O JOVANU ĆETKOVIĆU (NASTAVAK DESETI)

Kao čovjek, često sam se pitao: što je uzrok posvemašnje i nemjerljive crnogorske tragedije u posljednjih dvadeset godina, ali i decenijama prije toga, onim vremenima u kojima je njom vladala Tito-crnogorska komunistička diktatura, a još prije nje, velikosrpska diktatura Karađorđevića? Što je to navelo, hiljadugodišnji slobodarski narod, da postane očigledni pristaša Karađorđevića, dinastije koja im najpodlije i zlikovački ubila: državu, krunu, naciju, vojsku, oružje, kulturu, nošnju, kapu, crkvu, ime, Njegoša, i takoostvarila sve što nije pošlo za rukom ni Turcima, ni Austrougarima, ali ni Mlecima! Ukrali su im Karađorđevići, u ime Velike Srbije, crnogorsku hiljadugodišnju brilijantnu istoriju, oteli teritoriju crnogorske države, okupiravši je osamnaeste i lagali kako se radi o oslobođenju, lažući da je Crna Gora ništa drugo, nego prosto: teritorija Srbije, da je Crna Gora srpska država, te da Crnogorci nijesu Crnogorci, nego Srbi, da su u Crnu došli kao srpski junaci i plemići odmah nakon kosovskog poraza, bježeći pred Turcima, da su svi crnogorski Srbi nastali iz jajovoda Nemanjinih i junaka Lazarevih!

Zašto se desilo da se, po svim osobinama, a posebno onoj o samom dizanju ustanka, Trinaestojulski ustanak desi i diže u malenoj i srpskom okupacijom, već prethodno masakriranoj Crnoj Gori, naseljenoj jednim od najmalobrojnijih naroda na čitavom Svijetu! Što su vođe ustanka, Tito i “drugovi”, imali u glavi pri donošenju te odluke, zar su imali idiotsku ideju da šaka ustanika može vojno poraziti Musolinija i Hitlera? Ko je, od komunističkog vođstva, mogao jula 1941.g, pomisliti išta drugo, osim da je taj ustanak čisti kretenizam po svim osnovama, i stavljanje glave naroda crnogorskog na italijanski, kasnije njemački okupatorski panj! Ili su: Tito, Đilas i nekolicina njih, iz najužeg vođstva stranke koja tada nije imala ni dvije hiljade članova na čitavoj teritoriji Kraljevine Jugoslavije, mislili, i četrdeset prve, da Hitler i Musolini sigurno gube rat? Ali što, pa zar do tog trenutka gubitka rata Crnogorci, krećući u ustanak, neće biti pobijeni od strane okupatora?

Toga majčinog sina koji je mislio da Hitler i Musolini četrdeset i prve gube rat, među komunistima sigurno nije bilo, nego su Tito i vođstvo julskim ustankom, koji će narednih godina Crnoj Gori donijeti gubitak od 11% stanovništva, a u demografskom zaostatku čitavih 27%, što po demografiji znači kako, kao narod, biološki nestajete, željeli samo jedno: da okupatorima najskuplje prodaju svoju kožu, ako budu morali, jer su se imena Tita i tek nekoliko drugih komunista, nalazila zavedena u spiskovima i dosijeima gestapoa, čega su oni bili svjesni, budući da su bili međunarodni pistoljerosi NKVD i Kominterne. Bjekstvo u ustaničku šumu ih je, do neke mjere,a druge nijesu ni imali, spasavalo sigurne i brze smrti u tamnicama gestapoa! Jedina namjera Titu i vođstvu je bila da žive što duže, sve do smrti i posljednjeg partizana kojeg su zavrbovali da gine za Staljina,Tita, Jugoslaviju, Rusiju, boljševike, komunističku partiju i „slobodu“! Druga je stvar što su im, godine koje će uslijediti, donijele obrat situacije i napravile ih lažno ne samo borcima za „slobodu“, nego i objektivno antifašistima, ali istina je jedna, i jedina: da su bili borci samo za komunističku diktaturu, i ništa drugo!

Kako je moguće da su Crnogorci toliko bili ludi za Staljinom, kojeg nikad nijesu ni viđeli, niti su mogli znati što čini najveći zločinac u istoriji Svijeta, a okrenuli su se „zaljubljeno“ njegovom čmaru, bijesno šutirajući Titov? Ko je ikada vidio u Crnoj Gori Dražu Mihailovića, sve do njegovog kasnijeg dolaska u okolinu Kolašina, ali je stao „zaljubljeno“ iza potpuno nepoznatog, otvorenog zlikovca i kolaboranta?

