O LAZARU TOMANOVIĆU(5)

Lazar Tomanović je bio obrazovani, nadahnuti, opijeni, daroviti velikosrbin, želim reći: pripadao je samom  vrhu najopasnijeg anticrnogorskog velikosrpstva, i do kraja svog života (1938.g.) ostao mu vjeran. Uzalud je posjedovao divne ljudske karakteristike, bio sposoban da vidi i one najnježnije prelive stvarnosti koje drugi nijesu ni primjećivali, uzalud su istina, fakti i stvarnost sa kojom se suočavao, a što je u temelju rušilo sami temelj njegovog velikosrpstva dokazujući istinom da su: Srbi Srbi, Muslimani Muslimani, Crnogorci Crnogorci, Hrvati Hrvati, Makedonci Makedonci…da je Dušanovo carstvo trajalo: ne osamnaest, ni osamdeset, ni stoosamdeset, ni trista…nego SVEGA osam godina, i da se raspalo kao trula kruška, odmah poslije njegove smrti. Uzalud  je Tomanoviću  blistala istina da tadašnji Rašani-Srbi nijesu dobili, nego izgubili bitku na Kosovu (28.juna 1389.g.), da se pet stotina srpskog robovanja pod Turcima ne smije slaviti, što je stari običaj, nego nad njim sa očajem tugovati; da je Olivera šćer Lazareva postala žena sultana Bajazita, da mu je rodila četiri sina, da je Lazarev sin Stefan postao najvjerniji Bajazitov vazal, da Miloš Obilić postojao nikad nije, da nije postojao Jug Bogdan ni njegovih devet sinova, da posljednje večere kosovske nikad bilo nije, da Pavle Orlović nije postzojao kao ni Kosančić Ivan, ni Toplica Milan, ni Kosovka đevojka, ni…sve je bilo uzalud, a to sve  zove se neoboriva istorijska istina, jer Tomanović ne samo da je nije uvažavo i poštovao kao takvu, nego je lomio na svakom koraku, pa su tako i za Tomanovića očigledni Crnogorci postali izmišljeni – Srbi, a Zeta je postala izvor svog Srpstva, Duklja srpska država(!), Nemanja nije bio rušitelj Duklje kojem će Duklja robovati 180 godina, nije nam sa okupacijom došlo i pravoslavlje preko Sv. Save, i na isti okupatorski način i islam, ne nikako, okupator se slavio i slavi na svakom koraku, a da nije bilo Sv. Save, Crnogorci bi pomrli od žeđi, jer nema toga izvora u Crnoj da ga nije čudom s neba  dnio Sv. Sava! Takođe je Tomanović krio istinu da Balša II (Đurađ Strcimirović Balšić) nije učestvovao u Kosovskoj bici i da mu je žena bila Jelena, šćer Lazareva, ali da su u toj bici učestvovali, kao saveznici Lazarevi – Hrvati, Bosanci, Albanci…što je velikosrpstvo proglasilo – lažju, i krilo istinu kao zmija noge!

Za Tomanovića Dubrovčani su – Srbi, skoro svi Hrvati, isto tako, o Muslimanima da i ne govorim, a o kukalim Makedoncima treba li išta reći, kao i o svima drugima koje je veliokosrpstvo namjerilo da – porobi, proglasi Srbima, a zemlje im osvoji.

Tomanović je takav bio i kad se tiče jezika. Svaki jezik koji je slovenski, a govore ga drugi slovenski narodi koji okružuju srpskski, nije  jezik tih naroda, nego je to – srpski! Zašto je to tako? Pa zato što ti narodi koji govore druge jezijike nijesu oni narodi koji jesu, nego su, po velikosrpstvu, – Srbi van njenih granica,ali  u – Srpstvu! Istu lažnu mjeru Tomanović je primjenjivao i prema Crnogorcima. Bokezi su Srbi, Crnogorci su Srbi, Muslimani su Srbi, Crna Gora je izvorište Srpstva, i tako stalno, nikad kraja, nikad stida kod Tomanovića. Naprotiv, uvijek ponos i patriotizam, ali koji? Ne nikako crnogorski, nego srpski naravno, kapsuliran  u velikosrpskoj vječnoj konzervi.

Tomanović neće reći ni riječ da su Duklja i Zeta bile katoličke države, da su nam hrišćanstvo donijeli Benediktinci, neće reći da je Nemanja oburdao do temelja sve gradove dukljanske, pobio im stanovništvo, osim Kotora, neće biti ni riječi o tome da je pobio ogoroman broj bogumila srpskih, ali svi junaci crnogorski su – Srbi, sve bitke crnogorske dobijene ne pripadaju Crnogorcima, oni ne postoje, kod Tomanovića,  kao narod, nego samo kao regionalni naziv. Knjaz Nikola mu je veliki srpski političar, vojskovođa i pjesnik, nikako – crnogorski. Ostale Petroviće, osim Petra II Petrovića Njeguša, koji mu je najveći srpski pjesnik, uošte ne pominje, kao skoro ni Crnojeviće, Balšiće, Vojislavljeviće, Svevladoviće, Šćepana Maloga…Oni za Tomanovića- ne posotoje, jer da su postojali, kako su Srbi mogli pobjeći u Crnu Goru i masovno je naseliti i to odmah nakon kosovskog poraza? Zar je Crna Gora bila nenaseljena? Zar nijesu njom vladali Balšići? Za Tomanovića Arsenije III Čarnojević, i Arsenije IV Šakabenda, patrijarsi pećki, nijesu UTEKLI pred Turcima sa nekolike desetine hiljada Srba sa Kosova, a primila ih u svoje krilo i dočekala Austrija?  Nikako, jer Vojvodina je od Isusa bila – srpska, a veilikosrpstvo taj bijeg pred Turcima lažno naziva – seobama Srba, a istim lažima se koristi i srpska istorija.

