A great WordPress.com site

Archive for October, 2012

ATENTAT NA MENE (2)

Na krasnom novljanskom šetalištu Škver, šestog juna ove godine, u sred bijela dana, desio se otvoreni pokušaj mog ubistva! Ovaj mračni zadatak, „posao“ koji se morao izvršiti zbog naređenja, i ko zna čega još, pokušalI SU da obave nekolika pripadnikainterventnog voda novljanske policije. Važno je reći da je načelnik novljanskog MUP-a gospodin Banićević, a komandir policije g.Bojović. Izvršilac pokušaja mog ubistva bio je policajac Jauković, nekadašnji član tjelesne garde Mila i Aca Đukanovića!

Kako se i što desilo, opisao sam u prethodnom tekstu, ne želim se ponavljati, ali želim reći, i pitam sebe: trebam li uopšte reći da – nikakvog zakonskog osnova, a o ljudskom da i ne govorim – nije bilo za takvu akciju policije, njenog specijalnog odreda (!) protiv mene! Naravno, znali su to i sami policajci, i sam Jauković, i prije nego što su, po naređenju, krenuli u akciju! Osim toga, Jauković uopšte,i po rasporedu, toga dana nije trebao ni biti na poslu, nego je posebno pozvan! I – krenuli su!

Javno postavljam pitanje: ko im je izdao naređenje za moje ubistvo? Javno postavljam pitanje: ko je izdao naređenje, ili dao savjet, da se pokrene specijalna jedinica protiv mene? Ko je pozvao Jaukovića na dužnost toga dana, i zašto?
Pitam: Zar se situacija na terenu nije trebala hitno p r e t h o d n o provjeriti, posebno uzimajući u obzir da sam ja centar prijave? Zar naredbodavcu nije moglo pasti na pamet da je prijava – čista provokacija? Ili je naredbodavac, sa Danijelom Vasiljević koja je „prijavila“ slučaj, već prethodno režirao i pripremio čitavu stvar? Ja znam da je u pitanju ova druga varijanta, jer da nije, slučaja bilo ne bi! A bilo je! Ovome dodajem i istinu, potkrijepljenu narednim javnim pitanjem: Što su specijalci zatekli kad su došli na lice mjesta? Zatekli su red i mir! Đe sam ja bio, kao izvršilac djela „remećenja javnog reda i mira“, kada su specijalci došli? Đe? U WC-u, ili unutar kafića, sa onim momcima, veselo sam ćaskao.Čemu uopšte intervencija? O čemu su odmah šušorili policajci, čim su došli, sa sinom teškog izdajnika LSCG, Voja Stanića, takozvanim pianistom Tomom Stanićem? I sa Vasiljevićkom. Da li je moguće da su, specijalci, više vjerovali naredbodavcu, nego svojim očima? Kako se moglo desiti da odmah ne shvate kako je Vasiljevićka, prijavljivanjem slučaja, očigledno lagala, jer slučaja bilo – nije! Zašto se onda sve desilo? Odogvor je samo jedan – j e . . l o se njima za istinu nepobitno utvrđenu i viđenu odmah, njihovim – golim očima. Jauković je naređenje o mom ubistvu dobio tajno, ada kako, siguran sam da za takvo naređenje drugi pripadnici interventnog voda, uopšte nijesu ni znali! A da je ovo tačno, svjedoči ponašanje ostalih pripadnika voda koje je bilo iznuđeno Jaukovićevim napadom, mada su izvršili idiotsku naredbu! Ali, treba reći najvažnije – nikakvog prekršaja, ili krivičnog djela, od moje strane nije bilo, osim zlikovačkog napada Jaukovića na mene!

Da je sve bilo prethodno planirano, svjedoči i, samo na prvi pogled, sramotno ponašanje lažnih crnogorskih medija koji su, očiglednom pokušaju mog ubistva, posvetili tek – mali prostor, ispunjen kratkim izjavama malog dijela funcionera DPS i njihovih opozicionih slugu – i muk! Totalni! Ledeno ćutanje, kojem smo svi svjedoci! Da li možemo i zamisliti da novljanski događaj, za svakog studenta novinarstva, a kamo li novinara sa iskustvom, n i j e vijest g o d i n e? Nikako! Zašto mi novinari nijesu odmah ponudili, ne samo izjavu, nego moju analizu događaja, intervju sa mnom, i tome slično? Đe sam bio na televizajama, radio stanicama, štampanim medijima? Nije me bilo! Iznenađenje? Samo za budale, ali takvih u Pizdogori – nema, ja to znam! Zašto su se, isto tako kao i mediji, ponijele i lažne nevladine organizacije na čelu sa lažnim Helsinškim komitetom teškog izdajnika LSCG, Slobodana Franovića? Samo zbog jedne stvari – njihov stvarni vlasnik i komandant, šef crnogorske mafije, naredio je – ni glasa!

Ja znam da me šef crnogorske mafije, kao i bezbroj njegovih mafijaških čankolizaca, mrzi zbog političkog, ljudskog djelovanja i dvodecenijskog pronošenja istine! Ja znam da sam mu, stalno bio, i ostao, na žalost – jedna i jedina jedina prepreka, ostvarenju njegovih monstruoznih ciljeva, želja i snova koje je, uprkos pravdi, istini, moralu, ipak ostvario. Ja znam da se istog časa, čim je shvatio da me slomiti, ni kupiti ne može, dao na slamanje, kupovinu i trgovinu sa mojim okruženjem, i u potpunosti je uspio! Pominjem samo najnoviji pokušaj moje totalne diskreditacije, u zdrvstvenom smislu – eto, imam epilepsiju! Sve je trebalo da dovede do kraja ekipa: dvije podmetnute mi žene (Podgorica, Tivat) Saša Jovičin Marković, kum sam njegovoj šćerci, bivši savezni poslanik LSCG iz Budve; Ivo Martinović, bivši počasni predsjednik LSCG i rođeni brat saizvršioca u monstruoznoj laži, Deja Dujova Martinovića, inače, ja sam mu kumovao, obojica decenijama žive u Londonu, Saša Jovov Aleksić, bivši gradonačelnik Cetinja ispred LSCG, i moja bivša snaha, dr Zorana Perović (Terzić). Raskrinkao sami ih! Najveća istina koju sam razotkrio, i koja sve takozvane sposobnosti šefa mafije pretvara u ono što jesu – krvavi otirač, otkrio sam ja, a to je kapitalna istina da se narod, iz davno dosegnutog nivoa n a r o d a, pod mafijom srozao na nivo grotesknih s t v o r e nj a, ali nikako silom i laganjem – nego kupovanjem, i mitom! Pred njih je Glavni stavio korito, i svi su se na njega zalećeli, masakrirajući se međusobno, ko da prvi i najviše loče, a glavni uživa gledajući . . . Istina je još strašnija – nakadašnji narod se – svojom slobodnom voljom – t o t a l n o prodao mafiji, i to – zauvijek! Dokaz? Pored miliona drugih koje sam za dvije decenije iznosio – upravo obavljeni „izbori!“

Jedan lažni novinar, stopostotni službenik CIA, koji je LSCG pokušavao da razbija, po naređenju, naravno, dok je godinama i godinama „novinario“ za cijinu radiostanicu „Slobodna Evropa“, stopostotno lažući, iskrivljavajući, ali najviše – zaobilazeći činjenicu postojanja LSCG i njegove ogromne uloge u Pizdogori! Taj Kusovac je, već par godina, dolazeći sa mjesta dugogodišnjeg savjetnika predsjednik Đukanovića, na mjesto direktora sramne „Pobjede“, postao javni glasnogovornik mafije, ali: što je uradio povodom pokušaja mog ubistva? Dao je prostor (poslije sedam dana!) za intervju sa navodnom „prijavljivačicom“ Danijelom Vasiljević! Naravno, meni – ni riječ! Iznenađenje? Taman posla! To je, već dvadeset i dvije godine, uhodana trasa kojom mafija juri, preobučena u – „novinare!“ Moram , u ovom trenutku, da kažem i sljedeće: jedina tri slobodna i demokratska medija, u Pizdogori, bila su tri koja je pokrenuo LSCG: Liberal, Free Montenegro i Antena M , sve do trenutka njegove krađe od strane braće Steva i Đura Vučinića, (teški izdajnici LSCG), kao i od strane nas pokrenuta prva novinska crnogorska agencija „Montena fax“, koja je doživjela istu sudbinu, zahvaljujući istim teškim izdajnicima – braći Vučinić.

Takođe, pored niza ostalih „novinara“, vjernih mafijinih održavaoca pomenue trase, pored Kusovca , bili su: Vidoje Konatar, Božidar Čolović, Emilo Labudović, Darko Ašanin, Darko Šuković (teški izdajniki LSCG) Velibor Čović (teški izdajnik LSCG), Branko Vojičić (teški izdajnik LSCG) , pokojni Vesko Tomović(teški izdajnik LSCG), Nebojša Redžiž (teški izdajnik LSCG) Miško Perović (šef Druge Familije) Jevrem Brković, Marko Vešović (teški izdajnik LSCG), Milka Tadić – Mijović, Veseljko Koprivica (teški izdajnik LSCG), Marko Novaković (teški izdajnik LSCG), Koča Pavlović. . .ima ih još – čitava armija!

Evo, u cjelosti, pobjedine Danijele Vasiljević, moji komentari u zagradi, kurzivom:

Danijela Vasiljević: Slavko Perović me brutalno izvrijeđao (laž, ona je vrijeđala najsramnije, gurajući se stomakom u poodmakloj trudnoći, prema meni! Što je željela? Da je udarim nogom po sred stomaka, da ubijem plod koji nosi? Tačno! Očigledno je – ko je ona, i o kakvom se „karakteru“ radi!)

HERCEG NOVI – Danijela Vasiljević, rođena Novljanka, koja već dvije decenije živi u Švajcarkoj, (potpuno uzaludno, ona je bila i ostala, kao skoro i sva stvorenja pizdogorska – ambijentalni podlac. Njima uopšte nije važno đe žive, i što vide! Ambijentalna podlost za njih nije vrhunac Zla, nego je smatraju vrhuncem ljudske pameti!) o incidentu (za Kusovca je to „incident“, nije nikako ono što jeste – otvoreni pokušaj mog ubistva!) koji se prošle srijede (kad se već „incident“ desio „prošle srijede“, zašto se razgovor sa Vasiljevićkom nije obavio o d m a h, nego punih sedam dana poslije? Odgovor je: naredbodavac je čekao i nadao se – možda ipak umrem!) u popodnevnim satima zbio u Škveru, kad ju je, prema njenim riječima, bezrazložno i grubo izvrijeđao, te nasrnuo na nju Slavko Perović, (laž, ona je ta koja je nasrnula iz čista mira, i isto tako vrijeđala podnoseći mi svoj stomak – kao loptu, samo što nije vikala – udari me više nogom u stomak! Što čekaš!) bivši lider Liberala,( naredna „Pobjedina“ laž – ja nijesam bio lider „liberala“, nego osnivač, lider, poslanik, Liberalnog saveza Crne Gore, potpredsjednik Liberalne internacionale, pjesnik, bivši direktor Državnog arova Crne Gore, i još – mnogo čega drugog! Ovo je namjerno prikrivanje istine, jer jedan od najvećih lažova i podlaca na sceni, i teški izdajnik lSCG, Andrija Popović, lažno svoju stranku naziva liberalima, i očigledno krade od našeg svetog nasljeđa, krade – sve što mu se prohtije) kaže za “Pobjedu” da se do sada nije oglašavala u medijima zbog toga što je još uvijek – u šoku od svega ružnog što je s porodicom ovdje doživjela.(čista laž, nikakvog šoka za nju nije bilo, i ona se nadala da ću umrijeti, i bila – srećna! Koliko je čestitki dobila – o tom ona – ćuti!)

U poodmakloj trudnoći, sa suprugom Englezom (vaginalno asimilovanim!) po zanimanju menadžerom, te dvoipogodišnjim sinčićem,(tačno) sjedila je tog dana u kafeu „Nautika”, tik do susjednog Do-Do-a. Inače, kao i svake godine, došla je u rodni grad na odmor, gdje ima svoj dom i rodbinu, a ovdje joj je sahranjena i mati. Evo njene priče:

– Tog dana pošli samo na plažu, pa smo usput sjeli u taj lokal (Nautika) da popijemo piće. Kako tu nema sladoleda, prošla sam u obližnji Do-Do sa sinom da mu ga kupim. Međutim, koja tri stola od nas,(laž, još dalje!) sjedio je gospodin Perović sa još dvojicom. Bio je agresivno bučan i vulgaran do neopisivosti i šokantnosti!(gola laž, izmišljotina!) Nije bilo previše gostiju, a mnogi su se zbog takve atmosfere, naprosto razbježali.(ponovno – laž! Nikakvog napuštanja terase lokala – nije bilo!Terasa je bila skoro prazna!) Jer, govorio je svašta, protiv države, najgrublje vrijeđao Novljane, mada to meni nije toliko bitno.(Laž, jer jako joj nije bilo bitno, odakle njena agresija na mene?) Ali taj arsenal njegovih psovki, poput one da su svi Novljani p…, da im j…mater, teško mi je i ponoviti… (gola laž) Naprosto se od tog tresla i prestrašena konobarica u Do-Do-u, koju sam zamolila da mi prenese sladoled i koja mi se stalno izvinjavala.( laž, niti se tresla, niti izvinjavala, jer je sve bilo – u redu!) Nakon nekoliko minuta, opet sam se vratila u Do-Do, jer moj je sinčić bio nestrpljiv da dobije slasticu.(Kako? Zašto je nije odmah kupila? I drugo – ako sam bio onakav kakvim me opisuje, zašto se vraća u centar Zla, i još trudna, u poodmakloj dobi? Odgovor je – da bi konačno isprovocirala onaj udarac po sred stomaka!) Tad je Perović stajao, a ja sam u prolasku okrenula glavu i samo se zapitala: Bože mili, što je ovo?!(Ko bi normalan postupio kao ona, pogotovo žena, pogotovo trudna?Zašto ne bi mirno prošla bez ikakvog okretanja glave, a ne provocirala? Niko,samo ona koja hoće da izazove onaj udarac! Zar, i sve da je bilo kako laže, a nije, zar nije trebala da okrene glavu, leđa, mirno prođe i da kupi „slasticu“? Jeste! Zašto to nije uradila? Odgovor: njen cilj je bio da izazove moju agresiju, pa neka joj i plod smrtno strada!) E, tad se on razgoropadio i nakačio na mene, mrškajući me i psujući mi majku… (nastavak njenog laganja) Ušla sam ipak do konobarice da provjerim za sladoled. (Ali zašto, zar joj ne prijeti opasnost od mene „nakačenog i razgoropađenog“, zar nije od mene strašno s ugrožena, zašto se nije odmah vratila za svoj sto mužu? Odgovor je – ona traži moj fizički napad na nju, ona ga hoće i po cijenu života njenog ploda!) Ali i pri izlasku opet mi je gospodin uputio slične psovke (Opet laž. Zar „slasticu“ nije mogla kupiti neđe drugo, tu u blizini? Zašto se svjesno vratila u vatru koja je prži? Odgovor – naređenje – naređenje!) A pošto sam naučena da se zaštitim, uzvratila sam njegovom psovkom,(Zar je “zaštita”: direktno psovanje i izazivanje nekog, ko je mnogostruko jači od nje, i još je u poodmakloj trudnoći – da je zgazi? To nema veze sa zaštitom, ali ima svaku direktnu vezu sa tajnim planom Vasiljevićke – IZAZIVANJA mog fizičkog nasrtaja na nju, i to – po svaku cijenu!) priznaje Danijela Vasiljević.

Ne propušta da pomene kako je Peroviću tad kazala i to – da je kojim slučajem ona muško, udarila bi ga već šakom u glavu, (Je li ovo Vasiljevićkina „hrabrost“ ili njeno stalno, planirano, i maksimalno izazivanje mog napada?) pa nastavlja:

– I tad je sve postalo još grđe. Zakoračio je prema meni i dalje nastavio sa verbalnim nasiljem,( dokaz – fizičkog nije bilo, ni namjere da ga bude!) kazao je čak i: „nabijem te na k…”, a što je ostale još više šokiralo.(čista laž) To je, naravno, zaprepastilo i mog muža, koji nam je, u naručju sa sinom, prišao da vidi što se to dešava.(čista laž, muž je sjedio podalje, ali nije prišao sa namjerom da zaštiti, nikakvog mog napada nije ni bilo, niti ga je bilo što nagovještavalo, pa je muž, nezadovoljan što mog napada – nema, prišao, ne nikako zbog nepotrebne zaštite svoje žene, nego da pomogne Vasiljevićkoj u izazivanju napada, ali kako? Podnošenjem pod nos mi njegovog đeteta! Molio se da dijete udarim, to je bio cilj!) i dobio modricu od vrha štapa, koji je u njega bio uperio gospodin Marić, a oko koga smo se otimali još konobarica i ja…(laž, nikakva modrica, nikakav Marićev napad štapom!)

Tada je Danijela odlučila da pozove policiju i ubrzo su se tu našla dva policajca.(Laž, policija je znala unaprijed što će se desiti, bio je to njihov plan, Vasiljevićka i muž samo glumci koji třeba da ostvare povod!Nije policajaca bilo dvoje, nego više!) U međuvremenu im se, zbog svega, pokušao izviniti V.T.( radi se o gopodinu Tonsantiju!) inače treći gost za Perovićevim stolom. I on je prišao sa đetetom (Kakva galama, kakvo psovanje, kakvo narušavanje bilo čije sigurnosti?) za istim stolom, (tačno – mi sjedimo mirni za stolom, a muž dolazi da bi taj mir – narušio – izazivajući – napad! Ali, do njega došlo nije!) što su odbili i zamolili da ih i on ostavi na miru. (Još jedan dokaz – sama Vasiljevićka kaže istinu – zamolili ga, a ne nikako skočili, psovali ga, tukli!)

– Posebno bih željela naglasiti da od početka incidenta ja uopšte nijesam imala pojma s kim imam posla!(Čista laž! Znala je, to njeno znanje je bilo suština čitavog plana pokušaja ubistva!) Nijesam nikad viđela niti poznavala te ljude, njihova imena, jer uopšte me ne interesuje politika!(Čista laž, znala je i Vasa Marića i mene!)I kad su mi policajci kazali ko su ti ljudi i uz komentar: „Uff, đe baš na njih naletjeste”, meni to i dalje ništa nije značilo.(Dokaz prethodne laži! A da je i ova laž istinita, policajci nikad ne biu krenuli u izvršenje ubistva, jer bi viđeli ono što je bilo očigledno – da je na terasi i oko nje – m i r i r e d!) Kazali su mi još da su to ljudi koji su poznati po tom što su bučni, i reakcija im je bila takva da su već vidjeli kako će sve to izaći; baš na zlo i naopako…(i ovo je čista laž, ja nikad, osim na stotinama mitinga, nijesam bio bučan, nego glasan)

Kad su je policajci upitali da li je za to da Perovića i društvo samo opomenu, ili će ipak da ih prijavi, kaže dalje Danijela, nakon konsultacije s mužem opredijelila se za ovo drugo (Znači, kao logičan slijed Vasiljevićkinih kaži i sticanja makar male udbaške slave – prijava, i ne samo to – nego, policija Vasiljevićku pita – zašto je, kao da im je ona – naredbodavac! Podsjećam – lagala je kako je politika ne interesuje, a pravdala je svoju akciju riječima upućenim meni – kako možeete (ja) da vrijeđate našeg predsjednika Đukanovića? Ko to mže da pita osim onaj ko je plaćen, ili nije, da štiti šefa mafije? Niko!) Stoga je s bučnim gostima morala u CB,(Ni riječi o tome da je pokušaj mog ubistva izazvao kod očevidaca i građana Hercegnovog – zgražavanje nad činom, i bijes na policiju!) kako bi im tamo uzeli izjave. Krenula je taksijem, dok je jedan policajac poveo Marića, a drugi Perovića do policijskog vozila.(Laž!)

– Čim je izašao iz toaleta, Perović se odupirao privođenju, psovao svašta policajcu i mislim da ga je šakom dovatio po licu. (Pazite sad – Vasiljevićka po prvi put ne „tvrdi“, nego „misli“! Zašto? Nikakvog udarca policajca od moje strane bilo – nije! Isti je Jauković izmislio priču da je udaren od moje strane, da bi pravdao pokušaj ubistva, i odmah otrčao da to snimi televizija, pokazujući kameri blago porumenjelu desnu stranu vrata, ali je očigledno da je ošamario sam sebe, kako bi javnost lagao da je njegov napad na mene bio izazvan mojim udaranjem njega!) Ne znam da li mu je policajac uzvratio istom mjerom, ali sam vidjela da su ga oborili, kako bi mu stavili lisice.(Čista laž – viđela je da me je Jauković udario sa dvije otvorene šake odozdo, u bradu,podigao od zemlje stravičnim ubilačkim udarcem, i bačio na čeličnu ogradu i oborio, sve se dešava na njene oči, morala je viđeti i udarce Jaukovića, i onaj nogom u rebra dok sam ležao na pločniku, nesvjestan, ali to krije, da Jaukovića, kao saučesnik pokušaja ubistva, ne bi dovela u poziciju napadača!)Tek kad sam došla u prostorije policije, pojasnili su mi ko je gospodin Perović, a ko gospodin Marić, pa sam opet doživjela šok!(Opet laž! Mene znaju svuda na Balkanu, a Marića svi u Hercegnovom! Sve je znala, to znanje je bilo sama suština plana! Da je Vasiljevićka sklona šokovima, nikad se u akciju pokušaja mog ubistva, upuštila ne bi!) Pogotovo kad sam saznala da je prvi bio političar i književnik!? ( Laž – nijesam bio, nego jesam!) Ubrzo sam doživjela prijekor i od nekih u mojoj užoj i široj familiji, (pravi ljudi!) koji i sada smatraju da je on krasan i divan čovjek, koji je nekad nešto i predstavljao.( Opis je samo pokušaj da se predstavi kao neko ko je bio izazvan, da sakrije kako je sa mužem bila centralni dio plana!) Ali, kako incident (Ponovo laž – nije incident, nego pokušaj ubistva) nema nikakve veze s politikom,(groteskna laž!) on je za mene i dalje veoma nekulturan čovjek i neko ko se na najgori način ponio prema meni, pa još trudnici i mom sinčiću, te mužu, strancu!(Sve gola laž, u istom cilju – da sakrije sebe i muža kao saučesnike! Da sakrije da je svjesno podnijela na panj glavu ploda kojeg u materici nosi, i glavu svoje dvoipogodišnje bebe! Isti je i muž!) tvrdim da je policija postupila u svemu profesionalno i korektno… (pravdanje otvorenog zločina policije!)