Zašto su crnogorski komunisti bili i ostali najpoltronskiji dio Saveza komunista Jugoslavije? Zašto su to isto, goli, najveći poltroni u okvirima velikosrpstva, postali i ostali crnogorski velikosrbi? Znači mentalno, u želji za podaništvom, crnogorski četnici postali isti kao crnogorski komunisti, partizani! Ko je više „volio“ zločinca Miloševića od crnogorskih velikosrba, a ko više zločinca Tita od crnogorskih komunista?Ođe se može reći samo još jedna velika, kapitalna isitina o crnogorskim stvorenjima – krv nije voda, bez obzira na zastave, naciju, vjeru, politiku, i uniforme!

Ko se ikad, iz demokratskih razloga, u Crnoj Gori pobunio protiv komunističke diktature, a da četništvo i velikosrpstvo, ali nikad demokratija i sloboda, nije bilo u samoj osnovi takvih, izuzetno rijetkih „pobuna“, inače: redovno diktiranih iz Beograda? Istina, pored genijalnih Crnogorca Sava Brkovića i Pavla Mijovića, bilo ih je još, na strani njih dvojice, ali tek nekoliko! Ko se pobunio protiv velikosrpstva u Crnoj Gori, a da u osnovi „pobune“ nije bila odbrana komunističke diktature! Ma kakva Crna Gora, za Crnu Goru su i jedni idrugi znali samo imenom, lokacijom, mjestom življenja ili rađanja, grobovima, sahranama, svadbama, i ničim više! Patriotizam je već odavno kod njih, namjerno i voljom njihovom bio uništen, što bi Đukanvić rekao, kao neproduktivan. Đe su crnogorski disidenti, nikad ih bilo nije! Ko robova u crnogorskim tamnicama kao borac za slobodnu Crnu Goru, demokratiju i slobodu? Niko i nikad!

Na ova i brojna druga slična pitanja koja traže istinite odgovore, ja imam jedan i jedini: sve navedeno, nastalo je zahvaljujući neuništivoj i beskrajnoj ambijentalnoj podlosti stvorenja u Crnoj Gori, koncipiranoj kao temelj njihovog beskrajnog poltronstva, ali i njihove kvazihrabrosti koja je samo dio prethodne i dobro planirane igre što se prenosila, i prenosi kućnim vaspitanjem, sa generacije na generaciju, i to sve počev od 1878.g, kao godine završetka Veljeg rata sa Turskom, i godine međunarodnog priznanja državne nezavisnosti, preko osamnaeste, pa do danas! Dodajmo ovome poraznu činjenicu da su crnogorska stvorenja: stalni, žestoki, protivprirodni krvnici Istine, nju smatraju najvećim nepriteljem svojim!I sve postaje jasno!

Isti odgovor odnosi se i na pitanje: kako i zašto je Crna Gora, zajedno sa svojim kraljem, izdana od strane savezničke Srbije i dijela svojih građana, onog istog trenutka čim je počeo Prvi svjetski rat! Izdaja je trajala, bila uporna i zločinačka, bez obzira na činjenicu što su i izdajnici vjerovali, opravdano, da Srbija i saveznici gube rat! Ali, izdaja bi se desila i da su izdajnici vjerovali da Srbija i saveznici rat sigurno dobijaju. I najvažnije: nije Srbija dobila rat, Srbija je već bila uništena, dobili su ga saveznici koji su prihvatili srpsku vojsku u bjekstvu, a od totalnog uništenja spasili su je, ne nikako saveznici, nego saveznička crnogorska vojska, i to neviđenim junaštvom i životima! Saveznici su odmah, nanovo, finansirali i naoružali srpsku vojsku na Krfu,obnovili je i iskoristili da gine na južnom frontu, umjesto njihovih vojnika.

Saveznici, a ne nikako Srbija, instalirali su i stvorili Kraljevinu SHS/Jugoslaviju zbog svojih, a ne zbog interesa Južnih Slovena! Kralj Aleksandar je bio samo zločinački i pljačkaški pion u rukama Pariza, istog Pariza koji je, zajedno sa carskom Rusijom i Beogradom, ubio Crnu Goru osamnaeste! Pariz je godinama Kralja Nikolu držao u kućnom pritvoru zabranjujući mu da se u Crnu Goru vrati, a francuske trupe su, zajedno sa srpskim, okupirale Crnu Goru osamnaeste, koja više nije imala svoju vojsku! Ovo što rekoh sama je srž istinite crnogorske istorije koja se odigrala u zadnjih sto osamdeset godina, sve drugo je gola velikosrpska laž, ona koju sam, ne samo ja, raskrinkao kao takvu!

