A great WordPress.com site

Archive for March, 2013

O ANGELL – U

 

Da, visoki norveški oficir  Henrik Angel (1861 – 1922), u svojoj voljenoj Norveškoj, ali i van nje, bio je veoma cijenjen i popularan, ne samo kao besprekorni i hrabri vojnik, visoki oficir,  i norveški patriota, već i kao priznati predavač, i pisac. Takođe, bio je poznati skijaš i veliki propagator ovog sporta, ali i prvi koji je, 1893-će godine,  na skijama, obišao svu ondašnju Crnu Goru! Osnivač je prvog crnogorskog skijaškog kluba, divna ličnost…

Nakon te crnogorske skijaške avanture,  napisao je tri brilijantne knjige o Crnoj Gori: Skijama kroz Crnu Goru;Sinovi crnih planina;Moćni narod. Njima je, vječno, zadužio Crnu Goru, i svima koji su ih čitali, o Crnoj Gori oči – otvorio. Ja ću se pozabaviti Sinovima, a evo kako!

Odmah u uvodu knjige Angel kaže, kako je „Černagora“  ime male zemlje čiji je zvanični naziv Montenegro. Ime prevodi u istinu da ono znači crne planine, a da njen narod sebe naziva Crnogorcima (nijesu Srbi! S.P.) , ili sinovima crnih planina.

„ Crna Gora je samo mala tačka na karti Evrope, a njen narod je možda nešto brojniji  od življa seoske naseobine: ali taj narod ima svoju istoriju, i njegova hrabrost, i junačka odbrana zemlje, i njene slobode, pod teškim uslovima, postala su moralna snaga i inspiracija cijelome svijetu, i za sva vremena“

Pitam: zašto je ova gola istina, koju golim očima vidi jedan Norvežanin, decenijama i decenijama  skrivana samom crnogorskom narodu? Odgovaram: Pitajte Aleksandra Karađorđevića, Tita, Blaža Jovanovića, Đilasa, Jova Kapu…ima ih koliko gođ hoćete!

U uvodu se dalje nastavlja Angelova  istina: „ U pogledu plemenitog i požrtvovanog patriotizma, i junačkih vrlina, Crnogorci su prvi narod u svijetu. Mada njihovo ime,  usljed postojećih okolnosti, ne bliješti u svjetskoj istoriji na isti način kao imena Spartanaca ili Rimljana, oni, u mnogo stvari, ne zaostaju za ovim narodima.“

Pitam: imaju li ikakve veze, današnji potomci istinito opisanog crnogorskog naroda, sa precima svojim,  tačno ođe opisanim prije samo – sto godina? Odgovaram: nemaju, sve su suprotno!

„Čitava istorija Crne Gore je jedna jedina dugačka saga, prepuna primjera najčistije ljubavi prema otadžbini, jedan dugi junački spjev. A i sami Crnogorci pripovijedaju, o svojoj potresnoj istoriji, kroz pjesmu praćenu zvukom struna. Čućete je uz prodorno okidanje struna gusala i razbuktalu vatru(…) Pozdravljam te otadžbino! O tebi je moja pjesma. Tebi pripada sve, moj život, moja krv,moja posljednja misao, tebi posvećujem sve svoje – o otadžbino!“

Pitam: a danas, kome pripada sve u Gori Crnoj? Odgovor je lak, samo umjesto riječi svete otadžbina, stavite krvavu riječ mafija,  i sve je čisto, kao najčistiji kokain…

Angel nastavlja: „Ovaj narod bi radije umro nego dozvolio da bude pokoren…a takav narod je nepokoriv, ne umire, i na kraju – pobjeđuje (…) Crnogorci su rezumjeli prirodnu snagu svoje zemlje, i svoju nacionalnu snagu, i kao narod u cjelini su donijeli odluku da bi radije poginuli, čovjek za čovjekom, umrli za rodom, nego da prihvate nečasni mir, a pred takvom nesavitljivom hrabrošću nadmoć neprijatelja ne pomaže – na strani hrabrih je i Bog.“

Pitam: ko su potomci ovog nekada naroda, vidljivi na svakom koraku danas? Odgovaram: nesoji i pušači…

„ Radije ćemo umrijeti kao slobodni i časni ljudi, nego živjeti  osramoćeni kao robovi – povikao je jednom, jedan od crnogorskih episkopa, kada je muka bila najteža – Mi smo narod planine, sinovi crnih gora, na nama je veća odgovornost nego na drugima, i sve dok na planinama živi sloboda, ljubav prema otadžabini mora biti dvostruko jača. Bog će nam pomoći!“

I pomagao im je, a danas: kad im pomeneš riječi ovog episkopa, oni kažu – zatvori kapiju današnjeg doborovoljnog crnogorskog logora! U njemu nam je krasno! Oni bilo koga da vole? Nikad!