Tek sjutradan, nastavlja Vasiljevićka, kad je pročitala napise u novinama, postalo joj je još jasnije i zbog čega se diže tolika „prašina“.(Pazite – za nju je pokušaj mog ubistva i saučesništvo u njemu nje lično, i njenog muža – prašina!) Uz još jedan šok za njenog muža kad je saznao da je Perović i pjesnik, nju je posebno šokiralo i pisanje pojedinih medija o incidentu. (Ah, tako mi ih je žao, njih dvoje, te dvije plemenite duše, hahahaha!) Pa joj je sad, veli i to: „jasnija i njihova uloga u ratovima širom svijeta.”(Vrhunac! A reče da je politika ne interesuje!) Mada je, kako kaže, minulih godina „lobirala” među prijateljima u Švajcarskoj da u što većem broju dođu na odmor u Novi, pa i dovodila ih ovdje, sad se razložno pita i – da li će se, nakon svega ružnog, više ikad i ona vratiti u rodni grad na odmor?(Završna rečenica je – vrh vrha Zla koje u sebi ima saučesnik u pokušaju mog pripremanog ubistva, Danijela Vasiljević! Sa njenim suprugom!)

Namjera Kusovca ovim tekstom, meni je jasna. On je na isti, ali i još gori način, permanentno lagao o meni i LSCG, čitavih godina! Stvar koja je tragičnija: Kusovac je izvršio uticaj na brojne lažne beogradske i podgoričke novinare pretvarajući ih u „novinare“! Da se zaključiti da pročitano nije nikako – intervju, nego je to tekst u kojem Vasiljevićka iznosi na lice dana, svoje očigledne laži. Pravi novinar bi joj, zgrožen njenim otvorenim laganjem, postavio niz pitanja koja bi raskrinkala njene laži. U tekstu nijesam centar ja lično, osim kroz njene laži, nego Vasiljevićka i njen Englez, kojima sam, navodno psujući ih i prijeteći im, nanio toliko duševnog bola, greeeooooteeee!

Ovaj tekst, po milioniti put, javno dokazje da je „Pobjeda“ samo mafijin toalet-papir za svakodnevnu upotrebu, dvadeset i dvije pune godine, baš kao što je to i lažni novinar koji je, ne nikako uređuje – nego dnevno „sređuje“.

Ko se u „Pobjedi“ buni zbog svega? Niko, i neće – nikad!

Advertisements

ATENTAT NA MENE (1)

Krajem ljeta 2011.godine bio sam u Nikšiću, i na ručku u „Sinčelu“, sa nekoliko nikšićkih liberala i prijatelja. Veselili smo se, pričali viceve, dogodovštine iz LSCG, pomenuli tešeke izdajnike LSCG iz tog grada, Labuda Šljukića, bivšu našu gradonačelnicu Veru Miljanić, nikogovićevskog Necka Koćala, bivše prdsjednike podružnice LSCG Vladimira Nikčevića i drugog tobožnjeg vajara, a isto Nikčevića, i crnu reprezentaciju drugih. Za stolom, nedaleko od nas, ručala su četiri mlađa mračna tipa, odmah se viđelo da se radi o mafijinim agentima. Bili su mirni, ali mi je postalo jasno da je – namještaljka!

Sve je teklo svojim tokom dok se na ulazu u salu, odjednom, nije pojavio teški izdajnik LSCG od ranih dana, i već godinama i godinama visoko pozicionirani udbin agent – Rajo Vulikić zvani Šekspir. Duga masna kosa, brada, pogled prema nama, i odmah – glumljen, srdačni uzvik, uz Šekspirov ogavni osmjeh: „Đe si Slavko!“ Širi ruke da me zagrli,(!) prilazi, namjera mu je da dođe do našeg stola, i da se pita sa mnom(!). Ustajem, i kažem mu: “Da mi slučajno prišao nijesi, čuješ li me!“ Odmah spušta ruke,osmjeh mu se ledi, sliježe ramenima, i sijeda, bez pitanja, kod ona četiri momka. Znao je da su tu! Gledaju ga zabezeknuto, među njima je zavladao muk. Ja prelazim na priču o udbi, kažem mojim prijateljima: „Vidite li ko su udbaši? Vidite li: na što su sve spremni!“ Smijeh, nastavljamo sa našom prethodnom pričom. Vulikić i njegova ekipa uskoro odlaze.

Vraćem se, poslije nekolika dana, u Prag, ali se ubrzo, ponovo vraćem. Dobijam poziv za intervju sa jednom poznatom italijanskom producentskom tv-kućom. Dogovorimo se da intervju bude trećeg oktobra, hotel Podgorica, u devet sati prije podne. Ja i Helena Vučetić, kao bivši dugogodišnji portparol LSCG i njegov poslanik u Beogradu, đe se pojavila odmah poslije pada Miloševića, onog petog okotobra 2000-te, u parlamentu, odmah međunarodno priznate, takozvane Savezne Republike Jugoslavije.U saveznom pralmentu je, kao i uvijek, briljirala! Helena je tu sa mnom, u svojstvu prevodioca. Sjetih se: bila je naš poslanik, nazdravlje njoj, zajedno sa teškim i nedavnim udbaškim izdajnikom iz Budve, Sašom Jovičinim Markovićem, poznatim pod nadimkom – epileptičar, iliti – padavičar!

Izlazimo iz kola, krećemo prema ulazu hotela, a ispred ulaza, na travnjaku, vidimo da nas čeka – isti Rajo Vulikić – Šekspir. Usmjerimo se prema njemu, u prolazu ga okznem ramenom, puši, ćuti. Pitam Helenu: „Je li ti jasno zašto je ođe?“ Ona odmah odgovara: „Pa to i tice vide!“ Nasmijemo se, imamo očiglednu udbašku pratnju! Čekamo Italijane pred recepcijom. Odaljimo se od pulta, zakoračimo prema divnom pogledu na Moraču koja slobodno, i krasno, teče. Čujemo korake, okrenemo se, vidimo da Šekspir pita recepcionerku: dali je tu taj i taj? Ona potvrdno odgovara, a on joj kaže da mu prenese, da sađe, čeka ga.

Pojavljuju se Talijani, izlazimo na krasnu terasu, snimanje kamerom počinje. Intervju je trajao preko dva sata.Bio je perfektan. Moja duboka, istinita analiza: Miloševića, Đukanovića, rata, pljačke, mafije, pokradenih izbora, terora, diktature, Prve banke, Miska Perovića, univerziteta, medija, lažnih novinara i intelektualaca, nevladinog lažnog sektora, i tako redom. Završavam, i tačno u tom trenutku čujem krik iza mene: „Kako to pričaš Peroviću, kako to lažeš, ti si politički mrtav! Živio Milo Đukanović!“ Mirno ustajem sa stolice, okrećem se i vidim postariju osobu kako doručkuje sa nekom srednjovječnom ženom. Na terasi nikog nema, kao ni u Sali hotela, sve je prazno, a jedanaest je sati! Shvatam da je ovaj olinjali tip, zapravo, onaj lik kojeg je Rajo Vulikić tražio na recepciji, shvatam da je stari udbaš, razumijem da je u pitanju provokacija! Prilazim mu, kažem mu ono što je zaslužio, blijedi, trese se od straha, žena vadi mobilni i bira neki broj, hoće da me tim činom prepane! Nasmijem se, a tad se na terasi pojavljuje novi, iskusni, dugog staža, previjani udbaš Ljumović, ime mu ne znam, kojeg očima vidio nijesam dvadeset godina! „Zdravo Slavko, kako si?“ Osmjeh, srdačnost, gluma kao Rajova! Pitam ga: „Ko si ti?“ On mi odgovara, ali bez obziora na njegov „odgovor“ shvatam da se radi o Rajovom pojačanju. Dok razmjenjujemo nekolike rečenice, onaj par se gubi, nestaje neviđenom brzinom.

Sada sam u Hercegnovom, gradu teških izdajnika LSCG među kojima vode: Marko Salatić, Panto Pavićević, i još u komunzmu obučeni i razrađeni udbaš koji je nastavio da radi i za mafiju – Gojko Pejović. Ja i Helena idemo prema trgu, bačim pogled na unutrašnjost jednog lokala, vidim unutra Gojka sa nekolicinom, kako sjedi. I on, kao i Vulikić u Nikšiću, pokušava osmjehom da mi se javi, diže ruku na pozdrav! Odgovaram mu srednjim prstom i mislim se –fuj gade! Helena i ja prolazimo dalje, Gojko ostaje.

Evo i šestog juna, ove godine! Hercegnovi. Neđe je oko jedan popodne. Šetam Škverom. Zaustavlja me Vaso Marić, moj poznanik. On je stariji čovjek, simpatičan, veseo, politički potpuno suprotan meni. Uvijek je, bez ob zira na vrućinu, u crnom, i sa majcom na kojoj je Mladićev lik. Vaso je vazda sa crnom, debelom šajkačom, kokarda, niz teških krstova srebrnih oko vrata, štap. Sijedamo na terasu jednog lokala, sa nama je i gospodin Tonsanti, pričamo o vlasti, Đukanoviću, Prvoj banci, šalimo se, smijemo. Terasa je skoro prazna. U jednom trenutku prilazi mi neka mala, trudna žena, koja je sjedala dalje od nas, i počinje da me vrijeđa, pazite, ne Vasa,i ne nas oba, nego direktno mene! Psuje me, viče – kako mogu da vrijeđam Đukanovića i kaže kako bi me udarila šakom, samo da je muško! Naravno, očigledna provokacija, režirana, sve je jasno.Nju nije stalo što je trudna, i do čega miože doći, ona žrtvuje nemajčinski, i namjerno, svoj plod! Kažem joj da sjaše, da mi se miče s očiju, da batali. Poslije saznajem da je prešla, prije zaleta na mene, u drugi kafić, još dalje, da nas, navodno da nas ne bi čula, smetalo joj je, hahahaha, ali – zadatak je zadatak, a plan je plan! Takođe ću saznati da se preziva Vasiljević, da je njena rođena sestra bila u dugogodiišnoj vezi sa poznatim novljanskim udbašem, da je ova koja mi je prišla, udata za Engleza, da tamo ili u Švajcarskoj živi dugi, dugi niz godina, da je Englez bio tu sa njom, i da nam je i on, meni i Vasu, poslije nje odmah i hitro prišao agresivno, noseći svoju bebu u rukama, očekujući da ću fizički nasrnuti na njega! Taj „čoek“ je, kao čas prije i njegova žena plod u materici, žrtvovao neočinski i neljudski svoje rođeno dijete, bebu, namjerno je uvukao u opasnot, vičući meni na engleskom: da sam glup, nasrnuo je, ali da ga je Marić kulturno zaustavio! Inače, da budem konkretan, njegova žena je, prethodno, na mene kriknula: „Pička ti materina, kako te nije sramota da tako pričaš o Milu, našem predsjedniku! Da sam muško, sad bi te šakom udarila!“

Dakle,bez obzira što godinama živi u Švajcarskoj, što je udata za Engleza, Milo je za nju – njen predsjednik! Hahahahaha-malo morgen, ko u to može povjerovati? Jasno je da njoj nije smetala buka, jer je nije ni bilo (ali, i da je bilo!) nego joj je planirano „smetalo“ što je, jedna od tema mog i Vasovog razgovora, bio i Milo Đukanović, pa je ona navodni cenzor! Da komedija bude veća,Đukanović ni tada nije bio, a nije ni još, predsjedik Crne Gore, hahahaha, što ponovo dokazuje da se radi o pripremljenom planu sa totalno neobaviještenom osobom. Ali, i da je Đukanović bio, kao što će voljom stvorenja nanovo biti predsjednik, kakve to veze ima sa kršenjem zakona? Inače, da Vasiljevićki smeta „buka“ kao što joj je „smetala“ toga dana, onda bi cijela Crna Gora, svakodnevno, trebala da bude hapšena i mlaćena zbog hiljada prijava raznih Vasiljevićki, a svi bi primorski gradovi, uključujući i Hercegnovi, kroz taj status masovnih hapšenja i mlaćenja, prolazili svakog ljeta, jer je buka u njima nesnošljiva, i traje do kasnih večernjih i ranih jutarnjih sati!

Englez se vraće za svoj sto, ja odlazim do WC-a, ali me prilikom prolaska zaustavljaju neki dragi momci i traže da sjednem s njima. Prihvatam, naručujem malo pivo, kratko pričamo, smijemo se, ostavljam pivo nedopijeno i kažem im da moram na ručak. Plaćam piće, izlazim, prolazim terasom do trase šetališta, potpuni je mir, ali me tu čekaju specijalci. Pita mih: „Je li vas Milo poslao dam me hapsite?“ Jedan me odmah, iz čista mira, i bez ikakavog povodaa, snažno udara treniranim udarcem smrti otvorenom šakom u bradu, preziva se Jauković!(Odmah će da slaže kako sam ja udario njega, televizija će ga snimiti sa crvenilom površinskim desne mu strane vrata! Znači – sam se šklepio prije snimanja, i to prodavao kao – moj udarac!) Padam na moćnu, čeličnu ogradu šetališta, ona se od snage udara pomjera, a onda se ja, od nje odbijen, rušim čitavim tijelom na pločnik i glavom udaram u njega, gubim svijest! Tada, od istog Jaukovića, dobijam stravičan udarac nogom u čizmi, iz sve snage, u desnu stranu grudnog koša, lomi mi se rebro!

Na terasi i šetalištu nastaje bijes usmjeren na specijalce. Oni mi, potpuno nesvjesnom, stavljaju lisice,(!) ruke su mi na leđima, i vuku me, kao vreću po pločniku, četrdesetak metara, i doslovno me, kao teški prtljag, ubacuju u policijsko auto! Kasnije saznajem da je sa Jaukovićem, i policajcima,odmah po njihovom dolasku i dok sam ja bio sa momcima, potiho, i s kraja, šušorio Toma Stanić,pijanista, sin još jednog velikog izdajnika LSCG, slikara Voja Stanića! Mogu misliti o čemu su „pričali“! Želim da pomenem još jednu stravičnu činjenicu, da je panika nastala i među đecom! Neka ekskurzija je sve gledala, a stajali su u redu za kupovinu sladoleda! Inače, očevici su bili uvjereni da sam ubijen, da sam mrtav,da je napad Jaukovića bio planiran, a đeca bila sluđena od jeze koju su gledali! Kasnije ću saznati da je Jauković ranije bio u obezbjeđenju Đukanovića, pa onda i brata mu Aca, da je izraziti velikosrbin, i da je često upotrebljavan kao prebijač u okvirima specijalne policije, te da je, u nekolika navrata, bio navodno suspendovan zbog nasilja i napada, ali brzo vraćan na isto mjesto.

Pouzdano znam da toga dana Jauković nije trebao biti na poslu, ni u uniformi, nego da je posebno pozvan za opisani zločin! Javno pitam – ko ga je zvao, i javno pitam: ko je taj koji je napravio čtavi plan, i ko je naredio da policija izađe? Ko je taj ko je mogao, na osnovu bilo čega očiglednog na mjestu događaja, zaključiti da se radi o kršenju javnog reda i mira, ili bilo kojeg drugog kršenja zakona? Ko je taj iz vrha policije, ko nije odmah morao znati da je napad na mene, i otvoreni pokušaj moga ubistva, jedini cilj dlaska policije? Javno pitam, mada odgovor znam, kako je moguće da mi, ni jedan jedini medij u Crnoj Gori, nije dao ni najmanju šansu, ne samo za izjavu, nego za intervju? Zar ovaj pokušaj mog ubistva NIJE za njih vijest godine? To nije uradio ni lokalni radio Hercegnovi! Kako je moguće da su mediji ledeno zaćutali i ćute sve do danas na ovaj događaj, a suđenje policajcu, koje je u toku, uopšte ne prate, i pored toga što se radi i otvorenom pokušaju atentata na mene? Za razliku od ostalih, sramna „Pobjeda“ Srđana Kusovca, lažnog novinara, sluge mafije, dao je ogoman prostor za intervju sa Vasiljevićkom! U tom “intervjuu” ona je nastavila da laže kao i do tada, sve po narudžbi!

Kako je moguće da se, tokom izborne kampanje koja je slijedila, ni jedna jedina „opoziciona“ stranka nije ni osvrnula na ovaj pokušaj atentata? Ili: kako to da ovaj pokušaj ubistva za njih nije događaj koji se tiče politike? Kako je moguće da se ambasade: SAD, Velike Britanije, Njemačke, Francuske, nijesu udostojile bilo kakvog komentara? Naravno, odgovor je: SAD i Evropa stoje iza crnogorske mafije kao njeni zaštitnici i propagátoři! Kako to da ćuti i Helsinški komtet budvanskog izdajnika LSCG Slobodana Franovića? Kako to da ni jedna, od stalno u medijima prisutnih „nevladinih organizacija“, nije puštila ni glasa?

I najvažnije od svega: đe bijahu protesti makar malog broja stanovnika i stanovnica CG povodom zločina? Đ esu bili svi koji me pitaju: „Kad ćeš da se vratiš Slavko i da se boriš?“ Đe nestaše deseci hiljada godinama oduševljeno prisutnih na našim mitinzima? A đe bijahu protesti makar dijela stanovnica i stanovnika Hercegnovog? Đe bijahu hiljade naulicama Podgorice: pred vladom, parlamentom, predsjedničkom palatom?

Đe?

Odgovor je – niđe!

Da li sam ljut ili razočaran zbog toga?

Taman posla!

Nije LSCG zamrznut 2005.g. ni zbog čega drugog, nego što smo postali svjesni dugogodišnjeg, masovnog i nadubljeg NEKARAKTERA stanovnika i stanovnica Crne Gore koji se, po ko zna koji put, ponovo očigledno manifestvovao izlaznošću i samim, više nego istinitim i poraznim rezultatom upravo završenih „izbora!“ Meni je sve jasno odavno! Jasno je i svima U Crnoj, ali oni su listom vasiljevićevke, a ja čoek bio, jesam i biću!

U dubokoj nesvjestii odveli su me u stanicu MUP-a, držali su me namjerno bez svijesti – dva sata! Tamošnji komandir je neki Bojović, načelnik MUP-a neki Banićević, a inspektor koji je tamo bio, neki je Konjević.Bilo je tamo još šest, sedam inspektora! Ljekari se nijesu zvali, a morao sam odmah da budem odveden u bolnicu, ali nijesam! Zašto? Čekalo se da od unutrašnjeg krvarenja – umrem! Nije se desilo!

Bračni par Vasiljević bio je pred zgradom MUP-a, bili su tu i neki krasni ljudi koji su protestovali, tu je bio i Vaso Marić. Došla je odmah Helena Vučetić, vikala je, svađala se sa policiím, vršila je pritisak da zovu ljekare! Slagali su je kako ja – odbijam da ljekari dođu!!! A ja sam bio – u dubokoj nesvijesti. Konačno, kad su postali svjesni da od moje smrti nema ništa, a molili su da mi smrt dođe od unutrašnjeg izliva krvi u mozak, ili u pluća, tamo sam i povratio nesvjestan, prebačili su me u hitnu. Tu je odmah konstatovana kontuzija glave i grudnog koša, i ogrebotine na koljenima i tijelu. Probudiću se, konačno, u Meljinama, na intezivnoj njezi, đe je konstatovan, za razliku od hitne, lom rebra i ogrebotine po rukama i koljenima.

U Meljinama me je posjetio načelnik novljanskog MUP-a Banićević, u toku noći pojavio se još jedan teški izdajnik iz Novoga, među prvima u LSCG, Mimica Vujović, tobož da me vidi. Nova provokacija!
Sjutra dan je došao da me vidi direktor policije Božidar Vuksanović, zajedno sa novljanskim načelnikom. Čim smo ostali sami, rekao sam Vuksanoviću da je naređenje za zločin došlo sa najvišeg mjesta! Odbio je, ada nego!

Izjave povodom slučaja, a za mene atentata, dali su: ministar policije, njen direktor, predsjednik parlamenta i još nekoliko njih.Najkraće što je moguće, prenesena je moja izjava. Traga nije bilo ni jednoj televiziji, osim „Vijesti“, nikome! Sve u svemu, viđenim naručenim izjavama, dio vrha mafijaške Crne Gore, pokušao je da sa sebe, i Mila Đukanovića, spere bilo kakvu odgovornost ili naredbodavnu ulogu, u slučaju otvorenog i jasno dokazivog atentata!

Vulikića Šekspira i Gojka Pejovića naveo sam da bih rekao kako je moguće da je cijela akcija, zajedno sa novljanskim MUP-om, mogla biti planirana i od strane navedenih, ne bi me čudilo, naprotiv!

Ali, ja znam da je neuspio pokušaj došao od samog vrha Prolivgore!