Pitao sam se i: kako je moguće da se crnogorski velikosrbi smtraju i danas Srbima? Pa ako su Crnogorci i onda bili Srbi, čemu srpska opkupacija Crne Gore u koju srpske trupe ulaze slobodno, bez ijedne bitke sa Austrougarima, jer su se oni već povukli i njih nema na teritorije Crne Gore? Zar na Cetinju nije trebala biti organizovana velika proslava od strane srpske vojske, a ne odmah zaveden, naređenjem od strane komandanta srpskih trupa Milutinovića, POLICIJSKI ČAS kojim se, između drugih sramnih odredbi, traži i da svi Crnogorci odmah predaju oružje srpskoj vojsci!Čemu sve to, ako su srpski vojnici došli u srpsku Crnu Goru i to kao njeni oslobodioci? Zašto takvo neređenje, ako su Crnogorci najveći i najčistiji Srbi, braća? Zar i ovaj okupatorski potez srpskog oficira Milutinovića, nije samo još jedan kapitalan dokaz da su srpski okupatori znali istinu: kako Crnogorci nikako nijesu Srbi, nego Crnogorci, i da ih kao takve moraju okupirati da bi ih silom posrbili, a Crnu Goru ubili!

Drugog februara četrnaeste, car Nikolaj II, u razgovoru sa tadašnjim premijerom Nikolom Pašićem u Sankt Petersburgu, gurnuo je tajno Crnu Goru u ruksak Beograda kojem je, nakon propasti careve politike sa Sofijom i Bugarskom kao predviđenim Pijemontom ujedinjavanja balkanskih Slovena, istu ulogu namijenio Beogradu i Srbiji. Potpuno debilnim, zločinačkim, i neizmjerno neodgovornim činom: planiranja, organizacije i izvršenja atentata nad austrijskim prestolonašljednikom Francom Ferdinandom u Sarajevu, Beograd je pokrenuo svjetski rat koji je ubio dvadeset miliona ljudi, od kojih deset miliona civila, Evropu do temelja razorio, ali i doveo Sjedinjene Države u poziciju svjetske velesile broj jedan. Rat je uništio ne samo austrougarsko i njemačko carstvo,nego i saveznicu i pobjednicu Kraljevinu Crnu Goru(!), i ne samo poražene dinastije Habsburg i Hoencolern kao i njihove prijestonice: Berlin, Beč i Budimpeštu, nego je uništio i pobjedničku dinastiju Petrović-Njegoš(!) te savezničko rusko cartvo, uništavajući Romanove, instalirajući Rusima, posredstvom vojne obavještajne njemačke službe, Lenjina i boljševike, i njihovu zločinačku, osvajačku diktaturu koja će trajati sve do raspada Sovjetskog saveza.

Postoje čvrsti dokazi da je Prvi svjetski rat planirano pokrenuo London, i da je London bio potajni pokretač svega, pa i atentata, o čemu se može samo, ali i uvjerljivo nagađati. Bilo kako bilo, stvari su se u Crnoj Gori razvijale svojim zločinačkim tempom i tokom, a taj tok i tempo traje i danas. Milo Đukanović je o tome, i u tome toku, najvrjedniji svjedok – izvršitelj velikosrpstva koji je obavio još jedno ubistvo Crne Gore,a uzimajući u obzir osamnaestu, i januar 1989.g, treće za redom i to – definitivno! Sam Đukanović je Crnu Goru ubio dva puta: prvi put 1989-te, a drugi put 1997-me njegovim instaliranjem, od strane Amerike, za predsjednika! A ko je Crnu Goru, iz neviđene dubine njene smrti, razdrmao i probudio, uprkos svemu, i poveo pravim putem, i to odmah od januara devedesete? Ja, i NIKO drugi!

Pucnji nesumnjivog i beskrajnog sprskog patriote, sedamnaestogodišnjeg Gavrila Principa u Sarajevu, i Đukanovićeva velikosrpsko-mafijaško-zločinačka karijera, neraskidivo su povezani, u čemu je Princip potpuno nevin! Isto se odnosi i na pojavu zločinačko-velikosrpsko-mafijaške osobe i krvave karijere zlikovca od Slobodana Miloševića! Oni su,Milošević i Đukanović, kao što su to bili Aleksandar i Tito, samo plaćeni i vođeni pioni u mračnoj, antievropskoj krvavoj balkanskoj igri najveće svjetske velesile, i ništa drugo…

