parlamentu Savezne republike Jugoslavije, osoba kojoj sam krstio novorođenu šćer, a trebao da mu krstim, sve kao kum naravno,  i  upravo pridošlog mu sina. Sjećam se Markovićevog zaprepašćenja kad je vidio da sam zdrav, ali i brzog prelaska na šalu koja mu je svojstvena kao maska, sve do onog trenutka kad shvatite da se radi o Markovićevoj  laži i glumi. Vratio se nazad. Odmah nakon njega došao je Dejan Martinović iz Londona, takođe član LSCG, prijatelj, osoba kojoj sam bio vjenčani kum! I on je bio prenražen da vidi zdravog čovjeka, i on je odmah prešao na viceve iz istih razloga kao i Marković. Za njim je iz Londona došao Ivo Martinović,  posljednji počasni pretsjednik LSCG i rođeni brat Dejanov, kao i prijatelj Saše Markovića sa kojim je finasirao izgradnju jedne zamamne, ogromne vile u Budvi, sa ciljem njene prodaje i zarade. Još nije prodana, a godine su protutnjale. Ivo Martinović je otvoreno saopštio da dolazi da me uvjeri i ubijedi da sam bolestan od epilepsije (padavice), da treba hitno i dugotrajno da se liječim, da treba da se stavim pod medicinski nadzor, i sve tako,  sve u krug,  sve uporno u,  preko dva sata  otrovnog monologa, te da on govori i u ime brata Dejana i prijatelja mu Markovića, i Saše Aleksića!

Trebam li pominjati da su uzaludna bila moja uvjeravanja da se radi o otvorenoj laži,  da u svemu tome nema istine, a da je njegova priča istinita ona bi se nalazila i u mojoj medicinskoj dokumentaciji, ali da u njoj nema ništa, i na kraju, doktori su bili dužni da me o tome i usmeno upozore, a nijesu, što sve potvrđuje da: ” lažeš Martinoviću!” Odmah je, pun straha, odletio za London.  Ovoj laži su se pridružile i dvije podmetnute mi žene, jedna Tivćanka, a druga Podgoričanka, o njihovim pokušajima moje diskreditacije  i saradnje te koordinacije sa grupom, neću ni govoriti, takve gadosti ni ovaj papir ne bi izdržao. Neću im reći ni imena, jer bi im to podiglo cijenu kod udbe za koju, kao i prethodnici, rade. Valja samo reći da su obje žene bile podmetnute posredstvom bivšeg LSCG gradonačelnika Cetinja Saše Aleksića kojji mi je glumatao prijatelja, a koji je bio član izdajničkog tima i na izdaji radio na najnesojskiji i najpodliji način. Na primjer, on je naveo mentalno mu poremećenu  majku da nauči na pamet latinske izraze medicinske dijagnoze epilepsije i moždanih oblasti koje zahvata (!), i da je svakodnevno šalje od prodavnice do prodavnice na Cetinju,  đe je sve to ova nesrećna žena ponavljala kao recital, naravno u tempiranom vremenu kad je najviše žena u prodavnicama i samoposlugama cetinjskim. Sin joj je tako komandovao iz Beograda,  đe  godinama živi.

Kada sam iz Praga došao na Cetinje, odmah je iz Londona ponovo doletio Ivo Martinović i sve, samo još crnje i nesojskije, ponovio. Isto kao i u Pragu, više od dva sata monologa na Cetinju. Izbačio sam ga iz stana zauvijek!

Kao najnesojskiji fil preko ove crne torte treba dodati činjenicu da je dio izdajničke ekipe bila i moja bivša snaha dr Zorana Perović (rođena Terzić, šćerka, takođe izdajnika LSCG, Ljuba Terzića) koja je u izdaji figurirala kao ljekar i vlasnica ko zna koliko mafijaških apoteka po Crnoj Gori. Treba da shvatimo da je ova osoba, kao ljekar, morala znati da, čak i da je istina kako imam padavicu, kako je  u skoro stoposto slučajeva, padavica izlječiva bolest! Ali, apotekarka je, zajedno sa navedenom grupom, imala drugi cilj: otvorenu laž i Zlo, i moje političko i ljudsko uništenje. Pokušaj sam im slomio u roku od nekolike sekunde!