Osveta meni puna mržnje, morala je biti krvava i zasnovana na činjenici da sam ja prvi: raskrinkao američku i britansku politiku prema Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji. Oni su uništili Antu Markovića, oni su doveli Slobodana Miloševića i ostale! Oni su ti koji drže i čuvaju mafiju na čitavoj teritoriji bivše Jugoslavije, oni su ti koji su štitili: Miloševića,Karadžića, Mladića, oni su ti koji su u krvi rasturili Jugoslaviju, oni su ti koji drže Đukanovića i sve druge u regionu, kao svoje apsolutne dobrovoljne robove, žestoko plaćene omogućenom ogormnom pljačkom, kriminalom, vječno, oni su ti koji su naveli stvorenja u Prolivgori da im Đukanović, punih dvadeset i dvihe godine bude i jeste Bog, oni su ti…koji planiraju i rade na konstituisanju Male Velike Srbije, oni su ti kojima su: Dodik,Izetbegović,Dačić, Nikolić, Tači, Djukanović sa ostalima, potrebni, ne samo za ostvarenje toga plana, oni su ti… koji su stajali iza dugotrajnog ubijanja LSCG i Crne Gore!

Meni lično, to je najveća nagrada koju sam dobio u životu, jer oni su ti koji su svojom jezivom politikom prema meni, liberalima,Crnoj Gori i regionu, PRIZNALI da smo bili i ostali – f a n t a s t i č n i…,i tako dalje.

Sve drugo su gole laži!

Sve sam to ja, prvi i jedini, javno raskrinkao i raskrinkavao, evo već godinama i godinama, ja sam jedini čija su se predviđanja, na moju veliku žalost, ostvarila po Crnu Goru i stvorenja, da crnje ne može biti! Jedino nijesam mogao nikad pretpostaviti da će ovdašnji, nekad hrabri i ponosni narod, ikada sebe srozati poziciju – stvorenja, a sveo se je dobrovoljno, račundžijski i – nepovratno!

Sve rečeno ja sam, samo nešto malo prije atentata, rekao, kao i uvijek, u velikom, perfektnom intervjuu beogradskom “Press-u”, koji je sa mnom uradio Marko Milačić!

Ponovio sam i predviđanje, kao i istinu: da se Đukanović brzo vraće na mjesto premijera ili predsjednika…

MOJ KOMENTAR NAČERTANIJA

Ovdje dajem moj komentar,bolodovan, koji se nalazi u zagradama, originalnog teksta Načertanija.

O Iliji Garašaninu

Državnik (16. 1. 1812, Garaši, kragujevačka nahija – 10. 6. 1874, Beograd). Sin Milutina Savića, imućnog trgovca stokom, Garašanin se školovao u očevoj kući. Zatim je učio grčku školu u Zemunu, potom Orahovici đe je naučio njemački. Godine1837. knez Miloš ga je uzeo kao carinika carinika u selu Višnjici, na Dunavu, a onda u Beogradu. Kada je uveo regularnu vojsku, knez Miloš ga je postavio za njenoga starješinu, u činu pukovnika. Posle odlaska kneza Miloša, Garašanin se našao u Vlaškoj.Godine 1842. njegov otac i stariji brat, koji su bili na strani ustavobranitelja Tome Vučića koji pučem svrgavaju Mihaila Obrenovića ginu mu otac i brat borbi protiv kneza Mihaila. Iste godine, Garašanin je postavljen za pomoćnika ministra Unutrašnjih djela Vučiću. Kada je 1843. Vučić morao, na zahtev Rusije, napuštiti Srbiju, Garašanin je postao na mesto njega ministar Unutrašnjih djela i ostao je u tome položaju sve do 1852.
Stvorio je svemoćnu policiju u Srbiji i ostvario birokratski način uprave.

Nčertanije, tajni velikosrpski program koji se izvršava i danas, donešen je 1844-te godine. Prvi put je publikovan u Beogradu za srpsku javnost, tek 1906-te, ali je nastavio da bude zlo pismo velkosrpske politike. Načertanije je bilo vodič četništvu i Slobodanu Miloševiću. O kakvom se dokumentu radi govori moj komentar originalnog teksta Našertanija, dat u zagradama!

Načertanije

Srbija se mora i u tom smotreniju u red ostalih evropejskih država postaviti, (cilj koji je u startu bio: pohlepan, pretenciozan i neostvariv,zločinački, takav je ostao i do danas) stvorivši jedan plan za svoju budućnost,(racionalno) ili tako reći da sastavi sebi jednu domaću politiku po kojim glavnim načelima treba Srbija kroz više vremena stalno da se vlada i sve svoje poslove po njima postojano da upravlja. (Načertaniju se određuje uloga s t a l n o g plana djelovanja srpske politike i vojske, tako se i desilo,ali i pokazalo kobnim i po Srbe odvodeći ih u propast, ali i druge južnoslovenske narode na koje je je velikosrpstvo imalo apetit, što velikosrbi odbijaju da prihvate kao istinu i pored toga što je ta istina o č i g l e d n a !)

Dviženije i talasanje medu Slavenima počelo je već, i zaista nikad prestati neće. (tačno!) Srbija mora ovo dviženije a i rolu ili zadatak, koji će ona u tom dviženiju za izvršenje imati, vrlo dobro upoznati.(pozitivno)
Ako Srbija dobro projesapi šta je ona sad? U kakvom se psoloženiju nalazi? I kakvi nju narodi okružavaju?( Dokaz da o okolnim narodima stvaraoci Načertanija malo, ili ništa znaju! To ih neće voditi ka želji da prihvate istinu o drugim okružujućim im narodima, nego namjeri i praksi njihovog nasilnog posrbljavanja!) To se ona mora uveriti o tome, da je ona mala, da ona u ovom stanju ostati ne sme, i da ona samo u sojuzu sa ostalim okružavajućim je narodima za postići svoju budućnost svoj zadatak imati mora.(Ovdje se drugi narodi priznaju, i zna se da se Srbija može pokrenuti samo stvaranjem saveza!Velikosrpska politika radila je sve suprotno od ovog realnog i pozitivnog stava, naprotiv, -posrbljavala je i okupirala)

Iz ovog poznanja proističe čerta i temelj srpske politike, da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju.(Dokaz stvarnog cilja Načertanija! Riječ podlu „priljubiti“ treba čitati kao istiniti cilj – okupirati, osvojiti druge!Cilj je da Srbija postane velika gutajući sve koje ima namjeru „priljubiti“! Iz ove riječi stvoren je i izraz kojim se laže kako je Crna Gora osamnaeste „prisajedinjena“i sakrije se činjenica da je prvo okupirana od strane Srbije, pa onda ubijena!)

Ako Srbija ovu politiku krjepko ne bude sledovala, i što je gore, ako je odbaci te ne sočini ovom zadatku dobro razmišljen plan, to će ona od inostranih bura kao mala lada ovamo i onamo bacana biti, dok najposle na kakav golem kamen ne nameri, na kome će se sva razdrobiti.(Insistiranje na dugovječnosti Načertanija, jer jako se Velika Srbija ne ostvari, a Kraljevinama SHS i Jugoslaviji, bila je ostvarena, ona će se kao mala razbiti! Međutim, Srbiju je upravo slomilo skoro stoosamdesetogodišnje insistiranje, težnja i političko-vojni proces na tome da se Velika Srbija- ostvari!)

Politika Srbije

Tursko carstvo mora se raspadati, i to raspadanje može se samo na dva načina dogoditi.

1. Ili će carstvo to biti razdeljeno; ( nada, neracionalna)ili

2. Biće ono na novo sazidano od svojih hristijanskih žitelja.(čista laž! Tursko carstvo od hrišćana!?)

Primječanija o razdeljenju carstva

O slučaju ovom nećemo opširno govoriti, no samo to primetiti moramo da bi pri ovom događaju Rusija i Austrija glavne role igrati morale, jer su one susedne i graničeće sile.(Glupo! A što je sa Pruskom, Britanijom i Francuskom?)
Ove dve sile lako bi se mogle pogoditi i složiti, koje će zemlje i predjeli kojoj pripasti. Austrija samo za pritjažavanjem zapadnih, a Rusija za osvojenjem istočnih zemalja težiti može. I po tome može biti da bi prava linija od Vidina (Beča) do Salonika (Soluna) povučena, mogla ovo pitanje na zadovoljstvo obadveju strana rješiti. (Čisto nagađanje)Tako dakle u slučaju razdeljenja, svi Srbi samo Austriji pali bi u djel. Austrija i Rusija znadu to odveć dobro da tursko carstvo kao takvo, dugu budućnost neće imati.(Još jedno nagađanje.) Obe države ovu priliku upotrebljuju da učine svoje granice što skorije raširiti.(Isto o čemu sanja i Garašanin, što se tiče granica srpskih!) Obadve one na tome rade svakojako, da preduprede i prepreče da se na mesto turskog drugo hristijansko carstvo izrodi;(Opet neistinita priča o hrišćanskom TURSKOM carstvu!) jer bi onda za Rusiju iščezla lepa nadežda i prijatan izgled, da će Carigrad uzeti i držati, koje je njen najmiliji plan od Petra Velikoga;(Osvajanje Carigrada bio je jedan od dugoročnih ciljeva politike carske Rusije) a za Austriju porodila bi se otuda grozeća opasnost da će Južne Slovene svoje izgubiti.(Tačno, ali i druge velelesile radile su sve da se ruski plan ne ostvari! Tako se i desilo!)

Austrija dakle mora pod svima opstojateljstvima biti neprestano neprijatelj srbske države; ( istina )sporazumjenije dakle i sloga sa Austrijom jeste za Srbiju politička nemogućnost;(Laž gola) jer bi ona sama sebi uže na vrat bacila.(Nikako, samo bi učvrstila svoju interesnu sferu) Samo Austrija i Rusija mogu raditi o propasti i razdeljenju turskog carstva. One se o tome brinu (Laž gola, a Engleska, Francuska, Pruska?). Rusija ovo stanje već od mnogo godina prepravlja i priugotovljava. (Tačno!)Sad već i Austrija ne može inače, nego mora i ona pomagati i za sebe gledati kao što je i pri razdeljenju Poljske činila.(Tačno) Prirodno je da se sve ostale sile pod predvoditeljstvom Francuske i Engleske ovom raširavanju i povećanju Rusije i Austrije protive. (Tačno, ali ne samo protive, nego to sprovode u djelo!)One će može biti smatrati za najbolje sredstvo, kojim bi se ovo razdeljenje preduprediti moglo, da se tursko carstvo u jednu novu nezavisnu hristijansku državu promeni, (Nevjerovatna laž)jer ovako bi se prazno mesto posle propasti Turske ispunilo i tako bi se samo moglo ravnovjesije evropejsko u celosti zadržati. ( Sanjarenje) Osim toga druge pomoći nema.(Laž!)

Srpska država koja je već srećno počela, no koja se rasprostirati i ojačati mora,(Dokaz o jedinom cilju velikosrpske politike, okupacijama i pokoravanju graničnih naroda!) ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stoljetija i u bogatoj i slavnoj srpskoj istoriji. ( Gola laž! Dušanovo carstvo nastalo na osvajanjima i pokoravnjima drugih naroda, trjalo je SAMO DEVET godina, a onda se raspalo kao trulo, što je i bilo! Kakav je to – temelj? Nikome ko je normalan, samo zbog navedene istine, ono nije moglo i nije smjelo ni biti – UZOR za političko i vojno djelovanje!))Po istoriji ovoj zna se da su srpski carevi (Nova laž, koji su DRUGI srpski carevi postojali osim Dušana?Ni jedan jedini! I on je carem postao nasilno, osvajanjima i protivkanonski, pa je zbog toga proklet od strane vaselejnskog patrijarha, ali su istom anatemom obuhvaćeni i: srpska crkva, vojska, kruna i država! Sve se ovo krije od Srba i dan danas!) počeli bili grčkom(To nije bilo Gračko, neko vizantijsko carstvo) carstvu mah otimati (Tačno) i skoro bi mu konac učinili (Tačno)te bi tako na mesto propadšeg istočno-rimskog carstva srbsko-slavensko (Laž, to carstvo nijesu činjeli u Dušanovo vrijeme samo Srbi, negoi drugi od Dušana pokoreni narodi! Srbi su u njemu bili samo – manjina, kao što su to bili u Jugoslaviji!) carstvo postavili i ovo naknadili. Car Dušan silni primio je već grb carstva grčkog. (Istina, ali će vekosrpski falsifikátori da lažu o ona četiri ocila na krstu, kao o četiri slova „S“ i nastavku „samo sloga…“ itd). Dolazak Turaka prekinuo je ovu promenu (laž, nijesu Turci, nego iznenadna Dušanova smrt i raspad carstva odmah, kao posljedice odlaska cara Dušana!) i preprečio je ovaj posao za dugo vreme, no sad, pošto je sila turska slomljena i uništena tako reći,(Čista laž, godine 1844 kad je plan nastao, Turska je još moćna!) treba da počne isti onaj duh dejstvovati, (Laž, koji duh-Dušanov?On da živi poslije pet stotina godina robovanja? Ko u ovo naklapanje može vjerovati? Prikazivanje Dušanovog duha u velikosrpskom tumačenj, predstavlja jedan od najvećih falsifikata u evropskoj istoriji!) prava (Koja prava? Da porobljavaš i uništavaš druge i to predstavljaš kao nohovo oslobođenje? Da, kao malena Srbija, glumiš i ponašaš se kao VELESILA? Da srljaš i u svjetski rat, onaj Prvi izazoveš? Da ubijaš saveznicu Crnu Goru i još mnogo toga?E, to je slomilo Srbiju, taj skorojevićki lažni „moral“pohlep, bez bilo kakavih realnih osnova!)svoja na novo tražiti, i prekinuti posao na novo nastaviti.(Kakva hipokrizija, kakav cinizam – da Garašani, i svi koji ćega decenijama slijediti, GLUMATAJU cara Dušana? U Crnoj Gori su pokutali da od Mila naprave Njegoša?Strašno!Milošević je – car Dušan?)

Ovaj temelj i ove osnove zidanja carstva srbskog valja dakle sad od rozvalina (ne nikako razvalina, jer od devetogodišnjeg carstva ni razvaline nijesu ostale, već petstogodišnje ropstvo) i nasutima sve većma čistiti ( Laž, jer nešto što je nepostojeće, ne može se ničim nasuti!)i osloboditi, na vidik izneti, (Ovo treba čitati kao: zasuti lažima velikosrpskim!)i tako na ovako tverdom i stalnom istoričeskom fundamentu (Fundamenta nema! Samo laž koja se lažno predstavlja kao – temelj!) novo zidanje opet preduzeti i nastaviti. Črez to će ovo predprijatije u očima sviju naroda, a i samih kabineta, neiskazanu važnost i visoku vrednost zadobiti; (Ovo je cilj Načertanija, da laž postane – istina! Nije se desilo!)jer ćemo onda mi Srbi pred svet izići kao pravi naslednici velikih naših otaca koji ništa novo ne čine no svoju dedovinu ponavljaju. (Laž, oni ne obnavljaju đedovinu koja je trajala samo devet godina koju nijesu ni naslijedili nego se odmah raspala,, nego se lažno predstavljaju kao njenii vlasnici!) Naša dakle sadašnjost neće biti bez sojuza sa prošlošću, ( Ovo treba čitati ne kao savez sa devetogodišnjom prošlošću, nego savez sa velikosrpskim lažima koje tvorci program, odmah i po zadatku, počinju masovno da proizvode!) nego će ova činiti jedno zaviseće, sastavno i ustrojeno celo, i zato Srbstvo, njegova narodnost i njegov državni život stoji pod zaštitom svetog prava istoričeskog.(I ovo je još jedan dokaz da su tvorci programa svjesni da planirano LAŽU!) Našem teženju ne može se prebaciti, da je ono nešto novo, neosnovano, da je ono revolucija i prevrat, nego svaki mora priznati da je ono politički potrebno, da je u prastarom vremenu osnovano i da koren svoj u pređašnjem državnom i narodnom životu Srba ima, koji koren samo nove grane tera i na novo procvetati počinje(Svaka riječ je još jedna laž do srži, i još jedan dokaz a oni svjesno i planirano – lažu!).

Ako se novo preporođenje srpskog carstva s ove tačke smatra, onda ćedu i ostali Južni Sloveni ideju ovu vrlo lako razumeti a i s radostiju primiti,(Čista prevara i očajnička nada da će njihova laž kod naroda koje namjeravaju okupirati, proći kao – istina!) jer valjda ni u jednoj evropejskoj zemlji ne živi tako spomen istoričeske prošlosti kod naroda, kao kod Slavena turskih, (Ovakva gola laž nadilazi sve dosadašnje i predstavlja bezočno pljuvanje po istinitoj istoriji drugih evropskih naroda! Ovo je kvaka koja otvara put najsramnijoj velikosrpskoj laži: da su Srbi – sveti i nebeski narod!) kod kojih je živo i vjerno opominjanje sviju skoro slavnih muževa i događaja istorije njihove još i danas.(Ovo je trasa koju će velikosrpstvo slijediti – da se Srbi masovno i svakodnevno pumpaju strašnim lažima velikosrpskim! Lažni kosovski mit, kreiran za tu potrebu, osnovno je gorivo kojim se velikosrpska mašinerija laži – pokreće!) I zato se može sigurno računati da će posao ovaj u narodu dragovoljno primljen biti i nisu potrebna desetoljetna dejstvovanja u narodu da bi on samo korist i polzu ovog samostalnog vladanja razumeti mogao.(Još jedan trag koji slijedi strah stvaraoca Načertanija da sam srpski narod neće oduševljeno prihvatati njihove velikosrpske laž,i i nerealne ciljeve!Desilo se suprotno, narod ih je oduševljeno gutao, a tako je isto i danas!Ciljevi su počli đe su i morali – na smetlište istorije!Taj put laži platile su životima stotine hiljada žrtava suludne velikosrpske politike, i još luđih ratova!)

Srbi su se medu svima Slavenima u Turskoj prvi sobstvenim sredstvima i snagom za svoju slobodu borili;(Laž, ali i nesvjesno priznanje da tvorci Našrtanija ZNAJU kako Crnu Goru turska sila nikad nije svu pokorila, zahvaljujućij borbi – Crnogoraca! Velikosrpska poltika slijedila je drugu laž – da su Crnogorci Srbi, i da je Crna Gora – srpska!) sljedovatelno oni imaju prvi i puno pravo k tome da ovaj posao i dalje upravljaju. Već sada na mnogim mestima i u nekim kabinetima predvide i slute to: da Srbima velika budućnost predstoji i to je ono što je pozornost cele Evrope na Srbiju navuklo.(Gola laž! Naprotiv, Evopu je privukla nada da se ubrzava kraj turskog carstva na dijelu turske evropske teritorije!) Kad mi ne bi dalje mislili nego samo na knjaževstvo kao što je sad, (Malo, jadno, pod turskim pritiskom)i kad ne bi u ovom knjaževstvu klica budućeg srpskog carstva ležala, (Ponovno isticanje jedinog potpuno nerelanog velikosrpskog cilja – nikako – moguće obnove devetogodišnjeg Dušanovog carstva,plana zasnovanog na golim lažima!) onda ne bi se svet više i duže sa Srbijom zanimao nego što je sa Moldavskim i Vlaškim knjaževstvima činilo, u kojima nema samostalno načelo života i koji se dakle samo kao privjesci Rusije smatraju.(Teško vrijeđanje i izvrtanje istine o Moldaviji i Vlaškoj, ali i velikosrpsko uzdizanje vazalne Srbije nad njima!)

Nova srbska država na jugu podavala bi Evropi sve garancije da će ona biti vrsna i krjepka država i koja će se moći medu Austrijom i Rusijom održati.(Ovo je čisto trabunjanje koje graniči sa ludilom – da malecka, slaba, nikakva Srbija pruža garancije velesilama Austriji i Rusiji?Koja će to velesila od Srbije tražiti garancije, i da li će uopšte dozvoliti da Srbija postane tako jaka kako bi to bilo uopšte moguće?)Geografičeskoje položenije zemlje, površina zemaljska, bogatstvo na prirodne proizvode i vojeni duh žitelja, dalje uzvišeno i vatreno čuvstvo narodnosti, jednako poreklo, jedan jezik – sve to pokazuje na njenu stalnost i veliku budućnost. (Pjevanje ode sopstvenim – lažima!)

O sredstvima, kojima bi se cjelj srbska postići mogla

Kad se sa opredjelenošću zna šta se hoće i kad se stalno i krjepko hoće, onda ćedu se sredstva za postiženje naznačene cjeli potrebna kod jednog sposobnog praviteljstva i lako i skoro naći, jer narod je srpski tako dobar, da se s njim sve, no samo razumno postići može.(Ista oda o lažima koje tvorci Načertanija plasiraju, ali i stvar koja dokazuje da su ih stvaraoci Načertanija totalno svjesni njihi, ali i dokaz o uvjerenju kretora Načertanija, da će Srbi laži lako popiti! Tako je i bilo, i traje sve do danas!)

Uvodna sredstva

Da bi se opredjeliti moglo šta se učiniti može i kako se u poslu postupiti ima, mora praviteljstvo (Vlada)znati u kakvom se položeniju svagdar nalaze narodi raznih provincija Srbiju okružavajućih. (Krunski dokaz da stvaraoci Načertanija ZNAJU da slovenski narodi koji se nalaze „okolo“, znači i Crnogorci, NIJESU Srbi, nego su ono što jesu- drugi slovenski NARODI! Ova množina u Načertaniju kapitalni je dokaz o tome da su te narode, tvorci Načertanija, smatrali onim što jesu – drugim slovenskim narodima!U suprotnom – i u tajnom Načertaniju nazvali bi ih, kao što je to radila njihova javna politika i ratovi – SRBIMA!)Ovo je glavno uslovije tačnog opredelenija sredstva. Za ovu cjel treba pre svega oštroumne, od predponjatija ne zauzete i praviteljstvu verne ljude kao ispitatelje stanja ovih naroda i zemalja poslati i ovi bi morali posle svog povratka tačno pismeno izvestije o stvari dati. (Ovo je popis traženih osobina Garašaninovih agenata koji će odmah biti stvoreni i razasuti po narodima na koje je velikosrpska poltika naoštrila svoje osvajačke očnjake! Crna Gora je bila jedna od prvih žrtava velikosrpske agenture!) Naročito se treba izvestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Severnoj Albaniji. (ovđe su pobrojani prioriteti.) U isto vreme nužno je da se tačno poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i Dalmacije a razume se da u ovo spadaju i narodi Srema, Banata i Bačke.( a ovđe svi koje čeka drugi korak velikosprskog osvajanja!)