„Nijesu li, mnogo srećniji, bili Crnogorci u svom siromaštvu? Svojom samostalnošću su se oni, najsiromašniji, izdigli na najviše mjesto u svakom pogledu, a i dalje, po mnogim svojim izuzetnim svojstvima, stoje iznad ostalih naroda Balkana. Izašli su iz brojnih nedaća očeličeni, očvrsli, postali su ponosan, plemenit narod; kada bi se prihvatili oružja, bilo je to njihovo oružje, a kada bi morali da prolivaju krv, krvarili su za sopstvenu zemlju, sopstveni narod, sopstvenu vojsku.“

Danas takvih nema! Kukavice, podlaci, agenti, mafijaši! Crna Goro – kućo iskopana , slobodnom voljom potomaka onog svetog naroda o kojem piše Angel! Ovo je jedina istina, iskop, sve drugo je o današnjoj   Crnoj Gori laž,  jedina joj himna…

„Ali ratnički duh ovog naroda, nastavlja Angel, njegovo rasplamsalo rodoljublje, hrabrost, istrajnost i pobožnost su ga srećno izveli, iz mnogih borbi i tegoba, do pobjede, što više, bez podrške ostalih hrišćanskih sila“

Pitam: đe su danas, kod Crnogoraca, rodoljublje, hrabrost,istrajnost i pobožnost? Nema ih! „Pobožnost“  su im krščine na retrovizorima, i ništa drugo! Ko sve to kod njih, i u njima, ubi zauvijek? Oni sami, svjesno i namjerno, i niko drugi…

Ovaj kratki, višestruko slojeviti tekst, završavam Angelovim citiranjem vladike Vasilije koji ovako odgovara Turcima da im se preda danak: „Moj narod nema drugog poreza koga bi mogao platiti, sem kamenja, a po njega sami dođite!“

A danas, potomci, svojim istokrvnim agama svakog dana potvrđuju: sve što od nas tražite, odmah imate! Ne skidajte se sa nas, jašite, jašite, jašite!

Iz aga i kmetova današnjih, zadovoljstvo iz sveg glasa – riče…

P.S. 

Henrik Angell: Sinovi crnih planina – izdavač NVO CRNOGORSKI MEĐUNARODNI INSTITUT ZA ŠTAMPU, NIKŠIĆ 2007.

Advertisements

DOKUMENTA 1.

Ne dam te Crna Goro, u mome srcu i u mojoj duši kucaće,i kuca, srce tvoje…Svi koji te naseljavaju, neka čine kako oće, a jA neću nikad postati – oni, jer – ja sam ja, ratnik Istine!

U pomenutoj Lenormanovoj knjizi „Turci i Crnogorci“ , objavljenoj u Parizu 1866.g. (Lenormant), kao dodak prezentirano je čitavih 150 strana dokumenata, pa ću ja sada poći njihovim tragom. Ističem, ova knjiga se zove kako se zove, a ne nikako – Turci i Srbi iz Crne Gore, jer je Lenorman, kao i svi drugi koji su u Crnoj Gori tada živjeli, ili je posjećivali, boravili u njoj da bi je upoznali i onjoj pisali, ili slali izvještaje, vjerovali očiglednom – da u njoj srpskoga naroda ili nacije nema, jer ih jednostavno – nema! Koga ima? Crnogoraca! I koga još? Poturčenih Crnogoraca koji se, po najnovijoj „modi“ danas zovu Bošnjaci, u komunističkoj Crnoj Gori bili su Muslimani, a prije toga, (dikatura Karađorđevića 1918 – 1941.g.) bili su Srbi ili Hrvati – Muslimani, odnosno, Bosanci. Naravno, U Crnoj Gori je i mali dio skoro potpuno poturčenih Albanaca koji su, do dolaska Turaka, kao i naši preci, bili ono što su bili u vjerskom smislu – katolici. Ali, bilo je u Crnoj, onda, kao i danas, i Albanaca katolika. A đe su bili Srbi? U oslobođenim dijelovima Srbije. A đe su ostali? Kao poturčenjaci žive u Sandžaku, i služe otomanskom carstvu, i tako pet stotina godina! Kasniji događaji će, kao istinu, nametnuti najsramniji velikosrpski falsifikat – da su na Balkanu, orijentacije radi, u granicama bivše dvije velike Jugoslavije, samo Srbi i to svi – i svuda! (Vuk Stefanović Karadžić – velikosrbin sa dna kace!) U toj je velikosrpskoj laži udavljena samo Crna Gora, drugi su se spasili otporom, ali su u krvi razrovane dvije Velike Jugoslavije!

Balšići su iz Provanse, i jedan su od najslavnijih i najmoćnijih francuskih plemićkih rodova, oni su i slavna crnogorska dinastija, katolici. Međutim, Balša II je, pod uticajem svoje žene Jelene, šćerke kneza Lazara, ali i političkih prilika, nakratko preobraćen na pravoslavlje, ali se brzo vraća katoličanstvu. Papa Urban V zahvaljuje se crnogorskim Balšićima, na povratak katoličanstvu, pa, između ostalog, u svom pismu Balšićima, kaže: „ … tada vama pobožnu zahvalnost izražavamo, i čvrsto vam povjeravamo da namjeravamo vas, ako se budete naređenjima našim i naše crkve pobožno pokoravali, za duhovne sinove primiti, držati i nadariti odgovarajućim naklonostima.“ – 26-ti jun 1389.g. Pitam: da li se ovaj dokument nalazio u bilo kojem udžbeniku „istorije“, koja se od 1918-te predavala u školama u Crnoj Gori, o beogradskom univerzitetu i srpskim školama da i ne govorim, ali trenutak je i da podsjetim kako se ništa, od rečene kobne osamnaeste godine, u Crnoj Gori nije ni smjelo nazvat istinito – crnogorskim, jer ste odmah bili eliminisani kao antisrbin, izdajnik srpstva, antinjegoševac,separatista, zelenaš i tako redom, jer sve je u Crnoj Gori, po naređenju iz Biograda, i terorom – srpsko!