Završavam sa sljedećim: da je grupa djelovala iskreno, a ne meni iza leđa, s obzirom da su prošle godine, a padavice nema pa nema, što bi za svakog, pa i za njih, bio dokaz da su se grdno prevarili, zar mi se ne bi kolektivno, ili pojedinačno izvinili? I to javno, naravno! Bi i te kako, ali od izvi jenja nema ništa, što je dokaz da su radili ne samo sračunato, nego po naređenju Saše Markovića kojemu je isto naređenje  došlo od strane jedne osobe što ga je uvjerila kako je Đukanović gotov, kako pada, da ta osoba dolazi za predsjednika Crne Gore, a da će on, Marković, doći za premijera, ministra onostranih poslova, ili ministra policije, samo treba srušiti Slavka koji im sve može pobrkati, zato Saša udrite na njega, i neka je sa srećom!

Na kraju želim podsjetiti da su tri počasna predsjednika Liberalnog saveza,  izdala LSCG, prodala se mafiji: Radoš Rotković, Marko Vešović i Ivo Martinović! Dodajmo da je Liberalni savez izdao i njegov politički lider, lažni kotorski advokat Miko Živković, zvani Tvor od Kotora, ili Miko Trsteno! Takođe, protekle dvadeset i dvije godine dokazale su da sam za SVE bio u pravu! Potvrdi li ovu golu istinu  iđe iko u Crnoj Gori, osim, više nego malog broja čvrstih, koji ostaše uz Istinu?

Nikad i niko…Nesoji!

Ima li ikakve razlike između Jovana Ćetkovića onoga doba, i ovih navedenih, ovoga doba? Odgovor je stravičan: nema!

O JOVANU ĆETKOVIĆU (ŠESTI NASTAVAK)

O JOVANU ĆETKOVIĆU (ŠESTI NASTAVAK)

Od kad je Liberalni savez, u znak najvećeg mogućeg javnog protesta, napuštio takozvanu političku scenu Crne Gore, ista ta Crna Gora ostala je ono što je i do tada bila: zemlja lažova, prevaranata, pljačkaša, mafije, moralnih i ličnih kukavica, spremna da za pare, a najčešće i bez njih, odigra svaku ulogu koju joj dodijeli mafija! Takođe, to je zemlja izdajnika koji izdaju svakoga koji, makar i najskromnije, pokuša da se bori za čast, istinu, pravo i slobodu Crne Gore. Narod te vrijednosti neželi, on ih smatra krviničkim neprijateljima, on samo hoće da bude u mafiji,i sa mafijom,i ništa drugo.

Nije tačna tvrdnja da je osnovni uzrok i pokretač ovakvog stanja Milo Đukanović! Istina je drugačija. Izdaje, prevare, podvale i laži, nalaze se u crnogorskoj prošlosti. Ogroman dokaz vidi se u rasplamsavanju ubilačkog velikosrpstva kod Crnogoraca, crnogorska prodaja Crnogorstva u Velikosrpstvo, njihova ambicija da se dokažu kao najveći Srbi, i da taj svoj zastidno sramni čin, dobro prodaju i naplate u Beogradu. U tome je tajna dvadesetogodišnjeg ponašanja današnjih stanovnika i stanovnica Crne Gore. U tome je tajna uspješnog ubijanja Crne Gore devetsto osamnaeste! U tome je tajna uspjeha januara 1989-te!

Ni u čemu drugom!

Srbi, jedan pošteni, vrijedni, pametni i hrabri narod, ništa nijesu krivi za stoosamdesetogodišnji asimilatorski i ubilački odnos njihove politike prema Crnoj Gori i drugima (kukala Bosna)! I Srbi su, kao i Crnogorci, tim zlim tokom velikosrpstva bili zavedeni i prevareni. Čitavi taj proces traje sve do danas. Ključni dokaz je, ne nikako iznenadna, nego logična pojava Slobodana Miloševića i miliona Srba koji su ga slijepo slijedili, a o Crnoj Gori da i ne govorimo. Da imaju ikakve šanse, Srbi bi prihvatili Istinu. Crnogorci neće – nikad! Oni su tu šansu, taj božji dar, imali u Liberalnom savezu. Ne samo da Istinu nijesu prihvatili, i pored toga što je bila očigledna, nego su se kao ubice ostrvili na nju, svjesno, nelagano,neprevareno,nezavedeno, ne, nego kupljeno, potkupljeno, špijunski, izdajnički, namjerno i planski.