Ovim agentima nužno je dati nastavlenija kojim će načinom ove zemlje obići i proputovati.(Ovdje se kaže da će svaki agent imati detaljna upustva za djelovanje!)Između pročeg treba im naznačiti koja mesta i koja lica treba naročito da upoznadu i da izvide. (Imaće opis gradova i sela u kojima moraju djelovati, kao i popis lica koja moraju zavrbovati za velikosrpski plan koji će se lažno predstavljati kao „ujedinjenje“ Srba, a nikako kao istinita namjera okupacije i posrbljavanja od strane Srbije!) Pored materijalnih instrukcija treba im dati i jednu obštu, glavnu instrukciju, u kojoj ćedu biti sledujuće tačke opredjeljene koje će ti ispitatelji ispuniti morati.

1-vo. Rasuzdavaćedu (saznaće) političesko stanje zemlje, osobito partaje(partije) u njoj nalazeće se; kupićedu beleške po kojima bi se narod bolje upoznati i čuvstva srca njegovog, dakle tajne želje njegove saznati mogle;(Prevedeno – agenti će svakom narodu tražiti ahilovu petu na koju mogu velikosrpski udariti velikosrpskim lažima. Takva velikosrpska laž je i ona da su Crnogorci potomci srpskih plemića, junaka i vitezova koji su se, u praznu Crnu Goru, naselili bježeći pred Turcima nakon kosovskog poraza! Ili, da su potomci Nemanjića!Da je ta laž bila istina, prva stvar koja bi se desila je sljedeća – od njihove strane Crna Gora bi odmah bila imenovana kao: „Nova Srbija“) no pre svega naznačićedu ono što se kao pripoznata i već javno izrečena narodna potreba smatrati mora. (Ovo je zahtjev za psihološkim karakteristima naroda koji se tretira, kako bi se mogli što lakše pretvoiti u velkosrpske pokrete kao npr. Univerzitetska crnogorska omladina iz Beograda, ili- bjelaši!)

2-go. Naročito treba paziti na vojeno stanje naroda i zemlje; kao na ratni duh, naoružanost naroda, posle čislo i raspoloženje pravilne vojske; gde se nalaze ratni magazini i arsenali; gde se u zemlji proizvode ratne potrebe kao džebana i oružje; ili od kud se dobijaju i u zemlju unose itd.(Direktna špijunaža koja se mora sprovoditi, pravi cilj Načertanija)

3-će. Sočinićedu opisanije ili karakteristiku i spisak od najvažniji i najveći upliv imajući muževa, ne izuzimajući iz toga ni one koji bi protivnici Srbije bili. (Špijunski detektovati one koji mogu postati velikosrbi, ali i njihove protivnike!)

4-to. Što se u kojoj provinciji o Srbiji misli, šta narod od Srbije očekuje, i šta li ljudi od nje žele i čega se od nje boje.(Ovo znači – detektovati želje naroda i velikosrpsku politiku tretiranom narodu prilagoditi, velikosrpski mu se uvlačeći pod kožu!)

Naravno se još ovom nastavljeniju i to dodati mora šta svaki izaslanik o srbskoj politiki za sad kazati i saobštiti sme i može; koje i kakve nadežde probuditi sme i našto pozornost i vnimanije osobito ondašnji prijatelja Srbije obratiti mu valja. (Još jedan ključni dokaz svakom mom prethodnom komentaru)


Najpre da označimo naša otnošenija sprema Bugarske

Bugarska je između sviju slovenski zemalja najbliža slavnom gradu carstva turskog; najveća čast ove zemlje lako je pristupna; ovde se nalaze najvažnije vojne pozicije Turaka i veća polovina njiove vojske. Ni u kojoj drugoj evropskoj zemlji ne drži se Turčin da je tako siguran i još sad gospodar kao u ovoj; osim toga su Bugari skoro svi oružja lišeni, i naučili su već slušati i raditi, pokornost i posao ušli su kod njih u običaj.(Da li bi tvorci programa ikad prihvatili da su ovako opisali Bugare zahvaljujući svom petovjekovnomropskom iskustvu, i zbog toga što su i Srbi, pod Turcima, isti bili! Nikad!) No ova primječanija ne treba da nas poremete da pravu vrednost Bugara ne pripoznamo, (Dokaz da su svjesno lagali o Bugarima!) ili što je još gore da ih prezremo.(Bježanje od bitne karakteristike velikopsrva!) Istina je to po nesreći, da Bugari prem da su najveća grana slavenskog naroda u Turskoj, (Teško i mučno priznanje istine) skoro nikako nemaju poverenje u svoju sobstvenu snagu(čista laž) i samo na spoljašna iz stranih zemalja (Rusije) dolazeća podstrekanija (ne kaže se istina – zbog ruskih interesa i dejlovanja njihove obavještajne agenture u Bugarskoj!) usuđuju se oni upuštati se u pokušenija osloboditi se.(Iskompleksirano pljuvanje lažima po Bugarima) Rusiju oni smatraju svagdar kao silu koja najviše za njihovo izbavljenje i oslobođenje učiniti može i hoće,(tačno) osim što bi Rusija sama za sebe radila i Bugarima u mesto turskog svoj jaram mnogo rapaviji nabacila, (Istina, ali ne kažu velikosrbi da i oni služe istom ruskom cilju, ne oslobođenju Srba, nego njihovim stavljanju pod ruski lanac) no ona se ni inače, kao što se je pokazalo, ne sme usuditi neposredstveno sa svojom vojskom Bugarima u pomoć priteći, jer je Evropa već upoznala pravu narav onih tobož blagorodnih namjera ruskih u smotreniju Turske,(tačno) i zaista bi se osobito evropejski rat izrodio kako bi Rusija još jedanput preko Dunava preći htjela.(tačno) Iz tog uzroka Rusija se stara da posredstvom drugih dejstvuje i to proizvede što sama neposredstveno ne može.(Tačno, ali nije tačno da Rusija ne može, nego je tačno da uočava i ponaša se u skladu sa snagama i ravnoteđom moći ostalih evropskih velesila!) Tako je bio knjaz Mihailo u ovom poslu njihovo bezvoljno orudije, (laž)i ona će zaista želeti da se povrati onom planu, koji je sredstvom knjaza Mihaila u djelo privoditi počela bila.(Istina, i uspjeće)

No budući da praviteljstvo knjaza Aleksandra ne pritjažava povjerenje Rusije, jer se ono ne da ko slepo orudije njeno upotrebiti, (Lažna nada) to se dakle Rusija vidi primorana da na prevratu sadanjeg praviteljstva radi, kako bi posle njegovog padanija jedno praviteljstvo za svoje planove ustanoviti mogla.(istina)
Sva pokušenija za prevariti Rusiju i nju o tom uveriti da će sadanje praviteljstvo sledovati njenim planovima, bila bi posve bezuspješna.(Laž koja predstavlja blok prema istoj ideji srpske politike!) Kad sama Rusija primeti da se u Srbiji samostalni narodni duh probuđuje, ondaj ona neće verovati nikakvim predloženijama koja bi joj se činila, jer Rusija je mnogo lukavija nego da bi se dala u jednu zamku uplesti, koja je protivna njenim namjeranijama.(Naklapanje, ali istinito)Šta više i to se još daje misliti da bi Rusija sve težnje Srbije za stupiti u tešnji sojuz i sporazumlenje sa ostalim turskim Slavenima, (Ponovo dokaz da tvorci načertanija znaju ono što istinito kažu – „ostalim turskim Slovenima“ – a ne nikako – ostalim Srbima!)ako bi ih samo saznala, samo na to upotrebila, da one ljude, koji bi ovaj posao upravljali u Turskoj, Austriji i ostalim vlađenijama izdade, kako bi črez to Evropu uverila da to nije Rusija nego buntovna i njoj protiveća se Srbija koja ovakva prevratna težnja podpomaže. No pored svega toga Rusija će se rado o ovim sporazumjenijama izvestiti dati, da bi tako trag i tečaj njihov poznati i ove malo po malo za sebe uzeti i upotrebiti mogla.(tačno)I koliko god se Srbija samostalnije upravljala bude,(Ovo govori istinu: da Srbija ni 1844.g. nije samostalna!) to će sve manje povjerenje kod Rusije imati, i ako Rusiji nikako za rukom ne ispadne da stanje u Srbiji promeni i takvu samostalnu politiku Srbije uničtoži, ona će se tada jamačno truditi da sve turske Slavene od Srbije odvrati,(tačno) da njih sve između sebe razdvoji i u neslogi zadrži, a sama će sa svakom pojedinom granom po osob u otnošenje i sporazumljenje stupiti.(tačno) Ako se dakle Srbija pri ovom uticanju ne pokaže djejatelnija i revnosnija nego Rusija,(Da Srbija bude brža, bolja i efikasnija od carske Rusije?Ludilo od velikosrpske ambicije!) to će nju ova pobjediti i preteći.(Otkrivanje Amerike poslije Kolumba!)

Pri ovom delu treba se obmana čuvati. Rusija se nikad pred Srbijom poniziti neće, (Ne, nego hoće, hahahahaha, idiotizam!) a ako ona vidi da Srbija neće njoj sa svim odano i bez uslovija služiti, to će ona sva uslovija gordo i sa prezrenjem odbaciti.(Ni gordo, ni sa prezrenjem, nego praktično!) Ta ona je zaista i mudre sovjete sobstvenih svojih diplomata, kao jednog Livena, žestoko odbacila, upravo zato što su ovi samo privremeno popuštanje predlagali;(laž) može li se dakle misliti da će se ona prema stranim povodljivija pokazati nego prema svojim sobstvenim i vernim služiteljem? (Pitanje ravno pitanju budale!)No najposle kad se u Srbiji ne bi niko nalazio, koji bi se Rusiji bezuslovno predati hteo, i kad bi Rusija primorana bila sa onima raditi, koji joj samo pod uslovijama služiti žele, onda se ona ne bi zatezala i sa ovim sojuziti se i raditi, jer ona najposle ne bi mogla nikad Srbiju sa svim ostaviti, no dokle god ona nalazi ljudi u Srbiji koji se njoj bezuslovno povinjuju i nju slušaju; to će ona svagdar takve Srbe predpostavljati onim pravim patrijotama.(Dokaz da srpska javnost poštuje Rusiju, ali to Garašaninu smeta do te mjere da takvu javnost karakteriše – nepatriotama, od čega je samo korak da ih nazove onako kako želi – izdajnicima!)

Rusija ne da sebi od tako male države,(Konačno priznanje kakva i kolika je Srbija u vrijeme pisanja njenog carskog programa – Načertanija!Dokaz da su ciljevi načertanija, za upravo opisanu Srbiju, ne samo đavolski, nego su čista glupost! Decenije velikosrpske politike Načertanij, i definitivni slom Srbije, očigledni su dokaz za moju tvrdnju!) kao što je Srbija uslovija propisivati; ona zahteva da se njeni sovjeti kao zapovesti bezuslovno slušaju, i oni koji njoj služiti žele moraju se njoj sa svim i predati.(tačno) Istina ona se po nekada čini da prima sve da joj služe, ali ona ih ni u što ne upotrebljava, jer jedni ne pritjažavaju njeno povjerenje, i tako, črez ovakav njen način postupanja, svaka prilika iščezava za moći nju prevariti.(naklapanje)

Ako Srbija želi iz sadašnjeg podčinjenog stanja izvući se i cela, prava država postati, mora će se truditi da malo po malo političesku moć Turske uničtožavajući, sebi je prisvoji; jer upravo ovo je ona točka, u kojoj se srbska i ruska politika sukobljavaju, (Ko to tako hoće: Rusija ili Srbija? Odogovr je- Srbija! Zašto?Jjer ona sa realnom politikom veze nema, ona hoće da postane – carstvo! Što je takav velikosrpki cilj? Idiotizam! Dokaz: definitivni slom Srbije pod načertanijevcem Miloševićem!) pošto i Rusija na oslabljenje političeske sile carstva turskog radi. No iz ovog soglasija ipak nikako ne sleduje da su cjel i namera obadveju ona ista, i da po tome njihova politika u harmoniji i soglasiju biti mora. (Dokaz političkog idiotizma!)U kratko da reknem: Srbija mora nastojavati da od zdanija turske države samo kamen po kamen ocepljuje i prima kako bi od ovog dobrog materijala na starom i dobrom temelju starog carstva srbskog, opet veliku novu srbsku državu sagraditi i podignuti mogla.(Ovo je već tragikomedija u koju se pertvara nerealna ambicija obnove carstva Dušanovog!) Još sad dok je Srbija pod turskom vladom,(Konačno – priznanje statusa Srbije u vrijeme pisanja Načertanija, što sami program čini još luđim!) daje se ovo sazidanje priugotoviti i pripraviti, jer se ovakvi poslovi ne mogu u poslednjem magnoveniju preduzimati i svršiti.(Alibi i priznanje da je velikosrpski plan nerealan, da on sa politikom veze nema!)

Govoreno je ovde o naravi ruske i srbske politike obširnije, a to upravo za to što je Bugarska ona zemlja u kojoj se ruski i srpski upliv najpre i najviše susresti mora.(Srpski, ruski uticaj, pa da ga Srbija pobijedi, a da to Bugari i Rusi mirno posmatraju?Hahahahahaha, užas!)

Mi smo ovde mnogo o tom govorili i dokazivali iz kog uzroka srbska politika ne može na će se soglasiti sa onom ruskom; (Ovo je čisto nerealno blebetanje, upoređivanje Srbije malecke i jadne, sa velesilom Rusijom!Ko to može upoređivati?Odogovor se nameće sam – ajvan!) no mi u isto vreme i to kažemo, da Srbija ni s kim lakše ne bi mogla svoju cjel postići no u soglasiju s Rusijom,(istina) ali to samo onda kad bi Rusija savršeno i potpuno primila i uslovija Srbije, koja bi pod navedenu Srbijinu nameru t. j. budućnost njenu u prostranom smislu osigurala.(I odmah bježanje od istine, što je osnovna karakteristika velikosrpstva!) Jedan sojuz između Srbije i Rusije bio bi zaista najprirodniji,(tačno) no da se taj učini od same Rusije zavisi,(laž) i Srbija treba da ga prima s raširenim rukama,(tačno)ali svagdar pošto se uvjeri da Rusija svesrdno i iskreno predlaže,(Novo bježanje od prethodne istine!) koji će samo onda moći biti, ako ona od dosadanje svoje sisteme odstupi t.j.(A ko će je na to primorati – Srbija?Hahahahaha!) ako uzdrži da je za prirodniji sojuz sa Srbijom, makar malom, nego sa Austrijom za koje ona Zapadne Slavene i čuva.(Čista laž, nego istorijski fakat. Zapadni Sloveni, izbjegava se, namjerno, pominjanje Hrvata u Austriji, ali se ovdje velikosrpski ne preimenuju ni u – Srbe, nlaze se Hrvati i krajiški Srbi na teritoriji tadašnjeg austrijskog carstva, i to u potlačenom položaju protiv kojeg se Hrvati bore svim silama!) Premda se ja ne nadam da će se Rusija ikada hteti Srbiji iskreno prikloniti,(Sama ova želja je ravna komediji, ali još je jedan dokaz koliko su tvorci Načertanija bili tragično, suludno – nerealni, koliko su oni, umjesto u realnom svijetu, lećeli devetogodišnjim Dušanovim carstvom!) ipak nužno je to ovde spomenuti od kakve bi to polze za Srbiju bilo, i da takovo pojavlenije trebalo Srbiji, jer i ako je tako mnogo govoreno protiv Rusije nije to iz mrzosti činjeno koliko iz nužde na koju nas je sama Rusija tolikim svojim postupcima nagnala.(K o m e d i j a! L a ž!)

Još nekoliko reči o Bugarskoj pa ćemo dalje preći. Ako smo mi raspoloženje duha narodnog u Bugarskoj dobro poznali, i ako nismo ona rodoljubiva sredstva koja ona pritjažava otveć malo uvažavali, onda moramo kazati da ovde veća usiljavanja za oslobođenje otačestva od turskog jarma još su daleko.(laž) I opet Rusija glavna svoja teženja ovamo upravlja, jerbo je ova zemlja uprav pred vratima Carigrada i na njenom putu k ovom položena;(Tačno, ali ovo govori i o primitivnoj ljubomori na Bugarsku i žaljenju što se Srbija ne nalazi na njenom mjestu u očima Rusije!) no i otnošeniju k Srbiji, Bugarska isto to položenije i značenje ima koje i za Rusiju. Ako Rusija samo još nekoliko godina ovako u Bugarskoj dejstvuje, kao što je do sad radila i ako za ovo vreme Srbija ostavi da Rusija radi tamo bez da i Srbija što čini, zaista će međutim Rusija toliko uspjeti, da neće ni malo više trebati srbskog upliva u Bugarskoj. Neka ovo za Srbiju bude znak i opomena i neka ona ne zaboravi da samo ondaj političesko prijateljstvo očekivati može, ako smo ljubav našu prema prijatelju već od pre posvedočili i dokazali. Srbija mora za Bugarsku nešto učiniti, pošto ljubav i pomoć mora biti vzajmna.(Kako?Sa kojim snagama?Kao potlačena turska država?)

Pošto smo dakle položenje za današnju Bugarsku i njenu veliku znamenitost za Srbiju ukratko označili i pošto smo ruski upliv koji tamo vlada nešto spomenuli, prelazimo k tome da načertamo nekoliko uvodnih sredstava za to kako valja srbski upliv u Bugarskoj utemeljiti.

1. Bugari nemaju vaspitajuća i učevna zavedenija, zato bi trebalo da Srbija svoje škole Bugarima otvori, i osobito da nekoliko blagodjejanija za Bugare mlade, u Srbiji učeće se, naredi.(Isto je urađeno Crnoj Gori, ali bez osnivanja, nego preuzimanjem crnogorskih škola pod velikosrpstva vođstva)

2. Bugarsko sveštenstvo ponajviše je grčko, a ne narodno bugarsko; za to bi vrlo poželatelno, i polezno bilo da bi neko čislo mladi Bugara bogosloviju u Srbiji svršilo, pa kao sveštenici u njihovo otečestvo medu svoj rod se vratilo. (Isto se pokušavalo u Crnoj Gor za vrijeme njene nezavisnosti i Slobode, a od okupacije osamnaeste – otvoreno i uspješno!Ovdje se vidi i razlog promptnom velikosrpskom uništenju Crnogorske pravoslavne crkve!Ona je bila čuvar crnogorske slobode, krune, nacije, države, vjere, kulture,nošnje, jezika i oružja!)

3. Valjalo bi štampati bugarske molitvene i druge crkvene knjige i bugarska djela u Srbiji; ovo važno sredstvo Rusija već odavno upotrebljava, i Srbija mora gledati da Rusiju u tome preteče.(Isto je rađeno i Crnoj Gori! Ma kakvi Isus i vjera, ne nego o k u p a c i j a i posrbljavanje!)

4. Potrebno je da pouzdani i sposobni ljudi putuju po Bugarskoj, koji bi pozornost bugarskog naroda na Srbiju obratili i u njemu prijateljska čuvstva prema Srbiji i srbskom praviteljstvu probudili, i zajedno i nadeždu oživljavali da će Srbija zaista Bugarima za njihovo izbavljenje u pomoć priteći i za njihovu sreću starati se. (Isto se radilo i u Crnoj Gori, dokaza je bezbroj, a ključni je izdajnička velikosrpska Podgorička skupština osamnaeste!)

O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije

Kad mi površinu i geografsko položenje ovi zemalja, ratni duh njihovi žitelja, i ono mnenije i način mišljenja njihov u bliže rasmotrenije uzmemo, mi ćemo lako na tu misao doći da je ovo ona čast turskog carstva, na koju Srbija najveći upliv imati može.(realna procjena) Stalno opredjeljenje i uređenje ovoga upliva čini nam se da je za sad (1844) glavni zadatak srbske politike u Turskoj.

1. Kad dva susedna naroda medu sobom uži i tešnji sojuz zaključiti žele to se pre svega granica koliko je bolje moguće otvoriti mora, da bi se neprestano saobraćanje što je više možno olakšalo i živim učinilo No Srbija se od ovih svojih sunarodnika u Turskoj kao nekim kineskim zidom odelila, i saobraštenija je na toliko samo malo mesta dozvolila, da ima kuća u većim varošima, koje više vrata imaju za ulazak i izlazak ne želi knjaževstvo srbsko. Zato neka straže na granicama istina ne umale, no da se mesta sastanaka, izlaska i ulaska na srpskoj granici umnoži sprama Bosne. A zašto ne i Bugarske? (Plan kako što prije pridošlice posrbiti!)Uvedeni sastav odjeljenja mogao je u svoje vreme polezan biti; no tu sistemu i sad još zadržati značilo bi toliko koliko Srbiju usamljivati i zatvarati, a to je njenoj budućnosti i njenom napretku sa svim protivno. (Ne: Srbiji protivno – nego velikosrpskom projektu!)