Kod Lenormana ćete naći genealoška stabla Balšića i Crnojevića, on o Vojislavljevićima nema pojma, i nije ni čudo, jer je i samo sjećanje na njih, u Crnoj Gori, rušilo narednu, i ogromnu velikosrpsku laž – kako su Srbi naselili pustu Crnu Goru, bježeći poslije kosovoskog poraza (1389.G.), pa smo tako Srbi-dođoši, zgažena je gola istina da smo u Crnoj Gori bili: Iliri, pa Dukljani, pa Zećani te Crnogorci od – vajkada slobodni, dakle, crnogorski starosjedioci, a ne – Srbi, ili bilo ko drugi, doseljenici. Bi li škole u Crnoj, u kojoj se smjela ova istina učiti, a o predavanjima da i ne govorim? Ne! A tako je bilo i za vrijeme komunista, onih koji lagahu kako nam vrnuše državu i naciju. Isto bi bilo da su došli i četnici, a da su došli ibeovci mi bi postali – Rusi, ali se ni nacija crnogorska, ni država, ama ni figurativno, ne bi smjeli pominjat! A kako su to uradili komunisti? Vidi se na svakom koraku – poraz, slom, laž, prevara,mafija, sram – eto tako! Ko u Crnoj Gori zna za genealogiju Balšića i-ili Crnojevića, pa Vojislavljevića? Zna li iko išta o prvoj crnogorskoj dinastiji Svevladovića koji su, već odavno, velikosrpski proglašeni Srbima? Odgovrite sami…Nego, ko u Crnoj Gori pojma ima o periodu vladikata u kojem su Crnom Gorom, do pojave Petrovića 1696-te, vladali vladike iz raznih crnogorskih plemena, birane na opštecrnogorskom zboru? Kod Lenormana je i njihov spisak, ali ponovo, đe je to i kad bilo u školama Crne Gore? Niđe i nikad!

Među dokumentima se, kod Lenormana, nalazi i „Izvještaj i opis skadarskog sandžakata …“ napisan i podnesen od strane kotorskog plemića Marijana Bolice, godine 1614-te, 25 maja!

Bolica je precizan, to je od njega tražila njegova sluižba, pa će tako reći da se, na Žabljaku Crnojevića, nalazi 250 kuća čiji se stanovnici bave ribolovom, i kaže da oni love škorance (ukljeve), i nastavlja kako je većina od tih kuća „pravoslavnih hrišćana“, a ne kaže – Srba, jer ih – nema.(str.250, Lenorman, Turci i Crnogorci, CID, Podgorica, 2002.g.). Na strani 255. navodi kako je Ivan Crnojević sagradio izvanredno lijepi, mali manastir Sv. Vasilije: „za pravoslavne monahe i kaluđere“, ali ne kaže – srpske, jer ih bilo nije! Dodaje, njemu se to činila istina, ali je već bila prošla, možda je Bolica nije spoznao, kako kaluđeri priznaju iznad sebe „jedino vlast Njegovog Preosveštenstva Patrijarha iz Peći“ – ne kaže: srpskog patrijarha, jer to nije ni bio, nego patrijarh pećki. Tačno je da je Crnogorska pravoslavna crkva, koju ja obnovih, a Milo Đukanović je, zajedno sa Mirašom Dedaićem opet ubi, prozašla iz Srpske pravoslavne crkve, to njeno rađanje, autokefalnost, se već bilo desilo pod vladikom Ruvimom Boljevićem, 1604.g. i trajalo sve do 1921.g.Bolica to nije mogao znati.

Na strani 260-oj Bolica izvještava da se Lovćen na italjanskom zove “Monte Sella“, a to znači planinsko sjedlo! Ko o ovome ima pojma u Crnoj? Niko!

Na strani 270-oj Bolica kaže:

„ Jezero (Skadarsko, S.P) je veoma bogato raznovrsnom ribom, pod uticajem slatke vode kojom obiluje i ribolov oko Skadra. Bogato je, van svakog očekivanja, i stablima, visokim topolama, vrbama i sličnim rastinjem koja uspijevaju u vodi. Tokom zime, počevši od okotobra, tu se okuplja neizreciv broj ptica kormorana svih vrsta („smerghi“, ronac?), koji se u narodu, na turskom, nazivaju karabulak. Ko svojim iočima nije vidio takvu količinu ovih ptica, jedva u to može vjerovati, a ne i opisati kao onaj ko je to vidio. Ja hoću da izložim kako ove ptice služe kao glavno sredstvo za lov ukljeva, i to na ovaj način.

U jezeru prema brdu, zvanom Bazagur, nalazi se u vodi jedan prirodni kružni prostor, oko njega je veoma visoko drveće. Taj bi prostor mogao sadržati jednu kvadratnu milju, a u podnožju brda, na značajnoj dubinui vode od tri-četiri koračaja (sežnja) nalaze se posebno izrađeni prepleti pruća, u obliku velikih mreža (vrše).Njihova veličina odgovara bačvama od deset mletačkih barjela, a pričvršćene su za dno veoma dugim motkama, tako da se stvaraju skoro zatvorene komore. Ove se uzduž pružaju u vodi, za pola milje. Svaki pojedinac zna svoje mjesto i za vlastiti ulov, imajući, prema svojim mogućnostima, u vlasništvu po dvije, tri, pet, pa do deset mreža od pruća. Ponekad dolazi i do prodaje svog mjesta, za 40-50 talira godišnje. A narod to, među sobom, naziva barkom, koja je sposobna za tri ili četiri mreže.. Kada, dakle zimi, tu dolaze ukljeve, bježeći od hladnog i blatnog jezera, sklanjaju se u ugodne tople vode,jer se tu nalazi izvorska voda, pa se tu, uživajući, odmaraju. Mrteže na mjestima ulova, paze posebni čuvari, da ne bi prije vremena tu ušle ptice. Tada, iz Žabljaka, kreću male barke, u obliku čamčića pravljenih od jednog komada izdubljenog hrastovog debla, ali i iz drugih krajeva oko Bazagura, pa i iz grada, praćeni i mnogim zainteresovanim Turcima. Ukupno ih, ponekad, ima 400-500 plovila.