Milo Đukanović je samo etapa u najmračnijim i najzločinačkijim stranicama sramne pozadine najnovije crnogorske istorije, koja seže sve do pojave „Načertanija“ Ilije Garašnina iz 1844-te godine, tajnog programa djelovanja srpske poltike na konstituisanju Velike Srbije, i to po svaku cijenu, i na bilo koji način! Ključni dokaz ove tvrdnje je i idiotski akt, inače poštenog i hrabrog Srbina patriote, tek sedamnaestogodišnjeg Gavrila Principa. Poruka sarajevskog atentata je sljedeća, pored ostalih koje nosi: Ma neka ide svet u pakao, kad Srbi nemaju Veliku Srbiju! Gavrilovi pucnji koji su pucani u prestolonasljednika Austrougarske, pucani su po naređenju kralja Petra, sina mu Aleksandra i Nikole Pašića! Veliki srpski patriota koji nije bježao ni od ubistva kraljevskog para Obrenović, u maju 1903-će, i dovođenja Petra Karađorđevića za kralja, Dragutin Dimitrijević Apis, inače šef obavještajne službe srpske armije, bio je izvršilac naređenja, a Gavrilo zloupotrijebljeni pion!

Dvadeset miliona ljudi životom je platilo Gavrilove pucnje, jedna četvrtina Srba je izginula, a Evropa postala razoreni kontinent. S druge strane Atlantika, Sjedinjene države izronile su kao svjetska sila broj jedan! Da li je stvorena Velika Srbija? Da, pod lažnim imenom: Kraljevina SHS, a onda nastavila da živi pod imenom: Kraljevina Jugoslavija! Koliko je trajala ta ratnoprofiterska, krvava, zločinačka i pljačkaška versajska tvorevina? Tek dvadeset i pet godina, a Aleksandar je pljačkao sve do svoje smrti. Kad je postao kralj, nije imao ni centa, a kad je 1934-te ubijen u Marselju, sahranjen je kao jedan od najbogatijih vladara Evrope!

Od Garašanina do danas, velikosrpstvo se u Srbiji i van nje, planski razvija u svim oblastima života. Njime su kontaminirani: crkva,univerzitet, akademije, nauke, umjetnost, sport, mediji, svaki dan, godina, vijek, sve je tako bilo i u Crnoj Gori. I ostalo. Milo Đukanović je najnoviji ubica Crne Gore, svega što je u njoj, makar malo, valjalo. Liberalni savez cijene nije imao, za razliku od drugih stranaka i individua. Njega nije ubio Đukanović, nego su ga pogubila stvorenja koja bitišu u Crnoj Gori. Đukanović je to samo povezao u tok koji vodi ubistvu liberala, a to znači – Crne Gore! Zašto? Govorio sam već o tome, ali i sad tvrdim: cilj je stvaranje Male Velike Srbije: Srbija, Srpska, Crna Gora, sjeverni dio Kosova, Makedonija: to je buduća Mala Velika Srbija. Sve je to američki plan. Đukanović je, uz Amfilohija, najveći velikosrpski agent ikad ubačen u Crnu Goru…Naravno, kad mu se plati, postaće on i zanzibarski „patriota“, takav su Crnogorci tanki plastični materijal!