2. Treba na to ići da se dva naroda, istočno pravoslavni i rimokatoličeski među sobom u svojoj narodnoj politiki razumedu i slože, jer samo tako može se sa dobrim uspjehom ova politika sledovati.(Velikosrpska nikako, ali saradnja naroda bez obzira na vjeru – da!)Srbije je dužnost da glavne osnove ove politike oba dvema častima naroda ondašnjih predloži,(Laž, nego da stvarne ciljeve velikosrpkse politike perd jabnošću okupiranih naroda sakrije tako što će buduće okupacije predstavljati kao –oslobođenje! Kroz to je Crna Gora prošla osamnaeste!) jer ona u ovom djelu može sa važnošću postupati, koje ona po pravu diplomatičeski priznati i po mnogogodišnjem iskustvu činiti je dužna. Jedna od glavnih osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode.(Nikad provedeno!Crnogorska crkva uništena, muslimanska i katolička na svaki način gušene!) Ovo načelo moraće svima hristijanima, a ko zna da povremenu i nekim muhamedancima dopasti se i zadovoljiće ih.(Ovo je aplaudiranje sopstvenim lažima!)No kao najglavniji i osnovni zakon državni mora se predstaviti i utvrditi u tome, da knjaževsko dostojinstvo mora biti nasledstveno.(I pored toga što se Karađorđevići u Načertaniju ne pominju, jasno je da se ovo odnosi na tu dinastiju!)Bez ovoga načela, koje sačinjava jedinstvo u najvišem državnom dostojinstvu ne može se stalan i postojani državni sojuz medu Srbijom i ostalim susjedima Srbima ni pomisliti.(Alibi sa služenje Karađorđevićima!)

Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile. Ove familije nikad se ne bi dale više do toga dovesti da interes svoje koristi kakvoj drugoj familiji na žertvu prinesu, pa baš ni onda kad bi od takvog požrtvovanja napredak sviju ovi naroda zavisio. (Već pripremljeno opravdanje buduće okupacije austrijskih i sandžačkih Muslimana!) Iz ovih osnovopoloženija sleduje, da, ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva (Razotkrivanje koliko su lagali kad su ih nazivali samo malo ranije Slovenima.Vidi se da su očigledno namjerno lagali, jer ih smatraju Srpstvom, odnosno Srbima!) što osobito u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, (Još jedan dokaz prethodnom komentaru.)kojim jedinim načinom može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je svima ovim Srbima jednak. – Jer ovde Srbiju samo zato napred stavljam što ona jedina može tu stvar priugotovljavati (Laž, nego je stvar u tome da bi Srbija jedina imala korist od budućih okupacija i širenje srpske teritorije!) i dužna je neprestano negovati do vremena koje će doneti izvršenje ovog plana i koje vreme da bi sazrelo Srbija će na tome raditi (Oznaka da je Načertanije dugoročni tajni program koji će se obavezno slijediti!)

Ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati.(Zabrana Bosni da se može konstituisatii kao posebna država) U takom slučaju neka bi se medu tim izbirali najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne za celi život, no na izvjestno vreme, koji bi kao neki sovjet obrazovali. Sa ovakvom makar provincijalnom i odeljenom vlastju, ostao bi otvoren put za napredak;(Dakle, nikako Bosna kao kneževina ili kraljevina, nego kao privremena tvorevina koja će se time utopiti u veliku Srbiju!) lako bi se onda Srbija u svoje vreme sa Bosnom tješnje sojuziti i skopčati mogla, jer onda ostaće ovaj sojuz mogućan i vjerojatan. (Upornost u planu velikosrpskom koji se, po svakoj cijeni, ostvariti MORA!)

Treće osnovno načelo ove politike jest: jedinstvo narodnosti, (Čitaj – asimilacija, posrbljavanje!) kojeg diplomatičeski zastupnik treba da je pravlenije (uređenje) knjaževstva Srbije. K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate (posrbe) i kod ovog treba zaštitu i svaku pomoć da nadu kad god se o tom radilo bude ovog načela vrednost pokazati.(Da je namjera Srbije u tom smislu nepokolebljiva!)Srbija u ovom smotreniju mora će o tom uvjeriti da je ona prirodna pokroviteljica sviju turski Slavena (Jer su svi oni Srbi, po velikosrbima, još od Dušanovog carstva!) i da ćedu samo onda kad ona dužnost ovu na sebe uzme, ostali Slaveni(Opet vraćanje na – Slovene!) njoj pravo to ustupiti da ona u imenu njihovom nešto kaže i čini.(Drugim riječima – da se predaju Velikoj Srbiji, jer su sami Srbi, ada kako!) Ako bi Srbija svojim sosjedima taj nesrećni i zli primjer davala da ona samo na sebe misli, (Poruka jedina: neće Srbija u ovim granicama ostati, nego će sve susjedne narode okupirati i podbiti!) a za nevolju i napredak ostali ne bi marila, nego bi to ravnodušno smatrala, to bi onda jamačno i ovi samo njenom primjeru sledovali, ne bi je slušali, i tako bi umesto sloge i jedinstva nastupilo nepovjerenije, zavist i nesreća.(Laž, ne, nego bi došlo do ravnopravnog ujedinjenja, što velikosrbi sprječavaju svakim načinom i zločinom!)

3. Ujedno nužno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjaževstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu medu narodom rasprostranjavaju, (Otvoreno priznanje da je i to način posrbljavanja, Crna Gora ga prošla nakon osamnaeste!) nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavali i za takove činovnike pripravljali(Čitaj- pripravljali se kao velikosrbi, Crna Gora prošla i to!) koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli. (Sprovodili politiku velikosrpstva i posrbljavali druge!) Ovde je naročito nužno to primjetiti: da ove mlade ljude pored ostalih treba osobito nadziravati i vaspitavati (Čitaj – špijunirati i obučavati kao agente!) tako da njihovim radom sa svim ovlada ona spasitelna ideja opšteg sojedinjenja (Čitaj – posrbljavanja!) i velikog napredka (Čitaj – velikosrpske pljačke). Ova dužnost ne može se dovoljno preporučiti.

4.Da bi se narod katoličeskog ispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji većma priljubili nužno je na to osobito vnimanije obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredstvom fratera ovdašnjih,(Čitaj – sveštenika SPC koji su bili, ostali i danas su najbolji agenti i radnici velikosrpstva) između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadosti (Čitaj – da Srbija proguta i posrbi Bosnu!). U ovoj celji nužno bi bilo narediti da se po gdi koja knjiga molitvena i pesme duhovne u beogradskoj tipografiji štampaju; posle toga i molitvene knjige za pravoslavne Hristijane, zbirku narodnih pesama koja bi na jednoj strani sa latinskim a na drugoj sa kirilskim pismenima štampana bila; osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka. Po sebi se predpostavlja da bi ova istorija morala biti spisana u duhu slavenske (Čitaj – srpske!) narodnosti i sa svim u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka. Črez štampanja ovih i ovim podobnih patriotičeskih djela, kao i črez ostala nužna djejstvija, koja bi trebalo razumno opredjeliti i nabljudavati oslobodila bi se Bosna od upliva austriskog i obratila bi se ova zemlja više k Srbiji.(Sve opisano Crna Gora prošla!)Na ovaj način bi ujedno Dalmacija i Hrvatska dobile u ruke djela, kojih štampanje je u Austriji nemoguće, i tim bi sledovalo tešnje skopčanje ovih zemalja sa Srbijom i Bosnom. (Čitaj- otvorila bi se prilika i za posrbljavanje Hrvata!) Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg.(Tako lažnih istorija, slagane u raznim oblícíma, sa jednim zadatkom – posrbljavanje čitaoca, ili učenika, ili predavača – iz Beograda će izaći na hiljade i hiljade!)

5.Cjela spoljašna trgovina Srbije nalazi se u rukama Austrije(istina) Ovo je jedno zlo protiv kog tačnija opredelenija ostavljam ljudima iz finansije da razčlene, a ja ću samo nešto o tom navesti koliko to mora u ovaj plan ući te da njegovu važnost dopuni. Preko Zemuna sa stranim državama u neposredstveni trgovački sojuz stupiti, ostaće svagdar stvar vrlo mučna. Zbog toga se Srbija pobrinuti mora za nov trgovački put, koji bi Srbiju na more doveo i za nju tamo pristanište stvorio.(Konačno – pravi razlog okupacije i posrbljavanja Crne Gore – izlazak Srbije na Jadran)Ovakav put samo je onaj za sad mogućan koji preko Skadra u Dulcinj vodi. Ovde bi našao srpski trgovac sa svojim prirodnim proizvodima u dalmatinskim prirodnim brodarima i trgovcima svoje jednoplemenike(Albance?hahahaha!) a pri tom vrlo vešte i sposobne ljude koji bi ih pri kupovanju stranih jespapa dobro i pošteno poslužili i na ruci bili. Onde bi dakle nužno bilo srbsku trgovačku agenciju podići (Čitaj – kompaniju za trgovinmu, špijuniranje i posrbljavanje!)i pod odbranu i zaštitu ove prodaju srpskih proizvoda i kupnju francuskih i engleskih espapa staviti.Pri ovom poslu praviteljstvo bi moralo prvi korak u tome učiniti s tim da izradi i naimenuje jednog trgovačkog agenta u Dulcinju,(Ulcinj) koji će odande srbskom trgovcu kao prostom pokazati kud treba da ide. Ovaj agent stupivši u saopštenija s našim zemaljskim trgovcima, imao bi zdravo prostudirati način(Čitaj – špijunirati) kako bi se onamo s polzom naša trgovina obratiti imala (Čitaj – okupacija i posrbljavanje!) i kad se praviteljstvo osigura o polzama ovim onda može črez novina dati objavljivanje polze, koje bi s te strane dolazile našoj trgovini, a to bi značilo upućivati naše trgovce ovom probitačnom mestu. Ako bi samo nekim trgovcima ispalo za rukom te bi tamo dobro i probitačno poslove svršili, to bi drugi brzo njihovom primjeru sledovao i malo po malo otvorio bi se taj put trgovine bez da bi praviteljstvo neprestano o tom brinulo; jer trgovci bi sami sebi posle put otvorili, a praviteljstveni agent pazio bi samo da naši trgovci ne trpe tamo nikakva ugnjetanija.Iz ovog naređenja bi sledovalo da bi cjena proizvoda srbskih na Jugu iznošenih podizala se na Severu, a cena espapa donosećih se u Srbiju sa Severa padala bi konkurencijom unosećih se espapa sa Juga. Jednim slovom ukratko rečeno Srbin bi ovim načinom skuplje prodavao a jevtinije kupovao.(Genijalno – hahahahaha!)

U političeskom obziru imalo bi ovo sredstvo ne manju važnost, jerbo će se nov agent srbski nalaziti medu žiteljstvom srbskim (Laž, stanovništvo Ulcinja i Skadra je – albansko!) i ova prilika prinela bi jače upliv Srbije na sjeverne Arbaneze i na Crnu Goru,(U smislu posrbljavanja!), a ovo su upravo oni narodi koji imadu ključeve od vrata Bosne i Hercegovine i od samoga mora Adrijatičeskog.(Samo za to su od strane Srbije – porobljeni uništeni!) Postavljanje ove agencije srbske i utemeljenje njeno onamo mi smo uvereni kao političeski postupak Srbije smatran bi bio od neobične važnosti medu onim narodima i tešnji sojuz ovi žitelja sa Srbijom postigao bi se vrlo lako.(Tačno, jer niko ne može ni slutiti, kao ni Crnogorci, kakva sezločinačka laž krije iza velikosrpskih priča o – oslobađanju!) Francuska i Engleska ne samo što se ne bi tome protivile, nego bi to još potpomagale,(laž) a Porta takođe ne bi protivna bila,(totalna laž) jer s time bi njeno jedno pristanište na novo procvetalo.(hahahaha, nikad kraja lažima)

6.Na istočnog veroispovedanija Bošnjake (Ne kaže se – pravoslavne Srbe, a još manje da su „srpske vjere“, ta laž je prevelika i za stvaraoce Načertanija, bez obzira što je program – tajni!) veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. (Priznaje se da nijesu Srbi, ali se krije da su Hrvati! U svakom slučaju – moraju se porobiti!)Na čelu ovih stoje franjevački fratri.(Tačno zapažanje što sve crkva može uraditi kada se odluči da – laže! SPC je dvovjekovni dokaz!)
Pored gore spomenutog štampanja knjiga ne bi li dobro i sovjetno bilo da se jedan od ovih bosanskih fratera pri beogradskom liceumu kao profesor latinskog jezika (Čitaj- da se obuči da bude velikosrpski agent, i da se katolici naviknu na velikosrpsku okupatorsku ideju i praksu kao normanlu!) i još kakve nauke postavi. Ovaj profesor morao bi služiti kao posredstvenik između Srbije i katolika u Bosni, jer s tim bi mi prvi poveritelan korak učinili i s tim dali bi na dokazateljstvo tolerancije. Zar ne bi mogao ovaj isti frater ustanoviti ovde jednu katoličesku kapelu za ovde živeće katolike, (Nikad ustanovljena do najnovijih doba) s čime bi se izbeglo podizanje jedne kapele pod uplivom austriskim (Alibi da se gradnja katoličke crkve ne dozvoli!) koje će ranije ili docnije sledovati morati. Ovu kapelu mogli bi staviti pod pokroviteljstvo ovde stanujućeg konzula francuskog. Ovo bi dalo povoda i priliku francuskom praviteljstvu da se u toj stvari živo zauzme i s tim bi se Srbija oslobodila opasnosti od jedne katoličeske crkve, koja bi pod uplivom Austrije u Beogradu bila.

7.Karađorđe je bio vojeni predvoditelj od prirode bogato obdaren i vrlo iskusan; on nije mogao predvideti onu preveliku vojnu važnost koju Crna Gora (Još jedan dokaz o značaju Crne Gore za ideju i praksu velikosrpstva!) za Srbiju ima i koju će svagdar imati kad god se o tome stane raditi da se Bosna i Hercegovina od Turske odjele i Srbiji prisajedine.(Dakle, Crna Gora je samo velkosrpski šaraf u tome smislu!) Pohod ovog vojvode na Sjenicu i Novi Pazar još svi Srbi dobro pamte i nije potrebno da mi sledujući predlog novim dovodima podkrepljujemo. Neka Srbija i u Crnoj Gori primier Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu u novcu. – Srbija će na ovaj način za malu cjenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može. (Sve rečeno i preporučeno – kupuj Crnogorce lažima i najmanjoj mogućojnovčanoj potpori! Za uzvrat: Crnogorci će ginuti ne za Cetinje i Lovćen, nego Beograd i Avalu!Ni ovđe Crnogorce Načertanije i Garašnin ne smatraju Srbima, jer znaju da su – Crnogrci!)

Ovde moramo još to primetiti, da odlaganje ove podpore na poslednje magnovenje neće imati poželani uspjeh i sledstvo; (Poruka: udarimo na Crnogorce sad – ili nikad! I udarili su, rezultat je – crnogorski Srbi, crnogorsko velikosrpstvo i vječna vlast mafije!) budući da će Rusija pravedno moći na svoju mlogogodišnju i stalnu podporu pozivati se, a srpski novi predlog moći će kao samo iz nužde učinjeni ocrniti i u podozrenije dovesti; i Crnogorci bi (Ni sad se ne kaže – Srbi, a nema ni riječi o njihovom dolasku u Crnu Goru nenaseljenu, kao Srpske vlastele i junaka nakon kosovskog poraza!Zašto? I tvorci Načertanija znaju da je to gola velkosrpska l a ž prekrupna i za ovaj tajni dokument!) onda rekli: Srbi nisu nama pomagali kad smo u nuždi bili, što je dokazateljstvo da nam nisu prijatelji, (Ne kaže se istina, krije se ona – da nijesmo isti narod, nego se kaže – da nijesmo – prijatelji!) nego nas samo za sad upotrebiti žele.(Ovaj nastavak rečenice dokaz je da nas je srpstvo smatralo samo kao mehanizam io budale upotrebljive za njihove razne upotrebe!)

Srem, Bačka i Banat.

Na prvi pogled moralo bi se misliti da Srbija sa ovim predjelima u najprijateljskijem sojuzu stoji; budući da su njina porekla, jezik, vjera, prava i običaji jedni i isti sa srbskima u Srbiji (Osim djelimično vjere, sve drugo je gola laž!). Ako to nije tako, ondaj pričina (uzrok) toga bar od časti(u dijelu) samo na Srbiju spada; (Želi se reći – do sada ih nijesmo posrbili, a mogli smo i oćemo!) jer se ova(Srbija) nije dovoljno trudila o tom da prijateljstvo ovih Srba zadobije. (Ponovo su svi – Srbi!) No nadati se treba da će pokraj sveg neprijateljskog upliva Austrije ovo pogrešno otnošenje s vremenom prestati i popravljeno biti i to u onoj meri u kojoj knjaževstvo Srbije sve više i više kao dobro uređena i izobražena država pokaže se.Za sada ako ništa više trebalo bi bar upoznati se s važnijim ljudima ovi provincija, i jedne srbske važne novine onamo ustanoviti koje bi pod konstitucijom Mađarske mogle polezno dejstvovati u interesu srbskom i koje bi imale biti uređivane črez vrlo iskrenog čoveka ko na primer g. Hadžića ili njemu podobnog.(Sve je primjenjivano i na Crnu Goru)

O sojuzu sa češkim Slavjanima

O ovim Slavenima (I ponovo ih nazivaju Slavenima, što se danas smatra jezikom hrvatskim, hahahaha!) nećemo ovom prilikom mnogo govoriti ne samo što oni ne bi spadali u ovaj plan,(Priznanje – ne možemo i Čehe granicama velikosrpskim obuhvatiti) nego zato što bi se to mnogima u početku kao jedna nepraktičnost učinila. (inače – bi!) Zato mi prelazeći to ukratko, i ostavljajući da se interesi koji bi se od ovog sojuza ( Čitaj – Velike Srbije) imali, upoznadu u izvršeniju samog oveg plana, mi za sad samo toliko preporučujemo, da je nužno početi upoznavati Srbiju sa Slavenima Češke, Moravije i Slovačke i to na jedan vrlo predostrožan i odveć mudar način kako to ne bi moglo Austriji u oči pasti.(Komedija – hahahahaha, da ne pane u oči Austriji? Hahahahaha!)

O NAČERTANIJU

Nastanak katastrofe po srpski i druge jugoslovenske narode, poznat kao „Načertanije“ počeo je 1844.g. pojavom „Načertanija“ koje je predstavljalo tajni program političkog i vojnog djelovanja Srbije, sve do Slobodana Miloševića i njegovih crnogorskih saveznika! „Načertanije“ je javno je objavljeno Srbima u samoj Srbiji tek1906.g. Imalo je direktan uticaj i na režirani ishod, ne samo upravo zavrsenih laznih izbora u Prolibgori, nego i na javno ubijanje Crne Gore osamnaeste, njenom izdajom od strane Srbije, nego i na dvostruko ubistvo Crne Gore (1989te i 1997-me!) koje je Đukanović izvršio ne samo proteklih godina, nego ce jos dugo!

„Načertanije“ treba povezati sa pariškim „Hotel Lambert“ koji je bio mjesto dugogodišnjeg okupljanja i političkog djelovanja poljske aristokratije, predvodjene knezom Adamom Čartoriskim, nekadašnjim (1804-1806) ministrom spoljnih poslova carske Rusije koji će se, kao poljski patriota, okrenuti protiv carske politike Rusije koja je gutala sve narode oko sebe okupirajući ih i porušćavajući, pa tako i Poljake. U tom hotelu Čartorijski je okupljao i predstavnike Južnih Slovena smatrajući ih dobrodošlim saradnicima u ostvarenju njegovog plana – bitnog ograničavanja moći carske Rusije svuda, pa i na Balkanu. . U tom smislu ne treba se čuditi, nego razumjeti njegovu saradnju sa Ljudevitom Gajem i njegovim Ilircima, ali i sa predstavnicima kneževine Srbije koja se, ne potpuno, bila tek izvukla ispod ispod petstogodišnjeg robovanja Turcima.

Godine 1842-ge Aleksandar Karadjorđević došao je na vlast svrgavajući , pomoću takozvanih ustavobranitelja, dotadašnjeg kneza Mihaila Obrenovića. Ova promjena na srpskom tronu probudiće kod Čartorijskog staru njegovu nadu, na čijem ostvarenju je pokušao raditi i dok je bio carev ministar, da je moguće, i u novim okolnostima, raditi na stvaranju južnoslovenske federacije (podvlačim federacije , a nikako centralističke države), koja bi bila pod protektoratom Turske. Vidio je Srbiju kao jezgro okupljanja južnih Slovena, pretpostavljajući da bi novonastala država navela Hrvate na korake otvorene pobune protiv Beča i destabilizaciju samog carstva. Za razliku od starog plana koji je bio proruski, novi njegov plan je bio – antiruski i postaće velikosrpski. Takođe, sanjao je o tome da nova država bude katolička. Zbog toga će Čartorijski biti zagovaratelj unijatske crkve na Balkanu. Ali, ima bitna novina u novoj viziji: on vidi Srbe kao nadređene svim ostalim južnoslovenskim narodima! Ovim potezom Čartoriski će potcijeniti Hrvate, njihov broj i uticaj u austrijskom carstvu, što će čitavi projekat ledovno kobno odvoditi u propast. Upravo su odigrani, režirani izbori u Prolivgori, samo jos jedan dokaz krvave balkanske tragedije koja je, iz takvog previda, proistekla.

Da bi upoznao situaciju u Srbiji nakon prevrata, Čartorijski odmah tamo šalje svog agenta Aleksandra Vereščinskog. Zahvaljujući njegovim izvještajima Čartoriski dobija prave informacije koje su takve da on odmah, naredne godine, u Srbiju šalje novog agenta Adama Ličinskog. Ovaj agent ne provjerava stanje samo u Srbiji, nego se upoznaje sa situacijom i pozicijom Slovena koji žive u Turskoj, ali i u Austriji. Pošlo mu je za rukom da uspostavi najtješnju saradnju sa jednim od ustavobranitelja koji su doveli Karađorđevića na vlast, Isidorom Stojanovićem.