Hodža, koji je turski sveštenik, stoji u čamcu posred vode i izgovara molitvu na turskom, da bi, kad ocijeni da je došlo pravo vrijeme, pljeskanjem i krikom, ili vriskom, dao znak pticama, koje izgledaju kao da, sa vrhova stabala, sve to očekuju i razumiju, pa odmah srjelimice polijeću na mjesto ribolova. Tamo roneći, lutaju, s uživanjem plivajući, i hrane se ribom. Ova, usplahirena i uplašena ptica, ne videći drugog spasa ni utočišta, sklanja se bježeći, i upada u mrežu. Za to vrijeme prisutni Turci, ponekad radi zabave, hvataju žive ptice, pa ih puštaju, a kada vide da su se najele, zaplaše ih povikom. Ove polijeću sa takvom bukom od udaranja krilima, da prisutni ostaje zaglušen i sav mokar, da bi se onda odmorio malo dalje od vode. Reći ću još veoma neobičnu stvar (ali zbog toga nije manje istinita), da bi onaj ko bi tada pucao iz duge puške, onakve kakve koristi na ptice u lagunama Venecije („archobuggio lungo), ubio onoliko ptica koliko je komada sačme u metku (…) Te ptice su zaštićene i na njih se ne smije pucati, naročito na prostoru takvih događaja, izlažući se opasnosti kazne od 300 aspri, što znači četiri dukata za svaku ubijenu pticu, uz gubitak oružja. Za tako nešto ima mnogo razloga, jer da te ptice nema, ne bi bilo ni ribolova na ukljeve. Stanovnici Žabljaka tu pticu posebno poštuju i na osnovu njihovog mnoštva predviđaju dobar kvalitet ulova. Vlasnici pletenih koševa, na osnovu njih ocjenjuju plodove ptičjeg truda i ponekad ih nalaze toliko pune, da do vrha krcaju čitave barke. U tu svrhu i drže veće lađe. A kada isprazne veće koševe, ponovo ih vraćaju na svoje mjesto, poštujući već spomenuto pravilo da se jedan dan lovi, a dugi dan iza njega, ne lovi.

Na tom se mjestu okuplja veliki broj lica svih društvenih slojeva, i svima se prave veliki pokloni od ulovljene ribe, od strane vlasnika koševa. Među ribama ponekad bude i poneki skobalj (tencha), težak i po pet i šest libara, kao i slične jegulje, koje su veoma ugodne i prefinjenog ukusa. Ovo jezero je izuzetno bogato svakom vrstom ptica, koje zamisliti možemo, bezbrojne vrste pataka, kao patka-pupčanica („cesani“), ždralovi, guske,, vodene patke (kokoške), rode , fazani i slično, a isto tako svakom vrstom ptica grabljivica. Tu su prekrasni jastrebovi, koje Turci zadivljujuće vješto love mrežama. Ti Turci se ujutro srijeću kako u barci sa jastrebom kreću u lov, pa ga, pošto mu skinu zvonca, postavljaju u barku, vozeći prema pticama. Tada ih poplaši krikom, a jastreba pusti da leti i lovi, a ovaj se, za neko vrijeme, vraća svojoj kući sa ulovom od 20 – 30 pataka.

Rijeka Morača, koja sa jedne strane plače grad Žabljak, vrlo je brza i plaha. Ponekad se, krajem februara i marta, srijeću po 5-6 brodića, sa po jednim čovjekom unutra, koji u jednoj ruci drži trsku za ribolov, sa konjskom dlakom za koju je vezana udica i neznatan komadić sirove ukljeve. U isto vrijeme, taj čovjek, prema snazi vode, sa jednim veslom koje drži pod miškom lijeve ruke, sjedeći usred čamca, upravlja ga protiv vodene struje, a ozgo iz jezera nailazi pastrmka, gdje je prezimila, da bi prešla u drugo jezero u Pješivcima. Tako ona niz rijeku pliva stotinu milja, i hvata se na mamac za ukljeve, jedne veoma slabašne trske, a ponekad je teška i po 50-60 libara, tako da izaziva divljenje svakoga ko je promatra.“

Tako piše Bolica, daleke 1614-te, a tačno, precizno, istinito. Decenijama i decenijama se stanovništvo oko Skdarskog jezera smatra Srbima, i pored toga što sa njima, u narodnom i nacionalnom smislu nema, i ne može imati, nikakve veze! Tako je njih ulovilo i usolilo velikosrpstvo, isto kao mnoge druge, sigurno i Vasojeviće, za svoju ideološku hranu i potrebe.

Opisani, veličanstveni način ribolova nijesu mogli izmisliti okupatoriTurci, kao što nijesu izmislili ni skadarske čamce – čunove. Sve je to došlo od strane Ilira koji su nastanjivali i oblast divnog jezera, a zvali su se Labeati. Po njima se i jezero zvalo Lacus labeatis – Labeatsko jezero! Ko pojma ima od stanovnika jezerskih o ovome? Ko pojma ima o Teuti, ili zadnjem kralju ilirskom, pretku našem, Genciju? Niko, a nije ni mogao znati, jer se velkopsrspki – krilo!Ali i danas, kad mnogo mogu saznati, j..e im se! Nedavno je, istraživanjem DNK ustanovljeno da je u stanovnicima Crne Gore ispod deset posto slovenske krvi,da više imamo keltske nego slovenske, a da smo mi, zajedno sa svim stanovnicima čitavog dinarskog pojasa, starosjedioci, ko zna od kad, potomci Ilira slavnih, odnosno, da objektivno, nijesmo Srbi, a pogotovo ne oni koji su utekli sa Kosova poslije Lazareve bitke!