Nema knjige istorije objavljene u Beogradu, koja: Polablje-Duklju-Zetu-Crnu Goru lažno ne predstavlja kao Srbiju i Srbe. Laž o bježanju, takozvanih naših srpskih predaka, srpske vlastele i kmetova u Crnu Goru, poslije vojnog sloma na Kosovu, gura se iz svih snaga uz stravičnu i besramnu zloupotrebu Njegoša: što se nešće u lance vezati, to se zbježa u ove planine! Takođe, niko ne komentariše Njegoševu riječ zbježa, što na crnogorskom znači bježanje, bježanija…niko! Nije slučajno ni da se bježanje trideset hiljada srpskih porodica sa Kosova u austrijsku Vojvodinu pod Arsenijem III Čarnojevićem, lažno prikazuje kao seoba.Takođe, niko nikad da se zapita: Kako su se to Crnogorci našli u Srbiji, kad oni, od davnih vremena, skoro da nemaju ni jednog Srbina koji neće s ponosom reći da je poreklom iz Crne Gore! Niko da pita i odgovori: kad je očigledna laž ste se vi zbježali kod nas, a mi se istinski doseljavali u Srbiju, o čemu se zna i postoje dokumenti, da nijesmo, možda, mi Crnogorci, vaši preci, pa vi trućajte vaše laži o povlačenju u Crnu Goru nekome drugome! Ali, ne! Crnogorci vole laž, a vole i da su Srbi, u tome je kvaka, tu tajne nema! Ni jednog jedinog dokumenta o srpskoj bježaniji sa Kosova u Crnu Goru nema, a zna se da je srpska vlastela, u najvećoj mjeri, kao i vlastele drugih evropskih naroda, bila pismena, zna se da bi ostavila takav pisani trag, jer to je događaj u svakom narodu koji proživljava tragediju koja se graniči sa nestankom, to je period istorije za vječito pamćenje, ali dokumenata kod Srba nema. Međutim, ima dokumenata koji svjedoče da je jedan dio srpske vlastele pobjegao na Hilandar, drugi je utekao u Dubrovnik, najveći dio se predao Bajazitu, ali niko ne uteče u Crnu Goru! I na kraju: pa dobro, vi se doseliste u nenaseljenu Crnu Goru, ko bi vas drugi puštio sem prazan prostor, ko bi vam predao državu i krunu, kako to da tome novome prostoru u koji dobježaste, ne dadoste ime, na primjer: Nova Srbija? Kako to da na pečatu crnogorske mitropolije ne piše Srpska pravoslavna mitropolija – Cetinje? Nego piše Mitropolija crnogorsko primorska!

U samo nekoliko rečenica opisana je srž velikosrpske ideologije: laž na svakom mjestu, svakom koraku, u svakom danu, godini, vijeku. Cilj velikosrpstva je: osvajanje novih teritorija, a u crnogorskom slučaju, izlazak na Jadran, posrbljavanje Crnogoraca i javna krađa viševjekovne crnogorske istorije kojom se, lažno je prikazujući srpskom, pokriva crna rupa petstogodišnjeg srpskog robovanja Turcima!

Od Garašnina Crna će Gora, baš kao i Bugarska, Bosna, Dalmacija, Albanija, biti izložena djelovanju velikosrpskih agenata, knjiga i spisa, narodnih deseteračkih, posebno zbirki falsifikovanih Vukovih (Karadžić) pjesama, čemu će Crna podleći. Ostali, osim današnje Dodikove Srpske, ne. Da li svjesno, ili nesvjesno, velikosrpstvu će dati svoj doprinos i srbovanje kralja Nikole koji je imao san da postane svesrpski kralj sa prijestolom u Beogradu pa mu je, nadao se, Srbovanje u toj namjeri krčilo puteve!

Sa gledišta postojanja i istorije slavne dinastije Petrović – Njegoš, san Nikolin je lijep, ali samo u snu ostvariv! U konkretnom životu potpuno glup, nerealan, nemoguć, ali…