A sada, evo specijaliteta čitave priče. Krajem 1840-g. Čartorijski stupa u Vezu sa Nikolom Vasojevićem, osobom koja se lažno predstavljala kao princ, i to srpski. Iz Gornje je Morače, preziva se po očuhu Radonjić, u Rusiji će završiti inžinjersku akademiju. Onda će prebjeći u tursku vojsku. Nakon toga radiće kod knjaza Miloša na projektovanju srpskih utvrđenja! Postaće engleski konzul u Novom Pazaru! Razgovaraće sa Mojsijem Zečevićem o mogućnosti prelaska Vasojevića u katoličku vjeru. Rim ga smatra turskim, Atina ruskim špijunom. Zagonetno će i umrijeti. On će predlagati Čartorijskom stvaranje države Holmija, koja bi se sastojala od Vasojevića i kojoj će on biti – knez! Vasojević se predstavlajo kao Srbin, a Holmiju smatrao srpskom! Ali, više nego iskusni Čartorijski brzo shvata da se radi o prevarantu i avanturisti, i od njega se distancira.Ali, u razgovorima sa Vasojevićem Čartorijski potencira da predviđa saradnju Holmije sa ostalim južnim Slovenima koji žive u Austriji i Turskoj, kao i stvaranje federacije turskih Slovena pod formalnim protektoratom Turske, što je bila jedina mogućnost s obziorom na tadašnje političke odnose među velesilama. Vasojević mu je obećao unijaćenje Vasojevića, odnosno Holmije, i u tom pravcu se nada finsijskoj podršci Vatikana. Čartorijski u tom pravcu dejluje u Vatikanu, ali bez ikakvog uspjeha.Istog časa Vasojević je nestao.

U septembru 1842. godine dolazi u Srbiji do puča, (Vučićeva buna), čiji je rezultat bilo ustavobraniteljsko svrgavanje kneza Mihajila Obrenovića i postavljanje Aleksandra Karađorđevića na prijesto Srbije. Taj puč, odnosno njegov rezultat, odmah je potvrdio i sultan. Ali, taj puč i potvrda sultana, unose haos u politiku ostalih velesila. Jedino se Rusija otvoreno protivila promjeni vladara u Srbiji, odlasku Obrenovića. Austrija, Engleska i Francuska oklijevale su, vagale, ali samo na oko, jer je odlaskom Obrenovića bitno smanjen ruski uticaj na Srbiju, što je bio i cilj značajnog dijela njihove spoljne politike.Sve ovo je poslalo poruku Čartorijskom da je, promjenom dinsatije, srušen njegov stari plan, a da se novi mora prilagoditi novonastalim u Srbiji i njegovim posljedicama. U tom smislu djeluje njegov agent Zverkovski koji je nagovorio vođu puča, Vučića, da se obrati Čartorijskom za pomoć, jer je znao da su ustavobranitelji zaninteresovani za podršku Francuske i Engleske.U tom smislu Čartorijski odmah radi i počinje veliku političku propagandu za očuvanje novodošlog Aleksandra Karađorđevića na prijesto. I ne samo to, on će napisati svoje viđenje nove spoljne poltiike Srbije u v idu savjeta.

Čartorijski je smatrao da se Srbija mora osloniti na Englesku i Francusku. Prema Čartorijskom, glavna opasnost Srbiji prijeti od Rusije i Austrije i zbog toga misli da, u postojećim okolnostima, privremeno se ne smije odbacivati vrhovna vlast Turske. Naprotiv, trebalo bi je koristiti za učvršćivanje srpske moći, jer samo jaka Srbija može, u budućnosti, ujediniti južne Slovene koji sada žive u granicama i na teritorijima Turske i Austrije. Ali, da bi se to postiglo, prethodno mora doći do oslobođenja južnih Slovena. Ono što srpska politika nikad neće prihvatiti, a što je Čartorijski vidio kao porodno i očekivano i onda, njegov je predlog da Srbi moraju odmah uspostaviti prijateljske odnose sa drugim Slovenima: Ilirima, pri čemu se misli se na austrijske Hrvate i Srbe Ljudevita Gaja, koji svoj pokret krste ilirskim.

Samo dio genijalnih savjeta Čartorijskog, prihvatiće srpska politika. Od onih najbitnijih, kao što je ovaj upravo navedeni, neće prihvatiti ni jedan jedini, a tako je i danas! Rezultat: totalní slom Srbije, uništenje Jugoslavije, sultani se prevrću u grobu od radosti, kao i Habzburzi, ali i Staljin, Hitler i Musolini!

Zvjerkovskog uskoro otkrivaju austrijski agenti i on je primoran, u tim okolnostima, napuštiti Srbiju, ali Čartorijski šalje nove agente. Takođe, Rusi, uz prijetnju vojnom intervencijom, zahtijevaju da Aleksandar bude potvrđen u srpskoj skupštini, što se i desilo. Novi agent Čartorijskog u Beogradu je Čajkovski koji će ustavobranitelje nagovoriti da, do takvog zasijedanja potvrde Karađorđevića od strane srpske skupštine, i dođe! Na osnovu toga će Rusija 1843-će potvrditi Aleksandra Karađorđevića za novog srpskog kneza. Ali, na zahtjev Rusije, vođa ustavobraniteljaVučić proćeran je iz Srbije. Ko je, zahvaljujući okolnostima, stvarni gospodar Srbije? Ilija Garašanin, ministar unutrašnjih poslova!

Burne događaje u, i oko Srbije, prate i Hrvati. Oni se nalaze pod strahotnim pritiskom Mađara, njihovim upornim i planiranim pokušajima da zavladaju hrvatskom teritorijom i maďarizuju Hrvate. Nikad od toga neće odustati, bez obira na strašan otpor Hrvata, i bez obzira na autonomni status Hrvatske u okviru austrijskih zemalja pod mađarskom krunom Sv. Šćepana. Isti projekat asimilacije Mađari su sprovodili i nad svim drugim narodima koji su im pripali u austrijskom carstvu. Hrvatski otpor, kako Budimpešti, tako i Beču, proizilazio je iz činjenice da je hrvatsko plemstvo sačuvalo i branilo svoj nacionalni karakter, za razliku od plemstava drugih baroda u carstvu. Treba napomenuti da je nametanje mađarskog jezika Hrvatima, bila ona iskra koja će razgorjeti plamen otpora Ljudevita Gaja i Hrvata, nazvan ilirskim pokretom. Iza čitavog prokreta stajao je grof Janko Drašković. Njegov program je zahtjev za formiranje samostalne, i od Mađarske nezavisne hrvatske vlade. Grof Drašković ze zalagao i za standardizaciju hrvatskog jezika ( u pokretu zvanog ilirski), na osnovi štokavskog dijalekta. Tu činjenicu koristiće Vuk Karadžić da štokavske Hrvate javno posrbljava otvoreno lažući o njima da su – Srbi!

Drašković i Gaj mudro su smatrali da imaju pravo na ilirsko ime, jer su Sloveni svojim osvajanjem asimilirali starosjedeoce Ilire koji su prethodno, od strane Rima, bili romanizovani. Takođe, to nadnacionalno ime omogućavalo je svim drugim južnoslovenskim narodima da se pridruže pokretu čuvajući sebe. Ilirsko usvajanje štokavštine približavalo ih je Srbima, što je bio i jedan od ciljeva pokreta. Ilirci su vjerovali ustavobraniteljima srpskim. Tako je 1841-ve došlo do niza razgovora bliskog saradnika Ljudevita Gaja, Vjekoslava Babukića, koji je zagovarao stvaranje jedinstvenog jezika sa Srbima zasnovanog na štokavštini, ali i ujedničavanja pisma u Hrvata i Srba. U tom smislu Ljudevit Gaj se zalagao kod austrijskih vlasti, pored latinice, i za uvođenje ćirilice u svoje ilirske novine! Takođe je propovijedao da svaki obrazovani Hrvat, mora znati pored latinice, i ćirilicu. Istu podršku ćirilici dao je i tadašnji najpoznatiji hrvatski lingvista Ignjat Brlić, koji je smatrao da će ta činjenica približiti Srbe ilirizmu.Za potporu ćirilici, Gaj će tražiti finsijsku podršku i same Rusije.

Zbog svih navedenih razloga Čartorijski posvećuje svoju pažnju Gajevom ilirizmu i Hrvatima. U ličnosti Ljudevita Gaja on prepoznaje mogućeg partnera za svoje političke akcije, ali ga već vidi i kao mogućeg opasnog političkog konkurenta koji će moći uticati na srpske ustavobranitelje. Iz tih razloga on donosi odluku već1843-će da se sa Gajem i Ilircima raskinu odnosi!

Međutim, Čartorijski shvata značaj bosanskih franjevaca koji su bili listom Hrvati. Želi ih iskoristiti za propagiranje crkvene unije na Balkanu i za ubrzanje ostvarenja svog plana.

Čartorijski želi da podredi hrvatski ilirski pokret srpskim ustavobraniteljima i taj plan on povjerava na izvršenje svom novom agentu u Beogradu, Čehu Františeku Zahu. Ova ideja odgovara Čartorijskijevim već napisanim i datim savjetima Srbiji, za vođenje politike. On vidi da Srbija može ujediniti sve južnoslovenske narode koji žive na području Turske i Austrije. Ali, ova ideja, sama po sebi, lomi Hrvate, dovodi ih u podređeni položaj prem Srbiji, položaj koji oni već imaju u austrijskom carstvu, i protiv kojeg se bore. U viziji Čartorijskog Hrvati bi bili osuđeni na život u državi u kojoj dominiraju Srbi, koja bi nastala pod protektoratom Turske, i postojala bi oslanjajući se na
Veliku Britaniju i Francusku. Ta država, po Čartorijskome, bila bi temelj odbrane protiv širenja ruskog uticaja na Balkan. Hrvati su, iako nesvjesni namjere Čartorijskog, imali potpuno drugo viđenje budućnosti, ono koje Hrvatima donosi slobodu. Oni vide ujedinjenje južnih Slovena oko Hrvatske, a ne oko Srbije. Rezultati su odavno vidljivi: jedan je san o stvaranju Velike Hrvatske, i propast tog užasnog plana, a drugi je san i propast užasnog plana o stvaranju Velike Srbije. Oba plana u nastanku ubijaju Crnu Goru, ali ne samo nju, nego i druge narode! Ovaj velikosrpski, zauvijek je ubio Crnu Goru, nje više nema!

Činjenica o postojanju hrvatske koncepcije Velike Ilirije (Hrvatske) ubrzala je pokušaj Čartorijskog da uvjeri Gaja u prednost svojekoncepcije . I do obrata je došlo! Franjo Zah, sa izaslanikom Ljudevita Gaja Stjepanom Carem, potpisuje sporazum iz kojeg je vidljivo da se Gaj priklanja Čartorijskom. Tim sporazumom su Ilirci potpuno prihvatili koncepciju Čartorijskog – stvaranje južnoslovenske države na temelju i osnovama Kneževine Srbije, a to znači:

Ujedinjenje južnih Slovena pod vladavinom dinastije Karađorđevića; namjeru preuređivanja evropskog dijela Turske, u slovensku državu; Srbija je temelj nove države i predstavnik diplomatskih interesa južnih Slovena; prvi korak je ujedinjenj Bosne sa Srbijom koje će se obaviti posredstvom saradnje Hrvata i Srba što će se postići uticajem na tamošnje: katoličko,pravoslavno i muslimansko stanovništvo; sprovođenje nezavisnih i narodnih djelovanja, ali bez traženja pomoći od Austrije i Rusije, a u slučaju potrebe obraćanje samo englesko-francuskome savezu.

Do ovakvog razvoja stvari došlo je i zbog onog nevjerovatnog pritiska i ponižavanja Hrvata od strane Mađara. Naravno, Zah je vodio razgovore sa Carem pod komandovanjem Ilije Garašanina!

Niko drugi nego Čartorijski savjetovao je novoj srpskoj vlasti da stvori svoj plan za djelovanje u budućnosti. Njegova sugestija, o čemu on nije mogao ni sanjati, postala je temelj za stvaranje Garašaninovog plana, kobnog „Načertanija!“ Njegovu izradu Čartorijski je povjerio Františeku Zahu, i ovaj ga je uradio, a što se onda desilo?

Zah se, gledanjem, uvjerio da je ruski uticaj u Srbiji i dalje prisutan, njegovom jačanju ide na ruku nelogična srpska poltika, ali isto tako i Hrvatska. Požurivao je Garašanina da stvori plan, ali je ovaj kočio pravdanjem da je za izradu plana potrebna saglasnost vlade, savjeta, ali i Tome Vučića. Međutim, to mu je bio paravan da predloží Zahu kako program mora biti tajni, što je Zah prihvatio. Garašanin ga je odmah angažovao za dio plana, ali samo onaj koji se odnosi na srpsku politiku prema južnim Slovenima. Ovo svjedoči da se Garašanin kanio distancirati od Zaha u drugim djelovima tajnog plana, osim Slovena. Zah će svoj zadatak obaviti do aprila 1844-te g. Kopiju plana dostaviće agentu Čajkovskom da ga prouči i da mu javi: da li takav plan može predaci Garašaninu? Krajem maja Zah je dobio saglasnost Čajkovskog. Plan Zah predajeIliji Garašaninu, a on ga je odmah pozitivno ocjenio.

Međutim, František Zach je svoj Plan slovenske politike Srbije smatrao projektom koji se odnosi na sve južne Slovene, onako kako ga je zamišljao Čartorijski. Uzet je u obzir sporazum Zah – Car, kao i postojanje franjevaca u Bosni, i namjera Čartorijskog da se spriječi ruski uticaj na Balkanu, uzeti su u obzir i Zahovi odnosi sa ilircima. Ovome třeba dodati i činjenicu da je Hrvatska narodna stranka, koja je bila političko krilo iliraca, uvijek bila protiv Obrenovića, a podržavala Aleksandra Karađorđevića i srpske ustavobranitelje. Hrvatski patriotizam širio, a to je Hrvatsku udaljavalo od Beča.

Zah je takođe je smatrao da Ljudevit Gaj ne teži stvaranju kraljevine Ilirije, nego srpskog carstva pod vladavinom dinastije Karađorđevića. Ilirsko ime je samo maska za te ciljeve, vjerovao je. Gaj je smatrao da treba propagirati
junačke slike kneza Aleksandra Karađorđevića u srpskoj narodnoj nošnji. Takođe da su , Gaj je smatrao, Srbi i Hrvati jedan narod i govore istim jezikom. Zalagao se za objavljivanje srpskih knjiga u Matici ilirskoj u Zagrebu, koje bi trebale zbližiti Srbe i Hrvate. Gaj će raditi i na jačanju, kako je govorio „srpske narodnosti i srpskog narodnog ponosa među graničarima”.

Zah u svom Planu slovenske politike Srbije zagovara stvaranje južnoslovenske države na temelju Kneževine Srbije koja će, u budućnosti, zamijeniti Tursku. Kao prvi čin takvog ujedinjenja on vidi ujedinjenje Bosne sa Srbijom, ali uz potpuno poštovanje političke i vjerske slobode bosanskog stanovništva. Dinastija Karađorđević mora da bude magnet budućeg ujedinjenja sa Bosnom. U cilju tog ujedinjenja Zah veliku ulogu daje bosanskim franjevcima.
Smatrao je da, putem izdavačke djelatnosti , Franjeci treba da propagiraju katoličku vjeroispovijest, bosansku istoriju i narodnu kulturu. Prema Zahu, na sti način i zbog stih razloga, iste knjige treba da budu prisutne i kod Hrvata, i kod Dalmatinaca koji žive u Austriji, kako bi i kod njih budila svijest o njihovom budućem ujedinjenju sa Bosnom i Srbijom. Zbog toga, smatrao je Zah, bosanski Franjevci moraju biti prisutni i u Srbiji. Makar jedan franjevac iz Bosne, mora bude postavljen u nekoj od beogradskih gimnazija, kao učitelj latinskog. Taj bi franjevac radio i na otvaranju katoličke crkve u Beogradu. Zah je u svome Planu zapravo predstavio viziju poljske pariške aristokratije za potrebu stvaranj države južnih Slovena u obliku „saveza južnih Slovena”, kratko rečeno – južnoslovenske federacije!

Međutim, Ilirci su u to vrijeme paralelno vodili svoju vlastitu političku igru, a kontakte sa Srbijom tretirali su kao neophodan korak otpora prijetećoj mađarizaciji. Ali, svoju igru su tancovali i ustavobranitelji bez ikakve sumnje.

Ilija Garašanin je Zahov plan ocijenio dobrim. Ali, nije bilo tako. Smetalo mu je Zahovo ponuđeno rješenje hrvatskog pitanja kao i ideja o federalnom uređenju buduće države južnih Slovena! Smetala mu je i predložena unija crkava koja je garantovalo ravnoparavnost svih naroda koji bi činili buduću državu, a svuda đe treba pisati Hrvat, Crnogorac, Musliman, Makedonac, Garašanin će stvaljati jednu riječ – Srbin, i drugu – Srbi! Zbog toga je nastalo, ne nikako južnoslovensko, nego velikosrpsko Garašaninovo Načertanije – goli falsifikat progresivnog i južnoslovenskog Zahovog plana! Taj Garašaninov falsifikat i zločinečka politika iz njega nastala, iskopaće Crnogorce i Srbe, zaviti u crno Albance, zločinački uništavati Bošnjake, nametnuti rat Hrvatima, raskupsti u krvi bivšu Jugoslaviju.

Kad se uporedi tekst Zahovog plana sa tekstom Garašaninovog Načertanija, na prvi pogled je jasno da je Garašaninov tekst devedesetpostotni prepis Zahovog plana koji ne sadrži one ključne „detalje“, zapravo samu suštinu!

Ilija Garašanin je originalni tekst Načertanija, ispisan njegovom rukom,
uručio srpskom knezu Aleksandru Karađiorđeviću krajem 1844. godine. Međutim, taj dokument, koji je odredio kobnu sudbinu ne samop srpskog, nego i južnoslovenskih naroda uopšte, biće sve do 1906-te, kada je prvi put objavljen, ostati u porodičnom arhivu dinastije Karađorđević!!! Ali, za dokument će odmah saznati i mati ga tajno u rukama – i austougarska vlast! Tek toliko da se zna…Za svaki Zahov korak, znao je odmah Garašanin, Zah je bio danonoćno praćenšaninove policije.

Garašanin je odmah iz Zahova Plana izbačio naslov :“ Slovenska politika Srbije“ pretvorivši ga u – „Politika Srbije“. Takođe, iz Zahovog plana izbača poglavlje koje je Zah nazvao „Odnosi Srbije s Hrvatskom“. Na mjestu kad Zah uoptrebljava termin „južnoslovenski“, Garašanin ga zamjenjuje terminom „srpski“. Garašanin je falsifikovao, ograničavajući je bitno, i ulogu koju je Zah namijenio bosanskim Franjevcima. Prema Načertaniju centar izdavačko-propagandne djelatnosti třeba biti u Srbiji, nikako ne u „Matici ilirskoj“, u Zagrebu! Garašanin se slagao s upućivanjem na rad u Beograd, jednoga od bosanskih Franjevaca koji bi, osim što bi predavao latinski, bio i veza između Srbije i katolika u Bosni. O gradnji katoličke crkve u Beogradu, nema u Načertaniju ni riječi, i to je izbačeno. Ključno je da, za razliku od Zahova Plana, u Načertaniju nema ni pomena Hrvata, i pored toga što se nekolika puta pominje Hrvatska. Takođe, nijednom se ne pojavljuje termin – Hrvati! Ali, neka velikosrbi crnogorski puknu: Garašanin priznaje dva naroda – Bugare i Crnogorce! Tako je samo u tajnom Načertaniju, ali u Garašaninovoj politici, oba naroda su, naravno – Srbi!

Dalje, Zah u svome planu kaže: „Nova južnoslovenska, srpska država…“, a Garašanin: „Nova srpska država…“!

U „Načertaniju“ se ne pominju ni Karađorđevići, što je urađeno zbog unutrašnjepolitičkih razloga. Obrenovići su bili popularni i njihove pristalice nije trbealo i na taj način, nepotrebno izazivati.

I tako dalje, i tako dalje – sve do jučerašnjih „izbora“ u Prolivgori!

ČESTITKA PROLIVGORSKOJ IZBORNOJ, I SVAKOJ DRUGOJ DEMOKRATIJI!

ČESTITKA PROLIVGORSKOJ IZBORNOJ I SVAKOJ DRUGOJ DEMOKRATIJI!

Britanski istoričar David Irving napisao je biografiju Jozefa Gebelsa, Hitlerovog ministra propagande. Njen prevod objavljen je u Češkoj, Brno 2007, izdvačka kuća „Jota“. Evo dva citata:

„Svim mogućim sredstivima je (Gebels, S.P.) medije regulisao pravilnikom, kažnjavao, cenzurisao i koordinirano blokirao sve tako dugo dok se od njih nije napravila suvoparna, jalova gomila koju je odmah, čim je planirano napravio takvom, počeo isti on kritikovati za nedostatak individualiteta. Isto tako su bili dosadni i filmski žurnali u kojima se Hiler pojavljivao toliko i tako često da se, na kraju, na tu činjenicu počeo i on tužiti. Sve je dobre novine (gebels,S.P) politički usmjerio. I veoma popularni pisci, kao što je Hans Grim, bili su od Gebelsove strane, pozivani na ispitivanje. Gebels je na njega urlao da nije završio svoj tekst za pozdravom „Heil Hitler!“ i da nije učestvovao na vajmarskom nacističkom okupljanju! „Ako ne budete poslušni, uništiću vas!“, vikao je, „a neka inostranstvo reaguje kako hoće! Na isti način ću vas uništiti kao što sam uništio Furtvanglera! Pisce kakvi ste vi, pošaljem na četiri mjeseca u koncentracioni logor , drugi put se iz njega izbaviti neće!“ Cenzurisao je i novine u plesu, a nije mu bilo apsurdno narediti da se u plesnim salama stave panoi na kojima je pisalo: “Džez plesanje je zabranjeno!“ Preduzimao je sve moguće korake ka neutralizaciji političke satire, bez obzira na to koliko je smiješna bila. Iz jednog poznatog kabarea isključio je pet glumaca. U martu se, u istom kabareu, iznenada pojavio i kad se uvjerio da je prethodno prodan, a program mu je, k tome, potpuno apolitički, mirno je rekao: „ Tako to funkcioniše. Traži samo čvrstu ruku, da bi čovjek sproveo svoje!“ Str.397

Sada se radi o julu 1939, tajno se planira ubijanje Poljske.Što radi, čime se bavi Gebels, ministar Hitlerove propagande?