Srpske „istorije“, pisane planski, i svjesno lažirane velikosrpski, nastale su i nastajale po naređenju, i planu, odmah po nastanku „Načertanija“ Ilije Garašanina 1844.g, i taj trend falsifikovanja traje sve do danas!Ne vjerujem da će se u dogledno vrijeme mijenjati, mada pozitivne naznake postoje. Te „istorije“ ne otkrivaju srpskom napaćenom narodu, kao najvećoj žrtvi velikosrpskih laži, istine, one ih pred njim najdublje kriju, a kad Istinu ne mogu potpuno udaviti nasilničkim njenim zaronjavanjem u najdublju žabokrečinu laži kako bi je udavili, onda je otvoreno falsifikuju. Na primer, koliki broj Srba zna da je Dušanovo carstvo trajalo svega devet godina? Koliki broj njih zna da im je Pećka patrijaršija, dakle crkva srpska, pod Turcima bila neraskidivi dio otomanskog carstva i njegove osvajačke politike? Koliki broj zna da je sprpska crkva najčvršće sarađivala i sa austrougarskim, pa onda, dvadeset i tri godine kasnije,i sa njemačkim okupatorom? Koliko njih zna da je pećka patrijaršija bila neraskidivi dio turske okupacione sile i politike porobljavanja srpskog i svih drugih naroda koji su Turcima stajali na putu? Koliki broj građana Srbije zna da im je sve patrijarhe, od pada pod Turcima pa do sticanaj državne nezavisnosti, postavljao beratom sultan, a na osnovu patrijaršijskog harača peškeša, i da je patrijarh sultanu,a ne Isusu, bio odgovoran? Koliko njih zna da su druge vrste harača od srpske raje otimali srpski sveštenici, u pratnji i zaštiti turskih jedinica? Ima još na hiljade ovakvih pitanja…A zašto ova pitanja uopšte postoje? Zbog činjenice da srpska “istorija” na njih nije više od sto osamdeset godina odgovorila niti odgovara, i do danas podlački odbija da se sa njima suoči i na njih istinito odgovori. Srbi i Crnogorci su kobne žrtve takvih laži!

Znam sigurno da postoje Srbi Šumadinci koji se pitaju, isto kao što znam da takvi crnogorski Srbi, koji se pitaju kao Srbi Šumadinci, uopšte ne postoje: kako smo mi Šumandinci i Crnogorci Srbi? Pa vidi im, čoveče, samo krasnu nošnju! Kakve veze ima naša šumadinska nošnja, sa njihovom Crnogorskom? Pa nema nikakve, čoveče. Pa slušaj Crnogorcima pesme narodne, gledaj im kola: Kakve veze ima crnogorsko Oro sa našim Moravcem? Njihovo pevanje sa našim? A naša šajkača, kakve veze ima sa kapom crnogorskom, a naše jeleče sa krasnim tokama crnogorskim, a tek naši zakrivljeni šumadinski opanci sa lepim crnogorskim? Gde su Crnogorcima trube i harmonike, oni imaju samo gusle! Vidiš da oni pričaju drugim jezikom, a mi ekavski, ja im onog Njegoša uopšte ne razumem!

Koliko Srba zna da su riječ Božju, Bibliju, prvi put dobili na čtanje prevedenu na crnogorski, jer to je jezik Vuka Karadžića koji je on, velikosrpski svjesno lažući, i još mnogo toga drugog velikosrpski falsifikujući sa istim ciljem, preimenovao u srpski!

Koliko Srba zna da je kralj Petar, kao izgnanik iz Srbije, punih deset godina živio na Cetinju kod knjaza Nikole? Koliko njih zna da mu je Nikola dao svoju šćer Zorku za ženu? Koliko njih zna da je Petru, upravo ta ženidba i podrška kralja Nikole, odlučujuće otvorila put prema srpskom prijestolu? Koliko njih zna da su Petrovi sinovi Đorđe, Aleksandar i šćer Jelisaveta, rođeni na Cetinju i da su tamo, kao đeca, vaspitavani? Koliko njih zna da je kralj Aleksandar direktni unuk kralja Nikole, a da mu je majka Zoka Crnogorka? Koliko Srba zna da su: zet kralja kralja Nikole, srpski kralj Petar, i unuk Nikolin Aleksandar, zajedno sa Pašićem, ubili Crnu Goru, a da je Aleksandar, izdajničkom i protivustavnom Podgoričkom skupštinom, detronizovao oca svoje Majke Zorke i svog rođenog đeda, kralja Nikolu, što je jedinstven zločin u sveukupnoj evropskoj istoriji?

Koliko Srba zna da su glavnokomandujući oficiri crnogorske vojske u Prvom svjetskom ratu bili, niko drugi nego: Boža Janković, srpski general, a naslijedio ga je Petar Pešić, srpski pukovnik koji će veleizdajnički dovesti crnogorsku vojsku do sloma, i tako planski, i namjerno, spriječiti njeno povlačenje zajedno sa srpskom vojskom na Krf! Naravno, sve po naređenju Kralja Petra, regenta Aleksandra i Nikole Pašića! Podvlačim, izdaja i ubistvo Crne Gore odigralo se u vremenu kad je navedena trojka bila uvjerena da saveznici gube rat od Njemaca! Znači,bez obzira na tu jezivu činjenicu, viknuli su veselo jedni drugima,nazdravljajući uz čašu šljivovice: neka izgubimo rat, ali smo ubili Crnu Goru večno, eto!

Nastavak slijedi!