Nije moguće da Jovan Ćetković Ujedinitilji Crne Gore i Srbije, Dubrovnik 1940, (tada su Dubrovnik i Korčula pripadali banovini Zeti, tako je, preko leđa Crnogoraca, Aleksandar Hrvatima htio da ukrade, ništa manje, no Dubrovnik!) nije znao za tajni program „Načertanije“ koji je 1907-me prvi put(!) objavljen u Beogradu Srbima! Nije moguće da nije znao za djelovanje srpske agenture u Crnoj Gori, jer joj je i sam pripadao! Nije moguće da nije znao istinu o fantastičnom djelovanju crnogorske vojske, istinu da je samo crnogorska vojska, i niko drugi, spasila srpsku vojsku, kralja Petra, regenta Aleksandra, Nikolu Pašića, vladu i parlament srpski, od totalnog uništenja prilikom njihove bježanije preko Prokletija i Crne Gore! Spasila je, nesvjesna da to radi, Crna Gora, svoje ubice! Nije moguće da Ćetković nije znao koliko i kako je uništena Crna Gora do, i nakon osamnaeste! Nije moguće da nije znao za veleizdajničku ulogu srpskog pukovnika Petra Pešića, glavnokomandujućeg crnogorske vojske, koji je 1925-te javno priznao svoju ulogu izadjnika vojske kojom je komandovao, što je jedinstven slučaj u evropskoj istoriji! Nije moguće da se Ćetković nikad nije zapitao: Kako se to podiže, na Kalemegdanu, spomenik zahvalnosti Francuskoj(Meštrović), a nikad se ne podiže spomenik „Hvala ti Crna Goro!“ pa makar i na njemu stajalo da je Crna Gora srpska, i to u sred istog Kalemegdana! Nije moguće da Ćetković nije znao kako, o čojskom i junačkom učešću Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, otvoreno, bezočno i nesojski laže Beograd, nego se i sve crnogorsko,crnogorska kapa na primjer, u sred Crne Gore velikosrpski progoni! Nije moguće da nije znao kako ni kralj Petar, ni Aleksandar, ni Pašić, ni niko drugi iz redova velikosrpske diktatorske klike, nikad i niđe ne pomenuše Crnu Goru u znak zahvalnosti za njeno nadljudsko savezništvo i ljubav prema Srbiji i Srbima! Kralj Aleksandar nije Crnu Goru ni spomenuo, makar kao zapetu, čak ni u govoru kojim je svijetu obznanio stvaranje Kraljevine SHS, prvog decembra 1918.g!

Ovakvih pitanja može se postaviti bezbroj, i na svako dati istinit odgovor, ali o čemu ona svjedoče? Samo o sljedećem: Osamanaesta je bila završni čin crnogorske veleizdaje, nikad viđen u evropskoj istoriji. Takođe, Ćetković je bio samo jedan od bezbrojnih agenata, kojemu savjest nije proradila ni 1940-te!I nikome od njih, ni njihovim sljedbenicima, savjest ne proradi ni do danas!

Viče nam se u lice Živjela izdaja!

Nastavak slijedi!

O JOVANU ĆETKOVIĆU (PETI NASTAVAK)

O KNJIZI JOVANA ĆETKOVIĆA (PETI NASTAVAK)

Knjiga Jovana Ćetkovića Ujedinitelji Srbije i Crne Gore, Dubrovnik 1940.g., po falsifikatima koje namjerno podastire kao istinu, nije nikakav izuzetak. Naprotiv, takav planiran način falsifikovanja istorije i pokušaj očiglednog ubistva Istine, kakrakterističan je i bitan za sve diktatorske režime, pa i za velikosrpski.

Kraljevina SHS, docnija Kraljevina Jugoslavija, o Titovoj Jugoslaviji da i ne govorim, te, prije njih Kraljevina Srbija, nijesu bile ništa drugo do ovo, što je Crna Gora već punih dvadeset i dvije godine, pod Milom Đukanovićem. Bile su to otvorene i zločinačke mafijaške diktature! Mafija se, u srpskim kraljevinama(SHS, Jugoslavija) koje su se smjenjivale jedna za drugom, a kojima je stolovao Beograd, (Crnogorci su ga zvali onako kako treba, a tako ga i pisali – Biograd), ni sama svjesna o čemu se radi, skrivala patriotizmom, snovima o ujedinjenju Slovena, ali i pričama o ujedinjenju Jugoslovena, a onda se sve pretvaralo u ubilački snop propagiranja ujedinjenja Srpstva (Ujedinjenje, ili smrt!), ispod čega se, na užas, nalazila očigledna podlost stvaranja Velike Srbije, i namjera asimilacije svih nesrba, okolnih naroda, na čije je teritorije Beograd, kroz projekat Velike Srbije pretendovao – u Srbe!