„Nijesu se sve Gebelsove direktive te godine ticale rata. Na primjer, tražio je od urednika da se ljubazno uvjere kako Peru nije država u državi SAD; naredio je da bi se o sudskim procesima ubicama izvještavalo samo u lokalnim izdanjima (po njegovim daljim instrukcijama sudski su novinari morali izbjegavati pisanje o tim najružnijim slučajevima, da ne bi dolazilo do njihovog ponavljanja); o seksualnim deliktima se moralo pisati samo u slučajevima kada su Jevreji „ na posebno besraman način“ prevarili arijske žene sakrivanjem svoje rase; optuženicima jevrejske rase se obavezno, kao njihvo krsno ime, moralo navoditi da su Izrael ili Sara; krajnje oprezno se moralo pisati o poslednjem masovnom skupu ser Osvalda Moslija na Erls Kortu (vođa engleske nacističke stranke,S.P)…(„da ne bi demokratska štampa mogla pisati da ga finansiraju Njemci“). Urednici su bili insruirani da ne bi premnogo hvalili plesača Paluccu koji je bio polujevrej, te da bi o Svjetskoj izložbi izvještavali kao o njujorškoj; da ne bi jednu vrstu piva, na primjer „Plzenj“ (češko, S.P.) uzdizali iznad drugih; da ne bi recenzirali knjige marksističkih liberala; da ne učine javnom informaciju da je Hitler pomilovao jednog, na smrt osuđenog, ubicu; da ne bi popularisali posjetu sedamsto amerikanaca njemačkog porijekla svojoj staroj domovini („da ne bi bile kompromitovane njihove kasnije operacije“); da ne bi upotrebljavali naziv „Treći Rajh“ niti „Nacionalsocijalistička Njemačka“ nego „Velikonjemački Rajh“; da ne bi preštampavali Hitlerov članak o arhitekturi iz najnovijeg izdanja „Umjetnost Trećeg raha“ niti da novine prenose trenutke rasipnosti Hermana Geringa ili njegove supruge.

Svoju propagandnu kampanju protiv Britanije pojačao je instrukcijom urednicima da ne budu nikako servilni. Morali su, na primjer, snažno podsjetiti na događaj iz avgusta 1915.g. kada je britanski ratni brod „Baralong“ potopio njemačku podmornicu U-27, a mornari, koji su preživjeli, bili su jedan za drugim, pobijeni.

Analiza ovih stvarnih događaja pokazuje da se propagandistički napad na Poljsku odvijao po prethodno planiranom scenariju. Prvog avgusta sva štampa je dobila naređenje da se uzdrži komentara u vezi poljskih oficira koji su se infiltrirali u Gdanjsk u uniformama carinika. Tek sedmog avgusta objavljeno je službeno saopštenje njemačke državne agencije DNB. Na nervozu koja je zahvatila inostranstvo, reagovao je Gebels pohvalom svim urednicima. Njegovo propagandističko oružje sada je predstavljalo neodvojivi dio Hitlerovih priprema za rat. Njegovo ministrastvo imalo je ogromne pare.“ Str.422.

Stanovnice i stanovnici Prolivgore, svi vi koji ste izašli na izbore, znam da vas ovi citati neće podsjetiti na dvadeset i dvije godine Mafije u Prolivgori, Mafije koju volite, cijenite, poštujete, branite, čuvate, njegujete, prodajete joj se, služite joj. Ali, ja znam, između mnogo toga drugog, da se na isti Gebelsov način upravlja u Prolivgori ne samo svim medijima, nego i svakim živim stanovnikom i stanovnicom.

Milo Đukanović kriv za sve?

Nikako, nego vi stanovnice i stanovnici,ali vi isti, vaš zločin, kojemu nema ravna u modernoj evropskoj istoriji, zločin ubijanja sopstvene domovine, majke vam Crne Gore, vaših dičnih predaka i vašom voljom uništene vam današnje generacije, kao i totalnog, sramnog uništenja života vaših tek začetih ili tek rođenih potomaka, vi pretvarate vašim lažima, podlostima, izdajstvima i nesojlukom – u junački čin!

Neka vam je srećan!

SREĆNI VAM „IZBORI!“

O JOVANU ĆETKOVIĆU (POSLJEDNJI NASTAVAK)

Knjiga Jovana Ćetkovića Ujedinitelji Srbije i Crne Gore,Dubrovnik 1940.g. (Dubrovnik je tada, po podjeli kraljevine Jugoslavije na banovine koju je planirao i sproveo kralj Aleksandar, pripadao banovini Zeti, kako je Crnu Goru tada preimenovao Aleksandar) predstavlja jedan od najkrupnijih dokaza o velikosrpskoj izdaji Crne Gore, decenijama planiranoj, a onda naređenoj i izvedenoj od strane Srbije, iste Srbije kojoj je Crna Gora odmah bratski stala uz bok, objavljujući istog časa kad i Srbija, rat Austrougarskoj, i javno poručujući Srbiji i Srbima: „vaša sudbina je i naša!“

Ćetković je bio perjanica crnogorskog izdajničkog velikosrpstva, planski projektvanog iz Beograda i nastalog odmah nakon pojave „Načertanija“ Ilije Garašanina 1844.g, koje je sve do 1907-me tajni program djelovanja srpske poltike sa jedinim ciljem posrbljavanje okolnih naroda i otimanje njihove teritorije. To, i ništa drugo, bio je otvoreni plan Slobodana Miloševića i njegovog crnogorskog saveznika i saradnika Mila Đukanovića. Od te godine Beograd je radio na stvaranju bezbrojnih istorijskih falsifikata na izmišljanju srpske nacije u Crnoj Gori koja uopšte do tada, u Crnoj Gopri nije postojala, što mu je perfektno pošlo za rukom. Njegovom uspjehu bitan doprinos dala je činjenica da se pravoslavna vjera u Crnoj Gori, pored pravoslavne nazivala srpskom, a što treba dovesti u vezu sa istinom da je majka Crnogorske autokeflane pravoslavne crkve bila Srpska pravoslavna crkva koja je na ove porstore došla na okupatorskim mačevima i kopljima Nemanje i njegove vojske koja je pokorila nezavisnu crnogorsku državu Duklju, ali i na činu osnivanja Zetske arhiepiskopije od strane Nemanjinog sina Sv. Save. Kojim ptem su se kretale namjere oca i sina, i što je njima vjera stvarno značila, najbolje dokazuje porazna činjenica da je sva loza Nemanjića postala svetačka loza, svi njeni članovi postali su sveci u Srpskoj pravoslavnoj crkvi!

Zna se da su Crnogorci svoju vjeru nazivali srpskom, Rusi ruskom, Bugari bugarskom, Rumuni rumunskom, Grci grčkom, i tako dalje , ali zna i da su kroz takav naopak pristup i sve druge pravoslavne narode smatrali: Rusima, Bugarima, Rumunima, Grcima, a Srbi Srbima! Bijaše to zlomisleći običaj onoga doba koji je crkva podlo podržavala i usmjeravala, jer ona je bila desna ruka svake državne osvajačke poltike!Takva Crkva i politika zadržale su se u Srbiji sve do danas, ali i kod crnogorskih Srba!

Još jedna velika velikosrpska prevara kumovala je brzom i efikasnom procesu posrbljavanja Crnogoraca, a to je činjenica da je politički vrh velikosrpstva odmah izmislo podjelu Srba na Srbe i Srbijance na taj način da se Srbijancima smatraju svi koji žive na teritoriji države Srbije, a svi su drugi, samo ako su pravoslavci, nazvani i nazivani Srbima! Time se svima drugima sprječavalo da se nacionalno osjećaju onako kako su se osjećali, već su se morali osjećati Srbima. Kad se ovome dodaju bezbrojni agenti koji su promicali ove i brojne druge falsifikate, kad se shvati da je zbog popularisanja ovih falsifika objavljeno u Beogradu i drugdje na hiljade knjiga, a posebno lažnih istorija, i sve tokom decenija koje su slijedile,da su se na njima zasnivale škole i docniji univerzitet na kojima sus e očigledne laži izučavale i tretirale kao istina, da je ista takva bila beogradska štampa, ali i druga koja je izdavana van teritorije Srbije, bivajući zapravo, agent i izvršilac velikosrpskog Beograda, i da Cetinje na ove falsifikate nije obraćalo ni najmanju pažnju smatrajući Beograd bratskim saveznikom, stvari postaju jasnije oko posrbljavanja Crnogoraca, kao i činjenica: zašto i kako se značajan broj stanovnika Crne Gore, ne samo opredijelio za velikosprstvo, nego je svojski uništavao sve što je crnogorsko! Ovakvom, po Crnu Goru kobnom toku stvari, bitno je doprinijela i nerealna ambicija Nikole Petrovića da on postane svesrpski kralj sa prijestolom u Beogradu! Ali, sa druge strane, niko nije mogao ni pretpostaviti da će se Srbija otvoreno, izdajnički, i zločinački, postaviti prema Crnoj Gori, i da će u tom zločinu naći brojne i otvorene podržavaoce u samoj Crnoj Gori. A tako je bilo!Jovan Ćetković je bio jedan od najtalentovanijih izdanaka takave sorte odmah velikosrpski zasijane u Crnoj Gori još za vrijeme Ilije Garašanina.

Srpska istorija se kretala decenijama i decenijama, i danas se kreće, istim stazama, a o crnogorskoj da i ne gvorimo. Po srpskoj istoriji Crnogorci su Srbi, Duklja je prva srpska država, takva je bila i Zeta i, ada kako drukčije, nego: i Crna Gora! Njegoš je srpski pesnik,Nikola srpski kralj, Srbi su, bježeći pred Turcima nakon kosovskog poraza 1389-te, navodno naselili navodno praznu Crnu Goru(!) i svi su Crnogorci nastali iz sperme srpskih junaka i vitezova, oni su najčistiji, najbolji, najnajnaj…Srbi! Ni jedne jedine istorije srpske nemate koja govori istinu o akcijama crnogorke vojske u Prvom svjetskom ratu, o crnogorskom spašavanju Srbije od totalnog njenog uništenja i brisanja njenog sa karte svijeta, o tome da su kralj Petar, sin mu Aleksanad i Nikola Pašić zauzvrat, Crnu Goru najsramnijom izdajom zbrisali sa lica zemlje, uništili je 1918-te samo zbog otimanaj njene teritorije, prisvajanja njne istorije i crkve, i izlaska Srbije na Jadran! Nemate ni jedne srpske biografije koja bi se zvala Izdajnik Petar Pešić, ni jedne sa nazivom Izdaja Crne Gore serdaraJjanka Vukotića, i tako redom!Isto je i u Crnoj Gori! Vi nemate ni jedne knjige koja bi pisala o zabrani crnogorskog jezika, crnogorske narodne nošnje,crnogorske kape bez četiri ocila, crnogorske crkve, crnogorske istorije u Crnoj Gori nakon 1918-te.g.Ni jedna knjiga ne govori o dolasku, i to kakvom – okupatorskom, Sv. Save u Crnu Goru, ni jedna o tome kako je nastao, tek nakon 1838-me, mit o Sv.Savi u Crnoj Gori, za kojeg se do tada, u Crnoj Gori uopšte nije ni znalo, ni jedan, makar tekst, nemate o iznenadnom i značajnom broju novonastalih toponima modela: Savin kuk, Savin izvor, Savino polje, koji su se do tog očiglednog falsifikata zvali po Sv. SaBi, starom dukljanskom svecu, SABIN KUK, izvor, polje…

Prvi svjetski rat je, sve do pojave knjige Sava Brkovića, u komunističkoj Crnoj Gori bio zabranjena, separatistička tema, a tek poslije Savove knjige! Velikosrpski put je nastavio, odmah poslije rata, Milovan Đilas, otvoreno lažući kako su Crnogorci narod srpskog etničkog stabla! A onda se, koju deceniju poslije, pojavio genijalni Dragoje Živković sa njegovom prvom istorijom koja se prva nazvala Istorija crnogorskog naroda.LSCG je finasirao objavljivanje dva toma, ali i prvi pravopis crnogorskog jezika Vojislava Nikčevića kojeg je, tobože, objavilo Nezavisno udruženje književnika, hahahaha, a objavili smo ga mi! Nego,da sevratim: sve dotadašnje beogradske i „crnogorske“ istorije, zvale su se Istorija Crne Gore, jer crnogorski narod nije se smio ni pomenuti, osim na popisu! Ta oni su Srbi, čoveče!Ovu dvojicu velikana, Brkovića i Živkovića niko, od novoprispjelih mafijaško-režimskih istoričara i ne pominje, niti smije, a razloge znam – lažu, kao i njihovi velikosrpski prethodnici, i na najpodliji način, isto kao i njihov vođa Milo Đikanović, a sve posredstvom njihovog i njegovog navodnog „crnogorstva“, zapravo najnovijoj prevari ravnoj zločinu ubijanja Crne Gore osamnaeste, pa 1989-te, i konačno 1997-me, nastavljaju, svi oni zajedno, velikosrpskim putem totalnog uništenja Crne Gore!

Uspjeli su, priče nema!

Da li su prevarili crnogorska stvorenja bilo koje nacije ili vjere? Ne, nikako. Predugo smo postojali i djelovali: ja lično i LSCG, da bi takva prevara, najdublja u crnogorskoj istoriji, uopšte bila moguća! U čemu je odgovor? Stvorenja Crne Gore, van vrha, ne nikako svog nosa, nego vrška najmanje dlake sa svojih polnih organa, odbijaju da gledaju ispred, i pored toga što vide. Oni svjesno i planirano glume da su – slijepi, a u okviru onoga spektra u sjeni dlake, koji prihvataju da vide, oni glume najjednostavnije robote Mila Đukanovića i ao takvi misle da su – srećni! Rezultat te jezive glume, vidi se na svakom koraku… p r o p a s t, i to k o n a č n a!

Nikad više života tebi – Crna Goro!

Jedan od značajnijih srpskih istoričara, Dragoljub Živojinović, napisao je trotomnu biografiju srpskog kralja Petra. Živojinović spada u red sofisticiranih velikosrba, on neće da laže očigledno, takva vremena vremena su prošla, ali on laže tako što prećutkuje, laže na isti način kao što je lagao Miodrag Perović sa „Monitorom“ i svim mafijaškim medijima koje je „osnovao“, gurajući LSCG i mene pod tepih, kao da ne postojimo, i ne djelujemo, i pored toga što smo postojali i djelovali svakog dana, i svake noći, i to godinama i godinama! Da li je zamislivo napisati biografiju ubice Crne Gore kralja Petra, a ne krstiti taj užasni i zlikovački čin imenom koje mu jedino pripada – izdaja Crne Gore i njeno ubistvo izvršeno od strane kralja Petra, i regenta Aleksandra Karađorđevića, zajedno sa Nikolom Pašićem, i pukovnikom Petrom Pešićem, u Prvom svjetskom ratu! Moguće je, ova biografija je dokaz, i to ne nikako jedan i jedini, tek samo jedan u beskonačnom nizu sličnih.

Trebamo li se zapitati: zašto u Crnoj Gori nikad nije napisana biografija crnogorskog veleizdajnika serdara Janka Vukotića? A zašto nema biografije veleizdajnika Andrije Radovića, pa veleizdajnika đenerala Mitra Martinovića i brojnih drugih? Zašto u Crnoj Gori nema knjige koja se zove: „Pobjedničke bitke crnogorske vojske u Prvom svjetskom ratu“, a zašto nema knjige koja govori o jednoj od najstrašnijih bitaka toga rata koja se odigrala na Lovćenu? Zašto nema knjige sa naslovom „Crna ruka Dragutina Dimitrijevića Apisa u Crnoj Gori i njeno velikosrpsko djelovanje“? Zašto nema istinite biografije Krsta Zrnova Popovića, a zašto nema isto takve biografije Sekule Drljevića? Zbog čega nema biografije Savića Markovića Štedimlije? Zašto nema knjige sa naslovom: „Velikosrpske laži i izmišljanje crnogorskog separatizma“? Đe je biografija Kralja Nikole? Zašto su dnevnici princeze Ksenije, prije neki dan, predati u ruke svjetskom lupežu Manku, a ne Državnom arhivu Crne Gore? Zašto nema knjige o Amfilohijevom smišljenom arhitektonskom i urbanističkom razaranju crnogorskih manastira? Zašto nema knjige „Heroji crnogorskog božićnog ustanka 1919.g.“? Zašto nema knjige „ Sjećanje na slavni komitski pokret i njegove junake“? Zašto nema knjige pod naslovom: „Crnogorski komunisti i njihova uloga u višedecinijskom poslijeratnom razaranju Crne Gore“? Zašto nema knjige „Kako su i zašto crnogorski komunisti donijeli odluku o ubijanju prijestonice Cetinje, i seljenju prijestonice u Podogoricu“? Zašto nema knjige: “Kako je došlo do namjernog zatiranja Cetinja komunstičkim davanjem imena Podogorici – Titograd, i seljenja prijestonice sa Cetinja u Podgoricu “ Đe je, makar esej, o sljedećem: „Zašto se Podgorici nije vratilo njeno dično ime Mirkova Varoš, u znak sjećanja na veličanstvenog političara, vojskovođu i junaka Velikoga Vojvodu Mirka Petrovića“? A đe je knjiga “Kako se Cetinje planski razara od 1918-te.g.” Zašto nema knjige kloja bi dala odgovor na pitanje: „ Ko ukrade iz cetinjskog manastira sedamnaest panagija, sedamanestorice crnogorskoih vladika iz raznih crnogorskih plemena iz doba vladikata, i zašto?“ Ukrade li ih ondašnja udba, jer niko drugi ih nije mogao ukrasti, ili Srpska pravoslavna crkva da ih skloni kao očigledan dokaz crnogorskog vladikata nastalog decenijama prije pojave Petrovića? Kako je moguće da počinitelj nikad nije otkriven? Ili: „Zašto je dozvoljeno propadanje starog puta Cetinje – Kotor, puta kojim je išao Njegoš, knjaz Danilo, knjaz Nikola, zvono Tablje i svi drugi Crnogorci, puta kojim se odvijala trgovina sa Kotorom, puta kojim je u Kotor došla Sveta Ozana?“ Zašto nema spomenika Svetom Leopoldu Mandiću u Herceg Novom? A zašto nema spomenika papi Sikstu V, jednom od najvećih papa svih vremena, čiji je otac iz bokeškog sela Krušovice?

Zašto Crna Gora nema spomenika vladikama Danilu, Vasiliju, Savi, zašto je tek nedavno dobila onu karikaturalnu skulpturu Petra I i to samo u Podgorici, a dje su spomenici knjazu Danilu, dje su spomenici kralju Nikoli, Njegoševih ima samo nekolika i to prevashodno kao srpskom pesniku! Mnogo puta više ima obilježja Vuk Karadžić u Crnoj Gori, nego svi Petrovići zajedno, zašto? Đe su spomenici jednom veličanstvenom Šćepanu Malom. Mafijaški Sveti Stefan nekad se zvao Šćepan, zašto je došlo do falsifikovanja tog imena?

Đe su spommenici Ivu Crnojeviću, đe su spomenici Oktoihu, ko zna za vladiku Vavilu? A što je sa spomenicima Balšićima, đe su? A što je sa spomenicima Vojislavljevićima, Vladimiru, Kosari, ženi njegovoj divnoj i drugima a šćerci cara Samuila? Đe je spomenik kralju Bodinu? Đe je obelisk na Tuđemilima?Đe su spomenici prvoj crnogorskoj dinastiji Svevladović, ko pojma ima o njoj u Crnoj Gori? Đe je spomenik arhontu Petru, prvom dukljanskom vladaocu? Kako je moguće da okupator i uništitelj Dukje, Nemanja, i njegov sin okupator Sv. Sava, imaju više obilježja u Crnoj Gori, no sve crnogorske dinastije zajedno? Đe su spomenici kraljici Mileni? Ko u Crnoj Gori zna da je Nikola imao jedanaestoro đece? Đe su spomenici italijanskoj kraljici Jeleni? Koliko stvorenja u Crnoj Gori zna da im je vjera praprađedovska bila zapadnog rimskog obreda, pa onda, od 1054.g. katolička? Zašto Crna Gora nema spomenika Ivanu Mažuraniću, tvorcu najveće himne Crnoj Gori ” Smrt Smail-age Čengića”. A zašto nema u Crnoj ni jednog spomenika velikom Josipu Juraju Štrosmajeru, prijatelju kralja Nikole i Crne Gore? A đe su spomenici Vlahu Bukovcu? A zašto je samo jedan Valtazaru Bogišiću?Kako je moguće da okupatorska Srpska pravoslavna crkva, glavna uništiteljica Crne Gore i Petrovića, u liku Amfilohija velikosrpsko-četničkog, još uvijek stoluje na Cetinju, i zašto? Zašto se u Crnoj Gori krilo da njeno ime Duklja proizilazi iz starogrčke riječi – Doklatos što u prevodu znači: Dokl – crn i atos – znači gora(planina)?