Na kraju, evo dijela iz Tomanovićeve knjige (str.263) u kojem Tomanović ipak opisuje jezik kojim govori i piše, crnogorski, a lažno ga zove – srpskim! Citiram:

„ Ja sam ova pisma napisao po eufoniji (po fonetskom izgovoru, S.P.), koja se čije na ovijem južnijem našijem krajevima, prvo, ja primjenjujem zakone o pretvaranju glasova u našem jeziku i na glasove između dvije riječi. Drugo, ja pretvaram T i D ispred J u Ć i Đ; a BS i TS ispred K u C. Treće, ja hoću da se i u knjizi čuje onaj srednji glas između S i Š, što se ovam u govoru čuje, te neimajući znaka za taj glas pišem šjeme, šjekira,ošjećaj. Ja sam o ovome imao malu polemiku sa Jovanom Pavlovićem u „Crnogorki“ g.1884, i u br. 39 odgovorio sam mu: „Ko piše z brda, š od njive, ž đetetom, ne slijedi da mora primijenjivati ovaj zakon i na glasove između koje mu drago druge dvije riječi, koje svaka svoj naglasak zadržava. Đe se pak dvije riječi sliju kao u jednu sa jednijem naglaskom tu dolazi gornji zakon kao npr.: pred-podne,pod-polje. Ovakvijeh primjera spajanja dvije riječi jednijem naglaskom mi imamo mnogo i to većinom između predloga i imenice kao: na-brdo,na-sunce, u-goru itd.; ali se ovo spajanje vazda ne zbiva, jer se ne izgovara: na-konja,na-njivi,i zato se ne izgovara ni pot-konja,iž-njive,jer naglasak ostzaje na ove imenice. Ali me ne pitaj ništa, kako to biva: tu su pozvani filolozi, koji će i ostale razlike između nas izravnati, samo sam šćio da ti primijetim, da ovo pretvaranje glasova između dvije riječi zavisi od naglaska. Uostalom, svako pravilo ima svoje iznimke pa će otuda biti i u našoj eufoniji nedošljednosti, ali to nije dovoljan razlog, da samo pravilo napuštimo. Kako je došlo šćio m. Htio ne bih ti znao reći; ali naš vidio, stidio,letio, pozajmljujemo od oblika viditi,stiditi,letiti. Što pišemo ljucki, hrvacki, mislim da ono K traži da se pretvori DS i TS u C; a u riječima: osuda,ostojanje,oslužiti itd. D iščezava ispred S zato i ne pišemo ocuda,octojanje,oclužiti.“ Što se tiče srednjega glasa između S i Š, bilo je riječi u „Slovincu“ dubrovačkome; pa je na to svrnuo svoju pažnju i naš Budmani, dostojan našljednik  Daničićev, u svojoj „Grammatica della lingua serbocroata“.

Ja mislim, da bi trebalo ovako pisati zato, što se ovako izgovara na ovijem našijem krajevima (Dubrovačko,Boka, Crna Gora, Hercegovina) odakle je srpsko nariječje pripoznato najbolje, te su ga usvojili kao srpski književni jezik Vuk i Daničić; drugo zato, što to traži došljednost eufonička. Pošto se protivu ovoga moga mišljenja podiže auktoritet Daničićev, ja sam se usudio bio ov dvije primjedbe učiniti: „Prije svega ja mislim, da se pokojni Daničić dolje među nama koje doba bavio i uživao sladosti našega izgovora, da ga šćaše i on potpuno u knjizi usvojiti, ako nme radi došljednosti, prema pravilu kako „izgovaraš onako piši“, a ono š ljepote same ovoga izgovora. Drugo: ti znaš kako su Hrvati protivni i samoj Daničićevoj, recimo umjerenoj eufoniji: pa zar nije moguće pretpostaviti, da i Daničić šćaše usvojiti potpunu eufoniju, da nije bilo ove protivnosti? Zar nije moguće, da je Daničić postepeno šćio uvesti eufonijeu?“

Ovoliko na opravdanje pravopisa, koji će biti mnogijem u oči pao, čitajući ova pisma. Nedošljednosti pak neka se priprišu štamparskijem pogriješkama kojijeh je dosta u ovijem pismima, toliko da ih ovđe ne mogu ispravljati. NP ima i reječi saasvijem iziostavljenijejeh, tako čitalac će biti našao, kako na Grahovu ima još jedan prosvijetni zavod osim škole, ali on ne zna koji je to zavod, zašto je iszostavljena riječ: čitaonica. Tako će se biti nasmijao kad je našao, da na Vilusima ima jedan stari grob jednog ranjenika; ali mu šćaše želja na nj polećeti, da je našao pored imenice ranjenika priđev KOSOVSKI.“

Vidimo kako Tomanović precizno opisuje jezik kojim govori i kojim piše, ali ga lažno zove – srpski, ali NIKAKO – crnogorski, i definiše ogromne razlike koje postoje između srpskog i već odavno velikosrpski ubijenog crnogorskog jezika, moćne razlike kako u rječniku tako i u izgovoru. Na Badnji dan velim: pokoj duši odavno posrbljenijem Crnogorcima i pokoj duši odavno veliokosrpski satrtom crnogorskom jeziku!

Amin. . .