Ali, čemu Istina u ovoj Crnoj Gori? Ničemu. Njoj Crnoj je samo važno da je mafijina – kičma!

Nastavak slijedi!

PRESUDA

Dana šestog juna prošle godine, na hercegnovskom šetalištu Škver, pokušano je moje ubistvo. Ovaj pokušaj predstavlja samo jedan dio duboko i precizno razrađenog plana moje eliminacije iz života, pa tako i iz politike. Naređenje sa ovakav plan došlo je, kao i sva druga naređenja u Crnoj Gori, sa samog vrha crnogorske mafijaške piramide. Međutim, ovoga puta novljanska interventna policija, nije uspjela da obavi naručeno ubistvo, preživio sam, spasio me je – Bog!

Juče je, pred osnovnim sudom u Hercegnovome, završeno suđenje optuženom interventnom policajcu Jaukoviću, ali ne za pokušaj moga ubistva, nego samo za nanošenje mi – lake tjelesne povrede (lom rebra).

Sud nije prihvatio moje dokazano mišljenje da se radilo o planiranom pokušaju mog ubistva, jer bi takvim prihvatanjem tragovi vodili do samog vrha mafijaške piramide, a takva suđenja u Crnoj Gori ne samo da su nemoguća, ona su, istom voljom, zabranjena, jer zakon u Crnoj Gori postoji samo za budale, dok za one koji su počinili, i ponavljajući čine neviđene raznorazne zločine, ni Ustav, ni zakoni – ne postoje…

Ipak, jučerašnjom presudom, sudija Leković, odbačio je predlog odbrane policajca Jaukovića, koja je pokušavala da dokaže, kako je sve počelo mojim udarcem Jaukovića, bridom šake u predijelu vrata! To se dokazivalo postojanjem dva medicinska nalaza, koja su kontradiktorna, ali je ovaj drugi dobijen na zahtjev policije, i njime se konstatuje postojanje crvene fleke na vratu okrivljenog, i pored očigledne istine da ni jedan jedini svjedok nije, moj navodni udarac nanešen Jaukoviću, vidio, naprotiv, svjedočili su: da sam bio miran, i da sam uljudno, što je moj manir prema bilo kome, razgovarao sa okrivljenim Jaukovićem, a on me je izenada, bez ikakavog opravdanog i zakonom utvrđenog razloga, udario najstrašnijim, i najsmrtonosnijim udarcem u svim borilačkim vještinama.

Dakle, za ovu tvrdnju odbrane dokaza bilo nije. Međutim, desilo se  i nešto sasvim novo i, za mene lično, neočekivano! Odbačanjem nedokazivog prijedloga odbrane o mom navodnom udarcu, osnovni sud je p o s r e d n o, ali zauvijek dokazao, da je čitavi događaj bio ono što i jeste – pokušaj mog ubistva, i ništa drugo! Jer, sljedeća činjenica sve govori – kad nijesam napao  interventnog policajca Jaukovića, a nijesam, zašto sam izložen, ponavljam – bez ikakvog razloga, smrtonosnom duarcu? Odgovor je jasan kako dan: da bih bio mrtav, i ništa drugo! Takođe, kad sam ja udario inerventnog policiajca Jaukovića, zašto protiv mene nije podignuta optužnica? Jedan je odgovor: mojeg nikakvog napada bilo – nije!

Ukratko, sve je bila režirana namještaljka, od švajcarskih državljana Vasiljevićke i njenog supruga Engleza, njenog prijavljivanje nečega što se desilo nije, lagala je, ada kako, sve po planu čija je suština i bila da me njeno ponašanje, i ponašanje njenog muža isprovocira na moj fizički napad –  na malecnu i trudnu ženu, i njenog muža sa dvogodišnom bebom u rukama, pa ako to ne upali, da me interventni policajci izazovu da nasrnem na njih! Onda bi smrtonosni udarac kojim sam pogođen,  bio opravdan, jer je tako “zaštićen” život Vasiljevićke i život  njenog fetusa, te životi njenog supruga i njihovg dvogodišnjg đeteta,  ako se to ne desi, da im provokacija ne uspije, kao što se i desilo,  odmahda se izazove,  planiranim i namjernim provokacijama policije ,moj napad na njih, pa bi onda, smrtonosnim udarcem, policija „oprvadano i zakonito“ zaštitila i odbranila svoj život od mene, inače: poznatog kriminalca, ubice, osobe koja je vješta u korišćenju nekoliko borilačkih vještina, koja puca kao Džejms Bond,  i sve tako redom –  kad bi se šalili!

Zaobilaženjem svih  navedenih aspekata, koji vode do očigledne i jedine istine – planiranog pokušaj mog ubistva –  osnovni sud je izbjegao da se  njima pozabavi, pa je jučerašnja presuda takva kakva jest, i odnosi se samo na krivično djelo Jaukovića – prekoračenje službenog ovlašćenja kojim mi je nanesena laka tjelesna povreda!

Želim da pomenem i “vodećeg”  crnogorskog sudskog patologa, gospođu   dr Čupić, koja se na prošlom ročištu pojavila u „garderobi“ dostojnoj bilo koje starije turbo-folk „zvijezde“ i koja je, žvaćući žvakaću gumu,  iznijela i diktirala direktno svoje „mišljenje“ kao vještak , ma  je bilo potpuno suprotno od svega što se u pomenutoj dokumentaciji nalazilo. Ni taj postupak me nije iznenadio, jer se na taj način  „vještači“ u Crnoj Gori  bave, sve od 1945.g. pa do dana današnjega! I trajaće, to i takvo  bavljenje, najmanje, narednih – sto godina, jer kao što znamo, piramide su vječne!