Ovakvih pitanja ima na hiljade! Ali i odgovora: Svega navedenog nema i nije smjelo biti da bi Crna Gora bila što lakši velikosrpski plijen i ubijena zanavijek! Ona je, po velikosrpskom planu, morala da bude zbrisana iz sjećanja svoga naroda, njena istorija istinita uništena, ni zbog čega drugog! Da li je Boka zaliv hrvatskih svetaca? Nije, niti je ikad bila, niti će ikad biti. Da li je boka srpska? Nije niti će ikada biti. Ona je bila, jeste i biće zaliv katoličkih svetaca iz Crne Gore! Ali, napisa li ovo iko ikad, osim mene? Ne, niko i nikad! Dobrovoljno se i plaćenički išlo smjerom propasti crnogorske projektovanom velikosrpstvom, i ide u konačni sunovrat, sve do dana današnjega…

U Crnoj Gori nikad nije napisana, najmanje trotomna: istorija katoličanstva u Crnoj Gori, istorija pravoslavlja u Crnoj Gori, kao ni istorija islama u Crnoj Gori, a sve iz već navedenih razloga.

U nekom od narednih tekstova ja ću opisati djelovanje veleizdajnika, srpskog pukovnika Petra Pešića, ali i ostalih koji su sarađivali sa njim. A sada evo kratke biografije Jovana Ćetkovića, i nemojmo se čuditi, ovakvih je, kao Jovana Ćetkovića, iz crnogorskih brda bilo koliko gođ hoćete, i nikad kraja, nikad stida, nikad pokajanja, nikad suda, i nikad – dosta!

Jovan Ćetković je rođen 1890, a umro je u Beogradu 1963.g. Na Cetinju je završio bogoslovsku školu 1912.g. Istaknuti je bjelaš, veleizdajnik crnogorski, učesnik Podogoričke skupštine na kojoj je ubijena Crna Gora. Takav je ostao do kraja, o tome svjedoči njegova knjiga koja nije ništa drugo nego kovanje sramne veleizdaje Crne Gore u zvijezde, naravno sve uz upotrebu velikosrpskih laži i falsifikata. Knjigu Ujedinitelji Crne Gore i Srbije Ćetković je objavio četrdesete, ali se već naredne godine obreo među komunističkim vrhom Trinaestojulskog ustanka! Postaje i potpredsednik Crnogorske antifašistické skupštine narodnog oslobođenja u Kolašinu 1944-te g. Iste godine postaje i član KPJ, a onda će postati i ministar u Vladi NR Crne Gore! Od 1945 do 1950-te g, postaje i potpredsjednik Prezidijuma Narodne skupštine NR Crne Gore. Napisaće i knjigu o Milošu Obrenoviću i Karađođu, velikosrpsku, naravno. Brata su mu strijeljali partizani prilikom likvidacije posljednjeg bana zetskee banovini i komandanta svih četničkih snaga u Crnoj Gori , na Ostrogu 1942.g, četnika Blaža Đukanovića!

Kažu da je brzo postao opozicinar i u onoj velikosrpskoj Kraljevini SHS, za čije stvaranje je izdao svoju domovinu Crnu Goru tretirajući je kao prostu teritoriju Srbije, i da je u několika navrata hapšen, ali i odmah puštan na slobodu.Nosilac je Partizanske spomenice 1941.g. i Ordena za hrabrost. Njegov sin Vojislav ubijen je kao partizan od strane Talijana…

O JOVANU ĆETKOVIĆU (NASTAVAK DESETI)

Kao čovjek, često sam se pitao: što je uzrok posvemašnje i nemjerljive crnogorske tragedije u posljednjih dvadeset godina, ali i decenijama prije toga, onim vremenima u kojima je njom vladala Tito-crnogorska komunistička diktatura, a još prije nje, velikosrpska diktatura Karađorđevića? Što je to navelo, hiljadugodišnji slobodarski narod, da postane očigledni pristaša Karađorđevića, dinastije koja im najpodlije i zlikovački ubila: državu, krunu, naciju, vojsku, oružje, kulturu, nošnju, kapu, crkvu, ime, Njegoša, i takoostvarila sve što nije pošlo za rukom ni Turcima, ni Austrougarima, ali ni Mlecima! Ukrali su im Karađorđevići, u ime Velike Srbije, crnogorsku hiljadugodišnju brilijantnu istoriju, oteli teritoriju crnogorske države, okupiravši je osamnaeste i lagali kako se radi o oslobođenju, lažući da je Crna Gora ništa drugo, nego prosto: teritorija Srbije, da je Crna Gora srpska država, te da Crnogorci nijesu Crnogorci, nego Srbi, da su u Crnu došli kao srpski junaci i plemići odmah nakon kosovskog poraza, bježeći pred Turcima, da su svi crnogorski Srbi nastali iz jajovoda Nemanjinih i junaka Lazarevih!

Zašto se desilo da se, po svim osobinama, a posebno onoj o samom dizanju ustanka, Trinaestojulski ustanak desi i diže u malenoj i srpskom okupacijom, već prethodno masakriranoj Crnoj Gori, naseljenoj jednim od najmalobrojnijih naroda na čitavom Svijetu! Što su vođe ustanka, Tito i “drugovi”, imali u glavi pri donošenju te odluke, zar su imali idiotsku ideju da šaka ustanika može vojno poraziti Musolinija i Hitlera? Ko je, od komunističkog vođstva, mogao jula 1941.g, pomisliti išta drugo, osim da je taj ustanak čisti kretenizam po svim osnovama, i stavljanje glave naroda crnogorskog na italijanski, kasnije njemački okupatorski panj! Ili su: Tito, Đilas i nekolicina njih, iz najužeg vođstva stranke koja tada nije imala ni dvije hiljade članova na čitavoj teritoriji Kraljevine Jugoslavije, mislili, i četrdeset prve, da Hitler i Musolini sigurno gube rat? Ali što, pa zar do tog trenutka gubitka rata Crnogorci, krećući u ustanak, neće biti pobijeni od strane okupatora?

Toga majčinog sina koji je mislio da Hitler i Musolini četrdeset i prve gube rat, među komunistima sigurno nije bilo, nego su Tito i vođstvo julskim ustankom, koji će narednih godina Crnoj Gori donijeti gubitak od 11% stanovništva, a u demografskom zaostatku čitavih 27%, što po demografiji znači kako, kao narod, biološki nestajete, željeli samo jedno: da okupatorima najskuplje prodaju svoju kožu, ako budu morali, jer su se imena Tita i tek nekoliko drugih komunista, nalazila zavedena u spiskovima i dosijeima gestapoa, čega su oni bili svjesni, budući da su bili međunarodni pistoljerosi NKVD i Kominterne. Bjekstvo u ustaničku šumu ih je, do neke mjere,a druge nijesu ni imali, spasavalo sigurne i brze smrti u tamnicama gestapoa! Jedina namjera Titu i vođstvu je bila da žive što duže, sve do smrti i posljednjeg partizana kojeg su zavrbovali da gine za Staljina,Tita, Jugoslaviju, Rusiju, boljševike, komunističku partiju i „slobodu“! Druga je stvar što su im, godine koje će uslijediti, donijele obrat situacije i napravile ih lažno ne samo borcima za „slobodu“, nego i objektivno antifašistima, ali istina je jedna, i jedina: da su bili borci samo za komunističku diktaturu, i ništa drugo!

Kako je moguće da su Crnogorci toliko bili ludi za Staljinom, kojeg nikad nijesu ni viđeli, niti su mogli znati što čini najveći zločinac u istoriji Svijeta, a okrenuli su se „zaljubljeno“ njegovom čmaru, bijesno šutirajući Titov? Ko je ikada vidio u Crnoj Gori Dražu Mihailovića, sve do njegovog kasnijeg dolaska u okolinu Kolašina, ali je stao „zaljubljeno“ iza potpuno nepoznatog, otvorenog zlikovca i kolaboranta?

Zašto su crnogorski komunisti bili i ostali najpoltronskiji dio Saveza komunista Jugoslavije? Zašto su to isto, goli, najveći poltroni u okvirima velikosrpstva, postali i ostali crnogorski velikosrbi? Znači mentalno, u želji za podaništvom, crnogorski četnici postali isti kao crnogorski komunisti, partizani! Ko je više „volio“ zločinca Miloševića od crnogorskih velikosrba, a ko više zločinca Tita od crnogorskih komunista?Ođe se može reći samo još jedna velika, kapitalna isitina o crnogorskim stvorenjima – krv nije voda, bez obzira na zastave, naciju, vjeru, politiku, i uniforme!

Ko se ikad, iz demokratskih razloga, u Crnoj Gori pobunio protiv komunističke diktature, a da četništvo i velikosrpstvo, ali nikad demokratija i sloboda, nije bilo u samoj osnovi takvih, izuzetno rijetkih „pobuna“, inače: redovno diktiranih iz Beograda? Istina, pored genijalnih Crnogorca Sava Brkovića i Pavla Mijovića, bilo ih je još, na strani njih dvojice, ali tek nekoliko! Ko se pobunio protiv velikosrpstva u Crnoj Gori, a da u osnovi „pobune“ nije bila odbrana komunističke diktature! Ma kakva Crna Gora, za Crnu Goru su i jedni idrugi znali samo imenom, lokacijom, mjestom življenja ili rađanja, grobovima, sahranama, svadbama, i ničim više! Patriotizam je već odavno kod njih, namjerno i voljom njihovom bio uništen, što bi Đukanvić rekao, kao neproduktivan. Đe su crnogorski disidenti, nikad ih bilo nije! Ko robova u crnogorskim tamnicama kao borac za slobodnu Crnu Goru, demokratiju i slobodu? Niko i nikad!

Na ova i brojna druga slična pitanja koja traže istinite odgovore, ja imam jedan i jedini: sve navedeno, nastalo je zahvaljujući neuništivoj i beskrajnoj ambijentalnoj podlosti stvorenja u Crnoj Gori, koncipiranoj kao temelj njihovog beskrajnog poltronstva, ali i njihove kvazihrabrosti koja je samo dio prethodne i dobro planirane igre što se prenosila, i prenosi kućnim vaspitanjem, sa generacije na generaciju, i to sve počev od 1878.g, kao godine završetka Veljeg rata sa Turskom, i godine međunarodnog priznanja državne nezavisnosti, preko osamnaeste, pa do danas! Dodajmo ovome poraznu činjenicu da su crnogorska stvorenja: stalni, žestoki, protivprirodni krvnici Istine, nju smatraju najvećim nepriteljem svojim!I sve postaje jasno!

Isti odgovor odnosi se i na pitanje: kako i zašto je Crna Gora, zajedno sa svojim kraljem, izdana od strane savezničke Srbije i dijela svojih građana, onog istog trenutka čim je počeo Prvi svjetski rat! Izdaja je trajala, bila uporna i zločinačka, bez obzira na činjenicu što su i izdajnici vjerovali, opravdano, da Srbija i saveznici gube rat! Ali, izdaja bi se desila i da su izdajnici vjerovali da Srbija i saveznici rat sigurno dobijaju. I najvažnije: nije Srbija dobila rat, Srbija je već bila uništena, dobili su ga saveznici koji su prihvatili srpsku vojsku u bjekstvu, a od totalnog uništenja spasili su je, ne nikako saveznici, nego saveznička crnogorska vojska, i to neviđenim junaštvom i životima! Saveznici su odmah, nanovo, finansirali i naoružali srpsku vojsku na Krfu,obnovili je i iskoristili da gine na južnom frontu, umjesto njihovih vojnika.

Saveznici, a ne nikako Srbija, instalirali su i stvorili Kraljevinu SHS/Jugoslaviju zbog svojih, a ne zbog interesa Južnih Slovena! Kralj Aleksandar je bio samo zločinački i pljačkaški pion u rukama Pariza, istog Pariza koji je, zajedno sa carskom Rusijom i Beogradom, ubio Crnu Goru osamnaeste! Pariz je godinama Kralja Nikolu držao u kućnom pritvoru zabranjujući mu da se u Crnu Goru vrati, a francuske trupe su, zajedno sa srpskim, okupirale Crnu Goru osamnaeste, koja više nije imala svoju vojsku! Ovo što rekoh sama je srž istinite crnogorske istorije koja se odigrala u zadnjih sto osamdeset godina, sve drugo je gola velikosrpska laž, ona koju sam, ne samo ja, raskrinkao kao takvu!

Pitao sam se i: kako je moguće da se crnogorski velikosrbi smtraju i danas Srbima? Pa ako su Crnogorci i onda bili Srbi, čemu srpska opkupacija Crne Gore u koju srpske trupe ulaze slobodno, bez ijedne bitke sa Austrougarima, jer su se oni već povukli i njih nema na teritorije Crne Gore? Zar na Cetinju nije trebala biti organizovana velika proslava od strane srpske vojske, a ne odmah zaveden, naređenjem od strane komandanta srpskih trupa Milutinovića, POLICIJSKI ČAS kojim se, između drugih sramnih odredbi, traži i da svi Crnogorci odmah predaju oružje srpskoj vojsci!Čemu sve to, ako su srpski vojnici došli u srpsku Crnu Goru i to kao njeni oslobodioci? Zašto takvo neređenje, ako su Crnogorci najveći i najčistiji Srbi, braća? Zar i ovaj okupatorski potez srpskog oficira Milutinovića, nije samo još jedan kapitalan dokaz da su srpski okupatori znali istinu: kako Crnogorci nikako nijesu Srbi, nego Crnogorci, i da ih kao takve moraju okupirati da bi ih silom posrbili, a Crnu Goru ubili!

Drugog februara četrnaeste, car Nikolaj II, u razgovoru sa tadašnjim premijerom Nikolom Pašićem u Sankt Petersburgu, gurnuo je tajno Crnu Goru u ruksak Beograda kojem je, nakon propasti careve politike sa Sofijom i Bugarskom kao predviđenim Pijemontom ujedinjavanja balkanskih Slovena, istu ulogu namijenio Beogradu i Srbiji. Potpuno debilnim, zločinačkim, i neizmjerno neodgovornim činom: planiranja, organizacije i izvršenja atentata nad austrijskim prestolonašljednikom Francom Ferdinandom u Sarajevu, Beograd je pokrenuo svjetski rat koji je ubio dvadeset miliona ljudi, od kojih deset miliona civila, Evropu do temelja razorio, ali i doveo Sjedinjene Države u poziciju svjetske velesile broj jedan. Rat je uništio ne samo austrougarsko i njemačko carstvo,nego i saveznicu i pobjednicu Kraljevinu Crnu Goru(!), i ne samo poražene dinastije Habsburg i Hoencolern kao i njihove prijestonice: Berlin, Beč i Budimpeštu, nego je uništio i pobjedničku dinastiju Petrović-Njegoš(!) te savezničko rusko cartvo, uništavajući Romanove, instalirajući Rusima, posredstvom vojne obavještajne njemačke službe, Lenjina i boljševike, i njihovu zločinačku, osvajačku diktaturu koja će trajati sve do raspada Sovjetskog saveza.

Postoje čvrsti dokazi da je Prvi svjetski rat planirano pokrenuo London, i da je London bio potajni pokretač svega, pa i atentata, o čemu se može samo, ali i uvjerljivo nagađati. Bilo kako bilo, stvari su se u Crnoj Gori razvijale svojim zločinačkim tempom i tokom, a taj tok i tempo traje i danas. Milo Đukanović je o tome, i u tome toku, najvrjedniji svjedok – izvršitelj velikosrpstva koji je obavio još jedno ubistvo Crne Gore,a uzimajući u obzir osamnaestu, i januar 1989.g, treće za redom i to – definitivno! Sam Đukanović je Crnu Goru ubio dva puta: prvi put 1989-te, a drugi put 1997-me njegovim instaliranjem, od strane Amerike, za predsjednika! A ko je Crnu Goru, iz neviđene dubine njene smrti, razdrmao i probudio, uprkos svemu, i poveo pravim putem, i to odmah od januara devedesete? Ja, i NIKO drugi!

Pucnji nesumnjivog i beskrajnog sprskog patriote, sedamnaestogodišnjeg Gavrila Principa u Sarajevu, i Đukanovićeva velikosrpsko-mafijaško-zločinačka karijera, neraskidivo su povezani, u čemu je Princip potpuno nevin! Isto se odnosi i na pojavu zločinačko-velikosrpsko-mafijaške osobe i krvave karijere zlikovca od Slobodana Miloševića! Oni su,Milošević i Đukanović, kao što su to bili Aleksandar i Tito, samo plaćeni i vođeni pioni u mračnoj, antievropskoj krvavoj balkanskoj igri najveće svjetske velesile, i ništa drugo…

Srpske „istorije“, pisane planski, i svjesno lažirane velikosrpski, nastale su i nastajale po naređenju, i planu, odmah po nastanku „Načertanija“ Ilije Garašanina 1844.g, i taj trend falsifikovanja traje sve do danas!Ne vjerujem da će se u dogledno vrijeme mijenjati, mada pozitivne naznake postoje. Te „istorije“ ne otkrivaju srpskom napaćenom narodu, kao najvećoj žrtvi velikosrpskih laži, istine, one ih pred njim najdublje kriju, a kad Istinu ne mogu potpuno udaviti nasilničkim njenim zaronjavanjem u najdublju žabokrečinu laži kako bi je udavili, onda je otvoreno falsifikuju. Na primer, koliki broj Srba zna da je Dušanovo carstvo trajalo svega devet godina? Koliki broj njih zna da im je Pećka patrijaršija, dakle crkva srpska, pod Turcima bila neraskidivi dio otomanskog carstva i njegove osvajačke politike? Koliki broj zna da je sprpska crkva najčvršće sarađivala i sa austrougarskim, pa onda, dvadeset i tri godine kasnije,i sa njemačkim okupatorom? Koliko njih zna da je pećka patrijaršija bila neraskidivi dio turske okupacione sile i politike porobljavanja srpskog i svih drugih naroda koji su Turcima stajali na putu? Koliki broj građana Srbije zna da im je sve patrijarhe, od pada pod Turcima pa do sticanaj državne nezavisnosti, postavljao beratom sultan, a na osnovu patrijaršijskog harača peškeša, i da je patrijarh sultanu,a ne Isusu, bio odgovoran? Koliko njih zna da su druge vrste harača od srpske raje otimali srpski sveštenici, u pratnji i zaštiti turskih jedinica? Ima još na hiljade ovakvih pitanja…A zašto ova pitanja uopšte postoje? Zbog činjenice da srpska “istorija” na njih nije više od sto osamdeset godina odgovorila niti odgovara, i do danas podlački odbija da se sa njima suoči i na njih istinito odgovori. Srbi i Crnogorci su kobne žrtve takvih laži!

Znam sigurno da postoje Srbi Šumadinci koji se pitaju, isto kao što znam da takvi crnogorski Srbi, koji se pitaju kao Srbi Šumadinci, uopšte ne postoje: kako smo mi Šumandinci i Crnogorci Srbi? Pa vidi im, čoveče, samo krasnu nošnju! Kakve veze ima naša šumadinska nošnja, sa njihovom Crnogorskom? Pa nema nikakve, čoveče. Pa slušaj Crnogorcima pesme narodne, gledaj im kola: Kakve veze ima crnogorsko Oro sa našim Moravcem? Njihovo pevanje sa našim? A naša šajkača, kakve veze ima sa kapom crnogorskom, a naše jeleče sa krasnim tokama crnogorskim, a tek naši zakrivljeni šumadinski opanci sa lepim crnogorskim? Gde su Crnogorcima trube i harmonike, oni imaju samo gusle! Vidiš da oni pričaju drugim jezikom, a mi ekavski, ja im onog Njegoša uopšte ne razumem!

Koliko Srba zna da su riječ Božju, Bibliju, prvi put dobili na čtanje prevedenu na crnogorski, jer to je jezik Vuka Karadžića koji je on, velikosrpski svjesno lažući, i još mnogo toga drugog velikosrpski falsifikujući sa istim ciljem, preimenovao u srpski!

Koliko Srba zna da je kralj Petar, kao izgnanik iz Srbije, punih deset godina živio na Cetinju kod knjaza Nikole? Koliko njih zna da mu je Nikola dao svoju šćer Zorku za ženu? Koliko njih zna da je Petru, upravo ta ženidba i podrška kralja Nikole, odlučujuće otvorila put prema srpskom prijestolu? Koliko njih zna da su Petrovi sinovi Đorđe, Aleksandar i šćer Jelisaveta, rođeni na Cetinju i da su tamo, kao đeca, vaspitavani? Koliko njih zna da je kralj Aleksandar direktni unuk kralja Nikole, a da mu je majka Zoka Crnogorka? Koliko Srba zna da su: zet kralja kralja Nikole, srpski kralj Petar, i unuk Nikolin Aleksandar, zajedno sa Pašićem, ubili Crnu Goru, a da je Aleksandar, izdajničkom i protivustavnom Podgoričkom skupštinom, detronizovao oca svoje Majke Zorke i svog rođenog đeda, kralja Nikolu, što je jedinstven zločin u sveukupnoj evropskoj istoriji?

Koliko Srba zna da su glavnokomandujući oficiri crnogorske vojske u Prvom svjetskom ratu bili, niko drugi nego: Boža Janković, srpski general, a naslijedio ga je Petar Pešić, srpski pukovnik koji će veleizdajnički dovesti crnogorsku vojsku do sloma, i tako planski, i namjerno, spriječiti njeno povlačenje zajedno sa srpskom vojskom na Krf! Naravno, sve po naređenju Kralja Petra, regenta Aleksandra i Nikole Pašića! Podvlačim, izdaja i ubistvo Crne Gore odigralo se u vremenu kad je navedena trojka bila uvjerena da saveznici gube rat od Njemaca! Znači,bez obzira na tu jezivu činjenicu, viknuli su veselo jedni drugima,nazdravljajući uz čašu šljivovice: neka izgubimo rat, ali smo ubili Crnu Goru večno, eto!

Nastavak slijedi!

Tag Cloud