Taj zločinački projekat je bio potpunoj kontradikciji sa viševjekovnim ropstvom Srba pod Turcima (samo u Beogradu bilo je 250 džamija, kad je Beograd bio duplo manji stanovništvom od današnje Podgorice!), sa minijaturnošću Srbije, sa njenim nedovoljnim ljudskim i vojničkim potencijalma, i mnogo čime drugim.Što to znači? Samo jedno: velkosrpski projekat bio je idiotski, u samoj svojoj suštini! Da li su to njegovi kreatori znali? I te kako! Tu kapitalnu konstrukcionu grešku projekta oni su krili blebatanjem o obnavaljanju Dušanovog carstva, namjerno krijući, kao zmija noge, poraznu istinu da je Dušanovo carstvo trajalo SAMO devet godina, a onda se raspalo!

Krila se i činjenica da je autokefalnost Srpske crkve Sv. Sava nekanonski kupio od vaseljenskog patrijarha, kao i činjenica da je Dušan, srpsku arhiepiskopiju protivkanonski uzdigao na rang patrijaršije samo iz razloga kako bi mu patrijarh, kojeg je Dušan postavio, kršeći sva pravila, stavio carsku krunu na glavu! Krilo se i krije se i danas da je Dušana zbog svega toga i zvanično prokleo vaseljenski patrijarh Kalist, i bacio anatemu: na Dušana, na njegovu krunu, na njegovu vojsku, na njegovu državu i na Dušanovu crkvu! Ova anatema važi danas, pošto je Kalist nikad nije povukao, nego je sa njom umro i nju više, kanonski, niko i nikad povući ne može!

A čime su se prikrivale naredne, Titova mafija i diktatura? Proleterijatom, samoupravljanjem, federalizmom, nesvrstanima, komunizmom, srpom i čekićem, bratstvom i jedinstvom, zenicom oka, vojskom, policijom, udbom, crvenim zastavama, sportom, narodnom muzikom, modernom umjetnošću, književnošću, filmom, pozorištem, slikarstvom, džezom, rokom, popom, pankom, štafetom, krile su se crvenim zastavama Proleteri svih zemalja, ujedinite se!

Velikosrpski program nije imao nikakve veze ni sa ondašnjom geopolitičkom situacijom u kojoj ga je definisao veliki zločinac od Ilije Garašanina, i to godine 1844! . Srbijica se tada na istoku graničila sa velesilom Austrougarskom, a sa istoka i juga, sa velesilom Turskom. Rusija je bila daleko, i igrala je drugačije od snova koje sanja diktatorski velikosrpski Beograd, sve do onog trenutka kada će, umjesto dotadašnje ruske igre ujedinjenja Jugoslovena na kartu Bugarske kao Pijemonta, Rusija ostaviti Sofiju i zaigrati na Beograd kao Pijemont. Istorija dokazuje da je taj ruski obrat bio zla kob za sve Južne Slovene, katastrofa! Dokazuje i to da je obrat pretstavljao iznenadno gorivo za već prazne političke, deseteračke i guslarske motore velikosrpstva. Zahvaljujući Sanktpetersburgu, velikosrpstvo je počelo ponovo da leti! Ne u Amfilohijevo srpsko nebo, nikako, već u mračne i krvave tunele balkanske budućnosti.