Zastrašujuća, ali za mene ne, je i činjenica da je interventi policajac Jauković do sada,  već četiri puta pravosnažno osuđen za slična lrivična djela, na visoke zatvorske kazne, ali – uslovno, a to znači – nula! Kazna zatvora koja je izrečena, takvom presudom postaje neizvršna u opdređenom vremenskom periodu koji se, takođe, odrđuje presudom! Međutim, ova činjenica razotkriva zašto je, upravo Jauković, poslat kao izvršilac? Da bi postao piramidina žrtvena ovca, ništa drugo, jer odgovor je jedan i jedini: da je ubistvo uspjelo, svi mafijaški mediji u Crnoj Gori, talambasali bi kako je Jauković bio poznat kao takav i takav, pa nije čudo što se iznervirao i reagovao smrtonosnim udarcem protivno zakonu i Kodeksu policijske etike, jer je tim činom spasio sebi život sprječavajući poznatog ubicu, to jest –  mene, da ga ubijem! Bio bi Jauković žestoko osuđen, makar za mase.  Siguran sam da niko i nikad, ne bi postavio neizbježno pitanje – kako je moguće da četvrostruko osuđeni, uopšte bude zadržan u policiji, posebno u interventnom vodu, i to već nakon prve presude? Kako nije odmah udaljen iz policije? Odgovor znamo! Jer, ako neko može da bude sedam puta premijer, plus – jednom predsjednik Republoike Crne Gore, ako će Vujanović postati trostruki predsjednik, u Crnoj je sve moguće, samo svjetlost, nikako!

Na jučerašnjem izricanju presude, po prvi put bili su prisutni novinari novine „Vijesti“, televizije „Vijesti“, „Pobjede“, radija Hercegnovog, u uvijek prisutnog „Dan“-a! Ni jednog novinara , do juče, nikad bilo nije, ni bilo kojeg dopisnika srpskih, hrvatskih i bosankohercegovačkih medija! Kao i u Crnoj Gori, povodom ovog očiglednog pokušaja ub istva, vlada, kao i u navedenm državama– muk! Kako? Piramida je – moćna!

A sad, evo još jednom, ponavljam, odgovora na pitanje – ko je pokušan da se ubije onog prekrasnod dana, na šetališu „Škver“ u Hercegnovom:

Zovem se Slavko Perović. Rođen sam na Cetinju 2.08.1954.g. od oca Vukašina, novinara pred II svjetski rat, sardnika nekoliko ondašnjih listova, komuniste po uvjerenju,članom pokreta otpora,  novinarom poslije rata i književnikom koji je objavio pet romana, i poemu “Mamajev Kurgan” o staljingradskoj bici, i majke Zoraide, rođene Nakićenović, iz Kuta, Zelenika, opština Hercegnovi, domaćice.

Ja lično, osnivač sam prvog slobodnog omladinskog glasila u Crnoj Gori koje se zvalo “Mi” i bilo odmah zabranjeno, već nakon drugog broja; osnivač sam radio Cetinja; osnivač sam Turističke organizacije Cetinja; bio sam direktor pravnih i opštih poslova “Narodnog muzeja Crne Gore”,  dao sam ogroman doprinos njegovom renoviranju od posljedica aprilskog zemlkjotresa 1979.g.; promijenio sam ime dotadašnjih “Cetinjskih muzeja”,  u  ime “Narodni muzej Crne Gore”; u muzeju sam osnovao prvu antikvarnicu u Crnoj Gori, u kojoj se moglo kupiti mnogo knjiga štampanih o Crnoj Gori, a  po prvi put i crnpogorska narodna nošnja; rekonstruisao sam i uzdigao turističku službu “Narodnog muzeja”; bio sam direktor Državnog arhiva Crne Gore i bukvalno spasio od totalne propasti, milione arhivskih dokumenata; osnovao samo arhivsku mrežu Crne Gore, a bio sam i predsjednik Udruženja arhivskih radnika Jugoslavije; osnivač sam i osmogodišnji predsjednik čuvene  “Književne opštine Cetinje” posredstvom koje sam Cetinju, vratio mjesto kulturnog centra Crtne Gore, i u njemu organizovao na hiljade programa; u njeno ime izdao sam 42 knjige, objavio prvu knjigu drama u Crnoj Gori, prvu knjigu karikatura u Crnoj Gori, prvu knjigu likovne kritike u crnoj Gori, osnovao književnu nagradu “Aleksandar Leso Ivanović”, bavio se vraćanjem istorijskog sjećanja Crnoj Gori, vaspostavljanja svetog Cetinja, pokrenuo i  osnovao slobodni časopis za književnost, nauku i kulturu i dao mu ime ARS; osnivač sam cetinjskog kulturnog ljeta, kao i Susreta jugoslovenskih slikara na Rijeci Crnojevića; osnivač sam galerije slika na Rijeci Crnojevića  koja se nalazila u kući Sv. Petra Cetinjskog;  kao borac za nezavisnu Crnu Goru isključen sam iz SKCG, zbog  objavljivanja knige “Etnogenezofobija” Sava Brkovića. Osnivač sam i utemeljitelj LSCG i crnogorskog antiratnog pokreta,  Matice crnogorske, Crnogorskog helsinškog komiteta, crnogorskog PEN-a, udruženja nezavsnih književnika Crne Gore, udruženja nezavisnih novinara Crne Gore, obnovitelj sam i utemeljivač obnovljene Crnogorske autokefalne crkve, osnivač sam  neđeljnika “Monitor”, prve slobodne novinarske crnogorske agencije “Montenafax”, radija “Antena M”, televizije “Montena”; osnivač sam lista LSCG zvanog “Liberal” i drugog n lista  LSCG zvanog “Respekt”; izdavač sam jedine knjige o januarskom državnom udaru 1989.g.; izdavač sam prvog pravopisa crnogorskog jezika,  lingviste Vojislava Nikčevića, prve istorije crnogorskog naroda, istoričara, pokojnog DragojaŽivkovića, pokretač prvog crnogorskog stripa koji se objavljivao u “Liberalu”, i  pokretač još mnogih drugih izdanja; u okviru LSCG osnivač sam pokreta “Mladi liberali LSCG”  prve ženske političke  organizacije, po uvođenju višestranačja u Crnoj Gori, “Foruma žena LSCG”; organizator sam stotina i stotina mitinga LSCG po Crnoj Gori, i ogormnog broja njegovih prezentacija; organizator sam prijema LSCG u Liberalnu internacionalu i izabran sam za  podpredsjednika Liberalne internacionale; bio sam jedini advokatski pripravnik u Crnoj Gori 1978.g. i najmlađi crnogorski pravnik sa položenim sudskoadvokatskim ispitom; bio sam najmlađi javni tužilac u Crnoj Gori; bio sam predsjednik Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru Ante Markovića, i predsjednik njenog poslaničkog kluba; bio sam prvi opozicionar kohji je uzeo riječ u crnogorskom parlamentu; bio sam predsjednik poslaničkog kluba LSCG  poslanik petnaest godina; pokretač sam ideje da narodna pjesma i svečana himna LSCG “Oj svijetla majska zoro” bude himna LSCG; izvukao sam na svjetlost dana stare crnogorke zastave, nošnje,crnogorsku krunu, crnogorsku crkvu,   ostala crnogorska znamenja kao i potpuno zaboravljene Vojislavljeviće, Balšiće i Crnojeviće!

Svojim djelovanjem, ja i LSCG,   bukvalno smo spasili glave Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, Crnogoraca u CG, a borili se za prava Srba kako u CG, tako i u Srbiji; prvi je LSCG razvio crnogorsku zastavu na jarbol ispred crnogorskog parlamenta,  nasuprot naoružanoj policiji, kad nam je zabranjeno da posjetimo Bijelo Polje; zastavu je na jarbol iznio pokojni  liberal Saša Raonić; prvi sam u Crnoj Gori, pored mog pokojnog oca Vukašina, koji je to uradio 1971.g. javno rekao da govorim crnogorki jezik i borio za njegovo vraćanje; LSCG je prva organizacija koja je organizovala sviranje stare crnogorske himne “Ubavoj nam Crnoj Gori”; spadam u red rijetkih koji su dali punu podršku osnivanju haškog tribunala, a u tom smislu sam jedini politiačr sa teritrija Srbije  Crne Gore koji je bio primljen kod sekretara UN Butrosa Butrosa Galija; prvi sam prešao Debeli brijeg, posjetio oslobođeni Dubrobnik, i bio prvi iz Crne Gore koji je na dan sklapanja primirja bio u razorenom Sarajevu; objavio sam prvu knjigu drevnih geografskih  karata Crne Gore autora pokojnog Jevta Milovića, kao i Poslanica Sv. Petra Cetinjskog; osnivač sam udruženja američkih iseljenika i pokretač osnivanja sličnih udruženja u drugim državama; osnivač sam nevladine organizacije “Sloboda” i portala “Dejli njuz”, i na kraju – pjesnik sam sa tri objavljene zbirke poezije,  i pokretač sam tri moja bloga. Ima toga još, ali je za ovu priliku, časni sude, i ovo dovoljno.

Ali, dodajem još jednu stvar: CRANS MONTANA FORUM, najpoznatija svjetska organizacija koja svake godine okuplja na svojim skupovima elitne svjetske ekonomiste, a po funkciji i najpoznatije predsjednike, i premijere svjetskih država, pozvala me u svojstvu SPECIJALNOG GOSTA na njihov skup koji se održao od 28. juna do 1. jula 2012.g. u Bakuu, glavnom gradu Azerbejdžana. Ovaj specijalni poziv mi je uputio osnivač i izvršni  predsjedavajući Crans Montana Foruma gospodin Žan Pol Karteron u ime  predsjednika Azerbejdžana, gospodina Alijeva, koji je predsjedavao ovim svjetskim samitom.  Poziv mi je stigao šest dana prije pokušaja mog ubistva, a to znači 31-og maja 2012.g. Na tom samitu trebao sam da se sretnem sa brojnim najznačajnijim ličnostima svijeta, a tema samita je bila: “Kakav će biti svijet sjutrašnjice”.

Moj put u Azerbejdžan zaustavio je pokušaj mog ubistva. O svemu ovome obavješteni su svi crnogorski mediji, ali ni jedan jedini, ovu kapitalnu informaciju, nije ni prenio, a kamo li komentarisao! Isitičem da sam na skup pozvan kao osnivač Liberalnog saveza Crne Gore, a NE po osnovu bilo koje funkcije koju u Crnoj Gori i nemam, i ponavljam – kao specijalni gost!

Za pokušaj mogu ubistva – dovoljno!

GRADONAČELNIKU DUBROVNIKA

OTVORENO PISMO SLAVKA PEROVIĆA

GRADONAČELNIKU DUBROVNIKA ANDRU VLAHUŠIĆU

Poštovani gospodine gradonačelniče dičnog grada Duborvnika!