Svako ko je bio onoliki, nikakakav i malecki, kao ondašnja Srbija, sledio bi se od straha pred onim što mu donosi velikosrpska budućnost. Trebalo je vojno slomiti oba carstva, Austrougarsko i tursko, ali i još mnogo toga! Ma kakvi, nikakvih briga u Beogradu bilo nije, naprotiv, čim su ponovo došli na vlast 1903.g., i to zlikovačkim pučem kojim je ubijen kraljevski par Obrenović, pa iskasapljen oficirskim sabljama bačen kroz prozor na trotoar dvora, (defrenestacija) kako bi se srpski narod mogao uvjeriti da su Obrenovići mrtvi, kralj Petar je svim silama mamuzao velikosrpstvo, koje je sad on jahao, a pridružili su mu se sinovi Aleksandar i Đorđe, i srpska vojska, i srpska crkva, i takozvana nauka, te umjetnost, folklor, gusle, sve…A kakve je sve to veze imalo sa realnošću? Nikakve! Što je? Isto što i odluka o dizanju trinaestojulskog ustanka – čisti idiotizam! Je li to dokazano samim razvojem događaja, sve do danas? Apsolutno, za svakoga ko ima trunčicu obraza, poštenja i mrvicu razuma. Ali, koje su posljedice postojanja nepobitne Istine tragičnih događaja koji se smjenjivali: Je li to distanciranje od velikosrpske politike, njeno raskrinkavanje, prozivanje, i osuda kratora i izvršilaca? Bože sačuvaj, naprotiv, sve suprotno! A zašto? Obraz i razum odavno su sa ovih prostora proćerani, i više se nikad vratiti neće…Ko je kriv za to isparenje Istine? Velikosrpstvo, četništvo, komunizam, Petar, Aleksandar, Draža,Đilas, Blažo,Tito, Jovanka,Milošević, Mira, Karadžić, Mladić, Hadžić…i čitavi cunami drugih. Tako je to išlo, i ide i dalje, u beskraj.

A narod, đe je tu narod? Narod nije žrtva, on je beskarakterna, šarena, podatna krpara, po kojoj se Zlo kretalo i kreće se kao po tepihu, i narod je, svjestan da otvoreno laže, Zlo nosio na ramenima, uznosio ga do Lazara, Njegoša i mita, slavio, opjevavao. Ovđe mislim samo na Crnogorce i Srbe, svi drugi su ječali u mukama i hrabro se borili protiv Zla. A,o inteligenciji crnogorsko-srpskoj da i ne pričam, oni su crni kristali smeća, glavni zločinci, prodate zadnjice! Za razliku od Crne Gore, đe inteligencije uopšte nema, niti je uopšte i bilo, do dva , tri pojedinca, u Srbiji je nje bilo, ima, i vazda će je biti. Malo ih je, ali su pravi, svaka im čast!

Ćetkovićeva knjiga je vrijedna, od kapitalne važnosti, kao dokaz kako se Zlo, osim tajne policije, vojske, univerziteta, škola, vrtića, bolnica, medija, svadbi, rađanja, sahrana, četrdesnica, pijaca, robnih kuća, firmi i čega sve ne, obilato služi takozvanim intelektualcima tipa Ćetkovića, kako bi svoj zločin pretvaralo u: herojstvo,patrotizam, pamet, žrtvu, desterac,gusle,spomenike, i tako redom.

Ćetkovićeva knjiga donosi veliki broj imena onih Crnogoraca koji su, do devetsto osamnaeste, postali pretočeni Srbi, gotovo svih onih koji su javno radili na izdaji Crne Gore, a njihov rad mogao je biti prepoznat, vidljiv, jasan. Oni su svojim djelovanjem, znajući što rade, plaćenički služili srpskoj obavještajnoj službi,tuđem kralju, tuđoj državi, tuđoj crkvi, i još mnogo čemu tuđem, ali: izdali su svoga kralja Nikolu, sve prethodne crnogorske dinastije kroz sramotnu izdaju dinastije Petrović – Njegoš, izdali su majku svoju Crnu Goru, ubili svoju državu, autokefalnu crkvu, Sveti Lovćen i Svetu Rumiju, izdali su crnogorsku istoriju, tradiciju, svoje pretke, kulturu, oružje, zastave, jezik, nošnju…ama sve! Iz te izdaje Crnoj su Gori izronili, januara 89-te, zagrljeni: Milošević i sluga mu Đukanović, taj zagrljaj nikad prestati neće, ali, proteklih dvadeset i dvije godine potvrđuje ovo što ću reći: i neka taj mafijaško-zločinački zagrljaj ne prestaje, jer ovaj narod je sve to zaslužio, zdušno podržao, on guta sudbinu koju je želio, koju je stvorio, za koju se podlošću borio i izborio, i eto mu voljene sudbine!

Preživa li narod preživa, i uživa…I neka mu ga!

Nastavak slijedi!

Tag Cloud