Pišem vam kao osnivač (26.01.1990.g, Cetinje)  i  dugogodišnji politički lider: ustaško-fašističko-pavelićevsko-papsko-katoličko-antisrpsko-velikohrvatsko-separatističko-balijsko-velikoalbansko-muhamedansko-muslimansko-bošnjačko-antimediteransko- antievropsko-promiloševićevsko-četničko-mafijaške-ratnohuškačke-ratno-nacističke stranke, Liberalnog saveza Crne Gore, i njen petnaestogodišnji poslanik u parlamentu Crne Gore, i podšef talijanske Kamore!

Ovim putem izražavam Vama lično, i gradu Dobrovniku, svoj stid i kajanje, što sam bio poznati i priznati ratni huškač, Miloševićev saveznik i sluga, te organizator napada Crne Gore na Vaš svijetli grad, organizator rušenja Dubrovnika i njegove okoline,  krivac za proćerivanje i ubijanje tamošnjih stanovnika, paljevine, uništavanje i krađu njihove imovine, pljuvanja hrvatskog imena i znamenja, razvijanja mržnje prema hrvatskom narodu, prozivajući ga lažno da je ustaški, genocidan i antisrpski, da kolje i ubija Srbe, i što sam se zalagao za rušenje postojećih granica između Crne Gore i Hrvatske, smatrajući Dubrovnik dijelom Velike Srbije, za koju sam se i oružjem borio! Žalim i stidim se, što sam  tražio i podupirao konstituisanje Dubrovnika kao Republike Dubrovnik, i što sam sanjao da ću mu, jednog dana, biti svijetli knez. Imao bih još puno očajno i sramno ružnog da Vam kažem o sebi, ali neću, jer štedim Vaše dragocjeno vrijeme!

Poštovani gradonačelniče,

Dok sam se ja ovako, godinama, i na očigled cijelog svijeta ponašao, vodeći sramotni i krvavi, zločinački Liberalni savez, jedna velika ličnost u Crnoj Gori pojavila se, i svojim znanjem, umijenjem,politikom, ljudskošću, hrabrošću, i nadasve – nadahnućem lovćenskim, ispriječila se, sa svojim pristalicama koji su ispjevali onu čuvenu „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!“ – pred liberalima crnogorskim, i tako spriječila nečuveni čin mojeg mogućeg osvajanja  Dubrovnika, a radi se o crnogorskoj kombinaciji ličnosti: Njegoša, Mažuranića i Gundulića, radi se o vjesniku slobode crnogorske,antimiloševićevcu, antivelkosrbinu, antimafijašu, pravedniku, mučeniku,mirotvorcu, čojku i junaku,nosiocu maslinove grane, golubu, ocu crnogorske države i nacije, ljubitelju hrvatske i njene šahovnice, podržavaocu postojećih granica crnogorsko-hrvatskih, nosiocu crnogorske demokratije i obnovitelju stare i ponosne crnogorske države, našem predsjedniku u  jednom mandatu, i sedmostrukom premijeru naše vlade, dvadeset trogodišnjem faktoru crnogorske ljepote, što je nevjerovatan doprinos daljnjem napretku svjetske demokratije, miljeniku Sjedinjenih Američkih Država,  uvjeren sam da već pogađate: radi se o – Milu Đukanoviću, sokolu našem i perjanici razvijenog i divnog crnogorsko-hrvatskog prijateljstva, tvorcu sreće, bogatstva i napretka svih građana crnogorskih, glavnom činiocu mira i stabilnosti u regionu, tvorcu  čuvaocu multietničke i multivjerske ljubavi i sloge, i crnogorski Hrvati su, pored svih ostalih, listom za njega, vječno, smatraju ga svojim Kim Il Sungom!

Zbog sveg opisanog  spasa Dubrovnika u ratu, a poučen divnim prisustvom našeg krasnog i višestrukog predsjednika Filipa Vujanovića koji je, pod šahovnicom koju voli, kao gost predsjednika Josipovića, učestvovao u otvaranju prošlogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, (kakva je to nadahnuta scena bila), predlažem Vam, gospodine gradonačelniče, da razmislite i podržite sljedeći moj predlog:

a) Da se ime slavnog Straduna promijeni u ime – Stradun Mila Đukanovića, ili Stradun MIlov, ili Milove ploče, ili

b) Da se, uz ponosni kip Orlanda postavi, istih Orlandovih dimenzija, ali u prugastom odijelu, jer takva su Đukanoviću  najmilija, spomenik Milu Đukanoviću sa šahovnicom i crnogorskom zastavom u rukama, ili, ako bi to ometalo razvijanje zastave Libertas prilikom otvaranja dubrovačkih igara,  da se Milu Djukanoviću,

c) Napravi spomenik Mila Đukanovića  koji će, uz kip Svetog Vlaha na zidinama, krasiti i veličati Vaš ponosni grad i značiti vječno izvinjenje Crne Gore za zločine koje, ja lično, sa liberalima zločinačkim, nanijeh divnoj Hrvatskoj i njenom narodu!

Neka vječno živi grad Dubrovnik!

Neka živi vječno Milo Djukanović, i neka vječno vlada Crnom Gorom!

Neka vječno živi prijateljstvo između Hrvatske i Crne Gore, kod nas poznato kao – josipomiloizam!

Uz izvinjenje za oduzimanje Vašeg dragocjenog vremena, gradonačelniče, primite moj srdačnan pozdrav!

Ljubitelj italijanske mafije,lupež, pljačkaš, švercer, banker, ubica, cijaš, ratni huškač, ratnik, saveznik Miloševićev sramni, Vaš

SLAVKO PEROVIĆ s.r.

Tag Cloud